Povežite se sa nama

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XXII): Neuki i rušilacki mentalitet

Objavljeno prije

na

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Za vrijeme okupacije u ljeto 1942. godine, dio italijanskih trupa koje su bile stacionirane u Risnu vršilo je arheološka istrazivanja na lokalitetu Carine (Risan).

Nemamo podataka šta su tom prilikom otkrili ,,ni kakav je bio, ni gdje je odnesen nađeni materijal”.

Nije nepoznato da su italijanske vlasti bile veoma zainteresovane za arheološke nalaze širom okupirane Crne Gore a naročito ih je privlačio antički materijal, medu kojim najviše numizmatika”. Pretpostavlja se da je među otkrivenim predmetima u Carinama, između ostalog, bilo i novaca ilirskog kralja Balajosa.

Italijanski vojnici, naročito njihovi oficiri, bili su ,,strasni vlasnici amfora” kojih su imali dosta na raspolaganju, a prema sjećanjima nekih savremenika, ,,radije su ih kupovali ili otimali od domaćih kolekcionara nego sami “lovili”.

Ovo su samo oskudni podaci, do kojih smo mogli doći, o kulturnim dobrima koja su italijanske vlasti otuđile iz Crne Gore.

Ovom prilikom ne govorimo o oštećenjima mnogih nepokretnih spomenika kulture, kako sakralnih tako i svjetovnih, što je razumijivo u ratnim godinama. Naravno, oštećenja mnogih spomenika ne znače posljedicu želje za razaranjem od strane okupatora, već, takoreći, neminovnost u ovakvim prilikama.

Što se tiče njemačkih okupacionih vlasti, R. Dragicević navodi da su Njemci, za vrijeme svoje uprave, iz muzeja odnijeli samo jedan veliki album sa fotografijama istorijskih spomenika i raznih predjela Crne Gore i knjigu ,,Les bords de l’ Adriatique et le Montenegro par Charles Yriarte”, Paris 1878.

Devastacija nepokretnog i pokretnog spomeničkog fonda na teritoriji naše republike nastavijena je i poslije oslobođenja. Mnogi arheološki lokaliteti, kao i ranije, bili su žrtva rušilačkog nagona, neznanja, predrasuda ili pohlepnosti. Da bi se bolje shvatilo stanje na području zaštite spomenika kulture treba uočiti i činjenice da su našim spomenicima kulture naneseni teški gubici ne samo ratnim razaranjima, nego i primitivnim mentalitetom i nedovoljnom, odnosno skoro nikakvom edukacijom u tom pogledu. U predratnoj Jugoslaviji nije postojao zakon o zaštiti spomenika kulture a samim tim ni organizovana služba zaštite. Ne manju štetu (nažalost i danas) spomeničkom fondu nanosi potpuna zapuštenost, pa bi bilo bolje da su neki spomenici ostali kao tajna pod zemljom.

Uz mnoge faktore koji su uticali na stanje pokretnog spomeničkog fonda, bili su propusti carinske službe, tako što je nezanemarljiv broj pokretnih predmeta od kulturno istorijskog značaja (stari novci, razni arheološki predmeti iz različitih epoha, umjetnička djela…) odvezen iz zemlje u inostranstvo. Koliko je time naša država oštećena u materijalnom pogledu, a da ne govorimo o njenoj kulturnoj baštini, nije potrebno posebno ni naglašavati. Nijesu naivni bili, nažalost, ni propusti (neodgovornost i bahatost) pojedinih građevinskih, željezničkih i drugih preduzeća (pruga Titograd-Nikšić, željeznica Beograd-Bar) koja su, ne poštujući ni osnovne principe zaštite kulturne baštine, nemilosrdno ispoljavala svoj neuki i rušilacki mentalitet.

Neposredno poslije oslobođenja, ozbiline i brojne propuste na zaštiti nacionalnog kulturnog blaga, vršili su tzv. sreski, odnosno narodni odbori, javna tužilastva, sudovi i ostali odgovorni faktori.

Rješenjem ministarstva prosvjete broj 1649/46 koje je potpisao predsjednik Vlade Blažo Jovanović, dužnost zaštite svih ,,kulturno istorijskih spomenika i prirodnjačkih rjetkosti na teritorifi NRCG, vrši uprava Narodnog muzeja na Cetinju”. Tu službu je vršio Narodni muzej na Cetinju sve do osnivanja Republickog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Koliko je bilo problema kod većine ,,vlasnika vlasti”u to vrijeme, potvrđuju i mnogi dopisi i apeli koje su slali muzej, a kasnije Zavod, svim sreskim i gradskim narodnim odborima. Primjera radi, Narodni muzej dopisom br. 739 od 28. jula 1947. godine obraća se Sreskom narodnom odboru -prosvjetni odsjek – Šavnik. Između ostalog, u tom dopisu piše..: ,,Uputili smo akt u kome smo tražili izvještaj o kulturno istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rjetkostima, kao i o prikupljanju materijala iz vremena NOB- a. Odgovorili ste nam da ste poslali naše raspise za prikupljanje materijala iz vremena NOB-a, a o kulturno istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rijetkostima nijeste našli za potrebno da potrošite ni riječi…”

Sličan dopis od strane Muzeja upućen je (23. 5.47) svim sreskim i gradskim narodnim odborima .Iz njega se vidi da skoro nijedan odbor nije odgovarao a da se ,,već čuje i na licu mjesta utvrđuje da dolazi do kvarenja, odnosno uništavanja pojedinih spomenika od kulturno istorijskog značaja…”

Skoro svaki dopis zavrsava ,,prijetnjom” – U protivnom podnijećemo pismenu tužbu Kontrolnoj Komisiji.

Aktom br. 740 od 28. III 1947. godine direktor muzeja Jovan Ivović, obraćajući se Sreskom narodnom odboru – Herceg Novi, između ostalog piše: ,,…objekte sa teritorije Vašeg sreza mi smo unijeli u spisak i u prepisu ga dostavili Ministarstvu prosvjete NRCG i Komitetu za kulturu i umjetnost pri vladi FNRJ. Ovo objavite narodu i zabranite svako dalje prodavanje i premještanje objekata iz mjesta u mjesto bez dozvole ove uprave. Ne dozvolite ma kakva otkopavanja ili prepravku, a da ne tražite odobrenje… Mjesni odbor u Herceg-Novom obratio se ovom muzeju za dozvolu da može tvrđava Forte-Mare dići kantinu, koja je kvarila izgled tvrđave … međutim kako sam obaviješten pomenuti Odbor kvari i stare zidine…”

Koliko je bilo problema u poratnim vremenima oko zaštite spomenika kulture u našoj republici, ilustrativno govori i ovaj dopis Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz 1948:

,,Svim sreskim, gradskim narodnim odborima

Ovaj Zavod je obaviješten da se pojavljuju kupci ili posrednici iz NR CG i drugih republika za otkup raznih umjetničkih, muzeoloških i drugih objekata kulturno istorijske vrijednosti, a koji nijesu stavljeni pod državnu zaštitu. Pošto pomenuti objekti predstavljaju riznicu našeg narodnog blaga i spadaju u posjed ove republike i kao takvi karakterišu pojedine faze kulturno umjetničkog uspona mnogih krajeva NRCG to se molite spriječite svako otuđivanje naznačenih predmeta…”

Poseban problem su bila arheološka iskopavanja iz razloga što rukovodioci radova nijesu uopšte dostavljali izvještaje (popunjene kartone) ili su bili nepotpuni. (To je podrazumijevalo da se u kartone unose podaci o svakom predmetu s tim da ih popunjavaju rukovodioci radova, odnosno asistenti pod njihovim nadzorom. Kartone je trebalo blagovremeno dostavljati poslije završene kampanje sa potpisom rukovodioca).

Direktor Zavoda M. Plamenac se uporno obraćao nadležnim institucijama, kao npr. Predsjedniku Arheološkog društva u Beogradu… ,,u vezi arheoloških radova u toku 1953. i 1954. godine U Cmoj Gori izvještavate se, da Zavod nije dobio popunjen karton za godina 195. od ekipe dr Grbića u Budvi, kao i karton za 1954. godinu.”

Zavod je bio primoran da stalnim intervencijama dođe do dokumentacije o pronađenim predmetima. Uzaludno se Plamenac obraćao i arheologu Pindiću, koji je bio zadužen da dostavi Zavodu popunjene kartone i pregled cjelokupnih radova sa opisom nađenih objekata. U dopisu od 21. decembra 1953. godine, između ostalog stoji… ,,Obećane i očekivane izvještaje ni do danas ne dobih…i molim vas da tražene podatke odmah uputi preko Instituta – izvještaju bi trebalo priključiti i popunjeni šablonizirani karton…”

Slične probleme Zavod je imao i sa izvještajima sa arheoloških iskopavanja u Duklji, o čemu svjedoče brojne pismene urgencije po tom pitanju.

Neprofesionalni odnos je bez dileme morao bacati sumnju na takve neodgovornosti, što se reflektovalo i na tačan uvid u pronađeni arheološki materijal i njegovo valorizovanje.

Kako objasniti krajnju neodgovornost, koja prelazi u sumnjivu rabotu, da arheolog Emil Čerškov, pored nekoliko intervencija Zavoda)… ,,da nam preko Arh. instituta uputite preporučeno i sa osiguranjem stari novac nađen u Budvi i Risnu, koji ste odnijeli u Beograd radi analize.Traženo nam je hitno potrebno”, nije odgovorio, a materijal je po svoj prilici, ostao na ,,neodređeno vrijeme na analizi”.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – BISTRICA (X): Zagledana u sebe kao u smisao života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Kao povlašćeno mesto, voda je ogledalo i metafora naše realnosti, u kojoj nastojimo da spojimo nespojivo, dubinu i tajanstvenost. Za vodu se vezuje mnogo toga tajanstvenog, neobičnog i paradoksalnog. Voda je blagoslovena, ona pamti, i nema strah od starenja. Sa svojom fizičkom, metafizičkom i simboličkom dimenzijom, vodeni tokovi su nadilazili sve granice prirodnog poretka. Pored obala reka najbolje se uočava simbioza čovekove svakodnevice i prirodnog ritma vodenog toka. Gravitirajuće stanovništvo mnogo je zavisilo od njih i živelo sa njima. Reke su arterije naše planete, od njih u potpunsti zavisimo, zapaža Mark Anđelo, kanadski pisac i čuvar reka. Nažalost, plutajući otpad i deponije pored reka postali su naša stvarnost.

Prekrivena debelim slojevima stena i zemlje, pojavio se fenomen sasvim posebne lepote i vrednosti. Kao znamenje života i simbol iskušenja, Bistrica je iz stalaktitskih i stalagmitskih odaja, nestvarne lepote, izronila  na površinu, odakle je nastavila smislenijim životom. Od tog momenta bistričkog čoveka ne opsedaju tajne neba, već njene tajne,  koje je nedovoljno poznavao i kontrolisao. Sa darovima svoje pojavnosti, nepredvidiva, već u surovim predelima klisure, koju je ona formirala,  otkriva svoju skrivenu lepotu, da bi je u ravnici, nešto niže, pokušala sakriti nežnošću. U svojoj  zavodljivosti, sa sposobnošću da očara, postaje autentični heroj ovog kraja i prostora. Jedinstvene diskretnosti, u večnom saglasju sa prirodom iz koje dolazi, iskazuje svoj potencijal na neposredan način: blisko, prisutno, spontano, živo i ritualno. Ona u svom kratkom toku poseduje nešto što druge reke nemaju – poseduje život svakodnevne realnosti i neoboriv potencijal iskustva jedne posebne egzistencije.

Uprkos opšteprihvaćenoj univerzalnosti, Bistrica poseduje i lokalne boje i karakter, što je čini jedinstvenom. Njena dimenzija je veličanstvena, vanvremenska, sveprisutna, izvanprostorna; Bistrička svetinja koja se preliva preko granice reči, života, ljubavi, sudbine, gladi. Ne postoji kod kojim se može dekodirati ulaz u njenu tajnu. U njoj je čovek prvi put video sebe i svoje lice. Ugrađena u temelje prošlosti, tradicije, običaja, kulture, duhovnog i materijalnog nasleđa, egzistira kao  najdragocenija i najkompleksnija metafora, sa značenjem i jezikom koji poznaju i priznaju svi narodi sveta. Njena simbolika se očituje u mnogim običajnim, religioznim, slavljeničkim i drugim ritualima, bez obzira na duhovni most između različitih vremena i slojeva stvarnosti. Prve kuće su nastale pored njenih obala, prve molitve odvijale se pored njene bistre i čiste vode, gde su ljudi otvarali dušu, verujući da se u njenom plavetnilu spajaju energije neba, života i zemlje, ali i izvesne doze magije i misterije.

Svojom vitalnom nepokornošću, Bistrica poseduje snagu i jedinstvenost rečne pojavnosti, zasnovane na sasvim drugačijoj ontologiji i morfologiji od drugih reka. Posvećena životu, ponikla iz srca, svojom ushitnom gordošću, u stanju je da napravi mesta i za tuđe probleme i potrebe. Iz moći svekoliko prirodnog zavođenja i vladanja lepotom nad ljudima, oslanjajući se na svoju tajnu, ona deluje u sinhroniji sa prirodom, sabrano, bez pretenzija da remeti ljudima život, jer zna da njenu dušu niko bolje ne zna od njenih Bistričana.

Pomerala je granice, kako obimom, tako i zamahom: neograničene empatije, koja ne zna za distancu između prijatelja i neprijatelja, bližnjih i stranaca, nezasite romantike i grandiozne imaginacije. Ovaj njen dar postaje glasnogovornik najdubljih istina. Kao nemi svedok i živi dokaz vremena, svojom blagorodnom i tihom harizmom, univerzalnim jezikom i neupitnim vrednostima svog postojanja, oduvek je muštulukom i akšamlukom radovala i uveseljavala ljude, svoje najbliže okoline. Iznad njenog otvorenog neba ogledaju se krajnje stanice svih bistričkih težnji – rađanje, život i smrt.

Skromna, bogate istorije, sa tragovima još od neolita i lirsko-rimskog nasleđa, različitih kultura i civilizacija, zagledana u sebe kao u smisao života, ona se ponaša kao individualni hedonista, neposlušnog šarma. Drevne duše, njeni čisti, bistri i plavi talasi prepuni pastrmke, mladice, lipljena, klena, krkuše, peša i pizgavca, liče na sentimente sunčanih zraka ili kišnih kapi, čija se transformacija pred  očima posmatrača, odvija lako i munjevito. Upadljiva lepota spaja u sebi nežnost, čednost i ženstvenost, poetičnost i izazovnost, kao duga sa Pećarske do Vlahova. Puna nepatvorenog života, otresita, dinamična, draga, dirljiva, otvorena i iskrena; otporna  prema nebesima pesničkim, prema pticama i olujama; uzdržana ili na odstojanju od nevolja i opsesija svog okruženja, kako ljudskog, tako i biljnog i životinjskog. Ponosna na svoj stari Kameni most, njegovu neprocenjivu vrednost,  manastir Podvrh, čija se važnost ogleda u bogatoj istoriji i jedinstvenoj arhitekturi, na prvu seosku hidrocentralu u Crnoj Gori, džamiju u Kahvama, raznim drugim spomenicima, na voćnjake pune starih sorti različitog voća.

Zavodljivo hipnotična, bistra, neboplava, deluje nesvakidašnje sabrano, nenametljivo. Zanesena i snena, utopljena ljudskom emocijom, ona je izvan svake priče i svet za sebe. Niko bolje od nje ne bi mogao govoriti o ljudima, prijateljstvu, o tradiciji, amanetu, petrovdanskim lilama, vršidbama, ašikovanju, posjecima, ispraćaju u vojsku, majčinoj ruži i šurupu, pekmezu, šumskim jagodama, nanizanim na struk cvetne trave. Sela, s obe strane obale, puna običaja, a škole đaka, oranice vrednih domaćina, kuće brižnih majki. Svakodnevno se rađala deca, tražila kolevka na zajam. Izvori i česme puni mladosti, uz poređane testije za vodu. Ispred vodenica džakovi žita, trapovi puni krompira, jabuka, praziluka. Gostinske sobe pune gostiju, srodnika, prijatelja i komšija iz drugih sela. Razgovaralo se i tiho pevalo; gradile se uspomene. Bila je to sinergija i svetlost puna ljudske spontane i iskrene radosti, dok se živio stvaran život.

Povezana neizbežnom trajnom i uzajamnom zavisnošću, oduvek je bila u dobrom Bistričkom društvu i u njemu će opstati. Njihova ljubav je začeta u samoći, tišini, oskudici. Onog trena kada su se sreli, izmenili su i sam pojam svojih života, a njihov odnos postaje fascinantni spoj totalne neraskidivosti. Kroz čitavu istoriju Bistričani su trošili njenu mladost i snagu; duša koja za dušom i bliskošću traje i traga. Zatočena u svojim emocijama, postaje posvećena njima – strasnim ribolovcima, dečjim nestašlucima u retkim virovima letnjih vrućina, domaćicama koje su ispod njenog leda prale veš. Takav odnos ličio je na ljubavni ugovor. Iako privlači i svojom retkom surovošću odbija, zavodi i navodi, ona sebe može da voli samo kroz njihovu želju, mudrost, obzir i poštovanje. Ponekad sujetna, uvek iskrena, pa ipak nesigurna i slaba prema ljudskim potrebama. Čemu biti u dubokim i mračnim slojevima peštersko-đalovske zemlje, kad ju je Bistričanin zgotivio, kad je njihovo međusobno razumevanje bez reči više nego dovoljno za tako romantične duše, pritisnute zidovima tvrde realnosti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (IX): Biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Nema gore sudbine koja može zadesiti mladog čoveka ili ženu, od prevremenog ukopavanja u tako ograničen prostor bez kontakata. Suočavanje sa surovošću života, uz nešto više dostojanstva i natruha nade, ne može biti motivacija za opstanak. Njima je uvek nedostajalo hrabrosti da počnu nešto novo ili drugačije, a to je već znak da su od takvog nauma odustali; jedno misle ujutro, a drugo naveče. Uostalom, kompleksna je priroda čovekovog doživljaja spoljašnjeg sveta i sebe samog. Nijedan salaš nije ni blizu idealnog i svaki je, pored nekih mana, imao i svoje određene vrednosti. Koliko god je salašarski život neka vrsta tajne i pokretač mašte, tu magiju ne treba narušavati golom istinom. (Posle Drugog svetskog rata, osnivaju se zemljoradničke zadruge, a privatni posed se ograničava na deset hektara, obradive površine. To je primoralo vlasnike salaša da se presele u urbane sredine).

Mnogi umetnici bavili su se motivom salaša, što samo govori o tome koliko je ova pojava zaokupljala njihovu pažnju – Sava Stojkov, Mika Antić, Đorđe Balašević, Zvonko Bogdan… Iz ove autentične pojavnosti nastajale su slike, vrhunska književna ostvarenja, pesme: Ej salaši na severu Bačke, Ja sam rođen tamo na salašu, Pesma sa salaša, Već odavno spremam svog mrkova, film – Salaš u malom ritu. Mnogi pesnici, koji se smatraju ogledalom svog rodnog kraja, napišu na hiljade stihova, a najlepši budu oni koji govore o salašima. Poznatim vojvođanskim slikarima salaš je bio najpoželjniji i najinspirativniji motiv, dok pisci, što više beže od ovog narativa, on ih nemilosrdnije proganja. Mnogi salaši postaju planetarno poznati zahvaljujući svojim bivšim žiteljima, uglednim i priznatim umetnicima.

Tehnološka revolucija je iz temelja izmenila život ruralnih sredina, zatirući stare običaje i oblike ranijeg privređivanja. To je prisililo i salašare da menjaju svoje životne, mentalne i emocionalne navike i rituale. U tužnom i tragičnom mimohodu nestanka sela, salaši su podelili njihovu sudbinu. Jedan po jedan, ostajali su bez dečjeg plača, laveža pulina, dima sa ognjišta. U pojedinim, davno napuštenim, vrane i gavrani legu jaja po tavanima, iz odžaka izbija bagrem, dok se priroda nečujno ušunjala u kuće kroz urušena vrata i prozore. Da ne bi sve bilo tragično, danas se u preostale vraćaju penzioneri kojima, osim mira, tišine i direktnog kontakta sa prirodom, više ništa i ne treba. Ostvarenim, ispunjenim i realizovanim ljudima ovaj vid osame, u poznijim godinama, veoma odgovara. Takvi, uz pčele i malu povrtarsku okućnicu, okrepljuju svoje biće, nastojeći da poslednje godine života poklone smirenom doživljaju svoje starosti i pređenog puta.

Deo ovog kulturnog nasleđa danas služi kao lepa uspomena na prošla vremena, ali i kao polje intervencije i kreativnosti. U dijalogu sa savremenošću, renovirani, dograđeni, ulepšani, u rangu hotela visoke kategorije, salaši postaju fenomen sasvim posebne lepote i inspirativnosti, čija je svrha nešto drugačije funkcije i namene. Sada su to prave kuće iz bajke, u koje se ne dolazi slučajno, čime salaši postaju primarne turističke atrakcije ovog kraja i visoko kotirane vrednosti, u kojima se organizuju najrazličitije manifestacije, romantične proslave, svadbe, rođendani, ali i destinacije za godišnji odmor, za dobre instagram fotografije, za brend i dobar status. Starinski, rustični ugođaj sa obiljem ukusnih gastronomija i novih sadržaja (bazeni, sportski tereni, ribnjaci, golf tereni, zoo vrtovi, etno muzeji), salaši postaju atrakcija za izvanredno raspoloženje i odmor. Za razliku od ovakve prenamene, zakonski naslednici nastoje da u nešto skromnijem obliku ožive autentičan salašarski način života, kao prostor uspomena i sećanja iz detinjstva, da sačuvaju sećanja na đerme, starinske ergele i drevne običaje, udenute u genetski kod Vojvodine, koji su davno prepušteni nemilosti zaborava.

(Znam da je bilo s prolića, maj misec, al se baš ne mogu sitit koje je to godine bilo. Još je i majka bila živa, sićam se. Tribali smo ić kućice pravit za vrižu, spremali smo motike i sime, i samo što nismo krenuli, kad vidim niki auto iđe sa druma na naš salaš. Kad je stao, izlazi čovik u nikom plavom flekavom mantilu, reko bi da je moler izišo iz auta, i prid nas – Dobar dan, dobar dan. Pita jesmo li vridni? Kažemo, evo spremamo se na poso, triba kućice zavaljivat za lubenice. Reko je on kako se zove i da je slikar, pa bi tio na našim salašu jednu sliku napravit, pa ako ćemo ga puštat da to uradi. Imate lip salaš, kaže, zgodan je za slikanje. Kad je tako, nemamo ništa protiv, može. Vaške su svezane, neće Vas dirat, samo Vi radite što mislite da triba. Lipo se on raspremio, namistio med dva čardaka, raširio to di će slikat, rasklopio niki mali astalić, na čem drži te farbe, penzle, krpe, stare novine, i to sve njegovo, čim slika. Još prije neg ćemo se krenit, ja kažem: Nemojte da se vidi onaj zid od košare di je odrt kreč, sramota je. To živina čvaka, jer je ulipit sa plivom, a tu zna bit i koje zrno žita, pa oni to stalno kljucaju. Kaže, ne vodite brigu, sve će bitiu redu. Majka je ostala kod kuće, kuvala je užnu, i pekla je oraščića. Rekli smo da ima slikar kod čardaka, pa ako mu štogod triba, vode ili čega drugo, nek zna. Kad smo užinali, vidim pakuje, rasklapa mali astalić, kupi farbe I sve ostalo u niku staru prljavu torbetinu. Računam, sad je zgotovito, iđem da vidim. Reko, jel gotovo, mogul vidit? Kaže, jeste, treba malo da se osuši. Stanite malo odaljeg i gledajte, jel to to? Lipo je, al vidim meto je i onaj tranjavi plej što je Baćo meto ispod čardaka, na onim dilu di stoje kočanjice, kad je lani oluja polupala cripove. Gledam, ni mi po volji, a sad ako mu to kažem, oće li se uvridit? Iđem, kazaću, pa kako bude. Kažem, jooooj, što ste metnili onaj tranjavi plej, sramota ako kogod vidi, reće ovi nisu kadri ni crip prominit. On gleda, i smije se. Kaže, slikam kako vidim. Razumim, al tranjavi plej…sramota. Di će ta slika stojat? Nemojte u novine mećat. Kaže da će biti do lita u njegovoj galeriji, pa kad na lito dođu turisti iz Austrije, el Nemačke, to će bit prodato, a ne kaže za koliko, jer oni ne pitaju kolko košta, oma daju kolko išćem. Imala sam čut da on to prodaje priko četiristotine, a mi nećemo toliko dobit za svu vrižu, na kojoj radimo nikoliko miseci. Popakovo je svoje stvari i očo, a ja ostala kod čardaka, i gledam u taj tranjavi plej, i mislim se kad ćemo nać taj crip već jednom, da to prominemo. I oćel bit novaca da to možemo kupit“ – Vinko Janković: Majkini divani – tranjavi plej, Soinfo.org – 2020 ( Primedba autora – navedeni tekst, bunjevačka ikavica)

Kao mikrokulturološka osobenost, izolovana od sveta promena, salaši su pokazali suštinski i dubinski spoj ljudi sa prirodom, svakodnevice sa tradicijom, budućnosti sa prošlošću. To je bilo čovekovo najčvršće tlo pod nogama, oko koga su se plele najlepše i najdragocenije porodične priče, gde su se ukrštali svi putevi i zadovoljavale sve potrebe, nudeći ljudima nadu, svesnost, intimnost, mir. Bio je to na svoj način izazovan svet jedne kontinuirane egzistencije, otuđene realnosti i skladnosti između karaktera i ambijenta, kojem je priroda davala tok životu – daje kad je izdašna, a nezasita dok uzima. Takav život je stalno otvarao dileme koje zadiru u suštinsko pitanje njihove egzistencije: biti ili imati, čuvati ili prodati, ostati ili se seliti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VIII): Uronjeni u samoću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Svaki salaš imao je svoj unutrašnji ritam, melodiku, svoju dinamiku. Kao samostalna i individualna ekonomska jedinica, salaš je bio jedinstven oblik agrarnog aktivizma. U skladu sa prirodom i njenim ciklusima, salašari su tokom cele godine osiguravali većinu egzistencijalnih potreba za svoju porodicu, a svaki proizvedeni višak su prodavali – Što poseješ, ako i prodaš i naplatiš, jedva da se pokriješ. Do pojave mehanizacije, sintetičkih đubriva, pesticida i navodnjavanja, sejalo se malo žita, kukuruza, ječma, krompira, pasulja, luka. „Redovno se ostavljala crna ugar, da zemlja odmori, jer se slabo đubrila. Salašari su malo radili, ali i rđavo živeli. Oralo se drvenim, kasnije i metalnim plugom, gde je bilo dosta trave zubače, ili kožure i pirevine, pa je plug preskakao. U leto se jedva dočeka ječam, te je odmah nošen u suvaču na mlevenje. U žitu je bilo mnogo trave, a trnja u izobilju. Radilo se pri žišku i sveći, a često i u mraku, kad se i kudelja prela“. Kao i u svim krajevima na Balkanu, tako su i ovde organizovane vršidbe žita konjima. Kao kuriozitet, navodim činjenicu da se do početka dvadesetog veka, za praznike i slave, mesio hleb od pšeničnog brašna, a ostalim danima ražani, kukuruzni ili od brašna pomešanog sa pšenicom. Inače, hleb, kao vera i kao nada, mesio se jednom nedeljno, u obliku cipovki, od pet do šest kilograma.

„Hej, kad se samo setim, al’ se nekad dobro jelo, baš“, kaže u svojoj pesmi Đorđe Balašević. Ova njegova pesma nosi u svom biću aromatične asocijacije na vojvođansko podneblje. Posvećeni praktičnim dimenzijama života, svet za njih postaje mistična slika duboke tajne koja se iskušava obilnom i kvalitetnom ishranom. Zajednička je strana salaša, onih nekad i ovih sada – na njima se uvek dobro jelo. „Ishrana na salašima ukazuje na regionalne tradicije – panonsku, dinarsku, centralnobalkansku, na pripadnost nacionalnim zajednicama – bunjevačkoj, mađarskoj, srpskoj, češkoj, i na otvorenost prema uticajima sa svih strana“. (Branko Peruničić: Postanak i razvitak baština na području Subotice od 1686. godine). Kao zaštitni znak salašarke gastronomije izdvajaju se: kulen, švargla, čvarci, domaća šunka, kobasica, pečenica, ćuretina, slanina, perkelt, gulaš, sataraš, salašarska mućkalica, rezanci, domaće supe i paprikaš, štrudle, krofne, bundevare.., a od pića: dudovača, kajsijevača, razna vina.

Bez obzira na različite običaje i varijante verovanja i identiteta, te religijska, etička i odomaćena shvatanja, salašari neguju jednu vrstu egzistencijalno zasnovane istine u kojoj se postavlja pitanje o smislu života, o ljubavi, veri, nadi. Živ razgovor sa prijateljima, rođacima i susedima, ne može zameniti lepota plavog neba, punog meseca, miris zemlje, zvuk vetra. (Ujutro je najlepše kad zamiriše ravnica, a pogled je dalek sve do tamo gde se nebo i zemlja spajaju. Ondak, volem da kažem, onako ko sebi u bradu, al je ova naša Vojvodina velika, zdravo je široka i dugačka, a i visoka (Lazar M. Paroški). Samoća na salašu, život pun ćutanja i egzistencija koja je zatvorena za spoljne uticaje, nisu poželjni za ljude ni u jednom dobu, ni u jednom prostoru. Socijalnom izolacijom stvara se novi čovek (sa identitetskim odrednicama), sklon da bez neposrednih kontakata i emocija svoj život učini fikcijskim. Razgovor je jedini način da se misao ne zatvori u sistem, a život u tamnicu. U takvim životnim uslovima nemoguće je pronaći sopstveni identitet. Salašarske okolnosti pod kojima se identiteti preuzimaju, kao nasleđeni paketi bez mogućnosti izbora, iznedrili su osobe nemoćne da se ukorene u bilo kojoj društvenoj zajednici, bez osećaja inferiornosti i izgubljenosti. Dešava se da ljudi provedu život bez mnogo priče i socijalnih kontakata i za njih je to samorazumljiva stvarnost.

Nigde se kao na salašu ne može bolje i lakše uočiti pojava čovekovog otuđenja, maskirana prividom normalnosti. To su mesta na kojima su se čitave generacije u dugom periodu odrodile, razbratile, dehumanizovale i otuđile. Što su se više približili prirodi, i njenim manifestacijama, to su više zaboravili da pričaju. Bila je to neobjašnjiva skladnost između karaktera i ambijenta. Duhovno neistrošena bića, koja imaju dušu, veruju u ljubav, koji sanjaju i nadaju se, u svom  oskudnom, sirovom i pomalo surovom životnom okruženju, ne traže drugu stvarnost, već je stvarnost u njihovoj svesti samo percepcija njihove stvarnosti. Uronjeni u svoju samoću, gluvost i vlastitu prazninu, a istovremeno zaljubljeni u svoju siromašku gordost, u sebe, u svoj bol, gube pojam istine, cilja i smisla života.

Na tim prostorima gde se sunce rađa iz zemlje i u zemlju zalazi, odsustvo života ili čežnja za životom, dovodi do praznine, do izostanka uzbuđenja i zanosa, nestanka motivacije, apatije, bezizlaza; usamljenost oduzima smisao egzistenciji. Samorodni paori neprestano teže nečemu, a istovremeno ometaju sebe, ne shvatajući da između iskustva socijalno neispunjenog čoveka i normalnog života urbane svakodnevice zjapi prazan prostor i ogromna provalija. A šta tek reći za žensku zarobljenost, večitom simbolu života. Ne treba sumnjati da su dobro znali koliko se istina krila i trošila u njihovim kratkim uzdasima, dugim noćima, i dosadnim zimskim danima. Njihov greh je u tome što su sami sebe uzeli kao svrhu, čime su život lišili smisla. Bio je to tamni vilajet porodičnih odnosa i svojevrsni autoegzil, bezdana praznina koja je obesmišljavala svaku sadržinu života na salašu, i gde ruralni izolovani život postavlja ogoljeno ljudsko postojanje u prvi plan. Iako su uglavnom imali svega dovoljno, možda i preko mere, ali ono do čega im je bilo prevashodno stalo, to je sam život, bio je duboko oskudan, ugrožen, sabijen, vrlo ograničenih mogućnosti.

Salašari, radoholici i paorski diverziteti, snažnog karaktera, vitalne energije, gospodske ili, što bi se reklo, lalinske ležernosti, prihvatili su težak rad i mnoga odricanja da bi stvorili udobniji svet za svoje potomke. Iako je njihov život bio oskudan duhom, a onaj fizički zahtevan, oni su imali neograničeno poverenje prema takvom svom izboru. Njihov život je bio toliko jedinstven da je sasvim moguće reći da o njima, zapravo, još ništa ne znamo. Vredni, štedljivi, istrajni, povučeni i tihi, osenčenog tona, duboko skrivene emocije, čija duša liči na isceđenu zemlju, ceo život su proživeli u duhovnoj nezrelosti.

Poljoprivreda nije njihovo glavno i jedino zanimanje: salašari su bili – ratari, stočari, voćari, lovci. Iz tog vremena potiču dve stare izreke vrednih salašara: U paora crne ruke, al’ bila pogača; Tuđe štuj, svojim se diči. Bez rešenja kako da izađu iz sopstvene zatvorenosti, oni su uklanjali svakodnevnu žurbu i nervozu na neki ljupki, smireniji način, pomoću neke neobične salašarske filozofije, drugima nepoznate. Njima se veliki život nikada nije dogodio, niti su mu išli u susret.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo