Povežite se sa nama

FELJTON

KORUPCIJA KROZ VJEKOVE (II): Bolje držati vuka van ograde…

Objavljeno prije

na

Tokom kasnog srednjeg vijeka i u periodu nastanka kapitalizma razvoj robnonovčane privrede, porast državnog aparata i drugi činioci pogodovali su dodatnom širenju korupcije. Prema teoretičarima ovog fenomena korupcija nastaje uspostavljanjem javnih službi, a njeni se korijeni u današnjem obliku vezuju za formiranje carinske službe početkom XIX vijeka. Smatra se da su tada stvorene mogućnosti za zloupotrebu javne službe zarad ličnog bogaćenja. Javno mnjenje pod uticajem ideja buržoaske revolucije počinje da traži kažnjavanje ovakvog ponašanja, pa se u Napoleonovom Code Penalu iz 1810. godine uvodi kao krivično djelo primanje novca ili druge vrijednosti da bi se službena dužnost obavila na nezakonit način.

U drugoj polovini XIX vijeka zloupotrebe i korupcija postaju masovna pojava širokog državnog aparata, a korupcijom najviše bivaju zahvaćeni najviši slojevi birokratije. Zbog toga je u Francuskoj 1889. godine zakonom uvedeno krivično djelo „trgovine uticajem”. Slični zakoni donijeti su i u Njemačkoj, a najznačajniji je zakon Pruske iz 1851. godine, koji je imao znatnog uticaja i na krivične zakone drugih država.

Tadašnja društvena praksa potvrđivala je riječi iz pisma lorda Aktona biskupu Mandeli Krajtonu od 3. aprila 1877. godine da “vlast ima tendenciju da kvari, a apsolutna vlast apsolutno kvari”. Komentarišući stavove lorda Aktona, Karl Fridrih u svom djelu “Konstitucionalizam (ograničavanje i kontrola vlasti)” ističe da svaka vlast kao “forma bogatstva” korumpira, jer umnožava mogućnosti za sebične aktivnosti.

Da je korupcija sistemska tvorevina potvrđuje i Tomas Džeferson, američki politički mislilac i treći predsjednik SAD-a, koji je tvrdio da je „ljudska priroda ista na svim stranama Atlantika i na nju će uticati isti uzroci. Protiv korupcije i tiranije se moramo boriti prije nego nas ona zadesi. Bolje je držati vuka van ograde nego vjerovati da neće upotrijebiti svoje zube i čeljusti kad jednom uđe unutra”.

Razvojem savremene države kao najznačajniji oblici korupcije javljaju su davanje i primanje mita, nepotizam (zapošljavanje rođaka), kronizam (dodjeljivanje poslova svojim pristalicama) i zloupotreba službenog položaja, odnosno funkcije u privatne svrhe.

Od devedesetih godina prošlog vijeka veoma su rasprostranjene korupcija i prevare na finansijskom tržištu kao posljedica kršenja finansijske etike, etičkih vrijednosti i principa. Prema podacima Saveznog biroa za borbu protiv kriminala SR Njemačke, građani se u ovoj zemlji pljačkaju sa 40 milijardi njemačkih maraka godišnje, što čini čak 70% njenog godišnjeg budžeta.

O tome je govorio Barry Robinson, zamjenik predsjednika City banke, 1999. godine, na Konferenciji o korupciji i prevarama, koju je organizovala Britanska bankarska asocijacija. “Tokom proteklih 5-10 godina svjedok sam eksplozije visokog obima korupcije i prevara sa ‘novim proizvodima’ kod kojih su šeme zasnovane na dokumentaciji osmišljenoj da zavodi novine… Zaposleni u bankama pomažu kriminalce, bilo zbog prijetnje, bilo zbog mita…”

Korupcija se obično pojavljuje u vezi sa pohlepom koja predstavlja osnovni oblik sklonosti osoba ka koruptivnoj praksi. Ona se naročito pojavljuje prilikom osiromašenja javnih službenika, raspadanjem i transformacijom političkih i privrednih sistema, tokom izdvajanja i raspadanja pojedinih zemalja (slučaj SFRJ, SSSR i drugih socijalističkih zemalja), zatim za vrijeme rata i poslijeratnog perioda, prilikom promjene političkih i državnih funkcionera itd. Globalizacija i globalna tranzicija takođe stvaraju povoljne uslove za korupciju širom svijeta.

Krivični zakonik Kraljevine Jugoslavije iz 1929. godine kao specifične oblike zloupotrebe službenog položaja predviđao je krivična djela primanja mita, uključujući sudsko podmićivanje kao zasebni delikt. Taj krivični zakonik primjenjivan je na teritoriji Crne Gore i čitavom području Kraljevine Jugoslavije sve do njene propasti u aprilu 1941. godine.

U martu 1929. godine donijet je Specijalni zakon Kraljevine Jugoslavije o suzbijanju zloupotreba javnog ili društvenog položaja i propisan postupak za ispitivanje porijekla imovine stečene na sumnjiv način i sumnjivo stečenih prihoda državnih službenika, uključujući i ministre.

Nakon Drugog svjetskog rata, borba protiv raznih oblika nezakonitosti, uključujući i korupciju, smatrana je važnim zadatkom, pa je uslijedilo donošenje velikog broja zakona kojima su regulisane zloupotrebe: Zakon o krivičnim djelima protiv službene dužnosti iz 1948. godine, Zakon o zaštiti narodnih dobara i njihovom upravljanju iz 1945. godine, Zakona o zaštiti opštenarodne imovine i imovine pod upravom države iz 1945. godine i Krivični zakonik FNRJ iz 1951. Godine, koji je važio sve do 1977. godine.

Kao djela protiv službenog položaja smatrani su: zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja, kršenje zakona od strane sudije, protivzakonita naplata i isplata, primanje mita.

Poslije ustavnih promjena 1974. godine, Crna Gora i sve druge socijalističke republike i socijalističke autonomne pokrajine Jugoslavije, kao federalne jedinice, svojim krivičnim zakonodavstvom propisale su odgovarajuća krivična djela i sankcije.

Korupcija postoji u svim zemljama u razvoju, posebno u onim koje su u procesu političke i ekonomske tranzicije, ali i u onima koje su u posttranzicionom periodu. Poznato je da su zemlje centralne i istočne Evrope posljednjih godina bile vrlo podložne korupciji i da su centri korupcije u svim ovim zemljama carina i institucije za privatizaciju.

Pojava i raširenost korupcije u tim zemljama, uključujući i bivše jugoslovenske repubike, posljedica su nagomilanih ekonomskih problema, makih zarada, pada životnog standarda većeg dijela stanovništva i slično. Rastu korupcije u zemljama u razvoju doprinose i neefikasna državna administracija, nepostojanje pravne države, birokratizovane političke institucije, siromaštvo…

Kada je u pitanju politička sfera, veoma pogodno tlo za korupciju su političke partije i njeni lideri, naročito u vrijeme predizbornih aktivnosti. Tokom izborne kampanje partijama su potrebna velika finansijska sredstva, pa mnogi poslovni ljudi, odnosno “biznismeni” koriste ovu situaciju i pod vidom legalnih donacija potkupljuju političare, koji kada dođu na vlast imaju obavezu da “zahvale”.

Telefonsko pravo

Najveća mogućnosti za širenje korupcije postoji ako su zaposleni u sudstvu i policiji skloni podmićivanju i zloupotrebi službenih ovlašćenja. Kada su sudije sklone podmićivanju, postoji opasnost po čitav pravni poredak, jer sudije su često ti koji se staraju da u državi vladaju zakoni. Ako imamo korumpiranog sudiju – pravda je daleko. U sudskom procesu bolje prolazi onaj koji više plati, jer takav sudija tumači zakon kako nalaže moć novca, zatim pod pritiskom otkaza, unapređenja ili neke druge usluge. Tom prilikom veoma često se postupa po nalogu tzv. “telefonskog prava”, jer sudije koje su postavljene po partijskoj liniji sude po nalogu svojih političkih mentora.

Ako je policija korumpirana sloboda i život nisu zaštićeni, jer građani se mogu pritvarati ili oslobađati po volji političkih moćnika. Pri tome se dešava da policija štiti kriminalca, a ne građanina, odnosno na slobodu se bez pravnog osnova puštaju višestruki kriminalci.

(Nastavlja se)
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XVIII): Mandićev dnevnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Dao sam tih dana brojne intervjue, odgovarajući pritom na obvezatno pitanje hoćemo li organizirati novu udrugu; vidio sam da imamo masovnu podršku medija i kulturne javnosti, ali istodobno bio svjestan koliko je teško ni iz čega organizirati udrugu koja će imati dugoročnu budućnost, a ne biti samo jednokratni prosvjedni čin. Ako pokrenem to, bilo mi je jasno da ću morati osobno uložiti golem trud, malo je pisaca koji imaju organizacijske sposobnosti i koji su spremni dugotrajno, uporno i anonimno boriti se da novo društvo dobije sve potrebne papire, prostorije za tajništvo, da očuvamo časopise koje namjeravamo prenijeti iz starog društva, pokrenemo nove aktivnosti…

U kolovozu 2002. odlučio sam konačno pokrenuti osnivanje nove udruge. Znao sam da me čekaju godine rada, upornog, ne samo intelektualnog, čak sam i prenosio namještaj kad smo se useljavali: Naravno, sve bez kune novčane naknade. Prvi smo sponzorski novac dobili od grupacije Atlantic, zatim neki mali iznos i od Ministarstva kulture (SDP-ov ministar bio je Antun Vujić, s kojim nisam bio u najboljim odnosima, nikad nisam mogao znati kad će stvarno pomoći, kad opstruirati; Vujiću je bilo jako stalo da ga se ne doživi kao nekoga to je protiv starog Društva; uvijek se nastojao dopasti nacionalistima).

Sâm sam pisao i umnožavo pozivnice za Inicijativnu skupštinu, a potom i za Osnivačku (koja je održana u Zagrebačkom kazalištu mladih), poslao ih poštom uz pomoć svojih kolega iz Konzora (koji su otisnuli i prvi tekst Statuta HDP-a). Nije tada e-mail još bio u širokoj upotrebi, trebalo je sve staviti u koverte i otići na poštu.

Igora Mandića nisam imao posebno u vidu kad smo osnivali HDP; njega sam doživljavao kao inokosnika, na kojega se ne može računati u kolektivnim akcijama. Međutim, sâm mi se javio da hoće biti u našem novom društvu:

– Pa ne misliš valjda da ću ja ostati s onim nacionalistima u DHK-u? S Hitrecom i Stamaćem?

Počeo je redovito dolaziti na sastanke redakcije Književne republike, jer su na njih dolazili i suradnici koji nisu navedeni u impresumu časopisa; sviđala im se atmosfera, mogućnost da sudjeluju u zanimijivim intelektualnim razgovorima. Prihvatio je izazov kad sam mu predložio da govori na simpoziju u povodu 110. obljetnice Krležina rođenja 2003. godine, koji sam organizirao u prostoru Društva u Basaričekovoj 24. Kroz zafrkanciju sam mu rekao da očekujem kako će o Krleži govoriti afirmativno.

Ma, nema problema, Igor je u Zbogom, dragi Krleža zapravo kritički govorio o fenomenu krležijanstva i o ideološkoj monomaniji.

Danas ima puno bolje mišljenje o Krleži, pa čak i o Titu. Da, čak i o Titu je Mandić počeo govoriti pozitivno, ne samo u internim prijateljskim razgovorima, već i u intervjuima, osobito u kontekstu njegove uloge u Narodnooslobodilačkoj borbi.

Početkom 2002. godine prihvatio sam poziv jedog kruga sarajevskih pisaca (Vojka Smiljanić Đikić, Marko Vešović, Enver Kazaz, Zdravko Grebo, Nikola Kovač, Tvrtko Kulenović i dr.) da budem glavni urednik regionalnog časopisa Sarajevske sveske, koji je okupio ugledne intelektualce iz čitave bivše zajedničke države. Financilali su nas zaklada Otvoreno društvo i ambasade zemalja EU, prije svega onih skandinavskih. Ideja je bila da se uspostave mostovi suradnje, da se stvori prostor kulturne suradnje po uzoru na Skandinaviju. Izlazili smo dvaput godišnje, u vrlo obimnim dvobrojevima. Dogovorili smo se da u svakom broju imamo i rubriku Dnevnik, u kojoj će prominentni intelektualci komentirati zbivanja u šestomjesečnim razdobljima između izlaženja dvobrojeva. Ne bi to smjela biti samo lokalna zbivanja već nešto što bi zanimalo publiku u svim krajevima nekadašnje zemlje. Po mogućnosti, autori su trebali biti široko poznati.

Osobno sam među prim autorima predložio Igora Mandića, što je na sastanku redakcije jednoglasno prihvaćeno. Igor je napisao zanimjiv dnevnik i meni se učinilo da tu imamo zametak nečega što bi moglo biti dobra knjiga.

– Hajde, nastavi s pisanjem dnevnika, ali ne tako da samo opisuješ i komentiraš aktualna zbivanja; neka ti aktualna zbivanja budu poticaj da se prisjetiš događaja iz prošlosti, neka to bude neka vrsta spuštanja sondi u prošlost, volio bih da to bude kombinacija dnevnika, memoara i autobiografije. Objavljivat ćemo nastavke (okvirni opseg trideset kartica, desetak nastavaka) u Književnoj republici. Dobivat ćeš solidan honorar, a na kraju će sve biti objavljeno i u knjizi. Nastoj da uspomene budu provokativne, vidiš Guntera Grassa kako je nemilosrdan i prema samome sebi, on bi ti mogao biti uzor!

Svidjela mu se ideja, potreban mu je novac nakon umirovljenja; ipak će imati dupli honorar, prvo časopisni od Književne republike, potom akontacija za knjigu. Zapravo, u dvije godine to je jedva nešto više nego što je mjesečno dobivao u Vjesniku kao glavni urednik, ali to je najbolje što mu se u tom trenutku ukazuje. Ako se knjiga bude prodavala kao što sam bio uvjeren da hoće, mogao bi i nešto dodatno zaraditi. To će se naposjetku i obistiniti, ali u tom trenutku je još daleka budućnost. Njegove knjige kritika i eseja unatoč njegovoj osobnoj popularnosti nisu izlazile u astronomskim nakladama (ne računajući Bračnu kuhinju, koju je sa Slavicom objavio 1989. u Grafičkom zavodu Hrvatske, ali ni ona zbog skorašnjeg rata i raspada zajedničkog tržišta neće doživjeti očekivanu nakladu).

Nije mu samo novac motiv, tu je bio izazov novog žanra, nešto najbliže klasičnoj pripovijednoj prozi. Mandić se prvi put okušava kao pravi, punokrvni literat. To nisu zasebne kolumne ili kritike; poglavlja koja piše fokusirana su prema ideji knjige od samog početka.

U početku se Mandić pribojavao da njegov život nema dovoljno provokativnog štofa za zanimijivu autobiografiju. Zapravo nevjerojatno, on koji je svima djelovao toliko narcisoidno, pravi ekshibicionist, čovjek koji je u životu susreo toliko zanimijivih ljudi plašio se kako nema dovoljno uzbudljiv život iz kojega se može izvući zanimijiva autobiografija!

Shvatio sam da mu je potrebna urednička pomoć; nalazili smo se i ja bih ga naveo da mi priča o različitim zgodama iz svojega života; nije se samo on ispovijedao, i ja sam govorio o sebi; tako su razgovori bili opušteniji, djelovalo je kao prijateljsko uzajamno povjeravanje, a ne baš, ,,rad na knjizi”. Naravno, pokušao sam ga što nenapadnije usmjeriti na one zgode iz njegova života koje su nosile literarni potencijal. Ne znam uspijevam li to kad sam pišem, ali kao urednik sam sposoban u tuđim životina prepoznati zgode koje imaju književni potencijal.

Neverojatno, Igora je trebalo uvjeravati kako je njegov život dovoljno atraktivan da bude tema knjige. A ne samo da je bio, nego će se pokazati da Igor zna o njemu i pisati vještinom ponajboljih literata.

U tajništvo Književne republike počeli su navraćati zainteresirani tražeći primjerke časopisa koje nisu uspjeli pronaći u knjižarama; zanimali su ih baš Igorovi zapisi. Komentirao je tu Igor aktualna zbivanja, ali se prisjećao i svojih davnih susreta s Momom i Arsenom, pisao je o danima koje je proveo u Dubrovniku na Ljetnim igrama, o svojim robinzonskim ljetovanjima, o gastronomskim drugovanjima s nizom poznatih osoba našega kulturnoga života.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XVII): Od danas više nema govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Bio je to naporan period; vjerojatno su ti egzistencijalni problemi pridonijeli stanovitim zdravstvenim problemima; Igor je u svojoj šezdesetoj preživio blaži moždani udar, koji – na sreću – nije ostavio trajne poslijedice. Pisao je i dalje bez zastoja.

U toj fazi prvi put postajem urednik jedne Mandićeve knjige: Za našu stvar, 1999. godine u Konzoru. lako se činilo, nakon petnaestak već objavljenih knjiga, da se radi o starom rutineru, vidio sam Mandića autora na djelu, pisca koji vro brižno čuva svoje stare tekstove, komponira ih u knjižnu cjelinu, pažijivo čita otiske knjige, brine se o osmišljavanju naslovnice. A poslije se s urednikom vrlo brižno dogovara o promociji. Pedantan. Baš pravi profesionalac. Naslov te knjige novinskih feljtona odabrao je da bi se narugao fanatičnim borcima ,, za našu stvar “, onima koji istodobno još fanatičnije mrze „one druge” i njihovu „stvar”.

A onda je došla smjena vlasti 2000. godine. Na vlast je došla Račanova koalicija. Smijenjen je hadezeovski glavni urednik Vjesnika, a za novoga je postavljen Igor Mandić. Materijalna situacija mu se bitno popravila jer je glavni urednik Vjesnika bio plaćen u rangu vrhunskih menadžera. Igor nikad ranije nije bio glavni urednik, čak ni urednik rubrike; uvijek je bio pisac koji je kod kuće pisao svoje komentare i kritike, pa ih donosio u redakciju u kojoj se nije predugo zadržavao. Kasnije, kad se pojavio telefaks, u redakcije je zalazio jos rjeđe. Zapravo, nikad nije bio ni novinar koji se rado družio s kolegama, zalazio u iste kafiće, zabavijao svojim verbalnim bravurama društvo, kao što je to činio negov vjenčani kum Tenžera. Igorovi su tekstovi sjedočili da se radi o duhovitom čovjeku, javni nastupi na televiziji i na tribinama potvrđivali da se radi o vještom govorniku, kojemu nikad ne nedostaje govorničkog štofa; ponekad se čak činilo kako se radi o ekshibicionistu. Ali zapravo je on bio introvert, koji se najbolje osjećao u društvu supruge Slavice, od koje se sve rjeđe odvajao; ona ga je pratila i na putovanjima, a najčešće i prigodom izlazaka u grad.

Igor je kao glavni urednik malo mijenjao u kadrovskom sastavu redakcije; uklonio je samo Maju Freundlich, izrazito desničarsku političku komentatoricu. Od većine ostalih urednika i novinara samo je zatražio da izbjegavaju ostrašćen nacionalistički pristup u interpretacijama tema te da analizi unutarnje politike izbjegna navijački odnos prema hrvatskim strankama. Doveo je nekoliko vanjskih lijevih i liberalnih komentatora, ali i većina će se zatečenih novinara bez problema prilagoditi novim političkim trendovima.

Pričala mi je jedna novinarka kulturne rubrike kako je dotadašnja urednica Kulture Vesa Kusin sva izbezumljena otišla na sastanak s novim glavnim urednikom, jer je svojedobno napadala Igora zbog njegova nedomoljubnog puta u Beograd. Očekivala je zapravo da će već na prvom sastanku kolegija nove redakcije biti smijenjena. Ali Igor je nije degradirao, samo ju je upozorio, kao i sve druge članove kolegija, da ubuduće izbjegavaju ostrašćeni nacionalizam i nesnošljivost.

Kusinka se sva sretna vratila u redakciju Kulture i obznanila novinarima: – Ostajem na čelu Kulture! I da znate, od danas više nema govora mržnje!

Igor je i glavnom uredništvu novina pokušao utisnuti svoj osobni pečat, poticao je kreativniji pristup obradbi tema, naglašeniju individualnost. I sâm se rado pojavijivao na stranicama lista, ne toliko autorskim tekstovima koliko foto-vijestima vezanim za transformaciju novina i ulogu glavnog urednika u svemu tome. Stjecao se dojam da se nešto u tom listu, koji je tragično propadao (s nakladom ispod deset tisuća primjeraka) ipak konačno pokrenulo.

Kako poznajem novinare iz tog lista, moram reći kako mi se činilo da je većina vjesnikovaca imala povoljan dojam o Igoru, trudio se, puno vremena provodio u redakciji, radio s novinarima na člancima. Samo, neki su od njih prigovarali kako je previše ovisan o mišjenju svoje žene. Kad god ima neki važniji članak, šalje ga faksom Slavici i onda pažljivo sluša njezin sud. Bilo im je to neobično, jer Igor ima veliki novinarski autoritet, čak karizmu, a sad ispada kako mora pitati svoju ženu za mišljenje.

Činilo mi se kako je dobro da ga prijateljski upozorim da ne naziva Slavicu pred drugim novinarima i ne šalje joj članke na ocjenu, time ruši svoj autoritet. Odgovorio mi je kako on nema što tajiti, da je njegova žena pametnija i bolje razumije politiku od većine njegovih novinara (ma, iskreno, od cijelog redakcijskog kolegija), njoj najviše vjeruje. Osim toga, njega unutarnja politika toliko i ne zanima, Slavica o tome puno više zna, uvijek rado sasluša njezino mišljenje.

Hm, Igor – antifeminist, koji ne poštuje žene?!

Očekivao sam da će Igor uspjeti podići nakladu Vjesnika; pokazalo se da je to ipak lažan dojam; naklada je i dalje bila preniska, a Vlada je htjela da Vjesnik postane samoodrživ. I dalje je stvarao gubitke; kad kola godinama idu nizbrdo, teško ih je pokrenuti uzbrdo. Nakon nešto više od osam mjeseci, Igor je morao dati ostavku! Prekratak rok su mu dali, ali očito među političarima nije imao adekvatnu podršku, kao da su jedva čekali da ga smijene.

Doživio je to kao veliki osobni neuspjeh, a pogodilo ga je i to što je ostao bez velike uredničke plaće te se ponovno morao snalaziti na nesigurnom novinskom tržištu. Ostao je u Vjesniku kao tekstopisac, kolumnist do ispunjenih uvjeta za starosnu mirovinu; po njegovim riječima, želio je ostati i dulje, ali nova mlada i ambiciozna glavna urednica Andrea Latinović poslala ga je u mirovinu.

OSNIVANJE DRUŠTVA PISACA: Godina 2002. bila je važna u mojem životu, te godine došlo je do raskola u Društvu hrvatskih književnika; na Izbornoj skupštini DHK-a došlo je do skandala: jedan netalentirani književnik, a veliki domoljub, nekoć istaknuti hadezeovac-barakaš Ante Matić (načelnik općine Susedgrad 1990. godine), ponesen impulsom hadezeovskih prosjeda na splitskoj rivi u potporu generalu Mirku Norcu, odlučio je „uvesti malo reda” u DHK-u: na skupštini je brutalno napao predsjednicu PEN-a Sibilu Petlevsku, prozivajući je zbog makedonskog prezimena njezina oca. Otkud njoj pravo da bude na čelu hrvatskih kulturnih organizacija? I da provodi hrvatsku kulturnu politiku?

Izletio sam za govornicu i strastveno branio kolegicu.

S užasavanjem sam ustanovio kako se istaknuti članovi DHK-a, poput Dubravka Jelčića i Ante Stamaća, podrugljivo smijulje uživajući u performansu njihova kolege Matića. Uživaju u tom javnom silovanju naše kolegice!

Potom je na samim izborima Slavko Mihalić, kao predstavnik tvrde nacionalističke struje DHK-a, dobio uvjerjivu prednost pred Draženom Katunarićem, koji je predstavljao liberalnu struju Društva. Neki od predstavnika liberalne struje, ujedno prijatelji Sibile Petlevski, zahtijevali su da joj novoizabrana Uprava uputi pismo isprike. Međutim, isprike nije bilo, odnosno bila je toliko evazivna da se uopće nije mogla shvatiti kao isprika.

Duboko ogorčeni, pisci s autoritetom (poput Nedjeljka Fabrija,Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića, Zeljke Čorak i dr.) počeli su davati ostavke na članstvo u Društvu. Meni se činilo da je besmisleno samo prosvjedno dati ostavku. Time će se Dražen Katunarić odreći Europskoga glasnika, ja Republike, kojih je izdavač DHK, a svi skupa ćemo ostati bez porezne olakšice i bez ikakve mogućnosti organiziranog djelovanja. Umjesto da kaznimo svoje protivnike, kaznit ćemo sebe!

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XVI): Otkaz u Slobodnoj Dalmaciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Došao je tih dana k meni u Leksikografski zavod, očito je želio čuti moj komentar. Bio je dobro raspoložen, vrlo brižno, dendijevski odjeven, namirisan. Očito je poveo neki svoj rat, odvažno, bez uzmicanja, htio mi je pokazati kako se ne boji. Ja sam prihvatio njegov veseo, zafrkantski ton pričanja o tome kako mu je bilo u Beogradu. Nije tajio da uživa u izazivanju histerije. Ipak sam ga upozorio:

– Igore, nisi li pak malo pretjerao. Još bi ti oprostili što se družis i dalje s Momom Kaporom, ali to da se u Beogradu bolje jede, e, to ti neće oprostiti. Bojim se da bi zbog toga i posao mogao izgubiti, ne bi me nimalo iznenadilo!

– Misliš da će mi dati otkaz u Slobodnoj?! – Igora kao da je zatekla ta mogućnost (naime, 1993. godine napustio je Vjesnik i prešao u splitsku Slobodnu Dalmaciju), zar će u zrelim godinama ostati bez sigurnosti stalnog posla?

Kad je odlazio, pridružio sam mu se, morao sam na sastanak izvan Zavoda. Dok smo silazili, naletjeli smo na skupinu djelatnika Zavoda; mi smo se spuštali, oni penjali reprezentativnim kamenim stubištem Leksa. Očito smo naletjeli na one nacionalno osvještenije, ništa nisu govorili, dobacivali, ali u Igora su buljili s neskrivenim bijesom i mržnjom. Pa, i u mene, jer s kim se ja to družim, koga im dovodim u Zavod.

Mene je to sve pomalo zabavijalo, jer u biti mi nisu mogli ništa; mogao bi mi u Zavodu eventualno glavni ravnateli Brozović nešto naškoditi, ali on me profesionalno cijeni, potreban sam mu, a zna da nismo politički istomišljenici i to tolerira. Žao mi je bilo Igora, ali on je tako savršeno mirno, uspravno brodio svojim širokim ramenima i snažnim sportskim prsnim košem, savršeno skrojenim sakoom. Dendi, baš onako splitski, faca.

Kao da se sva ta virtualna pljuvačka mržnje kojom su ga zasipali, onako, kao niz neki teflon kotrljala mimo njega. Nedodirjiv, svoj!

Međutim, moj strah da bi mogao dobiti otkaz bio je opravdan; uručili su mu ga vlasnik firme Miroslav Kutle i glavni urednik, mislim da je to bio Josip Jović. I tako se u svojoj pedeset i sedmoj godini Igor Mandić našao na Zavodu za zapošljavanje.

Igorova gostovanja u Beogradu i njegovo izazivačko pokazivanje bliskosti sa spskim piscima te naglašen interes za cjelokupnu kulturu naroda s kojim smo donedavno ratovali nisu se našli samo na meti novinara i dežurnih politikanata. Igor je o tom pitanju vodio i osobnu polemiku s teoretičarom do čijeg je mišljenja držao, kojega je slijedio, posebno u svojim tekstovima o Krleži. Mandić je doista bio najradikalniji i najdosljedniji nasjedovatelj Stanka Lasića i njegovih stavova o aporiji između mladog i starog Krleže.

Očito su njih dvojica vodili bogatu korespondenciju u kojoj su komentirali mnoga pitanja književnog i političkog života. Moram reći da je Lasić i meni s vremena na vrijeme slao pisma ispisana sitnim slovima na bijelim karticama. Nije mu smetalo što nisam redovito odgovarao; kako se pojavio e-mail, odvikao sam se od pisanja pisama i uporno čekao da se Stanko modernizira, a on je uporno pisma pisana rukom slao poštom.

Ni Igor se nije služio elektronskom poštom, pisao je na pisaćem stroju sve do svoje smrti, kao jedan od posljednjih Mohikanaca; tako su njih dvojica ustrajno ramjenjivali svoja klasična pisma.

Koliko god su se slagali oko Krleže, o pitanju srpsko-hrvatske suradnje mislili su posve različito. U jednom su trenutku očito obostrano donijeli odluku kako njihova rasprava prelazi razinu osobne razmjene mišljenja i da bi bilo dobro da s njom upoznaju širu javnost. Izabrali su reviju MH Vijenac da bi prezentirali svoje stavove.

Raspravijali su o temi budućnosti međunacionalnih odnosa na području bivše Jugoslavije, posebno između Srba i Hrvata. Hoće li u budućnosti postojati uzajamni interes za djela koja izlaze preko granice, hoće li se ikad uspostaviti zajedničko kulturno tržiste bar dijelom nalik na ono koje je postojalo?

Stanko Lasić je svoje skeptične stavove o budućnosti hrvatsko–srpskih odnosa izrazio sljedećom tezom: „Što se danas u srpskoj književnosti događa, pojma nemam. Ne zbog toga što ne bih mogao znati, nego jednostavno zbog toga što me suvremena književna zbivanja u Srbiji ne zanimaju… Ta je književnost u mojim preokupacijama dobila status bugarske književnosti i daleko je ispod onoga što mi govore druge europske knjizevnosti, kao recimo španjolska, danska, nizozemska, da ne spominjem talijansku, francusku ili englesku književnost. Naravno, dogodi li se nesto u bugarskoj, tj. srpskoj, makedonskoj književnosti, što se diže iznad opće prosječnosti tih literatura ili me direktno pogađa, prvi ću biti spreman da to što prije pročitam. Ali, u načelu, srpska (bugarska) književnost samo je jedna od malih europskih književnosti za koje ne vidim posebnih razloga da uđu u prostor moga studiranja književnih fenomena, odnosno u onu sferu u kojoj se književnost identificira s visokim duhovnim uzitkom. Bugarska je književni prostor zanimijivosti, ali ne duhovne nužnosti.”

Mandić se Lasiću uprotivio tvrdeći da nas sa srpskom književnošću povezuje dugogodišnje prepletanje, uzajamno čitanje te jezična bliskost u sklopu novoštokavskog dijasistema.

Svima je bio iznimno zanimijiv stav uzajamnog poštovanja između dvojice poznatih temperamentnih polemičara. Pisali su vrlo tolerantno, s puno uzajamnog uvažavanja, o temama zbog kojih su „glave padale”. I naposjetku dopustili da njihova interna polemika postane općom svojinom.

Naravno, u svim medijima bivše Jugoslavije sljedećih će tjedana biti prenošeni citati iz polemike, posebno ovaj Lasićev o tome kako je za njega ubuduće srpska književnost isto što i bugarska. Ideje iz te polemike, uostalom, cirkuliraju u kulturnoj javnosti i do danas.

Zanimijivo, u kulturnoj javnosti više su naklonosti izazvale Igorove teze, bilo je čak i upješnog ironiziranja Lasićevih stavova (poput Arkzinova pokretanja edicije Bulgarica, u kojoj su tiskane knjige iz srpske književnosti).

U tim polemikama, koje su se realizirale prije svega na stranicama Vijenca, ali i drugih novina, i sâm sam sudjelovao. Naime, stava sam da sa srpskom književnošću dijelimo vrhunske zajedničke pisce poput Petra Preradovića, Ive Andrića, Vladana Desnice, pa do Bore Ćosića i Mirka Kovača, što s bugarskom književnošću nemamo u naslijeđu. Također, u zajedničkom književnom tržištu prepoznajem niz prednosti i za pisce i za nakladnike. Nažalost, to se tržište, unatoč jezičnoj bliskosti, nije nikad u potpunosti realiziralo.

Za razliku od Igora, koji je nastavio neprekidno pisati i o knjigama objavijenim u Srbiji, ja sam postupno odustao od pisanja o knjigama koje nisu izlazile u Hrvatskoj. Te su knjige, uostalom, sve rjeđe stizale do mene.

Mislim da Igor nije dugo koristio naknadu za nezaposlene među koje su ga smjestili Kutle i Jović. Vrlo brzo je počeo kao honorarac surađivati u novinama, zanimljivo, ne samo u lijevima poput Ferala i Novog lista, već i u desničarskoj Panorami. Povremeno su ga zvali i na televiziju, na kojoj su već počeli uskraćivati honorare, osobito onima koji su nastupali u političkim kontakt-emisijama.

Često ga je pozivao Nenad Ivanković potkraj devedesetih u svoju emisju Press klub. Igor je inzistirao da mu se plaćaju honorari za te nastupe. I plaćali su mu; koliko god ga nisu voljeli, uvijek je govorio zanimijivo, atraktivno, podizao je gledanost emisija.

Ivanković, premda politički antipod Mandiću, omogućio mu je da piše i kolumnu za Vjesnik, koja mu je bila glavni izvor prihoda (iako ne znam je li ga Ivanković i stalno uposlio u Vjesniku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo