I nakon slovenačkog samita igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalim problemima imati snage na dugom i neizvjesnom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori

Slovenačko predsjedništvo Vijeća Evropske unije ove nedjelje bilo je domaćin sastanka čelnika 27 zemalja EU, Crne Gore, Bosne i Hercegovina, Srbije, Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova. Na Brdu kod Kranja uz ova 33 predstavnika sastanku su prisustvovali Ursula von der Lejen iz Evropske komisije i Šarl Mišel iz Evropskog savjeta. Samit EU – Zapadni Balkan, treći u posljednje tri godine, središnji je događaj drugog slovenačkog predsjedavanja Vijećem EU. Predsjednica EK u susret ovom događaju najavila je da se radi o veoma važnom samitu. „Želimo poslati vrlo jasnu poruku da Zapadni Balkan pripada EU, da ih želimo u EU i da smo jedna evropska porodica. Mi dijelimo istu istoriju i iste vrijednosti, a ja duboko vjerujem da dijelimo i istu sudbinu”, poručila je ona.

Nakon neformalnog sastanka u utorak veče Mišel je naglasio da je EU spremna da mobiliše mnogo novca za podršku reformama u regionu Zapadnog Balkana. „Želimo bliže veze sa ovim zemljama i ovo će biti prilika za otvorenu razmjenu mišljenja kako bismo vidjeli šta bi mogli biti sljedeći koraci u procesu”, poručio je Mišel.

Mnogo je analitičara koji smatraju da EU ima više od jednog kompasa, te da se jednim samitom neće riješiti mnogo. Pozitivne poruke Lejenove, Mišela i premijera Slovenije Janeza Janše koji su se čuli nakon samita daju izvjesnu nadu da smo i mi dio Evrope.

Pozitivne poruke stigle su i sa drugih strana EU. Holandija spada u grupu država koje nijesu oduševljene proširenjem. Ipak, premijer Mark Rute na Brdu je pozvao na što bržu deblokadu pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom, koje otežava Bugarska. „Nisam oduševljen što su pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom blokirani. Mislim da bismo ih trebali deblokirati što je prije moguće. Nadamo se da se to može dogoditi nakon izbora u Bugarskoj. U isto vrijeme moramo učiniti sve što možemo da se to dogodi“, rekao je Rute.

Premijer Španije Pedro Sančez se pojavio na sastanku u Sloveniji. Ovo je prvi put da jedan španski političar učestvuje na skupu gdje Kosovo ima ravnopravno učešće. Španija je jedna od država članica (uz Grčku, Rumuniju, Kipar i Slovačku) koje nisu priznale Kosovo.

„Balkan je dio Evrope, a Španija je predana evropskom proširenju i integraciji balkanskih zemalja u EU“, rekao je španski premijer. Na pitanje novinara je li mu neugodno sjedjeti za zajedničkim stolom sa kosovskim premijerom Albinom Kurtijem, Sančez je rekao da je potrebno učestvovati na svim takvim sastancima.

Janša je na zajedničkoj konferenciji nakon Samita izjavio da je ovaj događaj kamen temeljac daljih odnosa unutar Evrope zbog važnosti brojnih procesa koji bi trebalo da stvore jače veze između zemalja i eventualno dovedu do snažnije i proširene EU.

Podrška planovima EU stigla je i sa one strane Atlantika. Američki predsjednik Džo Bajden u razgovoru sa predsjednicom EK izrazio je snažnu podršku za nastavak pristupnog procesa zemalja Zapadnog Balkana.

Mediji su objavili sadržaj Deklaracije u vezi sa regionalnom saradnjom.

„Potrebni su dalji, odlučni napori čelnika Zapadnog Balkana kako bi ispunili svoju obavezu uspostave zajedničkog regionalnog tržišta, kako je dogovoreno na samitu u Sofiji 2020. To će pomoći napredovanju regije na njenom evropskom putu i donijeti opipljive koristi za građane i preduzeća. Potrebna je snažna predanost cijele regije kako bi se relevantni regionalni pregovori brzo okončali”, navedeno je u nacrtu Deklaracije.

Partneri na Zapadnom Balkanu u objavljenom dokumentu ponavljaju svoju predanost evropskim vrijednostima i načelima te sprovođenju neophodnih reformi u interesu svog naroda.  To su riječi. Djela su drugo. Potpora EU Zapadnom Balkanu i dalje će biti povezana s opipljivim napretkom u vladavini prava i društveno-ekonomskim reformama.

Danima pred sastanak spekulisalo se o datumu pridruživanja. Nigdje se ne precizira kada bi se moglo desiti da Zapadni Balkan u cjelini ili pojedinačno bude dio EU. Iz Janšinog obraćanja moglo se zaključiti da će proces proširenja biti u fokusu u narednoj deceniji. Iz ove perspektive, put ka EU izgleda kao maraton.

Predsjedavajući predsjedništva BiH Željko Komšić komentarisao je vremenske rokove: „Mislim da mi generalno na Zapadnom Balkanu, nakon svega što smo imali priliku da vidimo u i oko EU, možemo imati jednu vrstu blagog optimizma. Slovenija je insistirala na tome što bi nama pogodavalo da se odredi vremenski rok za integraciju Zapadnog Balkana u EU i trebalo bi da bude 10 godina, međutim to nije usvojeno od drugih partnera“.

Janša je naveo da bi se buduća mapa Evrope mogla riješiti kroz tri procesa. Kako bi se sve uspješno okončalo, oni će morati da teku paralelno. Evropske institucije moraće se adaptirati; otvoreni konflikti moraće se sanirati, naročito Srbija– Kosovo i Sjeverna Makedonija–Bugarska. Treći proces uključuje pristupne pregovore koji se po Janšinom mišljenju moraju odvijati paralelno sa ostala dva.

„Potrebni su odlučni napori za podsticanje pomirenja i regionalne stabilnosti, kao i za pronalaženje i sprovođenje konačnih, uključivih i obavezujućih rješenja za bilateralne sporove i pitanja koja su ukorijenjena u nasljeđima iz prošlosti, u skladu sa međunarodnim pravom i utvrđenim principima, uključujući Sporazum o pitanjima sukcesije i preostale slučajeve nestalih osoba i pitanja ratnih zločina“, stoji u Deklaraciji.

U Deklaraciji se navode i mnoge druge dvosmjerne obaveze, među kojima su i smjernice za provođenje Zelene agende za Zapadni Balkan.

Utvrđen je i značajan investicioni paket koji će u sljedećih sedam godina iznositi oko 30 milijardi eura za regiju, a koji se sastoji od 9 milijardi eura bespovratnih sredstava i 20 milijardi eura ulaganja.

Trebalo bi da susreti lidera EU i Zapadnog Balkana postanu tradicija i najvjerovatnije će se organizovati svake godine. Prošlogodišnji samit je održan u video-formatu zbog epidemiološke situacije. Prije toga se samit sa zemljama regiona održao u Sofiji. Bio je to prvi samit nakon 15 godina, kada je u Solunu, 2003. godine prvi put potvrđeno da su vrata EU otvorena za države Zapadnog Balkana.

Nakon samita na Brdu, češko predsjedavanje takođe namjerava da u drugoj polovini 2022. godine organizuje samit sa Zapadnim Balkanom u Pragu.

Ako sumiramo utiske slovenačkog samita, riječi koje su najčešće odzvanjale medijima, saopštenjima i završnom konferencijom bile su milijarde koje je EU već potrošila na Zapadni Balkan. Naravno, i planiranih 30 milijardi koje bi trebale imati ulogu pogonskog goriva na evropskom kursu. Između redova moglo se pročitati da se EU neće tako lako odreći ovolikog ulaganja. Ako milijarde imaju ulogu šargarepe, rastegljivi vremenski okvir koji se proteže do 2030. godine  predstavljaju štap. Naravno, ni 2030. ne mora biti krajnja granica.

I nakon slovenačkog samita, diplomatskih ljubaznosti i pozitivnih poruka iz EU, igra nerava se nastavlja. Na pitanje koliko će krhke regionalne ekonomije i države rastrzane brojnim nacionalnim problemima imati snage na dugom putu prema EU, niko nije u stanju da odgovori.

Balkanski putevi ka EU

Šest zemalja Zapadnog Balkana nalaze se u različitim fazama pristupa EU, a Crna Gora je otišla najdalje u pregovorima. Naša zemlja podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2008. Razgovori o pristupanju, koji su započeli 2012, nekako napreduju. Otvorena su 33 poglavlja, a tri su privremeno zatvorena. Najveće prepreke i dalje ostaju korupcija, organizovani kriminal, ekonomija… Nestabilna politička situacija dala je našem putu nekoliko skretanja. Neki, čitajući između redova poruka samita, smatraju da bi pravilnim potezima Crna Gora mogla postići puno za relativno kratko vrijeme i biti neka vrsta ohrabrenja za ostatak balkanskog konvoja. Pošto kočničara ovog procesa u Crnoj Gori ne nedostaje, mnogima EU izgleda kao tačka na horizontu.

I Srbija je formalno otvorila pristupne pregovore. Podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2009. Pristupni pregovori započeli su 2014. godine, ali su napetosti između Srbije i Kosova zakočile proces. Drugi problem je to što Srbija uspostavlja bliske veze sa Kinom i Rusijom uprkos upozorenjima sa Zapada o uticaju dvije sile u regiji.

Više izvora potvrdilo je da će se premijer Kosova sastati sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, u prisustvu odlazeće njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emanuela Makrona.

Sjeverna Makedonija podnijela je zahtjev za članstvo u EU 2004. Iako je ispunila kriterijume za početak pregovora o pristupanju, Bugarska, koja je članica EU, se protivi njenom uključivanju zbog spora oko jezika i nacionalnog identiteta.

Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u EU 2009. godine, ali uprkos ispunjavanju svih zahtjeva EU, pregovori o članstvu još nisu počeli. Budući da su ponude Albanije i Sjeverne Makedonije povezane i da je za pokretanje pregovora o pridruživanju potrebno jednoglasno odobrenje svih država članica EU, Sofijin je veto prepreka i za Albaniju da krene naprijed. Prijave Albanije i Sjeverne Makedonije za članstvo u EU moraju se nastaviti zajedno, smatra Žozep Borel Visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost.

Bosna i Hercegovina se od 2003. smatra potencijalnim kandidatom za članstvo u EU za koje se prijavila 2016. godine. Prije samog samita stigle su poruke podrške BiH. Dan uoči Samita usvojena je Deklaracija Evropske narodne partije (EPP) u kojoj je naglašeno da se suverenitet i integritet svake zemlje Zapadnog Balkana moraju u potpunosti poštovati. Ovakav zaključak je naročito važan za BiH oko koje i u kojoj duhovi prošlosti ne miruju.

Biće zanimljivo vidjeti i šta će se u skorijoj budućnosti desiti sa platformom Otvoreni Balkan koju su pokrenuli Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. Nakon samita brojni regionalni mediji zakjučili su da je ovaj plan doživio krah.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere. Kakve? Niko ne zna

Opasnim požarima i ponovnom skoku broja zaraženih od COVID-19 primat u svjetskim medijima uzela su dešavanja u Avganistanu. Iz sata u sat stižu nove informacije iz zemlje u kojoj je Vlada podržavana od SAD-a i njihovih saveznika nestala u rekordnom roku.

Brojni politički analitičari smatraju da vlada Ašrafa Ganija nije razmontirana u par dana avgusta, već da je to proces koji je počeo još na pregovorima u katarskoj Dohi prošle godine kada je administracija Donalda Trampa preko svog predstavnika potpisala mirovni sporazum sa talibanima.

Sporazum koji je trebao da obezbijedi mir u toj zemlji predviđao je oslobađanje 5.000 talibana iz vladinih zatvora. Sa suprotne strane je obećano da talibani neće dozvoliti ekstremistima da koriste tlo Avganistana za planiranje napada protiv SAD i njihovih saveznika.

Povlačenje američkih trupa nakon dolaska Džo Bajdena na vlast donijelo je komešanja na avganistanskoj političkoj sceni koja, su imala samo jedan ishod. Onaj koji je viđen u nedjelji za nama.

Sada već bivši predsjednik Gani pobjegao je iz zemlje usred nadiranja talibana, a njegova administracija se raspala kao kula od karata. Mreže su preplavljene snimcima iz talibanskog Avganistana. Prenatrpani avioni, panika, slavlje talibana… Pad Kabula mnogi upoređuju sa padom berlinskog zida. Sve miriše na početak jedne nove ere.

Neobično je bilo gledati prvu zvaničnu pres konferenciju koju su ove nedjelje održale talibanske vođe. Na njoj su zagrantovali siguran prolaz onima koji žele napustiti Avganistan. „Islamski emirat neće se nikome osvetiti, nemamo zamjerki nikome. Oprostili smo svima onima koji su se borili protiv nas”, rekao je na prvoj pres konferenciji glasnogovornik talibana Zabihulah Mudžahid. Novinarima pozvanim u medijski centar, koji je koristila bivša uprava, obznanjeno je da niko neće otići pred vrata onih koji su pomagali prethodnu vladu. Postoje i izvještaji koji govore upravo o sličnim scenarijima. Na istoj konferenciji moglo se čuti i nezgrapno obećanje da će se poštovati prava žena i da će privatnim medijima biti dopušteno da „ostanu nezavisni” ako „ne rade protiv nacionalnih vrijednosti”.

Bivši predsjednik nije siguran u ovakav razvoj događaja, pa je u posljednjoj poruci prije odlaska rekao da vjeruje da će nebrojeni patrioti postati mučenici i da će Kabul bio uništen. „Talibani su pobijedili i sada su odgovorni za čast, imovinu i samoočuvanje njihovih sunarodnika”, rekao je Gani.

Mediji navode različite brojke onih koji su poput Ganija podigli sidra i otišli u neizvjesnost svjetskih bespuća.

Oko 20.000 Avganistanaca biće dočekano u Velikoj Britaniji u narednim godinama otkrio je Boris Džonson i obećao da će do 5.000 stanovnika te zemlje već ove godine pronaći utočište u Britaniji. „Dugujemo zahvalnost svima onima koji su s nama radili na poboljšanju Avganistana u posljednjih 20 godina“, rekao je Džonson.

Humanitarni radnici regiona osvrnuli su se na situaciju i primijetili da će balkanska ruta i u budućnosti biti staza kojom će se kretati veliki broj izbjeglih iz ove azijske zemlje.

Internacionalni komitet za spašavanje (IRC), koji je aktivan u Avganistanu od osamdesetih godina prošlog vijeka, zabilježio je da u zemlji od 38.9 miliona stanovnika, preko 18 miliona treba humanitarnu pomoć. Po njihovom Indeksu ljudskog razvoja ova zemlja zauzima 169 od 189 mjesta. Prošle je godine predsjednik Gani rekao da 90 posto stanovništva živi sa manje od dva dolara dnevno.

UN-ova kancelarija za koordinaciju ljudskih poslova (OCHA) izvijestila je da je  ove godine gotovo 390.000 ljudi raseljeno zbog sukoba širom Avganistana. Zabilježen je veliki porast od maja. Mediji ovo povezuju sa akcijama povlačenja američke vojske iz ove zemlje koje su pokrenute tog mjeseca.

Vijeće UN-a za ljudska prava održaće posebnu sjednicu o situaciji u Avganistanu sljedeće nedjelje, a Ženevski forum sazvaće se 24. avgusta.

Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki rekla je novinarima kako je uprava trenutno usredsređena na proces evakuacije hiljada Amerikanaca i avganistanskih saveznika iz Kabula, prenio je AFP.

Veliki je broj stranih državljana, mahom vezanih za diplomatska predstavništva, koji čekaju na evakuaciju.

SAD, Velika Britanija, Francuska, Australija, Indija i druge zemlje pokrenule su spasilačke misije za svoje građane, ali i avganistanske državljane koji pokušavaju pobjeći iz zemlje.

„Duboko sam tužan zbog činjenica sa kojima se sada suočavamo, ali ne žalim zbog svoje odluke da okončam američko ratovanje u Avganistanu“, naveo je američki predsjednik Džo Bajden. Po njemu brzi kraj avganistanske vlade pokazao je opravdanost njegove odluke da se okonča učešće američkih trupa u akcijama u toj zemlji. „Amerikanci ne mogu i ne treba da umiru i da se bore u ratu u kojem Avganistanci nisu spremni da se bore sami za sebe“, kazao je.

I Jens Stoltenberg, glavni sekretar NATO-a, okrivio je brzi kolaps avganistanskih oružanih snaga neuspjehom vođstva u zemlji. Na njegove izjave može se nadovezati Bajdenova konstatacija: „Avganistanska vojska imala je 300.000 ljudi – više nego mnoge članice NATO – dali smo im svo oružje koje smo mogli, pružali smo im podršku iz vazduha, isplaćivali njihove zarade. Dali smo im svaku šansu, ali nismo im mogli dati volju za borbu“.

„Ovo je užasno vrijeme za našu zemlju. Mislim da svih ovih godina naša zemlja nije bila toliko ponižena”, rekao je bivši predsjednik Donald Tramp u emisiji Fox News. „Ne znam kako to nazvati – vojni  ili psihološki poraz.“

Rejting odobrenja predsjednika Bajdena pao je i dosegao najniži nivo do sada nakon što se avganistanska vlada koju podržava SAD srušila, navodi Reuters. Nacionalno ispitivanje javnog mnijenja, urađeno u ponedjeljak, pokazalo je da je 46% odraslih Amerikanaca odobrilo Bajdenov učinak na dužnosti, što je najniže zabilježeno u nedjeljnim ispitivanjima koja su započela kada je stupio na dužnost u januaru.

Naravno, ovo nije učinak samo jedne administracije. Od 2001. godine, za vrijeme četiri američka predsjednika, među kojima je i Tramp, SAD su potrošile 2,26 milijarde dolara u Avganistanu, izračunato je u sklopu projekta Costs of War na Univerzitetu Brown. Mnogi se slažu da je jedno od najvećih američkih „ulaganja“ rezultiralo ponižavajućim krajem najdužeg američkog rata.

Mediji prenose da je više od 144 milijarde dolara ušlo u Avganistan sa ciljem obnove, sa naznakom da je veći dio tog novca otišao u ruke privatnih izvođača i nevladinih organizacija. Njujork Tajms je još prije nekolike godine izvijestio da SAD ratuju na kredit, te da će oko 600 milijardi dolara biti potrošeno na kamate zajmodavcima do 2023. godine.

„Povlačenje iz Avganistana ili Iraka neće značiti podvlačenje crte ispod računa za Sjedinjene Države. Samo cijena zdravstvenih i invalidskih troškova za veterane tih ratova, mogla bi iznositi dodatne dvije milijarde dolara do 2048“, piše Nju Jorker.

U obuku i opremanje avganistanske vojske koja je trebala čvrstom rukom da drži zemlju pod kontrolom, uloženo je preko 80 milijardi dolara. I to je jedan od većih razloga što je svijet ostao začuđen brzinom kojom su državne snage položile oružje i prepustile zemlju Talibanima.

O ovakvim scenarijima je ipak bilo govora i u krugovima Stejt dipartmenta. Izvještaj SIGAR-a (tijela vlade SAD-a za nadgledanje rekonstrukcije Avganistana) iz 2017. o naporima SAD-a za obuku avganistanskih sigurnosnih snaga pokazalo je da su „politički ograničeni“ rokovi Vašingtona „dosljedno potcjenjivali otpornost avganistanske pobune“, dok su precjenjivali sposobnosti snaga avganistanske vlade. U njihovom izvještaju uočen je niz logističkih i tehničkih grešaka u protekle dvije decenije.

Posle debakla u Avganistanu raste pritisak i na njemačku vladu. Kancelarka Angela Merkel i ministar spoljnih poslova Hajko Mas priznali su da su pogrešno procijenili situaciju.

„Gorak, dramatičan i strašan je razvoj događaja, posebno za ljude u Avganistanu“, naglasila je njemačka kancelarka. Mas se osvrnuo na talibansko munjevito osvajanje vlasti: „Nema šta da se uljepšava. Svi mi, njemačka vlada, tajne službe, međunarodna zajednica, svi smo pogrešno procijenili situaciju“.

NATO je u utorak upozorio da je zadržao vojnu moć za akcije iz daljine ukoliko talibani ugoste terorističke skupine. Stoltenberg je upozorio: „Oni koji sada preuzimaju vlast imaju odgovornost da osiguraju da se međunarodni teroristi ne vrate. Imamo mogućnosti udara terorističkih grupa iz daljine ako vidimo da se one ponovo pokušavaju uspostaviti i ako budu organizovali napade na saveznike u NATO-u i njihove zemlje”.

Od zemlje do zemlje, odmjerava se snaga novih struktura u Kabulu.

Ruski ambasador u Avganistanu Dmitrij Žirnov rekao je da je imao „konstruktivan” i „pozitivan” sastanak s visokim predstavnicima talibana u Kabulu koji je „bio posvećen isključivo sigurnosti ambasade“. Šef diplomatije Rusije Sergej Lavrov rekao je da njegova zemlja podržava pokretanje nacionalnog dijaloga u Avganistanu sa učešćem svih političkih, etničkih i vjerskih snaga.

Turska optimistično gleda na poruke talibanskih predstavnika, a Kina je objavila da poštuje odluke avganistanskog naroda.

Dobar poznavalac prilika u Avganistanu Vinfrid Nahtvaj misli da talibane treba posmatrati vrlo pažljivo i vrlo diferencirano, prenosi DW. „Onda bi moglo da se odluči: ima li tamo pragmatičnih snaga koje poklanjaju pažnju potrebama avganistanskog stanovništva, ili su to hard-core snage koje samo hoće da sprovedu svoju ideologiju“, zaključuje on.

Na prvom obraćanju novinarima, talibanski glasnogovornik je pričao i o emancipaciji Avganistana, te da će ovo biti drugačija era od one koju ljudi pamte s kraja prošlog vijeka. Londonski Gardijan pisao je o razlikama između ove zemlje danas i u vrijeme posljednje talibanske vlade. Kao slikovite primjere navodi: posljednjih 20 godina stopa smrtnosti dojenčadi pala je za pola. Gotovo nijedna djevojka nije išla u školu pod prvim talibanskim režimom, sada je pohađa svaka treća. Prije 15 godina manje od jedan od četiri stanovnika imao je pristup električnoj energiji. Sada ga imaju gotovo svi. To su neki od dometa koje je teško izbrisati, a za talibane bi vjerovatno bilo pogrešno i da pokušaju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Ako imamo na umu da je mobilni telefon postao naš neodvojiv dio, ideja o uređaju pretvorenom u malu napravu za špijuniranje je prilično jeziva. Uz pomoć Pegaza sve može biti kompromitovano – poruke, fotografije, lokacija… A meta, kao što se vidjelo prethodnih dana nijesu samo kriminalci i teroristi

Svijet je postao visoko tehnološko okruženje, a vlade i brojne firme se utrkuju u kreiranju što sofisticiranijeg načina za prismotru. Otkriće o masovnom korišćenju izraelskog programa za prisluškivanje Pegaz, tvrde analitičari, nije novo. Ipak, ističu da su podaci koji se odnose na razmjere targetiranja nevinih ljudi šokantni.

Ako imamo na umu da je mobilni telefon postao naš neodvojiv dio, ideja o uređaju pretvorenom u malu napravu za špijuniranje je prilično jeziva. Uz pomoć Pegaza sve može biti kompromitovano – poruke, fotografije, lokacija… A meta nijesu samo kriminalci i teroristi.

Procurjela baza podataka softvera Pegaz uključuje brojeve telefona francuskog predsjednika Emanuela Makrona i još 13 šefova država i šefova vlada, piše londonski Gardijan. Južnoafrički predsjednik Ciril Ramaphosa, Tedros Adanom Gebrejesus predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije, pakistanski premijer Imran Kan takođe su navedeni u podacima koji uključuju diplomate, vojne šefove i visoke političare iz 34 zemlje. Popis  sadrži i brojeve koji pripadaju Šarlu Mišelu, bivšem belgijskom premijeru koji je sada predsjednik Evropskog vijeća, kao i Mišelovom ocu Luisu Mišelu, bivšem belgijskom ministru spoljnih poslova.

Tu je  više od 50.000 telefonskih brojeva koji su, smatra se, bili na meti klijenata NSO grupe koja je kreirala ovaj softver za prisluškivanje. Među otkrivenim podacima, osim brojeva telefona su još i vrijeme i datum odabira ili unosa brojeva u sistem.

Glasnogovornik grupe NSO rekao je da Makron i drugi francuski i belgijski vladini zvaničnici sa popisa „nikada nisu bili meta Pegaza“. „To nije popis ciljeva ili potencijalnih ciljeva kupaca NSO-a”, dodali su iz ove firme. Ovaj softver izraelska firma nudi prvenstveno vladama svjetskih zemalja.

Softver Pegaz je prvobitno namijenjen za borbu protiv sajber-kriminalaca i terorista. On putem malver koda „inficira” Ajfon i Android uređaje, sa ciljem izvlačenja podataka o porukama, fotografijama i mejlovima sa telefona korisnika. Isti softver omogućuje prisluškivanje poziva. Najranija verzija Pegaza napravljena je 2016. godine, i u telefone meta dospijevala je putem „fišinga”, odnosno žrtva je morala da klikne na link kojim bi se njen uređaj zarazio. U narednih pet godina softver je usavršen, pa se može inkorporirati u telefon  na više načine, a iz uređaja može izvući sve vrste podataka kao i manipulisati mikorofonom zaraženog telefona.

Zabranjene priče, neprofitna novinska organizacija sa sjedištem u Parizu i Amnesti Internešnal prvi su dobili ove informacije o curenju. Oni su ih podijelili sa 16 medijskih organizacija među kojima su: Vašington post, Gardijan, Mond i drugi.

Amnesti je pregledao 67 pametnih telefona za koje se sumnjalo da su zaraženi. Istraga je utvrdila 23 uspješno izvršena upada, a 14 je imalo znakove pokušaja upada. Za preostalih 30 testovi nisu bili konačni. Osim političara i diplomata,  na listi  su i brojevi telefona preko 180 novinara koji rade za medije poput CNN, Njujork tajmsa, Al Džazire, Fajnenšel tajmsa, Rojtersa, AP, Vol Strit Žurnala, Paisa, Radija Slobodna Evropa, Ekonomista… Grupa Amnesti je navela da su njeni forenzički istraživači utvrdili da je Pegaz instaliran i na telefon turske novinarke Hatidže Čengiz, vjerenice ubijenog novinara Vašington posta Džamala Kašogija, svega četiri dana nakon što je likvidiran 2018.

Novinari čiji se brojevi pojavljuju u podacima kreću se od lokalnih frilensera, poput meksičkog novinara Cecilia Pineda Birta, koji je ubijen mjesec nakon što se njegov telefon našao na Pegazovoj listi. I  sve do nagrađivanih istraživačkih novinara, urednika i rukovodilaca u vodećim medijskim organizacijama, kakva je i Roula Khalaf urednica Fajnenšel tajmsa.

„Otkrića o  očiglednoj upotrebi softvera Pegaz za špijuniranje novinara, zaštitnika ljudskih prava, političara i drugih u raznim zemljama krajnje su zabrinjavajuća i djeluje da potvrđuju neke od najgorih strahova o mogućoj zloupotrebi tehnologije za nadzor i nezakonito kršenje ljudskih prava pojedinaca”, navela je Mišel Bašele visoka komesarka Ujedinjenih nacija za ljudska prava.

Iako su podaci pokazatelj namjere, prisutnost broja u podacima ne otkriva je li u pitanju pokušaj zaraze telefona špijunskim softverom ili je špijuniranje uspjelo. Forenzička ispitivanja malog uzorka mobilnih telefona s brojevima na popisu pronašla su uske korelacije između vremena i datuma broja u podacima i početka Pegazove aktivnosti – u nekim slučajevima i nekoliko sekundi.

Amnesti je podijelio „sigurnosne kopije” četiri iPhona s Sitizen Labom, istraživačkim timom sa Univerziteta u Torontu specijalizovanom za proučavanje Pegaza, koji je potvrdio njihove nalaze i utvrdio ispravnost njihovih forenzičkih metoda.

Iako su podaci organizovani u klastere, što ukazuje na pojedine NSO klijente, ne navodi se koji je NSO klijent odgovoran za odabir bilo kojeg zadanog broja. NSO tvrdi da svoje alate prodaje u 40 zemalja i za 60 klijenata u njima. Za sada uspješno odbijaju identifikaciju klijenata.

Kroz svoju istragu Amnesti i medijski partneri uspjeli su identifikovati 10 vlada za koje se vjeruje da su odgovorne za odabir ciljeva za prismotru: Azerbejdžan, Bahrein, Kazahstan, Meksiko, Maroko, Ruanda, Saudijska Arabija, Mađarska, Indija i Ujedinjeni Arapski Emirati.

„Izvještaj organizacije Zabranjene priče prepun je pogrešnih pretpostavki, neutemeljnih teorija i pokreće ozbiljne sumnje o pouzdanosti i interesima izvora. Sve ukazuje da su ‘neidentifikovani izvori’ pružili neutemeljene informacije, izmještene iz realnosti. Nakon što smo provjerili njihove tvrdnje snažno demantujemo lažne optužbe iz tog izvještaja”, piše, između ostalog, u saopštenju na internet-stranici kompanije.

Ministarstvo odbrane Izraela je najavilo istragu. „Ako se utvrdi da su proizvodi NSO grupe) korišćeni u suprotnosti sa uslovima za (izvoznu) dozvolu ili izjavama zemalja kupaca preduzećemo odgovarajuće mjere”, saopštilo je ministarstvo i napomenulo da država Izrael nema pristup informacijama koje sakupljaju klijenti te kompanije.

U međuvremenu sa raznih meridijana stižu priče povezane sa ovim softverom.

U Meksiku je predsjednik Andrés Manuel López Obrador odbio pozive na kriminalističku istragu zbog otkrića da se u podacima pojavljuju podaci više hiljada Meksikanaca. Na njoj su i predsjednikovi članovi porodice i bliski prijatelji. „Ova istraga je nepobitan dokaz da smo bili podvrgnuti autoritarnoj nedemokratskoj vladi koja je kršila ljudska prava”, rekao je Obrador. Meksiko je, ispostavilo se, bio među prvim klijentima NSO-a 2011. godine, a najmanje tri državne agencije upravljale su Pegazom tokom prethodne vlade. „Apsolutno sam siguran da ova vlada nikoga ne špijunira. Ako pronađemo ugovore, oni će biti otkazani. U ovoj vladi radimo drugačije… transformišemo javni život. Ne špijuniramo novinare, političke protivnike ili aktiviste ”, rekao je Obrador.

Među telefonima koje je ispitivao međunarodni istraživački tim našli su se i oni iz našeg susjedstva. Neki od njih pripadali su mađarskim istraživačkim novinarima. U izvještaju se zaključuje da je Pegaza koristio i Viktor Orban, premijer ove države, kako bi „zahvaljujući softveru znao šta rade oni mediji koji nisu pod kontrolom vlade”. Iz mađarske vlade tvrde da „nemaju nikakva saznanja o navodnom prikupljanju podataka o kojima se ovdje govori”.

Bivši zaposlenik NSO-a potvrdio je da je Mađarska bila među klijentima njegove nekadašnje firme. Kako stvari stoje Mađari su nabavili Pegaz nakon posjete Izraelu 2017. godine. Javnosti je poznato da je tadašnji premijer Benjamin Netanjahu, blizak sa mađarskim premijerom.

Mađarska, prenose mediji, ima jedan od najfleksibilnijih zakona u Evropi kada je u pitanju vladino korišćenje tehnologije u svrhe prisluškivanja. Dovoljan je samo potpis ministra pravde.

Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen je kazala: „Sloboda medija, sloboda štampe je jedna od naših suštinskih vrijednosti. Ukoliko se potvrdi da se hakovanje dogodilo, to je potpuno neprihvatljivo“. Iako je EU osudila špijuniranje ne vidi se da će se stvari  bitnije promijeniti. Proizvođači će nastaviti proizvoditi slične softvere, firme sa  ili bez uticaja države će nastaviti da ih distribuiraju, a potražnja za ovakvim programima teško da će splasnuti. Poneko curenje podataka, zgroziće javnost nekoliko dana i stvari će se brzo vratiti „u normalu“. Zidovi će i dalje imati uši. I elektronski uređaji, takođe.

Dragan LUČIĆ

Komentari