Povežite se sa nama

FELJTON

KORUPCIJA KROZ VJEKOVE (II): Bolje držati vuka van ograde…

Objavljeno prije

na

Tokom kasnog srednjeg vijeka i u periodu nastanka kapitalizma razvoj robnonovčane privrede, porast državnog aparata i drugi činioci pogodovali su dodatnom širenju korupcije. Prema teoretičarima ovog fenomena korupcija nastaje uspostavljanjem javnih službi, a njeni se korijeni u današnjem obliku vezuju za formiranje carinske službe početkom XIX vijeka. Smatra se da su tada stvorene mogućnosti za zloupotrebu javne službe zarad ličnog bogaćenja. Javno mnjenje pod uticajem ideja buržoaske revolucije počinje da traži kažnjavanje ovakvog ponašanja, pa se u Napoleonovom Code Penalu iz 1810. godine uvodi kao krivično djelo primanje novca ili druge vrijednosti da bi se službena dužnost obavila na nezakonit način.

U drugoj polovini XIX vijeka zloupotrebe i korupcija postaju masovna pojava širokog državnog aparata, a korupcijom najviše bivaju zahvaćeni najviši slojevi birokratije. Zbog toga je u Francuskoj 1889. godine zakonom uvedeno krivično djelo „trgovine uticajem”. Slični zakoni donijeti su i u Njemačkoj, a najznačajniji je zakon Pruske iz 1851. godine, koji je imao znatnog uticaja i na krivične zakone drugih država.

Tadašnja društvena praksa potvrđivala je riječi iz pisma lorda Aktona biskupu Mandeli Krajtonu od 3. aprila 1877. godine da “vlast ima tendenciju da kvari, a apsolutna vlast apsolutno kvari”. Komentarišući stavove lorda Aktona, Karl Fridrih u svom djelu “Konstitucionalizam (ograničavanje i kontrola vlasti)” ističe da svaka vlast kao “forma bogatstva” korumpira, jer umnožava mogućnosti za sebične aktivnosti.

Da je korupcija sistemska tvorevina potvrđuje i Tomas Džeferson, američki politički mislilac i treći predsjednik SAD-a, koji je tvrdio da je „ljudska priroda ista na svim stranama Atlantika i na nju će uticati isti uzroci. Protiv korupcije i tiranije se moramo boriti prije nego nas ona zadesi. Bolje je držati vuka van ograde nego vjerovati da neće upotrijebiti svoje zube i čeljusti kad jednom uđe unutra”.

Razvojem savremene države kao najznačajniji oblici korupcije javljaju su davanje i primanje mita, nepotizam (zapošljavanje rođaka), kronizam (dodjeljivanje poslova svojim pristalicama) i zloupotreba službenog položaja, odnosno funkcije u privatne svrhe.

Od devedesetih godina prošlog vijeka veoma su rasprostranjene korupcija i prevare na finansijskom tržištu kao posljedica kršenja finansijske etike, etičkih vrijednosti i principa. Prema podacima Saveznog biroa za borbu protiv kriminala SR Njemačke, građani se u ovoj zemlji pljačkaju sa 40 milijardi njemačkih maraka godišnje, što čini čak 70% njenog godišnjeg budžeta.

O tome je govorio Barry Robinson, zamjenik predsjednika City banke, 1999. godine, na Konferenciji o korupciji i prevarama, koju je organizovala Britanska bankarska asocijacija. “Tokom proteklih 5-10 godina svjedok sam eksplozije visokog obima korupcije i prevara sa ‘novim proizvodima’ kod kojih su šeme zasnovane na dokumentaciji osmišljenoj da zavodi novine… Zaposleni u bankama pomažu kriminalce, bilo zbog prijetnje, bilo zbog mita…”

Korupcija se obično pojavljuje u vezi sa pohlepom koja predstavlja osnovni oblik sklonosti osoba ka koruptivnoj praksi. Ona se naročito pojavljuje prilikom osiromašenja javnih službenika, raspadanjem i transformacijom političkih i privrednih sistema, tokom izdvajanja i raspadanja pojedinih zemalja (slučaj SFRJ, SSSR i drugih socijalističkih zemalja), zatim za vrijeme rata i poslijeratnog perioda, prilikom promjene političkih i državnih funkcionera itd. Globalizacija i globalna tranzicija takođe stvaraju povoljne uslove za korupciju širom svijeta.

Krivični zakonik Kraljevine Jugoslavije iz 1929. godine kao specifične oblike zloupotrebe službenog položaja predviđao je krivična djela primanja mita, uključujući sudsko podmićivanje kao zasebni delikt. Taj krivični zakonik primjenjivan je na teritoriji Crne Gore i čitavom području Kraljevine Jugoslavije sve do njene propasti u aprilu 1941. godine.

U martu 1929. godine donijet je Specijalni zakon Kraljevine Jugoslavije o suzbijanju zloupotreba javnog ili društvenog položaja i propisan postupak za ispitivanje porijekla imovine stečene na sumnjiv način i sumnjivo stečenih prihoda državnih službenika, uključujući i ministre.

Nakon Drugog svjetskog rata, borba protiv raznih oblika nezakonitosti, uključujući i korupciju, smatrana je važnim zadatkom, pa je uslijedilo donošenje velikog broja zakona kojima su regulisane zloupotrebe: Zakon o krivičnim djelima protiv službene dužnosti iz 1948. godine, Zakon o zaštiti narodnih dobara i njihovom upravljanju iz 1945. godine, Zakona o zaštiti opštenarodne imovine i imovine pod upravom države iz 1945. godine i Krivični zakonik FNRJ iz 1951. Godine, koji je važio sve do 1977. godine.

Kao djela protiv službenog položaja smatrani su: zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja, kršenje zakona od strane sudije, protivzakonita naplata i isplata, primanje mita.

Poslije ustavnih promjena 1974. godine, Crna Gora i sve druge socijalističke republike i socijalističke autonomne pokrajine Jugoslavije, kao federalne jedinice, svojim krivičnim zakonodavstvom propisale su odgovarajuća krivična djela i sankcije.

Korupcija postoji u svim zemljama u razvoju, posebno u onim koje su u procesu političke i ekonomske tranzicije, ali i u onima koje su u posttranzicionom periodu. Poznato je da su zemlje centralne i istočne Evrope posljednjih godina bile vrlo podložne korupciji i da su centri korupcije u svim ovim zemljama carina i institucije za privatizaciju.

Pojava i raširenost korupcije u tim zemljama, uključujući i bivše jugoslovenske repubike, posljedica su nagomilanih ekonomskih problema, makih zarada, pada životnog standarda većeg dijela stanovništva i slično. Rastu korupcije u zemljama u razvoju doprinose i neefikasna državna administracija, nepostojanje pravne države, birokratizovane političke institucije, siromaštvo…

Kada je u pitanju politička sfera, veoma pogodno tlo za korupciju su političke partije i njeni lideri, naročito u vrijeme predizbornih aktivnosti. Tokom izborne kampanje partijama su potrebna velika finansijska sredstva, pa mnogi poslovni ljudi, odnosno “biznismeni” koriste ovu situaciju i pod vidom legalnih donacija potkupljuju političare, koji kada dođu na vlast imaju obavezu da “zahvale”.

Telefonsko pravo

Najveća mogućnosti za širenje korupcije postoji ako su zaposleni u sudstvu i policiji skloni podmićivanju i zloupotrebi službenih ovlašćenja. Kada su sudije sklone podmićivanju, postoji opasnost po čitav pravni poredak, jer sudije su često ti koji se staraju da u državi vladaju zakoni. Ako imamo korumpiranog sudiju – pravda je daleko. U sudskom procesu bolje prolazi onaj koji više plati, jer takav sudija tumači zakon kako nalaže moć novca, zatim pod pritiskom otkaza, unapređenja ili neke druge usluge. Tom prilikom veoma često se postupa po nalogu tzv. “telefonskog prava”, jer sudije koje su postavljene po partijskoj liniji sude po nalogu svojih političkih mentora.

Ako je policija korumpirana sloboda i život nisu zaštićeni, jer građani se mogu pritvarati ili oslobađati po volji političkih moćnika. Pri tome se dešava da policija štiti kriminalca, a ne građanina, odnosno na slobodu se bez pravnog osnova puštaju višestruki kriminalci.

(Nastavlja se)
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo