Povežite se sa nama

DUHANKESA

Sto godina od propasti Zapada

Objavljeno prije

na

Zapad, kojem je prije stotinu godina Špengler prorekao propast, besciljno putuje luksuznim automobilima, danju i noću, putom koji vodi iznad mora i ispod morskog dna, ne ispuštajući iz ruku mobilne telefone. Živi još udobno i besciljno kao sve što radi, od danas do sutra, sto godina poslije propasti svojih ideala

 

Desilo se da sam u petak 9. decembra 2022. godine, za sedam sati bio tri puta u Kopenhagenu i tri puta u Malmeu, odlazeći iz Danske u Švedsku i vraćajući se iz Švedske u Dansku. Pri tom sam šest puta prešao most koji spaja ova dva grada u dvije države Zapadne Evrope. Nije to običan most. Dug je skoro 8 kilometara, visina luka je 205 metara, stubovi iznad mora uzdižu kolovoz na visinu dvadestospratne zgrade. Na petom kilometru, most ponire i postaje tunel probijen ispod morskog dna da bi ponovo izronio na površinu i ulio se u kopno Kopenhagena. Koštao je 2.6 milijarde eura, izgrađen je za 4 godine.

Dok sam se vozio naizmjenično iznad i ispod mora, iz jedne države u drugu, iz jednog grada u drugi, impresioniran tim građevinskim čudom, sjetio sam se Osvalda Špenglera i njegove kultne knjige Porpast zapada. Knjiga je objavljena u dva toma: prvi tom 1918, drugi tom 1922. godine.

„Gledaj ti ovo čudo: Zapad je propao tačno prije sto godina, a još je kadar praviti ovakva građevinska i tehnološka čuda!“ – rekoh glasno. Vozač velikog Volvo džipa, moj ljubazni domaćin se neuvjerljivo složio sa mnom, imao sam utisak više iz pristojnosti. Poslije šestog prelaska preko ovog mosta iznad morskih talasa i prolaska kroz tunel ispod morskog dna, uveče u Malmeu, saznao sam da gospodin koji je nesebično odvojio sedam sati od svog dragocjenog vremena (koliko je bilo potrebno da se ispravi jedna moja glupa greška zbog koje smo morali šest puta proći iznad mora i ispod morskog dna), vodi firmu sa 50 visoko obrazovanih psihologa, motivatora, socijalnih radnika. Njihov posao je da liječe ljude od težih oblika depresije. Imaju pune ruke posla, a pri tom nisu jedina takva firma što nije čudno ako se zna da u ovom gradu trećina građana ima ozbiljne probleme sa onim što je Anri Bergson definisao sintagmom elan vitalradost življenja. Svako živi bez većih teškoća, ali malo ko životu pridaje vrijednost ili nalazi smisao. Ugrizao sam se za jezik. „Da nije Špengler ipak pogodio!? Možda je Zapad stvarno već propao!?“

Najsitaknutije mislioci dvadesetog vijeka su raspravljali o ovoj knjizi koja je prije ravno sto godina najavila neminovnu propast Zapada. Zavidljivi su je kritikovali zbog odsustva ozbiljnih naučnih argumenata. Za Tomasa Mana, po originalnosti ideja i uvjerljivosti izlaganja Špenglerova knjiga  se može mjeriti sa  Šopenhauerovim djelom Svijet kao volja i predstava. Maks Veber je s visoka benevolentno ocijenio da je  Špengler „genijalan i vrlo obrazovan diletant“, dok je sitničavi Karl Poper knjigu ocijenio kao „besmnislenu“. Pozitivistima i neokantovskim pedantnim štreberima, Špenglerov raspjevani stil i primjese misticizma nisu obećavali naučno relevantno tumačenje perspektiva evropske civilizacije. Vitgenštajn, i sam sklon pesimizmu, smatrao je Špenglerov pesimizam vrlo uvjerljivim i vjerovatnim. Za Ernsta Kasirera naslov Propast Zapada je savršeno precizno izrazio strijepnju cijele epohe o bliskom kraju dotadašnjeg načina života i Zapadne civilizacije. Između Prvog i Drugog svjetskog rata, legitimacija svakog obrazovanog čovjeka Zapadne Evrope, ali i šire, bila je da ima svoj stav na temu „propast Zapada“ i da može iz prve ruke raspravljati o ovom Špenglerovom djelu. Onima koji su ga optuživali za pretjerani pesimizam, Špnegler je odbrusio čuvenim aforizmom:

„Osim što je dokaz neznanja, optimizam je kukavičluk!“

Kao što je munjevito potresao svjetsku naučnu scenu, interes za Špenglerov pesimizam se jednako naprasno i ugasio. Gotovo preko noći je nestao ne samo sa naslovnih stranica popularnih nedeljnika, nego i iz fusnota naučnih radova i diseratacija koje su do tančina tematizirale duhovna kretanja tog vremena. Zapad, kojem je prije ravno stotinu godina Osvald Špengler prorekao propast, sto godina kasnije, besciljno putuje luksuznim automobilima naprijed i nazad, danju i noću, putom koji vodi iznad mora i ispod morskog dna, ne ispuštajući iz ruku mobilne telefone. Živi još, udobno, turobno i jednako besciljno kao sve što radi,  od danas do sutra, sto godina poslije propasti svojih ideala.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

O proljeću i prvoj lasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proljeće je misterija kao svako buđenje, renesansa, preporod – obnova. Ono što je bilo uspavano, razbudilo se. Zemlja se budi, martovski povjetarac je njeno jutarnje zijevanje

 

 

Kakvo divno čudo: biti živ i gledati prvu lastu ovog proljeća! U proljeće svo cvijeće i drveće su kao djeca koja su napamet naučila svoje pjesmice. Pjesmice su zakopane duboko pod zemljom a zapisane su u njihovom sjemenu. Imam veliko povjerenje u sjeme svake biljke. Uvjerim li se da u zemlji ima sjemena, spreman sam do očekujem čuda. Sjemenke su podzemne lastavice. Na isti zov proljeća se odazivaju. Lastavicama zov stiže s neba, sjemenkama ispod zemlje.  Sjemenke  znaju kada je vrijeme da proklijaju, lastavice znaju kada je vrijeme da polete!  Tada iz sjemenki procvali cvjetovi rašire latice – krila lastavice!

Da proljeće dolazi, to svi znamo. Tačnije – to svi kažemo. Čak proljeću poželimo dobrodošlicu, divnim pjesmama: Voici venir a nous printemps…Aprite le finestre a nuovo sole, e a primavera… Jesmo li se pitali odakle nam to dolazi proljeće? Ako proljeće dolazi, mora da je već negdje bilo spremno i onda došlo. Pošto očigledno proljeće nije moglo da bude spremno na nekom drugom mjestu pa tek onda da nam dođe, to znači da proljeće zapravo uopšte ne dolazi, proljeće nadolazi.  Ono nastaje, počinje tu u svakoj vlati trave, cvijetu, korijenu; podstaknuto suncem i razvigorom proljeće nastaje. Desi se. Proljeće je misterija kao svako buđenje, renesansa, preporod – obnova. Ono što je bilo uspavano, razbudilo se. Zemlja se budi, martovski povjetarac je njeno jutarnje zijevanje!

Kao što letargičnom čovjeku neće elan doći odnekud spolja, nego upravo iz njega samog, iz njegove odlučnosti i volje da iziđe iz letargije, tako i proljeće ne dolazi, nego se zbiva tu – unutar svakog pedlja zemlje, svakog cvijeta, u srcu svake ptice, u žuboru svakog planinskog potoka koji grgolji ispod raskravljenog leda. Iako kažemo:“Dođe mi ponekad loše raspoloženje!“. Zapravo nam ni dobro ni loše raspoloženje ne dođe niotkuda nego  nam raspoloženje nadođe našom voljom, kao što nadođe tijesto sa kvascem, germom, majom, i kao što nam ne ode, nego mi pustimo da nas svlada mrzovolja, kao što tijesto splasne, kad nema kvasca, germe, maje. Sva naša kratkoročna i dugoročna stanja ne dolaze niotkuda nego se pripremaju, nastaju i dešavaju u nama  Nadođu, pa splasnu. Budu pa prođu. I mladost, i zrelost, i starost. I život

Jedna lasta ne čini proljeće!  Ako je tako, to bi značilo da je ta jedna lasta došla prerano, prije proljeća, što je nemoguće. Da proljeće nije počelo, ne bi ona doletila. Nikada prva lasta ne  može doći prerano. Razumije, ona ne donese proljeće svojim dolaskom. Ne donese ga ni hiljadu lastavica. Proljeće se desi, došle ne došle laste. Iako neka uvijek mora doći prva, ipak ni jedna ne poleti na daleki put sama; uvijek mnoga jata polete zajedno. Važno je znati da ni jedna lasta ne poleti prije nego što počne proljeće. Laste  nisu uzrok proljeća, čak ni najava ili znak da je vrijeme proljeću, nego upravo obrnuto: proljeće je uzrok dolaska lastavica. Lasta su posljedica koja potvrđuje  da je uzrok (proljeće) već djelovao. Lastavice doletile –  proljeće nastupilo. Ne zato što je lastavica doletila, nego je lastavica doletila zato što je proljeće već nastupilo. Vidjeli mi to ili ne, znali ili ne znali, vjerovali ili nevjerovali. Prema tome: Jedna lasta čini proljeće! – bolje reći, potvrđuje proljeće upravo samim svojim dolaskom. Jer proljeće zna domaćinski red: nikada ne poziva lastavice na praznu sofru.

Ne samo laste i biljke, nego i ljudi  koji su sačuvali intenzivan kontakt sa prirodom, mogu osjetiti prvi znak proljeća mnogo prije dolaska one jedne laste iz poslovice i oficijalnog datuma, s kojim se, uzgred rečeno,  u dan poklopilo pisanje ovog teksta. Decenijama sam ja osjećao, detektirao, prepoznavao trenutak u kom se novo proljeće prvi put oglasilo,  trepnulo, tek otvorilo oči. Tako znam da se 1967. godine u Skopju proljeće javilo 9. februara, u 8 sati i 54 minuta prije podne nježnim dahom razvigora. Od tada sam mnogo puta osjetio, tačno u minut, prvi znak proljeća, gdje god bi me taj trenutak zatekao uvijek na isti način: nježnim dahom razvigora.

 Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aporije kosmopolitizma i globalizacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Objektivne političke, ekonomske i sociološke analize potvrđuju da pravo pitanje već odavno nije da li je globalizacija dobra ili loša , nego kako da iziđemo na kraj sa lošim stranama globalizacije

 

 

Upitan zašto se protivi nekim zakonima i običajima koji vladaju u Atini, kada je on sam građanin Atine, Sokrat je odgovorio:”Ja sam građanin svijeta.” Na grčkom jeziku: “Kosmopolit”. U ovoj rečenici, formulisana je suština kosmopolitizma: najviši cilj ljudskog života je živjeti u skladu sa razumom. Svaki čovjek jeste građanin svoje države, ali je, kao biće razuma, ujedno i kosmopolit – građanin svijeta. Kao građanin svijeta, čovjek je dužan da poštuje Logos – Razum, što znači, univerzalne vrijednosti, iskrenost, uzajamno povjerenje i zajedničko dobro, a ne Hijerarhiju – što podrazumijeva i potčinjenost vladajućim lokalnim, nacionalnim, kulturnim i političkim predrasudama, koje ga ograničavaju kao građanina konkretne države! – da se pozovemo na objašnjenje koje je o ovom Sokratovom stavu dao Aristotel.

Međutim,  s obzirom da realno postoje samo ovozemaljske države, činjenica je da niko nije ‘kosmopolit’, nego da je svaki čovjek građanin neke od tih realno postojećih država. Koncept globalizacije, koji precizno rečeno, podrazumijeva ekonomsko i teritorijalno širenje u pravcu standardizovanog multikulturalizma kao jedinstvenog pogleda na svijet,  u praksi znači nametanje elitističke političke i ekskluzivne vrijednosne matrice, uz nepravednu ekonomsku raspodjelu u kojoj dominantne trans-nacionalne kompanije, podržane pravnim i političkim regulativima njihovih država, zapravo nasilno nameću svoju vlast globaliziranim državama, u perspektivi – cijelom svijetu. Ovaj proces podrazumijeva eroziju  multi-nacionalnih država, narušava njihovu tradicionalnu koheziju, raspiruje konflikt među različitim interesnim grupama unutar tih država, da bi im postepeno nametnuo svoje hegemonističke interese.

Tipičan primjer predstavlja ‘Vašingtonski sporazum 1980’ (‘1980s Washington consensus’), kao agenda “globalističkog usaglašavanja”. Iako je doveo do ekonomskog buma davanjem praktično neograničene kredite lokalnim režimima za realizaciju njihovih lukrativnih ambicija, ovaj dogovor je  izazvao globalni disbalans i “sekularnu stagnaciju”, tj. pretjeran rast ušteda na račun smanjenih investicija, što je aktiviralo efekat ekonomske zategntosti među susjednim  državama, nazvan “dotjeraj susjeda na prosjački štap”.

Zbog svega ovoga, objektivne političke, ekonomske i sociološke analize potvrđuju da pravo pitanje već odavno nije da li je globalizacija dobra ili loša, nego kako da iziđemo na kraj sa lošim stranama globalizacije?  U savremenom digitalnom svijetu, poseban problem predstavlja dominacija elitističkih mreža koje uspostavljaju kontrolu nad najvećim medijskim korporacijama, preko kojih se sve većem broju ljudi nameće jedan isti homogeni model kulture, pred kojim iščezavaju lokalne, tradicionalne kulture a s njima i sam koncept ‘građanina’ kao kulturno prazna odrednica.

Nasuprot globalizaciji, koncept kosmopolitizma afirmiše suvereni status pojedinca, njegovo pravo na lični izbor i moralni stav. Iako počiva na premisi o jednakosti svakog pojedinca bez obzira na kulturnu, političku i socijalnu sredinu iz koje potiče, ta premisa ne može isključiti realno postojeće stvarne razlike socijalnih sredina u kojima se svaki pojedinac formirao i koje su presudno odredile njegov “pogled na svijet”. Budući da je Svjetska država( Kosmo polis), puka fikcija, sve vrijednosti koje toj fiktivnoj državi pripisuje Sokrat, zapravo su vrijednosti preuzete iz konkretnih kuturnih tradicija realnih država a “kosmopolit”  Sokrat je uistinu građanin svog rodnog polisa – Atine.  Njegov navodni kosmopolitizam u stvarnosti je apstraktna projekcija iz koje je izostavio sopstvene internalizirane temeljne vrijednosti i shvatanja svoje sredine, dok je zadržao samo opšte principe života svake ljudske zajednice i promovisao ih u zakone Kosmopolisa a sebe proglasio kosmopolitom. Ono što važi za Sokrata, važi i za svijet kosmopolitizma: lišen konkretne sadržine realnih društvenih i kulturnih tradicija, sveden samo na najopštije postulate moralnih vrijednosti, svijet bi se pretvorio u mlaku baru a čovječanstvo u milijarde punoglavaca koji se po ničemu ne bi uzajamno razlikovali, niti bi se razvili u definisane vrste.

Da sumiramo:

Globalizacija promoviše princip Hijerarhije, koji je imanentno antinomijski – s jedne strane nužno se zasniva na  supremaciji jednog konkretnog modela kulture na osnovu njegove predpostavljene superiornosti nad svim drugim modelima,  dok s druge strane previđa da se kulture po definiciji ne dijele na “superiorne” i “inferiorne”, te da objektivnoi ne stoje u nikakvom hijerarhijskom odnosu.

Kosmopolitizam afirmiše princip Logosa, ali time što ga proglašava za apsolutni kriterij, prekida vezu čovjeka sa društvenom sredinom, lišava ga interakcije sa sopstvenim životom.  Kosmopolitiski ideal kulturno jedinstvenog/unitarnog čovječanstva je par excellence imperijalna ideja! Njegov antinomijski karakter potvrđuje se u činjenici da bi izvorni humanistički kosmopolitizam degenerisao u ekonomsku hegemoniju, politički neo-kolonijalizma i kulturni supremacionizam.

Priroda nije isključiva. Svi žive svojim životom: mravi i slonovi, planktoni i kitovi. Ne postoji ni obavezna, ni zabranjena boja cvijeća.

Možda bismo iz toga mogli nešto naučiti.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Evropa pred ogledalom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropa se mora sjetiti da nikada nije bila “Ekskluzivno kršćanski, monokulturni kontinet!“ – kako je to potpuno neosnovano tvrdio kardinal Racinger, kasnije Papa Benedikt XVI. I da ni Judejstvo, ni Kršćanstvo, ni Islam nisu izvorno evropske religije

 

Kad god zastane pred ogledalo, današnja Evropa više od svega strijepi da bi umjesto ideološkom šminkom kreiranog lika hladne, ohole i bezosjećajne gospođe, nakinđurene nakitom opljačkanim u kolonijalnim osvajanjima, ponovo mogla ugledati svoje pravo, lijepo, nježno i plemenito lice feničanske princeze u koju se sam besmrtni Zevs, zaljubio toliko da je sebe pretvorio u pitomog bijelog bika i na svojim leđima je odnio do pećine na Kritu gdje je sa njom rodio troje djece.  Što je najgore, nije Evropa internalizirala  samo ovu aberaciju svog djevojačkog  lica, nego se, zajedno sa tom ružnom promjenom, saživila i sa karakterom svoje imaginarne arogantne projekcije! Zato se Evropa danas, više od svega, plaši da bi odvratno lice koje pokazuje svijetu, iznenada moglo da isčezne sa ogledala i da se umjesto njega, u ogledalu  pojavi ono umilno i prijazno lice princeze koje uporno odbija da prihvati kao svoje! Taj raskol potvrđuje da je duša Evrope  ozbiljno obolila. Dijagnoza je hronični, najteži oblik bolesti nazvane anti-islamizam.

Slučaj sa psihopatskim zločinom norveškog neo-nacističkog teroriste A.B. Breivika,  predstavlja tragičnu potvrdu ove dijagnoze. Breivik je 22 jula 2011 godine, u centru Osla  (Regjeringskvartalet), detonirao bombu kojom je ubio 8 ljudi, a zatim, istog dana, mašinskom puškom ubio još 69 mahom tinejdžera i tinejdžerki, učesnika omladinskog ljetnjeg kampa (AUF) na ostrvu Utoja. Pred sudom je objasnio da mu je cilj bio spasiti kršćansku Evropu od nekontrolisane imigracije muslimana.  Njegov teroristički akt u kom je pobio 77 mladih ljudi, prikazao je kao brutalan ali nužan alarm apatičnoj Evropi.

Već ovo je dovoljan  dokaz da je anti-islamski dio Europe toliko duboko  internalizirao svoju anti-islamističku konfabulaciju, toliko se sa njom saživio, da se danas, više nego svega drugog, boji istine! Toliko joj je mržnja prirasla srcu, da bježi od same pomisli na ljubav!

Put oboljele anti-islamske Evrope  prema uspostavljanju svog izvornog duhovnog integriteta, političkog jedinstva i autentičnog identiteta je sasvim jasan. Da bi ozdravila, savremena Evropa treba da u cjelini oživi  najvažnije sjećanje iz doba svog formiranja  – sjećanje na presudnu ulogu svojih islamskih korijena. Umjesto što ih zaboravlja i time na silu briše kapitalni dio svoje historije, kulture, duhovnih vrijednosti, ideala i sopstvenog identiteta! Evropa se mora sjetiti da nikada nije bila “Ekskluzivno kršćanski, monokulturni kontinet!“ – kako je to potpuno neosnovano tvrdio kardinal Racinger, kasnije Papa Benedikt XVI. I da ni Judejstvo, ni Kršćanstvo, ni Islam nisu izvorno evropske religije! Da su stigle u Evropu sa Bliskog Istoka, takoreći iz iste avlije! Mora se suočiti sa istinom da je od 7-og do 10-og stoljeća, islamski dio Evrope bio veći nego  nego kršćanski – a da je politeistički dio bio ubjedljivo najveći. Imperativ oporavka Evrope može početi tek kada se odrekne fiks ideje o svom navodno “ekskluzivno krščanskom karalteru“ i kada definitivno prevlada svoj sindrom, isto tako navodnog “monokulturnog kontinenta“ Tek tada i samo pod tim  uslovima Evropa će moći da uspostavi svoju integralnu samosvijest,  da se suoči sa istinom o svojoj multi-religijskoj tradiciji i autentično multikulturnom karakteru. Kada to postigne,  Evropa će moći da radosno i s ponosom prihvati milenijumski duboke islamske i judeo-kršćanske korijene sopstvenog kulturnog identiteta, umjesto što ih se stidi.

Na žalost, ona Evropa koja se stidi sebe, još je veoma daleko od toga! Opsjednuta neutaživom pohlepom da vlada, fascinirana okrutnim, hladnim, ciničnim licem kakvo ide uz takve ambicije i kakvo je sebi upriličila,  ova i ovakva Evropa je u ime tih ambicija izbrisala sjećanje na svoje je pravo lice! Ako bi Evropa danas odlučila da se pogleda u ogledalo bez vlastoljubivosti i arogancije, bez sindroma ksenofobije i anti-islamizma, vidjela bi onim očima boje tamnog kestena feničanske princeze, ljepotu svog osmjeha, sklad svog stasa, svoju čednost i smjernost, darovitost i inteligenciju svog uma, požrtvovanost i istrajnost svog karaktera. I shvatila bi da su to neprocjenjivo vrijedni darovi naslijeđeni od mnogih generacija njenih predaka – najviše od Evropljana kršćana i od Evropljana muslimana, a zatim i od svih ostalih koji su Evropu učinili multikulturnim i multireligijskim kontinentom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo