Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

LEGENDA O NASTANKU NJEGUŠKE TREŠNJE: Neguška Trešnja predstavlja jedan od ljepših katuna na ovim predjelima. Jedna od najljepših i najpitkijih izvorskih voda koja je sagrađena i kaptirana u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša je voda Šanik. Njeguška Trešnja se dijeli na Gornju i Donju. Od nje put vodi ka katunu Kruševica. Sada je napuštena i sanja nekadašnje svoje pastire i stanovnike da se ponekad vrate u svoj rodni zavičaj i da ga sačuvaju od zaborava.

Katun Trešnju krase brojna stabla trešnje od kojih su neka stara sigurno dva vijeka. U davnoj prošlosti ona je bila naseljena većim dijelom godine. Rani mart mjesec ozelenio je brojne pašnjake i vrijeme je bilo neobično toplo za ovo doba godine. Pastiri su pustili svoja stada da ih poslije duge zime sunce ogrije, ali i na ispašu mlade zelene trave pune hranjivih sokova. Nije prošlo mnogo vremena, već u samo podne vrijeme se velikom brzinom promijenilo. Oblaci sa Lovćena i jezivi huk vjetra koji je prolazio kroz bukove šume sve je uplašio. Počela je da duva jaka mećava i stanovnici ovog katuna su se brzo sklonili u svoje kuće i zatvorili stada. Samo je poneki pogled kroz malene prozore govorio kako je napolju jaka mećava. Takve promjene vremena su se često dešavale na brojnim katunima Lovćena.

U momentu dok su svi sjeđeli oko ognjišta i razgovarali, neko jako zalupa na vrata.
– Pomozite, ako ima čovjeka i junaka, putnik sam u nevolji.
Stari domaćin Savo otvori masivna bukova vrata.
– Dobro ti Bog dao, prijatelju, kuda si krenuo po ovom nevremenu?
– Pomozite mi, ćerka od šest godina je sa mnom, sva gori, pomozite mi.

Svi članovi Savove porodice priskočiše, hitro im dadoše preobuku od sukna, a malenu djevojčicu brže-bolje smjestiše na krevet. Čitavu noć se porodica borila da je otrgne od visoke temperature. Njen organizam nije izdržao udare groznice i ona je umrla u zoru. Otac, skrhan bolom, reče da je putnik-trgovac i da ih moli da je sahrane na mjesto odakle je najljepši pogled. Ispriča priču da ih je jaka mećava skrenula s puta i da će, dok je živ, morati da se kaje zašto je svoju ćerku poveo na put sa sobom. Svi mještani priskočiše, razgrnuše snijeg i sahraniše djevojčicu na jednom brežuljku odakle se vidio čitav katun. U znak zahvalnosti bogati trgovac ostavi punu kesu zlatnih dukata mještanima katuna i zamoli ih, dok ponovo ne dođe, da se njen grob održava. Uzjaha svog vranca i krenu sa suzama koje su se slivale niz njegovo tužno lice.

Mještani katuna se vratiše svojim svakodnevnim poslovima. Domaćin Savo, koji ih je primio, često se pitao što je s trgovcem i ko je bio on, to mu je ostala velika misterija. Vrijeme je prolazilo, a trgovac se nije pojavio da posjeti ćerkin grob. Tačno na godinu dana od njene smrti, iz njenog groba niče stablo trešnje. Mještani su vjerovali da je to duša djevojčice pretvorena u najljepši cvijet. Njen otac se više nikada nije pojavio i nikada mještani ovog katuna nijesu saznali njegovu dalju sudbinu. U narednim decenijama, u maju mjesecu, trešnja je počela da cvjeta najljepšim cvjetovima i da katunom širi opojni miris. Od tada
katun dobi naziv Trešnja, a stabla ove prelijepe voćke i dan-danas krase ovaj katun svojom čarobnom ljepotom.

ĐAVOLJE KOLO NA FULJIKOVOM DOLU: Paninari, putnici, istraživači koji se odluče da posjete rezervat bukovih sastojina Konjsko u sklopu NP „Lovćen“, kada krenu makadamskim putem prema njemu, na pola puta s lijeve strane naići će na put, to jest Siljevičko ždrijelo, a tu je i prostrana vrtača Siljevički dolovi. Tim putem stiže se do krajnje tačke Grabovog Dola, katuna Zubera i Kapa. U neposrednoj blizini se nalazi impozantna kuća od kamena – sveštenika Steva Kape, dužine
13 metara i evidentno je po njenoj gradnji da je pripadala imućnoj porodici. Sveštenik Stevo je bio vrlo omiljen u narodu i poznat kao jako pravičan, čestit i izuzetno hrabar čovjek. Ostala je priča i predanje o svešteniku Stevu Kapi i jednoj noći poslije koje više nije bio isti.

Sveštenik Stevo je imao brojna prijateljstva s Poborima i Mainama pa je često znao da gostuje kod svojih prijatelja koji su ga rado dočekivali i uvažavali. Sveštenik Stevo odluči da jednog ljetnjeg jutra u julu mjesecu posjeti svoje prijatelje. Uzjaše svoga konja vranca, opaše sablju, a krst mu se presijava preko svešteničke odore. Bez oružja se nije išlo na bilo
koji put jer su znale da vrebaju brojne opasnosti. Kada je sveštenik Kapa stigao kod svojih prijatelja u Pobore, oni su ga lijepo primili, ugostili i dočekali. Pričalo se o raznim temama vezanim za vladavinu knjaza Nikole Petrovića, gospodara Crne Gore. Razgovori su dugo
trajali jer su prilike bile rijetke da se prijatelji sretnu i da mogu na miru da popričaju o svemu. Vrijeme je polako odmicalo, padao je prvi sumrak. Na nagovaranje svojih domaćina da konači u njihovom skromnom domu, Stevo je to odbio govoreći: „Ujutro imam službu, ipak sam ja Božji sluga“. Hitro je uzjahao svoga vranca i krenuo iz Pobora na put ka Grabovom Dolu. Noć ga je ubrzo zatekla, a zvijezde su se kupale u mjesečevom odsjaju na nebu. Posmatrao je pop sve to, ali ga je čitavim putem hvatala neka jeza. Polako se sa svojim konjem peo uz planinske masive koji su ga okruživali. Preko Majstora se uputio ka Ošnjoj lokvi,
preko koje je put vodio k Manatom počivalu, a odatle ka Grabovom Dolu. U daljini je čuo zavijanje vuka. U blizini Fuljikovog dola konj je počeo uplašeno da rže. Sveštenik se skide s konja da ga umiri, uze ga za uzdu i poče da ga vodi. U jednom trenutku na Fuljikovom dolu vidio je ogromne vatre i ljude kako igraju u kolu. Opijen muzikom i igrom odjednom se našao u kolu, a kada su ga uhvatili u kolo tek tada je počela igra. Vidio je da su to đavoli. Sav unezvijeren i u transu igrao je sveštenik u tom kolu iz koga nije mogao izaći.

Prvi pastiri koji su ujutro prolazili preko Fuljikova dola našli su sveštenika Steva Kapu čitavog u bunilu, bez konja i oružja, sav je bio u ritama. Kada je stigao svojoj kući, pričao je o ovom događaju. Od tada kažu da sveštenik Stevo nikada više po noći nije boravio vani. Ako bi se zatekao u čijoj kući, tu je i konačio. Dr Ivo Jovićević u svojoj memoarskoj
knjizi „O ljudima i događajima“ navodi da je gospodar Nikola Petrović znao da se našali sa sveštenikom Stevom i da mu kaže: „Donesi mi grančicu ljeskovine iz Borovika i traži što poželiš“ (to je otprilike 1,5 km od dvora), a Stevo bi odgovorio: „Neću, vala, pa da mi čitav
dvor daš“.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

TAJNA MILOŠEVE PEĆINE: Kada krenete putem od katuna Kruševice ka katunu Njeguška Trešnja, na pola puta s lijeve strane su dvije velike stijene. Između stijena postoji neugledna zarasla staza prekrivena bukovim stablima od kojih su neka oborena. To je put koji vodi do Miloševe pećine pored koje možete proći mnogo puta, a da je i ne vidite. Legenda kaže da je u davnoj prošlosti na Trešnji Njeguškoj živio vrlo bogati trgovac Miloš. Miloš je imao veliku i brojnu porodicu koja je čuvala stada ovaca, kako svojih tako i onih koje su čuvali tokom ljetnjih mjeseci za potrebe trgovaca Mletačke Republike. Porodica je živjela u izobilju i bogatstvu. Miloš je često putovao za Kotor, Dobrotu, Risan, Perast i druga primorska mjesta kako bi prodavao svoju stoku i uzimao drugu na čuvanje. Po pet članova njegove porodice čuvalo je brojna stada na padinama Lovćena. Godine su prolazile i stigle, sada već ostarjelog, domaćina Miloša. Trebalo je sinovima ostaviti i podijeliti brojne posjede kako ne bi došlo do nesloge među njima. Međutim, Miloševa tri sina su imali drugačije poglede i razmišljanja o tome. Oni su željeli zlatne dukate i zlato koje je Miloš čuvao jer je zlato uvijek bilo na cijeni. Miloš im je govorio: „Ja sam stekao bogatstvo, ja ću ga i podijeliti kada za to dođe vrijeme“. No, sinovi nijesu imali razumijevanja za očeve mudre savjete. Razmišljao je Miloš u sebi kako je teško spojiti dva svijeta, njegov i njihov. Zbog straha od nesloge među sinovima, Miloš je jedne rane majske noći svoje zlatne dukate složio u masivni ćup koji je
bio kupio u Boki Kotorskoj i koji se nije u domaćinstvu koristio. U gluvo doba noći je izašao noseći sa sobom motiku, razmišljajući gdje da ga sakrije ili zakopa. Za svoj pas stavio je malenu ledenicu za slučaj bilo kakve opasnosti. Dobro je pazio da ga koji od sinova ne prati
i ne krene za njim. Tražio je mjesto gdje ne idu pastiri, već samo vukovi i zvijeri. Bila je noć punog mjeseca, vidjelo se kao da je dan. Krenuo je uz planinu dok su se obrisi Lovćena jasno vidjeli. Lutao je tako u noći tražeći najbolje mjesto. Naslonivši se na jednu stijenu u
planini, dok se spremao da savije rezani duvan, jedan zlatni dukat mu ispade iz ćupa. Upali komad luča da potraži dukat i vidi da je dukat upao ispod jednog procijepa. Kada se spuštio kod procijepa, vidio je uzan ulaz. Sagnuo se i s mukom prošao kroz taj ulaz. Pred njim se
ukaza velika pećina, njemu nepoznata. U najzabačeniji dio pećine svojom je motikom i snagom ruka pomjerio kamenje, ostavio je ćup koji je bio umotan u ovčju kožu sa zlatnicima i zlatom. Vješto ga je prekrio kamenjem. Izašao je mnogo lakše iz pećine, nego što je ušao u
nju. Dobro je zapamtio mjesto gdje je ostavio ćup, orijentiri su mu bili tri pojedinačna stabla bukve, munike i svetog drveta tise. Vidio je da tačno mjesec kroz njih prolazi i obasjava ulaz u pećinu. Vratio se kući dobro zapamtivši stazu kojom je prošao.

Prošlo je nekoliko godina, sinovi nijesu pitali oca o podjeli zlata i dukata. Miloš se razbolio u zimu, osjećao je da mu se bliži kraj. Pozvao je sinove i podijelio im svu svoju imovinu. Kada su ga pitali za zlato, rekao im je: zlato će onaj koji bude najvredniji pronaći u planini, samo u noćima punog mjeseca, jer sjaj punog mjeseca koji prolazi kroz stablo
bukve, munike i svetog drveta tise, pokazuje ulaz u pećinu. Kada je to Miloš rekao, izdahnu. Poslije određenog vremena sinovi se dadoše u potragu za zlatom i dukatima. No, Lovćen ima na stotine pećina, jama, vrtača, škrapa i uvala. Prošlo je nekoliko godina, a sinovi nijesu
uspjeli da pronađu pećinu. Shvatili su da mogu preživjeti samo svojim radom. Vratili su se svojim poslovima i priča starog Miloša je pala u zaborav. Legenda kaže da bi se ponekad na padinama Lovćena, u noćima punog mjeseca, vidio zlatni odsjaj. Govorilo se da je to Miloševo zlato. Po noći se nijesu usuđivali, ali po danu mnogi su ga tražili bez uspjeha. Kada je pastir Peko s drugim pastirima pronašao pećinu, u njoj nijesu pronašli zlato, ali je pećina dobila naziv Miloševa pećina. Legenda dalje kaže da su vile zlato sakrile u svojim pećinama. Kasnije su se u Miloševoj pećini krile brojne vojske i vojnici pred raznim neprijateljima.
Kažu da se i danas, u noćima punog mjeseca, može vidjeti sjaj s padina Lovćena. Da li je to Miloševo zlato, ostaje vječita tajna i misterija?!

JEZERO ISPOD JEZERSKOG VERHA: Svako jezero ima legendu o svom nastanku i postanku. Jezero ispod samog Jezerskog vrha (Lovćena) krije jednu od najljepših legendi o njegovom nastajanju. Legenda kaže da su se u dalekoj prošlosti, ispod samih padina Lovćena, kupili brojni pastiri koji su napasali svoja stada. Jednog ljeta, u dalekoj prošlosti, pred sami sumrak, svoje stado volova je doveo na plandište Andrija, koji je bio svojom ljepotom viđeniji od drugih mladića.

Tokom dugih ljetnjih noći pastiri i pastirice bi obodom ovog velikog polja na jedno mjesto konačili da čuvaju svoja stada od vukova. Na kraj ovog polja bi naložili vatru koja bi gorjela do zore, a planina je uvijek hladna bez obzira na godišnje doba. Dok ne bi zaspali, pored vatre bi prenosili brojne legende svojih predaka, ne znajući da će jedan događaj
postati i jedna od najljepših legendi. Petrana je bila stasita, lijepa djevojka koja je imala još četiri sestre. Kako je bila najstarija od sestara, njeni roditelji su je s Njeguša poslali na katun Jezerski vrh da čuva njihovo veliko stado ovaca. Kada je Petrana došla na katun, bila je zajedno s onima koje je uglavnom znala, ali lijepog Andriju nije poznavala. Poslije nekog vremena Andrija se zaljubi u Petranu, a i Petrana u Andriju. Legenda kaže da je to bio najljepši par, kao da su ih same vile sastavile i darovale tom ljepotom. Provodili su dane na ovom
velikom pašnjaku zajedno s drugim pastirima. Tokom dana se čula frula uz koju su sastavljeni najljepši stihovi koji su govorili o njihovoj ljubavi. Kada su bile velike vrućine, volovi i ovce su bili sklonjeni u brojna plandišta ispod samog planinskog vrha u bogatim bukovim
šumama, a pred sumrak bi svi zajedno stada gonili do brojnih vodopoja i izvora na samom Lovćenu. Andrija je preko svojih prijatelja, poznatih filigranskih zlatarskih majstora iz Kotora, kupio jedan od ljepših prstena da zaprosi Petranu. Ništa joj nije o tome govorio, želio je da je zaprosi i iznenadi na najljepši način. Kada mu je prsten došao, s drugim pastirima koji su se povremeno spuštali do Njeguša, bio je više nego srećan. Svanulo je lijepo avgustovsko jutro, pastiri su svoja stada puštili na prostrani pašnjak, na jednom kraju je bila Petrana, a
na drugom Andrija. Negdje oko podneva, kada je Andrija planirao da zaprosi Petranu, ovce i volovi odjednom, uplašeni, kao da su osjetili neke čudne sile, skloniše se s pašnjaka. Kako je krenuo prema Petrani, Andrija osjeti jezu, užurbano pohita k njoj. U tom momentu pred
Petranom se otvori ponor i ona nesta u njemu. Andrija brzo privuče dva vola s konopima da je spase. Čuo je njeno zapomaganje. Kada je Andrija prišao, ponor se još više otvori i on zajedno s volovima upade u njega. Sa strane su sve to posmatrali uplašeni pastiri. Brzo su
pozvali starije pastire s drugih katuna da ih spasu, ali od njih dvoje nije bilo ni traga ni glasa. Pastiri su zazirali od ovog katuna. Nije prošlo mnogo vremena, a ovaj katun je preplavila voda i nastalo je jezero koje mještani prosto nazvaše Jezero. Od Andrije i Petrane nije bilo
glasa. Legenda kaže da su se u Bokokotorskom zalivu između stijena pojavile nozdrve volova koji su tog dana nestali i taj predio nazvaše Nozdrvca jer su iz njega bile jake izvorske vode sa Lovćena.

Jezero na Lovćenu od tada pa do danas postoji, kažu da presuši na dan kada su Andrija i Petrana nestali, kao znak sjećanja na njihovu veliku i tužnu ljubav i da se opet s jeseni napuni suzama s planina koje su bile nijemi svjedok njihove ljubavi. Legenda dalje kaže da su njih primorske vodene vile iz Ljute uzele zbog njihove silne ljepote, a da su zauzvrat dale brojne vode i izvore pastirima sa Lovćena.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

MARIN KAM (Posvećeno Aleksandru Saši Kašćelanu): Mirac, malo živopisno selo na obroncima padina Lovćena, jedno je od rijetkih sela njeguškog podvršja koje u sebi nosi brojne toponime. Malo je priča koje su sačuvane o nastanku toponima. Ovu priču smo uspjeli da sačuvamo od zaborava zahvaljujući Radu Kuševiji.

Mare Kašćelan je bila samohrana majka koja je sama odgajala svoje brojno potomstvo od petoro djece. Kako je Austrougarska vladala Bokom, svuda su na graničnim prelazima Mirca i sela Gornjeg Grblja bili ostavljeni panduri-carinici koji su kontrolisali ulaz-izlaz roba i ljudi ka gradu Kotoru. Miračko vino, krtola, sir, skorup bili su znatno jeftiniji nego što je to bio slučaj na pazaru u Kotoru. Austrougarska je poslala depešu gospodaru Crne Gore Nikoli I Petroviću da se vlasti moraju poštovati i granica između dvije države. Gospodar Crne Gore je naredio da se to ne krši i da se moraju poštovati zakoni obje države. Na Mircu je tada živio Andrija Kašćelan, istaknuti borac i harambaša, toliko hrabar da nije mario za zakone dvije države. Mare Kašćelan je sa svojom omanjom tovarnom životinjom (maskom), krijući, preko sela Gornjeg Grblja nosila svoju robu u Kotor na prodaju. Istim putevima se vraćala s tovarima u kojima je bio petrolej, šećer, maslinovo ulje i druge životne i prehrambene namirnice. Mare je na taj način izdržavala svoju nejač. No, za ove puteve su znali i austrougarski panduri-carinici. A znali su da se i određenom tkaninom put obilježava, da li je slobodan ili vladaju zasjede austrougarske vlasti.

Jedne takve prilike austrougarski panduri-carinici pripreme zasjedu u koju je upala Mare Kašćelan. Zadovoljni svojim ,,ulovom“ odluče da joj zaplijene robu, a nju da vode pred sud. Uzalud su bile molbe i preklinjanje i bolne Marine suze, da je ne vode i da joj vrate robu jer time hrani svoju nejač. Tri austrougarska oficira bila su neumoljiva pred njenim molbama. Na samoj granici Mirca i sela Gornjeg Grblja čuo je Marino zapomaganje Andrija Kašćelan. Hitro se prikrao oficirima, izvukao dvije male ledenice iza pasa i naredio im da prema njemu krenu i da mu predaju svoje oružje. Oduzeo im je puške, a Mari rekao da se brzo (sa svojom maskom) udalji. Kada je Mare bila na bezbjednoj udaljenosti, puške im je bez municije bacio u obližnji grm i vratio se na svoj rodni Mirac.

Do gospodara Crne Gore Nikole I Petrovića stigla je depeša austrougarskih vlasti o načinu na koji se Andrija Kašćelan obračunao sa pripadnicima ove monarhije. Kralj Nikola je naredio da se Andrija Kašćelan proćera van granica njegove kraljevine. Tako je i bilo.
Andrija Kašćelan je svoj siguran dom našao kod kumova Mršulja u Grblju krijući se od austrougarskih vlasti, ali i od progona kralja Nikole. Nije prošlo mnogo vremena, a Crna Gora je ušla u Prvi svjetski rat. Andrija Kašćelan je pohitao s drugim Mirčanima i Grbljanima u borbu za Skadar. U obračunu sa pripadnicima Otomanske imperije ginu Crnogorci, ginu i Turci. Kralj Nikola I Petrović sve to prati dvogledom. Na jednom šancu vodi se borba crnogorskih i turskih vojnika. Gospodar sve to posmatra, vidi ističe se crnogorska zastava. Kralj poziva svoja dva perjanika da vide koji je to Crnogorac što je prvi izbio na šanac. Poslije nekog vremena perjanici se vraćaju i viču: „Gospodaru, to je Andrija Kašćelan“. Gospodar odgovara: „Zar ga ja nijesam proćerao iz Crne Gore, dati nije on u mojoj vojsci“. Kada ga je ađutant doveo pred Gospodara, Gospodar reče:
– Ko je tebe doveo ovamo? Zar te ja nijesam zanavijek prognao iz Crne Gore?
– Niko mene nije doveo, Gospodaru, no sam ja doveo moje dobročinitelje Mršulje i ostale Grbljane.

– Jesam li ja tebe išćerao iz Crne Gore i naredio ako se pojaviš, da glavom platiš?
– Jesi me išćerao kao kučka iz obora, ali mi nijesi naredio da ostavim braću i stričeve Mirčane da ginu, a da im ne skočim u pomoć ako zatreba. Znao sam da ću glavom platiti ako se pojavim, pa ti evo nosim platu, Gospodaru – reče Andrija.

– Nema ko bi sa tobom na kraj izašao. Ajde, neka te đavo nosi! Ako ti Bog oprosti u ovom ratu, pa ne pogineš, i ja ti opraštam. Vrati se doma i živi đe si vazda živio, ali ne čini više ono što si vazda činio.

Ostala je zapisana ova priča o hrabrosti Andrije Kašćelana koji nije prihvatao ni vlast ni autoritete, a bio zaštitnik sirotinje, nemoćnih i potlačenih. A Marin kam i dan-danas postoji i podsjeća na mjesto đe su Mirčani i ostali, krijući svoje tovare s robom, robu prenosili
u Kotor i obrnuto.

ŽANJEVDOLSKA PRIČA O SNIJEŽNICAMA (Posvećeno Ljubu (Ilijinom)Vuloviću): Žanjev Do je prvo selo koje se nalazi na vječitim karavanskim i trgovačkim putevima koji vode od Katunske nahije, preko klanca na Krscu, pa dalje prema Bokokotorskom zalivu. Ova priča je sačuvana zahvaljujući Iliji Vuloviću i njegovom sinu Ljubu. Priča o teškom životu snježara s Lovćena i onih koji su se spuštali u lovćenske pećine i jame, jedna je od najljepših, ali i najtežih životnih priča iz prošlosti Njeguša. Duži niz vjekova prodaja snijega i leda bila
je iscrpljujući posao da bi se, ne živjelo, već preživjelo, samo za one najhrabrije.

Za vrijeme vladavine Francuza Bokom (1805-1813) kao novi komandant grada Kotora stigao je Francuz Sebastian sa svojom suprugom Eliz, ćerkom Fler i sinom Matisom. Novopostavljeni komandant je želio da upozna planinu Lovćen, njene padine i sve čari. Dok se pripremao za službu u Boki, često je slušao o svim ljepotama, ali i opasnostima koje su vrebale na Lovćenu. Kada je primio službu, odlučio se da polovinom novembra 1805. godine priredi za sebe i svoju porodicu izlet na Lovćen. Jutro je bilo sunčano, neđelja, more mirno, bonaca. Sebastian je sa svojom pratnjom i porodicom krenuo polako na konjima strmim putevima prema Krscu. Kako francuski konji nijesu bili naučeni na crnogorski kamenjar, put su morali nastaviti pješice, a pratnja je ostala da vrati konje u Kotor. Nastavili su put pješice, a usput su sreli pastire koji su čuvali manja stada ovaca. Kako je vrijeme prolazilo, u blizini Krsca su sjeli da ručaju na jednom manjem proplanku prekrivenom stablima munike. Dok su ručavali, Matis se odvojio od svojih roditelja i sestre i nestao u gustoj borovoj šumi. Uzalud su bili povici Sebastiana i dozivanja Matisa. Eliz je bila uplakana, a malena sestra Fler jako uplašena. Nebo su ubrzo prekrili mračni oblaci s mora, spremalo se nevrijeme, prve pahulje snijega počele su da padaju po porodici komandanta Sebastiana. Uplašen za članove svoje porodice, ne znajući dalje put prema Lovćenu, brzo se vratio prema Kotoru, dok je sniježna oluja pred sobom sve pokrivala beskrajnom bjelinom. U njemu su se borile misli šta je s njihovim sinom i kako je mogao tako nestati.

Maleni Matis se sklonio pod jedno stablo munike, bio je uplakan i dozivao roditelje. Kada su njegov glas čuli pastiri iz Žanjevog Dola, brzo i hitro su došli do uplakanog bledolikog dječaka čiji jezik nijesu razumjeli. Uzeli su ga u naručje i nosili ga, smjenjujući se, sve do prvih kuća u Žanjevom Dolu. Tu je maleni Matis pored ognjišta smješten, njega su preobukli u narodno odijelo koje je bilo sačinjeno od vune. Maleni Matis je, nakon što se lijepo ogrijao, nedugo zatim zaspao. Bledolikog dječaka su lijepo ugostili, hranili ga mliječnim i suhomesnatim proizvodima (njeguškim sirom, pršutom i kastradinom), tako se on nakon nekoliko dana okrijepio i ojačao. Po Žanjevom Dolu, Krscu i padinama Lovćena bjesnila je jaka sniježna mećava i oluja koja je trajala petnaestak dana. Sebastian je dane i noći provodio s veoma malo sna razmišljajući šta je s Matisom i da li je živ. Da bi pokrenuo vojnu potragu francuske vojske, morao je snijeg da stane i da se prokrči put do Žanjeva Dola i Krstačkog klanca.

Kada je sniježna mećava stala, Sebastian je pripremio vod od tridesetak vojnika s konjima i svom neophodnom opremom kako bi krenuli u potragu za Matisom. Konji s vojnicima i njihovim komandantom su se sporo, ali sigurno probijali k Žanjevom Dolu. Nakon više sati od Kotora k Žanjevom Dolu stigao je komandant Sebastian sa svojim vojnicima. Sa sobom je imao vojnika koji je razumio francuski i crnogorski jezik. Naišli su na prvog stanovnika sela Žanjev Do, Vulovića, kojem su ispričali da traže komandantovog sina. Vulović ih je odmah odveo u svoj skromni dom. Sebastian je ugledao Matisa i sa suzama u očima ga snažno zagrlio. Pošto je komandant bio srećan što je Matis dobro i zdravo, rekao je prevodiocu da neće nikada zaboraviti dobročinstvo Vulovića. Po povratku u roditeljski dom Matisovo blijedo lice dobilo je rumenilo i svježinu. Presrećni otac, koji je dotle mislio da su Crnogorci divlji narod, htio je dobročinstvom da uzvrati, pa je odlučio da sinovljevom dobrotvoru pokloni imanje u Kostanjici, kod Morinja (od tada su Vulovići u Kostanjici, koji danas čine brojno bratstvo). Uz to, dječak je uticao na oca da Žanjevdoljanima izda i posebno odobrenje o isključivom pravu prodaje snijega u Kotoru, koje su oni koristili. To pravo im je kasnije sankcionisao Petar I Petrović.

(Nastaviće se)