Povežite se sa nama

FELJTON

KORUPCIJA KROZ VJEKOVE (I): Mito za asirsku princezu

Objavljeno prije

na

Korupcija egzistira još od antičkog perioda. Vremenom sve je dublje prodirala u tzv. koridore državnog aparata, tako da u savremenim uslovima predstavlja jednu od najozbiljnijih prepreka ostvarenju vladavine prava. Razlozi za to su mnogobrojni: ekonomski, politički, društveni, psihološki, kulturni…

Korupcije predstavlja ostvarenje privatnih interesa, a na štetu javnih i opšteg dobra. Evropski savjet je 1994. godine dao tzv. radnu definiciju korupcije: ,,Ponašanje osoba koje na službenim ili privatnom položaju zloupotrebljavaju svoje dužnosti tako da ostvare nelegalne zarade ili dobitke bilo koje vrste”.

Etimološki, izraz korupcija (lat. coruptio – pokvarenost) u opštem smislu označava zanemarivanje i zloupotrebu službene dužnosti zarad lične koristi, potkupljivanje, podmićivanje službenih osoba. U širem pravnom značenju označava sve oblike zloupotrebe službenih ovlašćenja i položaja iz koristoljublja (podmićivanje, zloupotrebe položaja i ovlašćenja, davanje i korišćenje privilegija, protivusluge, primanje provizija i poklona), a u užem – delikt davanja i primanja mita.

Korupcija je još u doba antike smatrana zlom koje negativno utiče na javnu upravu i na funkcionisanje političkog djelovanja.

U javnom mnjenju i u političkom govoru danas se pod pojmom korupcije podrazumijevaju sasvim različite društvene pojave: organizovani kriminal, loša vlast i njene posljedice, ljudska prevrtljivost i bahatost vlasti. Korupcija se prevashodno veže za društveno i moralno neprihvatljiv odnos ostvarivanja interesa. Ona ne označava samo primanje i davanje skupocjenih poklona, novčanica u kovertama ili druge koristi, već i nepoštenje i pokvarenost osobe koja je koristi, njenu sklonost nepotizmu, ucjenjivanju, pronevjerama i slično.

Korupcija se najčešće javlja prilikom špijunskih operacija, okupacije zemlje, nezakonitih međunarodnih transakcija, krijumčarenja, (ljudi, robe, oružja i opijata), privatizovanja firmi, javnih nabavki, neovlašćenih prodaja, naduvavanja računa, namještanja izbora, izbjegavanja plaćanja poreza, donošenja raznih propisa, izdavanja dozvola, naplaćivanja taksi, izdavanja lažnih carinskih deklaracija, zloupotrebe i izigravanja sudskih ovlašćenja, odugovlačenja (zastarijevanje) sudskih rješenja, potkupljivanja svjedoka i sudskih vještaka, zloupotrebe funkcije, političkih i sudskih zaštita raznih oblika kriminala, školovanja djece u inostranstvu, upisa na fakultete, polaganja ispita, kupovine diploma, naručenog i plaćenog pisanja (u novinarstvu), liječenja, falsifikovanja dokumenata, ugovaranja ishoda sportskih takmičenja, prodaja robe, posjedovanja tajnih informacija, upućivanja pacijenata da medicinsku uslugu obave u privatnoj ordinaciji u kojoj taj ljekar prekovremeno radi…

Korupcija je prisutna u svim granama privrednog sistema i predstavlja jedan od najznačajnijih uzroka velikog ekonomskog raslojavanja u društvu. Ona razjeda ekonomsku osnovu društva i uzrokuje poremećaje u ekonomskom sistemu, što u Evropi naročito dolazi do izražaja u bivšim socijalističkim zemljama. Posebno je karakteristična za društva u procesu političke i ekonomske tranzicije.

Istorija korupcije vezana je za nastanak države i prava. U nekim državama korupcija je bila toliko raširena da su države ispoljavale otvorenu nemoć u sprečavanju tog zla. U takvim okolnostima kod građana i u javnosti stvaralo se uvjerenje da bez korupcije društvo ne može da funkcioniše i da je to sasvim normalna i prihvatljiva društvena praksa.

Korupcija se kao ozbiljan problem pominje još u Bibliji: ,,Nemoj uzimati mito koji oslepljuje mudre i preokreće riječi pravednika”.

U decembru 1997. godine holandski tim arheologa u Raki, u Siriji, pronašao je oko 150 pločica sa tekstom na klinastom pismu, koji upućuje na to da je lokalitet bio administrativni centar asirske civilizacije počev od XIII veka p.n.e. Pronađena je posebna arhiva, koja možda odgovara savremenom „ministarstvu unutrašnjih poslova”, sa podacima o tome kako su zaposleni primali mito, uključujući imena visokih službenika i ime asirske princeze.

Takođe, korupcija je bila prisutna i kod Ilira, starih Grka i Makedonaca, a u Kartagini državne funkcije su dobijali oni koji daju mito.

I Rimljani su se suočavali sa korupcijom, pa su imali pravila, odnosno zakone u cilju njenog sprečavanja i suzbijanja. Zbog toga ne iznenađuje činjenica da je, kao društveno negativna pojava, korupcija bila definisana već u Rimskom pravu (Lex Julija Reputandae). Krivično djelo korupcije bilo je definisano kao davanje, primanje ili traženje koristi, sa namjerom da se utiče na službenika u vezi sa njegovim poslom.

Širenjem rimske države, zloupotrebe državnih službenika postaju sve češća pojava. Tako zloupotreba prijema poklona i iznuda postaju krivična djela, koja su najčešće pravili rimski činovnici.

Protiv ovih pojava intervenisalo se prvo podnošenjem privatnih tužbi, kroz postupak nazvan guaestiones (sudska istraga). Postupak je vođen za krupne prestupe u političkim sporovima – primanje mita na račun provincije ili zbog pokušaja da se onemogući kandidovanje na izborima za magistraturu – izborni prestupi. Usljed brojnih zloupotreba i veoma raširene korupcije, rimski Senat je počeo da preduzima mjere za njihovo suzbijanje. Kasnije je donesen zakon kojim je za počinioca korupcije predviđena naknada štete u dvostrukom iznosu i gubitak političkih prava (Lex Servilia). Međutim, te mjere nisu bile efikasne upravo zbog činjenice da su zloupotrebe vršili pretežno članovi Senata i visoki državni činovnici.

Hunski kralj Rugila, stric čuvenog Atile zvanog Bič božiji, oko 407. godine poslao je Atilu kao taoca u Ravenu, na dvor cara Zapadnog rimskog carstva Honorija. Već kao dijete – talac, Atila je zapazio da samo mali procenat poreza stiže do trezora carstva zbog velike pohlepe evnuha i ministara koji su nadgledali ubiranje poreza. Korumpirani službenici koristili su novac koji je pripadao carstvu da kupe uticajne položaje na Honorijevom dvoru. Oni nisu plaćali porez na svoja nepošteno stečena lična bogatstva, dok su ostali Rimljani bili opterećeni previsokim porezima. Prezrevši to što je video u carskoj palati, Atila se zakleo da nikada neće dopustiti da se među Hunima razvije korupcija. Držeći se svoje zakletve, kada je postao kralj, Atila je bio odgovoran i pošten, nikada nije svoju ličnu dobrobit stavljao ispred dobrobiti Huna. Bio je, prema istorijskim izvorima, kralj koji nije uživao u luksuzu.

Tokom španske inkvizicije posljednja kazna mogla je da bude i novčana. Takve kazne ubrzo su se pretvorile u skandale, jer su inkvizitori često tražili ogromne sume novca. S obzirom na to da se inkvizicija finansirala novcem i dobrima koje su uzimali od žrtava, potplaćivanje i korupcija bili su široko rasprostranjene. Tako je inkvizitor Kordobe 1499. godine osuđen zbog prevare i iznuđivanja novca, a i nasljednik mu je vrlo brzo krenuo njegovim stopama. Uprkos svojoj zakletvi na siromaštvo, Vrhovni inkvizitor dominikanski fratljr Tomas de Torkvemada prikupio je ogromno bogatstvo za sebe.

Za vrijeme renesanse Nikolo Makijaveli, čuveni firentinski sekretar, ističe da republike doživljavaju svoje izopačenje čak i više nego drugi režimi. Uzrok tom izopačenju je u sebičnosti i gramzivosti ljudi koji su, iako su živjeli u organizovanom, civilizovanom društvu, uvijek željeli za sebe da prigrabe više nego što im pripada. Po Makijaveliju, do korupcije dovodi moralna degradacija, loše vaspitanje i loša vjera.

Bekon podmitio sudiju

U XVIII vijeku, u Engleskoj je termin „korupcija”, pored kvarenja vlasti, identifikovan i sa podmićivanjem. Zanimljivo je da je svoj „lični” doprinos korupciji u ovoj zemlji dao veliki filozof i pravnik Frensis Bekon. Po dostizanju najvišeg pravničkog položaja u Engleskoj – lorda kancelara, uhvaćen je da je 28 puta primio mito. Branio se ovako: „Obično primam mito od obje strane, tako da prljav novac ne može da utiče na moje odluke”. Parlament nije prihvatio ovaj „argument”, već ga je smijenio i poslao u zatvor – gdje je proveo svega nekoliko dana, jer je uspio da podmiti – sudiju.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XX): Meštri od spomenika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Spomenike ljudima i vremenu podignute širom Crne Gore radili su poznati vajari i arhitekti. Poznati daleko izvan granica Crne Gore. Svjesni „da ni jedno umjetničko djelo nije dostojno nečijeg života” stvorili su spomen obilježja koja predstavljaju simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću. Njihov spisak je imponzantan.

Predvodi ga hrvatski vajar i arhitekta Ivan Meštrović, najveći među meštrima od spomenika, autor najvećeg spomenika kojeg imamo, podignutog u slavu najvećeg kojeg smo imali.

Meštrović je rođen 15. avgusta 1883. godine u slavonskoj varošici Vrpolje. Vajarstvo je počeo da uči kao šegrt kod poznatog klesara Pavla Bilinića u Splitu, a nastavio u Beču. Školovao se kod Otta Königa, a zatim na Akademiji (1901–1906), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner

Nakon Prvog svjetskog rata koji je proveo u emigraciji, vratio se u domovinu kad započinje jedan dug plodonosan period vajarskog stvaralaštva i pedagoškog rada. Od 1923. do 1942. godine bio je rektor Akademije u Zagrebu, od 1934. akademik JAZU…

Emigrirao je 1942. godine, prvo u Italiju, pa Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Predavao je vajarstvo na američkim univerzitetima u Siracusi i South Bendu…

Nemam prostora da nabrajam sve sklupture koje je napravio i sve spomenike i mauzoleje. Pomenuću samo par najpoznatih: Njegošev mauzolej na Lovćenu, Spomenik neznanom junaku na Avali kod Beograda, Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu (beogradski ,,Pobjednik”), Grgur od Nina u Splitu, Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu, Svetozar Miletić u Novom Sadu…

Umro je u South Bendu 16. januara 1962. godine.

Brojni spomenici revolucije, kako u Crnoj Gori tako i na prostoru bivše Jugoslavije, djelo su vajara Miodraga Živkovića.

Živković je rođen 1928. godine u Leskovcu, Srbija. Diplomirao je na vajarskom odsjeku Škole za primijenjenu umjetnost u Beogradu.

Od 1954. do 1957. godine radio je kao nastavnik likovnog obrazovanja u gimnaziji u Mladenovcu i Osnovnoj školi „Žikica Jovanović Španac“ u Beogradu. Za docenta na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu izabran je 1968. godine na predmetu Primijenjena plastika. Dva puta je biran za dekana Fakulteta primijenjenih imjetnosti u Beogradu ( od 1974. do 1977 i od 1991. do 1996. godine). Dobitnik je brojnih priznjanja i odlikovanja.

Živković je autor čitavog niza monumentalnih spomen obilježja, od kojih posebno izdvajam monumentalni spomenik „Bitka na Sutjesci“ podignut na Tjentištu, spomen park na Grahovu, spomenik na Bijeloj Gori u Ulcinju, spomenik strijeljanim đacima u Kragujevcu, na Kadinjači… do onog skorašnjeg spomenika Kralju Nikoli u Nikšiću. Umro je 2020. godne.

Priču o onima koji su spomenike gradili završavam sa jednim od najvećih, autorom najznačajnijih spomen obilježja u Crnoj Gori, vajarom Dragom Đurovićem.

Drago Đurović, jedan od najvećih crnogorskih vajara, rođen je 1923. godine u Danilovgradu. Njegov otac je bio oficir u vojsci Kraljevine Jugoslavije pa je osnovnu i srednju školu učio na Cetinju, Osijeku i Nikšiću. Akademiju likovnih umjetnosti je studirao u klasi Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara u Beogradu. Diplomirao je 1951. godine. Bila je to prva poratna generacija akademskih vajara.

Čitav život je posvetio pedagoškom radu. Od 1951. do 1966. godine radi kao profesor u čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi. Po prestanku rada škole u Herceg Novom, nastavlja rad kao profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i tu ostaje od 1967. do 1981. godine. Naredne 1982. godine biran je za redovnog profesora novoosnovanog Kulturološkog fakulteta na Cetinju, a 1985. godine za njegovog dekana. Umro je 30. marta 1986. godine u Titogradu.

Pored 35 generacija učenika i studenata kojima je prenosio svoje bogato znanje, crnogorskoj kulturnoj baštini je ostavio djela neprocjenjive vrijednosti: sklupture, spomen biste i spomen obilježja. Neka od tih djela  stvorio je u saradnji sa arhitektima Vojislavom Đokićem autorom spomenika Partizanu borcu na Gorici i Mirkom Đukićem na izradi spomenika na Stražici i u Mojkovcu.

Đurović je autor i spomenika na Lazinama, u Vuksanlekićima, u Danilovgradu, na Rijeci Crnojevića… Radio je spomen biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… Najupečatljivija od svih je, bez sumnje, spomen bista Nikcu od Rovina Tomanoviću, na Cetinju. Ovo je spomenik najvećem crnogorskom junaku svih vremena i,  po mišljenju mnogih istoričara, jednom  od 50 najvećih junaka svijeta za koje istorija zna. Bista koja, kao i Tomanovićev Bezmetković, simbolizuje sveukupnu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore.

 

Velikani

Lovćenska Vila na Cetinju, djelo je jednog od velikana crnorskog vajarstva Rista Stijovića. Vojislav Vujisić je autor spomenika podignutog na Knjaževcu u Andrijevici, a arhitekta Bogdan Bogdanović Spomen parka na Jasikovcu kod Berana.  Spomen obilježja u Kolašinu su radovi poznatih vajara i arhitekata: vajar Momčilo Vujisić  Spomen parka „Partizansko groblje“ na Brezi; arhitekta Marko Mušič Spomen doma ZAVNO-a, spomenik Veljku Vlahoviću uradio je vajar Oto Logo a vajar Vojin Bakić  Spomenik žrtvama fašizma. Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad je vajara Mirka Ostoje, a Spomenik pod Trebjesom u Nikšiću vajara Ljuba Vojvodića. Arhitekta Branko Bon i vajar Rade Stanković autori su spomenika na Žabljaku, a vajari Vojin Stojić i Anton Kraljić spomenika u Petrovcu. Spomenik u Kotoru je djelo vajara Luke Tomanovića i Vojislava Đukića. Luka Tomanović je sa arhitektom Nikolom Dobrovićem napravio spomenik ,,Bezmetković” na Savini u Herceg Novom. Ante Gržetić je autor spomenika Ivanu Crnojeviću na Cetinju, Sreten Stojanović Njegoševog spomenika u Podgorici, Nenad Šoškić spomenika Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, a Risto Radmilović spomenika kralju Nikoli u Podgoriici…

 

Ljudi i vremena

Nijesu samo vajari stvarali spomenike ljudima i vremenu. Nepravedno bi bilo još jednom ne pomenuti arhitekte: Svetlanu Kanu Radević,  Bogdana Bogdanovića, Nikolu Dobrovića, Branka Bona, Mirka Đukića, Harolda Bilinića, Marka Mušića… Spomen obilježja su projektovali i Vukota Tupa Vukotić, Radosav Zeković, Andrija Markuš, Ranko Radović, Ilija Šćepanović, Vasilije Knežević… i mnogi drugi.

(Nastaviče se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo