Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

MARIN KAM (Posvećeno Aleksandru Saši Kašćelanu): Mirac, malo živopisno selo na obroncima padina Lovćena, jedno je od rijetkih sela njeguškog podvršja koje u sebi nosi brojne toponime. Malo je priča koje su sačuvane o nastanku toponima. Ovu priču smo uspjeli da sačuvamo od zaborava zahvaljujući Radu Kuševiji.

Mare Kašćelan je bila samohrana majka koja je sama odgajala svoje brojno potomstvo od petoro djece. Kako je Austrougarska vladala Bokom, svuda su na graničnim prelazima Mirca i sela Gornjeg Grblja bili ostavljeni panduri-carinici koji su kontrolisali ulaz-izlaz roba i ljudi ka gradu Kotoru. Miračko vino, krtola, sir, skorup bili su znatno jeftiniji nego što je to bio slučaj na pazaru u Kotoru. Austrougarska je poslala depešu gospodaru Crne Gore Nikoli I Petroviću da se vlasti moraju poštovati i granica između dvije države. Gospodar Crne Gore je naredio da se to ne krši i da se moraju poštovati zakoni obje države. Na Mircu je tada živio Andrija Kašćelan, istaknuti borac i harambaša, toliko hrabar da nije mario za zakone dvije države. Mare Kašćelan je sa svojom omanjom tovarnom životinjom (maskom), krijući, preko sela Gornjeg Grblja nosila svoju robu u Kotor na prodaju. Istim putevima se vraćala s tovarima u kojima je bio petrolej, šećer, maslinovo ulje i druge životne i prehrambene namirnice. Mare je na taj način izdržavala svoju nejač. No, za ove puteve su znali i austrougarski panduri-carinici. A znali su da se i određenom tkaninom put obilježava, da li je slobodan ili vladaju zasjede austrougarske vlasti.

Jedne takve prilike austrougarski panduri-carinici pripreme zasjedu u koju je upala Mare Kašćelan. Zadovoljni svojim ,,ulovom“ odluče da joj zaplijene robu, a nju da vode pred sud. Uzalud su bile molbe i preklinjanje i bolne Marine suze, da je ne vode i da joj vrate robu jer time hrani svoju nejač. Tri austrougarska oficira bila su neumoljiva pred njenim molbama. Na samoj granici Mirca i sela Gornjeg Grblja čuo je Marino zapomaganje Andrija Kašćelan. Hitro se prikrao oficirima, izvukao dvije male ledenice iza pasa i naredio im da prema njemu krenu i da mu predaju svoje oružje. Oduzeo im je puške, a Mari rekao da se brzo (sa svojom maskom) udalji. Kada je Mare bila na bezbjednoj udaljenosti, puške im je bez municije bacio u obližnji grm i vratio se na svoj rodni Mirac.

Do gospodara Crne Gore Nikole I Petrovića stigla je depeša austrougarskih vlasti o načinu na koji se Andrija Kašćelan obračunao sa pripadnicima ove monarhije. Kralj Nikola je naredio da se Andrija Kašćelan proćera van granica njegove kraljevine. Tako je i bilo.
Andrija Kašćelan je svoj siguran dom našao kod kumova Mršulja u Grblju krijući se od austrougarskih vlasti, ali i od progona kralja Nikole. Nije prošlo mnogo vremena, a Crna Gora je ušla u Prvi svjetski rat. Andrija Kašćelan je pohitao s drugim Mirčanima i Grbljanima u borbu za Skadar. U obračunu sa pripadnicima Otomanske imperije ginu Crnogorci, ginu i Turci. Kralj Nikola I Petrović sve to prati dvogledom. Na jednom šancu vodi se borba crnogorskih i turskih vojnika. Gospodar sve to posmatra, vidi ističe se crnogorska zastava. Kralj poziva svoja dva perjanika da vide koji je to Crnogorac što je prvi izbio na šanac. Poslije nekog vremena perjanici se vraćaju i viču: „Gospodaru, to je Andrija Kašćelan“. Gospodar odgovara: „Zar ga ja nijesam proćerao iz Crne Gore, dati nije on u mojoj vojsci“. Kada ga je ađutant doveo pred Gospodara, Gospodar reče:
– Ko je tebe doveo ovamo? Zar te ja nijesam zanavijek prognao iz Crne Gore?
– Niko mene nije doveo, Gospodaru, no sam ja doveo moje dobročinitelje Mršulje i ostale Grbljane.

– Jesam li ja tebe išćerao iz Crne Gore i naredio ako se pojaviš, da glavom platiš?
– Jesi me išćerao kao kučka iz obora, ali mi nijesi naredio da ostavim braću i stričeve Mirčane da ginu, a da im ne skočim u pomoć ako zatreba. Znao sam da ću glavom platiti ako se pojavim, pa ti evo nosim platu, Gospodaru – reče Andrija.

– Nema ko bi sa tobom na kraj izašao. Ajde, neka te đavo nosi! Ako ti Bog oprosti u ovom ratu, pa ne pogineš, i ja ti opraštam. Vrati se doma i živi đe si vazda živio, ali ne čini više ono što si vazda činio.

Ostala je zapisana ova priča o hrabrosti Andrije Kašćelana koji nije prihvatao ni vlast ni autoritete, a bio zaštitnik sirotinje, nemoćnih i potlačenih. A Marin kam i dan-danas postoji i podsjeća na mjesto đe su Mirčani i ostali, krijući svoje tovare s robom, robu prenosili
u Kotor i obrnuto.

ŽANJEVDOLSKA PRIČA O SNIJEŽNICAMA (Posvećeno Ljubu (Ilijinom)Vuloviću): Žanjev Do je prvo selo koje se nalazi na vječitim karavanskim i trgovačkim putevima koji vode od Katunske nahije, preko klanca na Krscu, pa dalje prema Bokokotorskom zalivu. Ova priča je sačuvana zahvaljujući Iliji Vuloviću i njegovom sinu Ljubu. Priča o teškom životu snježara s Lovćena i onih koji su se spuštali u lovćenske pećine i jame, jedna je od najljepših, ali i najtežih životnih priča iz prošlosti Njeguša. Duži niz vjekova prodaja snijega i leda bila
je iscrpljujući posao da bi se, ne živjelo, već preživjelo, samo za one najhrabrije.

Za vrijeme vladavine Francuza Bokom (1805-1813) kao novi komandant grada Kotora stigao je Francuz Sebastian sa svojom suprugom Eliz, ćerkom Fler i sinom Matisom. Novopostavljeni komandant je želio da upozna planinu Lovćen, njene padine i sve čari. Dok se pripremao za službu u Boki, često je slušao o svim ljepotama, ali i opasnostima koje su vrebale na Lovćenu. Kada je primio službu, odlučio se da polovinom novembra 1805. godine priredi za sebe i svoju porodicu izlet na Lovćen. Jutro je bilo sunčano, neđelja, more mirno, bonaca. Sebastian je sa svojom pratnjom i porodicom krenuo polako na konjima strmim putevima prema Krscu. Kako francuski konji nijesu bili naučeni na crnogorski kamenjar, put su morali nastaviti pješice, a pratnja je ostala da vrati konje u Kotor. Nastavili su put pješice, a usput su sreli pastire koji su čuvali manja stada ovaca. Kako je vrijeme prolazilo, u blizini Krsca su sjeli da ručaju na jednom manjem proplanku prekrivenom stablima munike. Dok su ručavali, Matis se odvojio od svojih roditelja i sestre i nestao u gustoj borovoj šumi. Uzalud su bili povici Sebastiana i dozivanja Matisa. Eliz je bila uplakana, a malena sestra Fler jako uplašena. Nebo su ubrzo prekrili mračni oblaci s mora, spremalo se nevrijeme, prve pahulje snijega počele su da padaju po porodici komandanta Sebastiana. Uplašen za članove svoje porodice, ne znajući dalje put prema Lovćenu, brzo se vratio prema Kotoru, dok je sniježna oluja pred sobom sve pokrivala beskrajnom bjelinom. U njemu su se borile misli šta je s njihovim sinom i kako je mogao tako nestati.

Maleni Matis se sklonio pod jedno stablo munike, bio je uplakan i dozivao roditelje. Kada su njegov glas čuli pastiri iz Žanjevog Dola, brzo i hitro su došli do uplakanog bledolikog dječaka čiji jezik nijesu razumjeli. Uzeli su ga u naručje i nosili ga, smjenjujući se, sve do prvih kuća u Žanjevom Dolu. Tu je maleni Matis pored ognjišta smješten, njega su preobukli u narodno odijelo koje je bilo sačinjeno od vune. Maleni Matis je, nakon što se lijepo ogrijao, nedugo zatim zaspao. Bledolikog dječaka su lijepo ugostili, hranili ga mliječnim i suhomesnatim proizvodima (njeguškim sirom, pršutom i kastradinom), tako se on nakon nekoliko dana okrijepio i ojačao. Po Žanjevom Dolu, Krscu i padinama Lovćena bjesnila je jaka sniježna mećava i oluja koja je trajala petnaestak dana. Sebastian je dane i noći provodio s veoma malo sna razmišljajući šta je s Matisom i da li je živ. Da bi pokrenuo vojnu potragu francuske vojske, morao je snijeg da stane i da se prokrči put do Žanjeva Dola i Krstačkog klanca.

Kada je sniježna mećava stala, Sebastian je pripremio vod od tridesetak vojnika s konjima i svom neophodnom opremom kako bi krenuli u potragu za Matisom. Konji s vojnicima i njihovim komandantom su se sporo, ali sigurno probijali k Žanjevom Dolu. Nakon više sati od Kotora k Žanjevom Dolu stigao je komandant Sebastian sa svojim vojnicima. Sa sobom je imao vojnika koji je razumio francuski i crnogorski jezik. Naišli su na prvog stanovnika sela Žanjev Do, Vulovića, kojem su ispričali da traže komandantovog sina. Vulović ih je odmah odveo u svoj skromni dom. Sebastian je ugledao Matisa i sa suzama u očima ga snažno zagrlio. Pošto je komandant bio srećan što je Matis dobro i zdravo, rekao je prevodiocu da neće nikada zaboraviti dobročinstvo Vulovića. Po povratku u roditeljski dom Matisovo blijedo lice dobilo je rumenilo i svježinu. Presrećni otac, koji je dotle mislio da su Crnogorci divlji narod, htio je dobročinstvom da uzvrati, pa je odlučio da sinovljevom dobrotvoru pokloni imanje u Kostanjici, kod Morinja (od tada su Vulovići u Kostanjici, koji danas čine brojno bratstvo). Uz to, dječak je uticao na oca da Žanjevdoljanima izda i posebno odobrenje o isključivom pravu prodaje snijega u Kotoru, koje su oni koristili. To pravo im je kasnije sankcionisao Petar I Petrović.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

VJETROVNJAK S KATUNA DOLOVI Posvećeno Jovu (Milovom) Bećiru: Dolovi su katun u samom srcu NP „Lovćen“, okružen Lovćenom, Štirovnikom, Veli kim i Malim Babljakom, Babinom i Veljom glavom, dok se s Vjetrenih mlinova pruža prelijepi pogled prema selima njeguškog podvršja i Crnogorskom primorju. KrajemXIX vijeka, dok su brojna stada ovaca pasla na ovom katunu, Krsto i Danica su iščekivali prinovu. Nekoliko godina zaredom, zbog brojnih bolesti, umirala su im djeca. Kako su već bili u poodmaklim godinama, plašili su se hoće li Danica roditi zdravog potomka. Dvije porodice su tokom čitave godine stalno boravile na katunu Dolovi, dok su druge već početkom oktobra silazile s ovog katuna. U noći između 19. i 20. januara pored ognjišta, uz pomoć mještanke s katuna, porodila se Danica. Stane, iskusna planinka, pomagala je Danici na porođaju. Maleni dječak je rođen na dan Svetog Jovana Krstitelja i dali su mu ime Jovan. Jovan se rodio u „košuljici“ što je značilo da je svojim rođenjem dobio poseban dar od Boga. Zima je bila oštra i hladna kao nikada do tada. Veliki sniježni smetovi su svojom bjelinom okovali Dolove. Košuljicu Jovanovu su čuvali, znali su da ona čuva Dolove od svih nedaća.

Jovan je odrastao uz zvuke frule, zajedno s drugom djecom, na padinama Lovćena. Još od malena se razdragano igrao sa svojim vršnjacima. Dolovi su bili zasađeni čuvenom  uskom krtolom i rađali su obilno. Sav rod od krtole bi vrijedni domaćini prodavali u Boki Kotorskoj i tako obezbjeđivali sebi mogućnost da kupe so, petrolej, maslinovo ulje i druge namirnice. Proljeće je na Dolove došlo u najljepšim bojama. Mještani su zasadili svoje posjede krtolom. Nakon nekog vremena Dolovi su dobili prelijepu zelenu boju od iznikle krtole. Jovan je tog ranog proljeća, kao i svaki drugi dan, otišao da čuva ovce i jagnjad s drugim pastirima. Negdje oko podneva tamni oblaci su se nadvili nad čitavim Lovćenom. Rani i sunčani proljećni dan pretvorio se u mračnu noć. Počele su da sijevaju munje i gromovi. Odjednom je iz oblaka počela jaka kiša s gradom. Mještani Dolova su počeli sve to s nevjericom da gledaju. Znali su da ako im grad uništi krtolu, da će tu godinu teško proći. Vjetar je počeo snažno da ruši i lomi sve pred sobom. Uplašeni pastiri su, svi sem Jovana, krenuli ka svojim kolibama. U momentu više nijesu vidjeli Jovana. Samo su čuli čudno, jako zviždanje. Svi su bili u svojim kolibama, osim Jovana. Krsto i Danica su u nevjerici gledali s kućnog praga. Jovana nije nigdje bilo. Opet se čulo to jako zviždanje i oluja i nevrijeme je stalo, a sva ljetina i stada ovaca i jagnjadi bila su sačuvana. Jovan se pojavio sa svojim
malenim stadom od desetak ovaca pred kolibom. Roditelji, unezvijereni i zabrinuti za svoga jedinca, čudili su se kako je Jovan uspio da se sačuva od takvog nevremena. Svuda oko katuna Dolovi oluja i grad su uništili prelijepe boje ranog proljeća. Jedino su Dolovi ostali netaknuti
sa zasijanom krtolom, kao da su bili izmješteni u neku drugu dimenziju. U dugim noćima mještani su počeli da govore da je Jovan vjetrovnjak, onaj čiji je dar od Boga da štiti katun.

Jovana su svi poštovali, ali su ga se i pribojavali. Duge ljetne noći na Dolovima znale su da prekriju munje, oluje, gromovi, zavijanje vukova i graktanje gavranova, što je uvijek predskazivalo nevolje. Jovanova duša bi tokom noći izašla iz tijela i borila se s brojnim demonima. Jovan bi se ujutro budio umoran, znojav i iscrpljen. Tokom dana bi se oporavio
i skupio snagu za duge noći. A noći su crpile Jovanovu životnu energiju. Dolovi su imali njegovu zaštitu. Jedne takve noći, dok je s mora duvala jaka bura, a sjeverni vjetar sve nosio pred sobom, Jovan je nestao. Nebo je bilo išarano brojnim munjama. Mještani s Dolova su
na nebu gledali borbe demona, gromova i oluja koje bi na tren bile ispisane u dugim mračnim noćima. Prije početka ovih nedaća uvijek bi se čulo čudno zviždanje i opet zviždanje kada bi sve stalo. Znali su svi da je to duša Jovanova.

Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru i padine Lovćena 1916. godine, posljednji put se u noći čulo Jovanovo zviždanje. U borbama s demonskim silama Jovan je izgubio svoju posljednju bitku. Mještani u svojim legendama pričaju da se čulo Jovanovo
zviždanje dok su topovi s mora ranjavali Lovćen i dok su trajale borbe crnogorske vojske. Kada je sve stalo, nije se zviždanje više čulo. U tom ranom januarskom jutru pala je duša Jovanova, pala je Crna Gora, neposredno prije rođenja Jovanova, ali i rođenja Svetog Jovana
Krstitelja. Dolovi i danas kriju neke od najljepših priča podlovćenskih katuna. Ako nekada čujete zviždanje, dok koračate ovim nestvarno lijepim predjelima, sjetite se ove priče o vjetrovnjaku i zaštitniku katuna Dolovi, nemojte se okretati jer vas čuva duša vjetrovnjaka.

LEGENDA O NASTANKU DOBRE VODE S KOLOŽUNJA
Posvećeno Slavku Batu (Vasovom) Čavoru: Sela i zaseoci njeguškog podvršja obiluju izvorima, kako onim povremenim tako i onim stalnim. Prvi stanovnici na ovim prostorima su u dalekoj prošlosti, zbog brojnih grla stoke koja je uzgajana na ovim prostorima, oskudijevali u vodama, posebno tokom ljetnjih mjeseci kada bi bile velike suše i kada bi većina izvora presušila ili imala toliko tanku žicu da su jedva tekli. Kako su živjeli na prostorima koji su predstavljali samu granicu
između Mletačke Republike, a kasnije Austrougarske monarhije, to je život činilo težim. Stanovnici Koložunja su svoje ovce i goveda vodili na izvor Pod stijenom. To je bilo mjesto đe su se okupljali brojni čobani s padina Lovćena, ali i primorskih sela.

Niko Krstov je bio mladić koji je provodio djetinjstvo čuvajući svoja stada na Koložunjskom ždrijelu, odakle mu se pogled pružao prema ljepoti Budvanskog zaliva i prema primorskim selima, a često je gledao jedrenjake koji su poslije dugih pomorskih puteva dolazili u Budvu. To ljeto je bilo jako sušno i izvor Pod stijenom, koji je ionako bio slabo izdašan, je potpuno presušio. Stanovnici Koložunja su se uplašili da će stoka koju su uzgajali ne samo oni, već i onu koju su uzeli da čuvaju za potrebe Mletačke Republike, usljed velike suše uginuti jer su se izvori i vodopoji čuvali. Niko je bio veoma zabrinut za svoje stado koje
nije bilo tako malo. Znao je da ako mu stoka ugine, da će to dovesti do velike štete, ali i do bolesti. Pala je tiha ljetnja noć obasjana mjesečinom. Niko je razmišljao šta da radi sa svojim stadom. Poslije dugog razmišljanja u noći, pred samu zoru, Niko je na tren zaspao i usnio
čudan san. U snu mu se javio njegov pokojni đed Mašan za kojeg je Niko bio posebno vezan kroz svoje djetinjstvo i odrastanje. U snu mu je Mašan rekao da se ispod Ozovog doca nalazi jedna poveća stijena ispod koje otiče voda u zemlju, da je pomjeri kako bi odatle krenuo
jaki izvor koji će spasiti stanovnike Koložunja, ali i ostalih podlovćenskih sela i katuna, od sušnog ljeta kada su već mnogi izvori bili usahli.

Došao je do mjesta koje mu je đed opisao u snu. Iza jednog velikog grma bukove šume vidio je stijenu neobično glatku. Kako je stijena velika, nije ni pokušavao da je pomjeri. Brzo je okupio ostale čobane i ispričao im svoj san. Ubrzo su donijeli alat, neko motiku, neko trnokop, neko poveći malj. Počeli su da kopaju oko stijene i da jako udaraju po njoj u
nadi da će se stijena odlomiti. Kada su pokušali da je pomjere, nijesu uspjeli. Niko se ubrzo dosjetio, upregli su nekoliko volova, vezali stijenu konopima u nadi da će je volovi svojom snagom uspjeti izvući. Nažalost, i taj pokušaj nije uspio. Seljani su rekli da je nemoguće
tako veliku stijenu pomjeriti. Bilo je već podne i julsko sunce je sve jače i jače sijalo. Nakon nekog vremena seljani i pastiri su odustali, trebalo je stoku skloniti u plandišta i odvesti je na izvor Pipoljevac kako bi je napojili.

Pala je sparna ljetnja noć bez daška vjetra. Niko je i dalje bio zabrinut za svoje stado. Znao je, ako ne uspije da ih sjutra napoji, njegova će stoka uginuti. Razmišljao je o snu i o poruci svoga đeda. Niko je bio na otvorenom, pod vedrim nebom, kako bi čuvao stado
tokom noći od upada vukova. U jednom momentu nebo se smračilo, počeo je da duva jak vjetar s mora. U daljini je vidio munje i čuo grmljavinu koja je bila sve bliže i bliže. Prve kapi kiše, a potom sve krupnije, počele su da padaju po njegovom licu. U sebi je pomislio: dobro
je, evo kiša koja će nas spasiti. Nebo se prolomilo nad Koložunjom, Budvanskim i Tivatskim zalivom. Gromovi su počeli da udaraju u Babinu i Velju glavu, padine planina iznad Koložunja. Niko se hitro sklonio u omanju kamenu kolibu na Ozovom docu. Kroz prozor je vidio da
jaka bujica nadolazi s planine. Brzo je izašao s upaljenim lučem. Krenuo je prema mjestu đe je njegov đed rekao da će izbiti izvor. Ispod velike stijene počela je da izbija jaka voda. Niko je to sve u strahu posmatrao sa druge velike stijene dok su svuda oko njega bili gromovi i
oluje. U jednom momentu grom zapara nebo i udari u veliku stijenu i stijena se od siline udara groma rasprsnu, dok voda koja je bila ispod stijene svojim jakim pritiskom izbi na površinu, a komadi stijene odletješe naniže. Niko sav uplašen, mokar, uznemiren priđe tom
mjestu. Vidio je da se pojavio veliki izvor koji je snažno bio s tog mjesta. Vode sa izvora krenuše prema selima Gornjeg Grblja, a odatle svojim jakim bujicama prema Tivatskom zalivu.

Olujna noć je stala s prvim zracima sunca. Dok su se s bukovih stabala slivale kapi kiše, prvi pastiri s Koložunja vidješe čudo. Izvor je bio na mjestu na kome su oni pokušavali razbiti i pomjeriti stijenu. „Ispunio se san Nika Krstova“, rekoše uglas. Veliki djelovi tih gromada stijene i dan-danas se nalaze u Koložunjskom potoku. Ovaj izvor je danas jedan od
najizdašnijih na padinama Lovćena, a zbog svoje pitkosti dobi naziv Dobra voda. Legenda o Niku Krstovu živi i dan-danas u sjećanjima onih koji su je sačuvali od zaborava.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

Priče i legende čine dio naše bogate kulturne baštine. Neke od najljepših priča i legendi prenošene su generacijama na prađedovskim ognjištima. Prenosila se živa riječ o vremenima i ljudima, o dobru i zlu. Tako je to trajalo vjekovima na padinama Lovćena, Štirovnika, Babljaka, Goliša, Huma, Malog i Velikog Konjskog, u podnožjima mnogih katuna. Mi prenosimo dio te zaboravljene prošlosti koju smo otrgli od zaborava.

Na putu prema Međuvršju, čiji jedan krak odvaja prema Mauzoleju (k Jezerskom vrhu), nalazi se predio (toponim) koji nosi naziv Turčinov grob. Zanimljiva je legenda o nastanku ovog toponima na padinama samog Lovćena. Osman je bio ugledni trgovac iz Nikšića koji je puno putovao i imao brojna pobratimstva, prijateljstva i kumstva širom Crne
Gore sa pripadnicima svih konfesija. Kada je iz Nikšića prelazio preko Katunske nahije, s njim je putovao njegov pobratim Jovan Markov. Jovan Markov je živio u mjestu Bijele Poljane uz samu granicu s Turskom imperijom. On ga je uvijek pratio na putevima kroz Katunsku
nahiju, preko Njeguša, pa sve do starog grada Kotora kako se ne bi desilo da neko napadne turskog trgovca. Kada bi ugovorio trgovinu kožama, solju, maslinovim uljem, Osman se sa svojim pobratimom u kasnim popodnevnim časovima vraćao za Nikšić. Put je bio dug
i zahtjevan, pa su uvijek znali da zakonače kod nekog od brojnih domaćina na tom putu. Osman je bio izuzetno bogat i ugledan i uvijek je svojim domaćinima ostavljao po malo soli i ulja u znak zahvalnosti i pruženog gostoprimstva. To je tako trajalo godinama.

Početkom oktobra Osman pošalje svoga slugu s pismom u kome obavještava Jovana da ima vrlo važan susret 20. decembra (subota) s jednim trgovcem, inače podanikom Austrougarske monarhije u Kotoru i moli ga da mu se na tom putu pridruži. Kada je Jovan primio pismo, odmah je odgovorio da će ga spremno čekati. Krenuli su poslije pola noći na dug put do Kotora. Noć tiha i mirna, obasjana mjesečinom. Stud i mraz padaju po njima. Oni obučeni u narodnim nošnjama, prigrnuti debelim vunenim ogrtačima. Dok na konjima jašu, po njima pada poneka bijela pahulja, ali snijegu jaka hladnoća i mraz ne dozvoljavaju da pada. Prelaze kroz bespuća Katunske nahije, samo se čuje ponegdje lavež pasa i zavijanje vuka u hladnoj noći. Zorom prelaze preko Njeguškog polja i na samom planinskom prevoju Krsca miluju ih prvi zraci sunca koji obasjavaju plavetnilo neba planine Vrmac i Jadranskog mora. Preko sela Žanjev Do se spuštaju putem za tovarne životinje i nastavljaju put. Stižu preko sela Špiljari u stari grad Kotor i u neposrednoj blizini gostionice vežu svoje konje. Tu se Jovan i Osman razilaze i dogovaraju da se, pred istom gostionicom, nađu oko četiri sata poslije podne. Jovan ide prema pazaru u trgovinu, a Osman na dogovor s austrougarskim trgovcem. Pazar je bio bogat, pun, jer se bližio katolički Božić. Jovan je na bogatom pazaru potrgovao mnogo toga. Sve potrepštine je vezao konopima na svog konja. Stigao je u zakazano vrijeme. Osman ga je zadovoljno čekao, kazao mu je kako je sklopio jedan od najvećih
trgovačkih ugovora.

Krenuli su sa svojim natovarenim konjima. Noć ih je ubrzo sustigla kod Žanjevog Dola. Počela je snažna mećava, konji su počeli da ržu. Jovan je rekao Osmanu da se drže jedan pored drugoga dok ne prođu strašnu mećavu na Krscu. Mećava je bila sve snažnija i snažnija. U jednom trenutku Osman je nestao iz Jovanovog vidokruga. Jovan je počeo da ga doziva, ali odgovora nije bilo. Jovan se čvrsto držao za konja. Konj je sve teže išao i pod jakom mećavom često je znao da poklekne. Kada su prošli Krstac, Jovan je sasvim slučajno došao do jedne omanje kuće i jako zalupao na vrata. Otvorio mu je domaćin i prihvatio ga izmorenog. Konja je odmah vezao, otresao snijeg s njega i spustio natovarenu robu. Jovan, sav uplašen za Osmana, reče domaćinu da je njegov prijatelj nestao. „Mećava je snažna, prijatelju moj, večeras niko ne može poći da ga traži, nek mu je Bog u pomoć“, odgovori domaćin. Jovan je čitavu noć razmišljao o Osmanu. Ujutro je bilo više od jednog metra snijega. Nikakvih tragova napolju nije bilo. Jovan je ostao kod svog domaćina na Njegušima još nekoliko dana, dok nevrijeme i sniježne mećave nijesu stali. Jednog ranog jutra krenuo je prema svojim Bijelim Poljanama u nadi da će se Osman javiti. Od Osmana nije bilo ni traga ni glasa. Jovan je o svemu obavijestio njegovu porodicu u Nikšiću. Nadali su se da se Osman, kao i Jovan, smjestio kod nekog domaćina i da će se ubrzo javiti.

Prošla je zima, stiglo je proljeće, snjegovi na Lovćenu su počeli da se tope. Pastiri s Malog Bostura su sa svojim ovcama krenuli na ispašu. Između dva velika kamena pastiri su pronašli smrznutog Osmana i njegovog konja. Niko nije umio da objasni kako je u toj sniježnoj mećavi Osman uspio da tako daleko odluta do padina Lovćena. Mještani su ga tu sahranili i od tada to mjesto nosi naziv Turčinov grob.

KRUŠKA S KRUŠEVICA: Kruševice su katun koji se nalazi u samoj zoni NP ,,Lovćen“. Katun vjekovima koristi bratstvo Martinović iz Bajica. Prostrani pašnjaci i pašnjački kamenjari su se koristili za uzgoj brojnih stada ovaca. Bratstvo Martinović je živjelo u slozi i pomagali su jedni drugima u mnogobrojnim radovima na katunu i zajedničkim mobama.

U dalekoj prošlosti sami katun je dobio ime po jednoj i jedinoj krušci. A legenda o stablu jedine divlje kruške s Kruševica nastavlja i dan-danas da živi. U dalekoj prošlosti ljudi su često obolijevali od raznih zaraznih bolesti. Kako nije bilo savremene medicine, liječili su se ljekovitim biljem s padina Lovćena. Starac Niko je imao blizu stotinu godina. Rekao je svojim sinovima da želi da svoje posljednje dane provede na mjestu na kojem je prvi put otvorio oči, đe se rodio. Da bi ispunili njegovu želju, njegovi sinovi su ga odveli na podlovćenski katun đe su boravili tokom prve polovine godine. Jedne tihe ljetnje noći, dok su se zvijezde igrale po nebeskom svodu, starac je usnio čudan san. Usnio je kako su se svi na ovom katunu razboljeli i kako im prijeti smrt i da će jedini lijek protiv mnogih bolesti biti plod kruške koja se nalazi na ovom katunu. Starac je svoj san prenio sinovima i ostavio im u amanet da čuvaju to stablo kruške, da nikada od njega ne slome ni jednu granu i da plodove sakupljaju samo za lijek. Starac je nedugo zatim umro.

Prošlo je pet godina od smrti starca Nika. Početkom jeseni stanovnici ovog podlovćenskog katuna počeli su da se razbolijevaju i umiru. Svi su bili uplašeni i sjetili su se sna i amaneta starca Nika. Sakupili su se te jesenje noći u kolibi sinova starca Nika, razgovarali su o snu i o amanetu koji im je starac ostavio. Kako je bilo kasno, dogovorili su se da sjutradan odu do pomenute divlje kruške i da sakupe plodove. Legenda dalje kaže da su tokom mnogih noći na toj krušci vile boravile i da kruška u svojim plodovima nosi čudesne moći.

Samo, to jedino stablo, jer nigdje na čitavom katunu nije bilo drugih stabala. Ujutro ranom zorom, dok je sunce tek ponekim zrakom obasjavalo Lovćen, Martinovići su otišli kod tog stabla divlje kruške na njihovom katunu. Sakupili su sve plodove koji su tokom noći pali sa
nje. Sakupili su toliko da je svaki Martinović mogao da pojede po nekoliko plodova. Počeli su pastiri i mještani katuna da jedu po jednu krušku ujutro i jednu uveče. Poslije nekog vremena svaki od njih je osjetio nevjerovatni oporavak i natčovječansku snagu koju su im davali,
često opori, ukusi zlatnožutih krušaka. I oni koji su bili na izmaku snage i životne energije su se ubrzo oporavili.

Nakon što su bolesni ozdravili, a ostali dobili novu životnu snagu, pastiri se dogovore da trajno čuvaju ovo stablo koje ih je spasilo od bolesti i iscrpljenosti. Tajnu o ljekovitosti ove kruške samo su oni znali. Nedugo zatim sam katun je dobio ime Kruševica. Vjekovi su prolazili, a priča o krušci je nastavila da i dalje živi. I danas stanovnici pojedinih podlovćenskih katuna znaju da spremaju blagotvorno piće koje se zove „vodnjika“. Piće se priprema tako što se plodovi divlje kruške, jabuke, drijena, šipurka, crvene kleke pomiješaju sa vodom i ostavi da odstoji do „dozrijevanja“. Ovo je jedan od najzdravijih zimskih napitaka,
pun vitamina, koji se pije tokom zime za jačanje imuniteta. Kako je katun Kruševica s godinama počeo da se napušta, priča o ljekovitoj i magičnoj krušci pala je u zaborav. Danas se ne zna tačno gdje se stablo nalazi, a ono čeka neke nove generacije da je otkriju na obodima bukove šume ili na nekom pašnjaku, prikrivenom i magičnom, baš onako kako su se i vile vjekovima krijepile tim ljekovitim plodovima. Legenda kaže da samo jedan dan u godini, i to baš na onaj dan kada je starac Niko umro, plodovi dobiju svoj zlatni sjaj koji svijetli samo jednom u godini i može se vidjeti samo te jedne noći i tako pronaći. Pastiri i vile, magični
spoj Lovćena i legendi, žive i dalje i vjekovima bude našu maštu.

(Nastaviće se)