Povežite se sa nama

FELJTON

STANKO CEROVIĆ: NJEGOŠEVE TAJNE STAZE (X): Enigma nasilja

Objavljeno prije

na

Istorija Crne Gore me stalno vraća enigmi nasilja. Mi živomo u izrazito nasilnom svijetu i današnja Crna Gora je posebno nasilno društvo, puno agresivnosti, u gestovima, držanju, glasovima ljudi. Kukavice su uvijek nasilne. Sadizam u bosanskom ratu nije bio posljedica agresivnosti, nego servilnosti. Iz našega ugla stara Crna Gora izgleda još mnogo nasilnije: stalni izazovi i stalna borba. Ali ja mislim da u staroj Crnoj Gori nije bilo nasilja i da bi se ondašnji Crnogorci zgrozili u nasilju sadašnjega svijeta. Junak ljudima uliva osjećanje sigurnosti, ne straha.

Vjerovatno bi im sadašnja Crna Gora izazivala odvratnost u svakom detalju, od govora i gesta do vrijednosti i djela. U staroj Crnoj Gori je nezamisliva neopravdana agresivnost, ili slabo smišljena riječ, ili ton u pogrešnom trenutku i vještački podignut. Današnji čitaoci Gorskog vijenca su primijetili da je to pjesma o genocidu, da zapravo slavi genocid. U pravu su, to jeste pjesma o genocidu gledano iz našega ugla, iz ugla osjećanja i djela koji su na raspolaganju našoj svijesti. Hoću da kažem da, kad bi moderni čovjek, Crnogorac ili neko drugi, radio tačno ono što rade Crnogorci u Gorskom vijencu, to bi bio genocid, fanatizam, glupost i ludost. Ali ničemu od svega toga nema ni traga ako ta djela izvodi Vuk Mićunović sa društvom i ako se ta djela radjaju u sumnji Vladike Danila i ako ih je Iguman Stefan smjestio u najdublje slojeve procesa stvaranja svijeta. Kad različiti ljudi rade isto djelo, onda ta dva djela nemaju veze.

Metafizički, Crnogorci bi se užasnuli pred idejom o jednakosti ljudi. Svi su jednaki, jer se podvizi izvode samo u jednakim uslovima, ali niko nije kao ostali jer svak sebe unosi u ono što radi i cio svijet sobom iznova odmjerava. Vuk Mićunović i njegovi Crnogorci naprosto ne znaju šta je nasilje, sve što oni rade preobražava njihova duhovnost, zato i teže što većem izazovu, što rizičnijem djelu, sve do preobražaja najvećeg zločina u trijumf duha: riječ je o iskupljenju čovjekovog svijeta, o prevaranju glibine u čistu stvar. Preobražaj se vrši kroz čovjeka, ne po objektivnim zakonima, jer objektivni svijet ne postoji, a duh, koji svemu daje izgled i značenje, djeluje samo kroz surovu ,,slobodu” čovjeka. Riječ je ovdje o ,,vlijanju tajnoga promisla”. Nije uzalud Njegošev poetski genije običnu riječ ,,uticaj” zamijenio rusizmom koji u kontekstu njegovog stiha dobija značenje ostvarivanja tajnih poruka, sazrijevanja, neodoljive sile koja se u tišini samoostvaruje. ,,Uticaj tajnoga promisla” je običan stih, a u “vlijanju” je prisutna božja ruka.

Pod vlijanjem tajnoga promisla čovjek osvaja i gubi svijet, nekad ruši zidove smrtnosti, nekad je u njima nemoćan, nekad stupa snažnim korakom u život, nekad mu se čini da je u njega zakasnio.

Kakav je odnos duha, i nasilja? Misleći na nasilje modernoga svijeta u kojem se svaki gest, svi odnosi medju ljudima, mimo njihove volje pretvaraju u nasilje, sve do intimne sfere života, čini mi se da je nasilje, kao neko prokletstvo vezano za odsustvo duha. Materija, prepuštena samoj sebi, kao čovjek prepušten toj materiji u svojoj viziji “objektivnog” bezličnog svijeta, po svom zakonu raspadanja prosto pulsira nasiljem, svaki pokret čovjeka joj služi kao izgovor za samouništavanje formi i smisla.

Kad smo već kod ,,vlijanja tajnoga promisla”, ovo je ,,njegoševska” enigma: kako to da idu skupa dva njegoševska psihološka stanja: koncepcija svijeta kao sna i opsesija ,,realnošću” svijeta?. Ništa nije toliko anegdotski tipično za crnogorsko ponašanje kao ismijavanje uobraženja snova, fantazija, maštarija, ili svakog govora koji ima uzdignutih riječi, izvještačene dikcije. Kao da ovaj kvaliatet dolazi iz bliskosti kamenog pejzaža koji ne trpi proizvode romantične estetike. Ali su izvori dublji. Očito je u obrnutoj proporciji ova osobina odbacivanja ,,Maštarija” i zanosa, sa shvatanjem same realnosti kao sna – kako je to Njegoš formulisao, ili shvatanja realnosti kao čovjekovog proizvoda, svijeta koji se prelama kroz svakog čovjeka -kako je to spontano podrazumijevala stara Crna Gora. Poimajući svijet kao san, Njegoš – i Crna Gora prije njega – je spontano razvijao psihološku sklonost da odbacuje snove i traži tu uskraćenu realnost kao sveti zavjet. Podavati se snovima u životu koji je shvaćen kao varka, san, iluzija, to bi bila imoralna diskvalifikacija i metafizička izdaja čovjeka i Boga, i na kraju, fiziološka osuda samog organizma koji je prilagodjen borbi sa takvom “reealnošću”, a ne bježanju od nje u sopstvene izmišljotine. Sklonost ka izmišljanju se pokazuje kao otužna, slabićka imitacija prvog i jedino pravog sna koji je čovjekov život. To je onaj skriveni, mastrubatorski smisao sna Vuka Mandušića. ,,Iznaodjenje” je u Crnoj Gori pouzdan znak nesoja. Svijet je san i baš zato ,,čoek” ne bježi u snove, to bi bilo bježanje sa onoga sudbinskog poprišta, sa posljednje bitke, sa dvoboja o kojem se sanjalo i za koji se živjelo.

Druga strana iste enigme je da moderni svijet ne razumije njegoševsku koncepciju života kao sna, nego je naprotiv definitivno uvjeren u materijalnu objektivnost svijeta, u njegovu objektivnu istinu koja sa čovjekom nema nikakve veze, koja bezlično traje i trajaće, sa čovojekom ili bez njega, dok su uticaj Duha na tu istinu ne može ni pretpostaviti, osim u pričama za djecu. Malo uprošćeno, to je naučna vizija svijeta kao nepromjenljive,bezlične realnosti čiju istinu nauka polako utvrdjuje i stavlja na raspolaganje svim ljudima koji se školuju, ta koncepcija svijeta radja psihološku sklonst bježanja u maštarije i snove koja poprima tako čudesne razmjere da je sasvim opravdano govoriti o modernom svijetu kao o ,,fabrici snova” i o Holivudu kao najboljoj metafori planetarnog razvoja, posljednjoj najmoćnijoj ideologiji umornog i umorenog bića. Neobično je dakle što ova koncepcija objektivnog svijeta koji je navodno na raspolaganju ljudima sa svim svojim istinama, rezultira pravim gubljenjem toga svijeta, radikalnim odbacivanjem ,,realnosti” od strane čovjeka i nizom psiholoških deformacija koje su posljedica ovoga bježanja u snove iz ,,Objektivnog svijeta”. Duh koji je shvatio svijet kao san, i u tom prokletstvu život proveo, kao Njegoš, taj duh je imao snažnu unutrašnju stabilnost. Dok je moderni duh, koji je shvatio svijet kao objektivnu datost, u istom činio izvršio neki čin samouništenja i iščezao je u isparenjima snova.

Slična je razlika izmedju njegoševske samoće i samoće modernog čovjeka. Njegoševa je bila totalna i nepremostiva: posljedica zatočenosti svakoga čovjeka u iluziji svoje svijesti, posljedia nesavršenosti misli i riječi preko kojih pokušava da stvori zajedničko polje svijesti sa ljudima; ali u toj samoći su se smjenjivali i utrkivali svjetovi u takvoj gustini da Njegoš nije ni tražio izlaz iz svoje samoće, nikakvu komunikaciju sa ljudima, a meni se čini da je tako bogata samoća sinonim srećnog života. Moderna samoća je posljedica bježanja od zajedničke, ali bezlične realnosti, poslejdica bježanja u potpuno proizvoljne snove, čija nekreativnost izaziva neizlječive krize. Nekreativnost je jedina nužnost u ovakvoj slici svijeta – sve je drugo proizvoljno, ,,ravnopravno” u gluposti. Prijetiće mrtvilo ,,Objektivne” realnosti iz koje je materija protjerala duh nepobjedivo gasi iskre života svuda gdje se skrivaju i tu ništa ne pomaže profesorska erudicija, ili inercija naučnih otkrića: Što su briljantniji njihovi rezultati, to je očiglednije tužno odsustvo lljudskog duha u njima.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Antikomunističko pročišćenje (XI)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Koliko je Mandić svjestan tog konteksta kad potkraj 1982. godine započinje seriju od svojih četrdesetak tekstova o Krleži? Urednici Duge i njezini čitatelji sasvim će sigurno oduševljeno primiti Igorove ikonoklastičke tekstove. Meni se, međutim, uopće nisu sviđali; pisani svadljivo, ostrašćeno, bez adekvatne književnoteorijske argumentacije, ti tekstovi bili su, po mojem mišljenju, ispod razine standardne Mandićeve esejistike.

Nisu me fascinirale ni svojom hrabrošću: kritiku Krležinog političkog ,,oportunizma” već je prove Lasić, i to u Hrvatskoj, što je bilo puno smjelije nego u Srbiji (Igor je samo zaoštrio Lasićeve teze). Doduše, i Lasić je to radio iz inozemstva, ovdašnji političari i ideološki cenzori mogli su mu staviti soli na rep. Više je riskirao Stankov izdavač Vjeran Zuppa nego sam autor u svome egzilu (između Pariza i Amsterdama).

S druge strane, Igoru je situacija na medijskoj sceni bila neusporedivo naklonjenija; činilo mi se kako srpski nacionalisti (kojih je Duga bila svojevrsni organ) baš uživaju u Igorovu razvlačenju Krležinih crijeva. Zasigurno su ga mnogi tapšali po ramenima u znak odobravanja. Zapravo, smionije bi bilo u Dugi o Krleži napisati nešto afirmativno nego ga napadati u Mandićevoj maniri. Uostalom, veliki pisac Oskar Davičo morao je otići iz Beograda u Sarajevo, između ostalog, zbog vjernosti krležijanstvu.

Prema Igorovu antikrležijanstvu bio sam rezerviran jer su mi još bili svježi u memoriji Mandićevi apologetski tekstovi o Krleži objavljeni prije samo nekoliko godina. Pa nije valjda Krležin književni stil izgubio svu svoju umjetničku vrijednost u samo nekoliko godina!

Rekao sam sve to Igoru otvoreno: – Nimalo mi se to što pišeš ne sviđa! Zapravo te iskorištavaju, zloupotrebljavaju!

Igor se samo nasmijao: – Ma, Krleža je tu sporedan! Pišući o njemu, ja govorim o boljševičkoj vladavini! O Titu!

  • Pa, meni Krleža nije toliko nebitan! Ja sam ipak prije svega književni kritičar i mislim da se Krleža ne može svesti samo na ideologiju!
  • Naše čišćenje od titoizma u ovom trenutku je najbitnije!

Nije se Mandić previše osvrtao na moje riječi; on je znao što tim serijalom želi postići. Pragmatično gledano, imao je osiguranu temu za velik broj tekstova, publika Duge je to dobro prihvaćala, a i njegov krug beogradskih prijatelja uživao je u Igorovu obračunu s Fricom. Ne bih rekao da se Mandić pri tome bilo kome dodvoravao svojim antikrležijanstvom; on je vjerovao kako je antikomunističko pročišćenje važnije od njegove mladenačke fascinacije velikim piscem.

Druga važna tema kojom se Mandić bavio početkom osamdesetih bio je feminizam. To su godine kad se na intelektualnoj sceni Jugoslavije pojavljuje jak feministički pokret, dobro zastupljen i među novinarkama koje dominiraju u tadašnjim medijima. Igor sebe deklarira kao antifeminista ismijavajući feministički društveni angažman. Feministice su uglavnom ljevičarke, a on sebe (bar u tom trenutku) želi predstaviti kao konzervativnoga građanskog desničara. Fokus njegove kritike je na tekstovima medijski najeksponiranije jugoslavenske feministice Slavenke Drakulić. Oboje surađuju i na stranicama Duge (iako je Slavenka profesionalno vezana prije svega za Start i Danas).

Budući da i jedno i drugo posjeduju izrazit smisao za polemiku, razmijenit će niz duhovitih i strastvenih novinskih polemičkih tekstova, a Slavenka će u Mandiću i Tenžeri prepoznati glavne „mudologe” u našem intelektualnom životu (što je nešto kao sinonim za „mušku šovinisticku svinju”).

Igor će naposijetku kao protivnik feminizma postati i komični lik u vrlo popularnom, NIN-ovom nagradom ovjenčanom, romanu Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić. Pratio sam te polemike jer su mi i Slavenka i Dubravka bile dobre prijateljice. Nije tu bilo neke velike mržnje, sve je bilo s dosta humora.

Razgovarao sam povremeno s Igorom o tom njegovu „antifeminizmu”, što mu to treba? Bio sam sjestan kako se više radi o njegovu intelektualnom pozerstvu, nego o dubokim uvjerenjima. Uostalom, poznavao sam dobro i njegovu ženu Slavicu, koja u njihovoj vezi nije imala nimalo inferiornu ulogu submisivne ženice.

Igora je, očito, zabavljalo da zauzme „antiprotivan gard” zločestog dečka i zabavlja svoju publiku duhovitim svađama. Bilo mu je jasno da sam ja na feminističkoj strani, ali nije to bilo važno. Glavno da je svima zabavno.

Godine 1984. sabrao je svoje antifeminističke tekstove u knjigu Što, zapravo, hoće te žene?, koja je izišla u zagrebačkom Znanju, kod Zlatka Crnkovića, paralelno s knjigom njegove „ljute oponentice” Slavenke Drakulić Smrtni grijesi feminizma. Zanimijivo da je Igor bio promotor knjige Slavenke Drakulic, te je od promocije načinio svojevrsni hepening: došao je na promociju s kuhačom u ruci i mahao njome započevši govor, zorno ilustrirajući svoju tezu kako su žene sposobne samo za kuhanje, pa je i njihova književnost „kuhinjska književnost”, a ne nekakvo „žensko pismo”. No, nakon toga je ishvalio Slavenkinu knjigu i samu Slavenku kao vrsnu novinarku i spisateljicu.

Godine 1988. sabrao je sve svoje tekstove o Krleži u knjizi Zbogom, dragi Krleža i objavio je kod svoga prijatelja, „salonskog desničara” (fašistofila) Dragoša Kalajića u izdavačkom poduzeću Književne novine. Ja sam u zagrebačkom Danasu odmah objavio opsežan tekst o Mandićevu „oprostaju s Krležom” na pune dvije stranice (valjda jest kartica rukopisnog teksta). Već sam bio glavni urednik enciklopedije o Krleži (Krležijane) pa se od mene na neki način i očekivalo da kažem nešto o knjizi koja napada Krležu.

Nisam želio da sada ispadne kako ja preuzimam ulogu dežurnog čuvara „Krležina mauzoleja”, ali kao čovjek upućen u Krležin život i rad mislio sam da trebam iznijeti svoje stavove i ocijeniti knjigu s tog obzora. Ipak se radi o Igoru Mandiću, koji nije bilo tko. Iznio sam otvoreno sve svoje zamjerke; prije svega upozorio na nekonzistentnost sudova pisca knjige, koji je najprije petnaestak godina neumjereno slavio Krležu, a potom ga strastveno negirao. Kojem Mandiću ukazati povjerenje, mladom ili starom? Doduše, priznao sam mu da u njegovoj vehementnoj negacijskoj gesti ima nešto krležijansko; ipak je on Krležino duhovno dijete, što ni sam ne taji.

Susreo sam Mandića nakon objavijivanja te kritike; nije se ljutio na mene: – Nije bitno samo je li tekst pozitivan ili negativan, već i tko ga piše, gdje tekst objavljuje. Tvoj stav sam znao, nisam očekivao da ćeš napisati išta drukčije. A ipak priznaješ ozbiljnost uvida pa pokazuješ i poštovanje prema autoru! – nasmijao se, ne bez ironije.

Znam da sam o Mandićevoj knjizi govorio na nekoj zagrebačkoj tribini, najverojatnije Književnom petku, ali kako sam govorio i prigodom objavijivanja drugog izdanja, sjećanja mi se pretapaju, više nisam siguran što se odigralo 1988. godine, što dvadesetak godina kasnije. U svakom slučaju, te 1988. nismo se zakrvili, ostali smo u korektnom odnosu, iako to još nije bio odnos punog prijateljsta koje ćemo razviti tek nakon smjene vlasti, devedesetih godina.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (X): Razgradnja Krležina kulta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Razgradnju Krležina kulta već je 1982. godine započeo Stanko Lasić u knjizi Krleža. Kronologija. U toj knjizi Lasić prvi put uvodi razlikovanje između mladog Krleže i Krleže nakon Drugoga svjetskog rata. Mladom Krleži antiteza je prirodan stav prema svijetu; on je vječno polemičan, pobunjen protiv svih autoriteta, pa i autoriteta Komunističke partije (koje je član, ili joj je bar blizak). Nakon rata taj buntovnik postaje konformist, pomiren s titoizmom; taj kastrirani Krleža – po Lasiću u Kronologiji – opada i u književnoj moći.

Problem je te Lasićeve teze (po kojoj je Krleža nakon rata izdao sebe i opao u književnoj moći) činjenica da je sam Lasić godine 1974. objavio knjigu Struktura Krležinih Zastava u kojoj interpretira taj veliki Krležin roman iz šezdesetih godina kao remek-djelo ne samo Krležino, već i kao ponajbolji roman hrvatske književnosti uopće. U samo osam godina Lasić je izveo spektakularni salto mortale. Ja sam Lasićevu knjigu branio i u magazinu Danas i na raznim „okruglim stolovima” posvećenim toj kontroverznoj knjizi. Fascinirale su me Lasićeva teorijska elaboracija, njegova iznimna pamet i erudicija, premda nisam prihvaćao njegovu postavku o radikalnoj suprotnosti mladog i starog Krleže, pa sam i upozoravao na aporičnost takvog stava (argumentirajući to onim što je sam Lasić tvrdio u ranijim knjigama).

Medutim, „aporična” Lasićeva teza o Krležinoj ideološkoj kapitulaciji nakon Drugog svjetskog rata očito se jako svidjela Mandiću. Prihvatio ju je, estradno zaoštrio, tako da postane novinski atraktivna, prijemčiva i za šire čitateljstvo, i započeo s nizom polemičkih eseja u Dugi, u kojima je temeljito razgradio Krležin kult, fenomen krležijanstva i razorno kritizirao negov cjelokupni opus. Pritom nije tajio kako je nekoć bio Krležin apologet, koji je i sam objavio šezdesetih i sedamdesetih niz pohvalnih članaka o Krleži; pisao je pozitivno čak i o onim njegovim djelima koja su nailazila na negativne kritičke ocjene drugih (primjerice, o filmskom scenariju Put u raj). Štovise, Krležu je nazvao svojim duhovnim ocem, koji ga je intelektualno zaveo te učinio ideološku monomaniju intelektualno privlačnom, zaslijepio ga svojom retorikom i onemogućio mu da jasno sagleda stvarnost socijalističke Jugoslavije.

Bio sam sjedok jednog Igorova žučnog okršaja s Jožom Horvatom, starim partizanom, piscem i moreplovcem; komunistom-poštenjačinom. Sjedilo je nas nekoliko u zagrebačkom Klubu književnika, bio je siječanj 1982., i pričalo o nedavno preminulom Miroslavu Krleži. Joža je potresen pripovijedao o svojim književnim počecima, kad je kao mladi krležijanac 1939. objavio roman Sedmi be, koji je veliki pisac pohvalio. Krleža je za njega bio gigant, učitelj, neprijeporna književna veličina. U jednom trenutku Igor više nije mogao podnositi Jožinu bujicu pohvala:

– Sve je to luk i voda! Krleža je umjetno napumpana književna veličina. Bio bi beznačajan bez ideologije koja ga je podupirala i održavala na vrhu. On je književni pandan Josipu Brozu: ono što je Broz u politici, Krleža je trebao biti u književnosti i umjetnosti, ali uz jasan odnos moći, znalo se tko je gazda. Ideološki monomani jedan i drugi!

Ispričao je potom kako je 1978., nakon Bakarićeva napada na Krležu u Kumrovcu zbog Krležine uloge u međuratnom sukobu na Ijevici, došao Krleži da ga zamoli za intervju u kojem bi odgovorio na Bakarićev napad, ali Krleža ga je grubo odbio. Ne zanima ga javno svađanje s vodećim političarima. Očito je odlučio tražiti od Broza zaštitu, nikakve javne polemike nisu ga zanimale. Tada je – reče Igor – izgubio sve iluzije o Krleži i njegovoj hrabrosti: mali pokisli miš. Pred partijskim moćnicima manji od makova zrna!

Jožu je zaboljelo to Igorovo ruganje njegovu idolu, pa i omalovažavanje Tita. Ustao je i počeo vikati unoseći se Mandiću u lice:

– Krleža je moj učitelj i uzor u književnosti, a Tito je velikan svjetske politike!

– Nema ti ga više, nema par-ti-je! – počeo je izazivački skandirati Igor. Očito je dugo domišljao tu dosjetku, sumnjam da je improvizirao na licu mjesta.

Taj pitijski iskaz mogao se dvoznačno shvatiti. Prvo značenje – nema više Tita/Krleže, otišao je (u splitskom govoru „partija je”). Drugo je značenje da više nema Partije (odnosno Saveza komunista) nakon smrti dvojice partijskih giganata.

Činilo mi se da će zapjenjenog Jožu strefiti infarkt, samo je Igoru dobacio: — Ti si moralna ništica!

Zanimijivo, nakon te svađe Igor i Joža nisu prekinuli odnose, nekoliko dana poslije zatekao sam ih ponovno za istim stolom u Klubu književnika; ovaj put razgovarali su mirno, čak prijateljski, iako se prije nekoliko dana činilo kako su se spremni potući.

U proljeće 1982. promovirana je Lasićeva Kronologija u kinu beogradskog Doma omladine. Tribine Doma omladine održavale su se u dvjema dvoranama, regularno u manjoj dvorani na katu, u koju je moglo stati do stotinu judi, a kad je bio veliki interes tribina se premještala u kinodvoranu koja je primala do pet stotina posjetiteIja. Lasić je tu veliku dvoranu ispunio dva dana zaredom kad je 1970. godine u Domu omladine predstavljena njegova prva knjiga Sukob na književnoj ljevici. Beogradska je sredina dobro prepoznala kritički potencijal te knjige u kojoj je analiziran sukob Krležine pečatovske grupe s boljševičkom, staljinističkom jezgrom KPJ. U situaciji kad je Tito još živ, to je iznimno heretična analiza, koja je naišla na veliki odjek, a za govornicom se u dva dana izmijenilo dvadesetak govornika.

Ovaj put, 1982. godine, nije sudjelovao sam Lasić, na pozornici je sjedilo i govorilio nas 5-6 govornika; Igor nije pozvan jer još nije bio započeo sa serijalom o Krleži, organizatori ga očito nisu smatrali specijalistom za Krležu. Ja sam govorio o Lasiću i njegovoj interpretativnoj metodi, analizirao promjene u njegovu pristupu Krleži; dobio sam pristojan aplauz, bio zadovoljan. U jednom trenutku u publici je ustao jedan meni dotad nepoznat čovjek i počeo vehementno napadati Krležu. Osnovna misao je bila kako je Krleža zapravo mrzitelj Srba, frankovac, idejni predvodnik Deklaracije i Maspoka. Usprotivio sam se pokazujući kako je Krleža bio još u mladosti zagovornik Supila i Hrvatsko-srpske koalicije, bježao je u Beograd, u Beogradu pokrenuo časopis Danas, surađivao s brojnim srpskim piscima. A bio i srpski zet.

Prvi put sam se suočio s takvim javnim napadom na Krležu i doznao da osim štovatelja velikog hrvatskog pisca u Beogradu (poput Daviča i Ristića te Bore Ćosića i Kiša među mlađima), postoji i dosta velik krug onih  koji ga doživljavaju kao protivnika srpstva, pa čak i mrzitelja – kao frankovca. Doznao sam da čovjeka koji je napao Krležu svi zovu Mića Doktor, da pripada krugu sljedbenika Dobrice Ćosića te kako je njegov stav o Krleži zapravo i Dobričin stav. Dvije godine kasnije vidio sam u novinama da se Mića Doktor zapravo zove Miodrag Milić, i da možda i nije baš izravni Ćosićev adept; suđeno mu je u sklopu ,,procesa beogradskoj šestorki”, koja je osuđena zbog sudjelovanja na diskusijskim grupama koje su nosile skupno ime Slobodni univerzitet. Ne znam koliko su članovi Slobodnog univerziteta imali izravne veze s Dobricom Ćosićem, ali kad budem dvadeset godina kasnije čitao Ćosićeve memoare, vidjet ću da informacije koje su povezivale stavove Miće Doktora s Dobricom ipak nisu bile netočne. Dobrica, naime, naširoko opisuje svoje brojne razgovore s Krležom ljeti na Brijunima šezdesetih godina o nacionalnom pitanju, o tome kako je ono rješeno u Jugoslaviji. Tvrdi da je Krleža bio skeptičan prema budućnosti Jugoslavije i budućnosti srpsko-hrvatskih odnosa. Ne ustručava se stoga njegove stavove nazvati frankovačkim. Očito je ideja o Krležinu frankovluku preko Dobrice bila široko prihvaćena među srpskim disidentima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Mrzili ga, voljeli ga, bio je nezaobilazan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Godine 1976. zaposlio sam se kao pripravnik (danas bi se reklo novak) u Jugoslovenskom leksikografskom zavodu. Zamjenik direktora Ivo Cecić poslao me da dijelim ured s Tomislavom Ladanom.

Razgovarali smo Ladan i ja neprekidno, a jedna od omiljenih tema bio nam je Igor Mandić. Ja sam komentirao Igorovu kočopernost, površnost, bio sam uvjeren kako ima loš literarni ukus (- Kako, zaboga, kritičaru od ukusa može biti Momo Kapor najbolji pisac u Jugoslaviji?). Mislio sam tada da Igor pričama o jelu, užicima u piću i modi, trivijalizira književnost, a ja sam književnost doživljavao dosta elitistički, pisci su trebali biti vrhunski intelektualci poput Lasića i Solara, asketi koji nemaju veze s banalnim, pučkim zadovoljstvima. Osim toga, želio sam pisati kritiku koja je izrazito teoretična, a Igor mi je bio odviše pitak, čitak, mislio sam – površan.

Ladan je, pak, s očitom zavišću govorio o Mandićevoj popularnosti. I on je početkom šezdesetih pisao kritiku u Vjesniku, potom početkom sedamdesetih u OKU, bio je poznat, ali ni izdaleka popularan kao Mandić. A i Ladan je htio da mu se dive, pa makar ga neki i mrzili. Ja sam se čudio Ladanu, pa zar mu nije dovoljna popularnost koju uživa u književnim krugovima?! Igorova je popularnost bila više kao popularnost nekog pop-pjevača ili sportske zvijezde.

Dobro, trivijalizaciju književničke profesije zamjerao mu je i Ladan; zapamtio sam kako je s prezirom komentirao Mandićevu vizit-kartu jer na njoj piše da je „novinar Vjesnika“. Biti novinar u to doba bilo je, ne samo u Ladanovoj percepciji, neusporedivo manje vrijedno nego biti književnik.

Mandiću to očito nije bilo bitno, novinar ili književnik (zapravo i jedno i drugo) bio je ličnost, najveća hrvatska, uskoro i jugoslavenska, spisateljska zvijezda. Ladan se u popularnosti s njim ipak nije mogao natjecati. Doduše, kasnije će i Ladan postati poprilična TV zvijezda serijom emisija u kojima će tumačiti etimologiju riječi. Ali nije to bila kategorija popularnosti kakvu je uživao Mandić.

Prvi put sam s Mandićem ukrstio polemička koplja 1978. godine. Tada sam pokrenuo osnivanje Književne omladine Hrvatske, Mandić je, valjda u novinama, vidio vijesti o osnivanju te udruge i u VUS-u napisao komentar u kojem se ostrvio na nas „mlade birokrate duha” koji samo maštaju o tome kako da se pripoje na državnu sisu i dobivaju apanažu za beskorisne projekte. Naravno, uvrijeđen, odmah sam odgovorio, tumačećì da samo organiziramo udrugu koja već postoji u drugim republikama i izdaje časopise i knjige mladih pisaca, gotovo bez ikakvih honorara, za razliku od Mandića koji svoje svako ustajanje iz kreveta nastoji skupo naplatiti. Odnio sam tekst uredniku kulture VUS-a Josipu Pavičiću, koji mi je obećao da će ga objaviti u sljedećem broju.

Međutim, za dva dana, pred prelamanje broja, Pavičić me nazvao i rekao da je Mandić stavljen „na led” zbog svojih oštrih političkih komentara, najviše na račun Šuvarove školske reforme (Igorova Slavica mi je nedavno rekla da sama odluka nije imala veze sa Šuvarom, odluku su donijeli Vjesnikovi partijski cenzori, misleći da pogađaju želje partijskog vrha). Igor više neće moći objavljivati nigdje u reprezentativnim Vjesnikovim izdanjima. Prebačen je u OUR Romani i stripovi.

Na sreću, otvorit će mu se vrata beogradskih novina, prije svega Duge i NIN-a pa njegova spisateljska karijera nije bila zaustavljena; budući da je u beogradskim novinama pisao bez cenzure i autocenzure, ta je kolumnistička karijera bila i pospješena. Štoviše, interne recenzije koje je pisao u sklopu Romana i stripova i magazina Erotika (u Hrvatskoj je Igor mogao objavljivati samo u tome silno kormercijalnom poluporno izdanju prezrenog Vijesnikova šund odjela) bit će kanije osnova za dvije knige o tzv. trivijalnoj književnosti: Principi krimića i Prijapov problem.

No, da se vratim mojem polemičkom odgovoru na Mandićevu ljutitu paskvilu protiv „mladih birokrata”, pa i mladih pisaca općenito. Kad mi je Pavičić rekao da Igor ide „na led”, zamolio sam ga da povuče moj tekst iz broja, nije fer polemizirati s nekim tko ti neće moći odgovoriti. Mandić je ipak svoj napad na mene i KOH objavio u svojoj knjizi polemika Policajci duha 1979.; ne vjerujem da je to bila neka posebna mržnja prema meni; naprosto sam mu se našao u fasciklu u kojem je arhivirao svoje polemike, među desetinama imena s kojima je polemizirao. Nije mu bilo bitno jesam li ja povukao svoj tekst, pokušavajući biti fer prema protivniku koji se našao u problemima; to je bila sitnica u moru polemika koje je on vodio. Mene očito nije smatrao važnim protivnikom da bi pamtio detalje.

Mandić je bio suviše velika novinarska zvijezda da bi njegovi problemi s kućom Vjesnik ostali nezamijećeni. Ne znam je li se on prvi javio uredništvu Duge, ili su se oni obratili Mandiću (po onome što mi je rekla Slavica izgleda da je prve članke za Dugu od njega naručivao urednik Dragoljub Golubović Pizon).

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih Beograd je bio kozmopolitska metropola, liberalan grad, otvoren europskoj kulturi (Bitef, Fest…). Još se nije dogodila pobuna na Kosovu tako da nacionalizam nije bio masovna pojava. Postojala je jaka svijest kako je Beograd kulturno središte cijele Jugoslavije i bila je primjetna sklonost prepoznavanju talentiranih ljudi iz drugih republika te njihova okupljanja u tom središtu. Nije bilo prevelike koordinacije između republičkih partijskih rukovodstava tako da je bilo sasvim moguće da netko tko je politički „na ledu” u Zagrebu bude prisutan bez ikakvih problema u beogradskim medijima.

Potkraj sedamdesetih i ja sam sklopio niz prijateljstava s beogradskim piscima. Dosta je mojem ugledu pridonio način kako sam branio Kiša u polemici oko Grobnice za Borisa Davidoviča. Potom je došlo moje služenje vojnog roka u gardijskoj kasarni na Dedinju. Često su po mene dolazili domaći pisci i izvodili me u beogradske kavane ili pozivali k sebi doma.

Cijelo sam kasno proljeće svoje vojničke 1979. proveo na bazenu na Tašmajdanu trenirajući za armijsko prvenstvo u plivanju. Imao sam permanentnu dozvolu izlaska iz kasarne, pa sam to koristio za razna književna druženja. Čak sam u vojničkoj uniformi nastupio na međunarodnim Oktobarskim susretima pisaca u Narodnoj biblioteci. Okupilo se ondje puno uglednih pisaca iz Jugoslavije i inozemstva (koliko se sjećam, glavni je gost bio čuveni americki bitnički pjesnik Allen Ginsberg). Moj prijatelj, sekretar Udruženja književnika Srbije Radoslav Bratić, sredio je da ja govorim odmah nakon predsjednika Udruženja književnika Srbije, na uvodnoj plenarnoj sjednici, tako da svi čuju „kako je njegov drugar pametan”.

Moj nastup, a govorio sam fluentno, „iz glave”, izazvao je veliku pozornost novinara i pisaca. Prilazili su mi nakon sjednice i čestitali. Sjećam se Jare Ribnikar, književnice, udovice nekadašnjeg vlasnika i urednika Politike; prišla mi je i živo zainteresirana upitala odakle sam. Kad sam rekao, stara gospođa je kroz smijeh komentirala: – Lepi i pametni Dalmatinac! Ni slutio tada nisam da će samo dvije godine kasnije njezina kći Vladislava biti kuma na mojem vjenčanju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo