SVIJET
Strah kuca na vrata Evrope
Panika na berzi u posljednje dvije nedjelje je, po ocjeni pojedinih stručnjaka, pokazala da nije riješen nijedan od problema koji su doveli svjetski finanijski sistem na ivicu kolapsa 2008. Naprotiv, globalna ekonomska kriza je produbljena u posljednje tri godine, smatraju ti stručnjaci. Odmah poslije sastanka šefova država ili vlada zemalja članica euro zone 21. jula na specijalnom samitu u Briselu radi dogovora o paketu mjera za rješavanje krize sa zajedničkom valutom čule su se ocjene kako „samit nije riješio krizu, samo ju je odložio”. Trebalo je da prođu tačno dvije nedjelje kako bi se ova tvrdnja obistinila.
Nakon samita su premije za rizik na španske i italijanske vladine obveznice počele ponovo da rastu, uprkos dogovoru o proširenju ovlašćenja Evropskog spasilačkog fonda (EFSF), koji je ustanovljen 2010. da pomogne visoko zaduženim zemljama. Obavještenje o prijevremenim izborima španskog premijera Hoze Luisa Zapatera i parlamentarni govor italijanskog premijera Silvija Berluskonija nisu uspjeli da umire finansijska tržišta. Obije zemlje su morale da plate više od šest odsto kamate na desetogodišnje obveznice.
U sedmici koja je okončana saopštenjem agencije Standard i Purs (S&P) u petak, 5. avgusta da snižava kreditni rejting Sjedinjenih Američkih Država, panika je uništila širom svijeta imovinu u vrijednosti od nekih 2,5 biliona dolara, suma ekvivalentna godišnjem ekonomskom proizvodu Francuske, druge po veličini privrede u Evropskoj uniji. Predsjednik Evropske komisije (EK) Žoze Manuel Barozo je dodatno uskomešao duhove na tržištima kada je zahtijevao od lidera evrozone ,,brzu novu procjenu svih elemenata” koji su dogovoreni na euro samitu dvije nedjelje ranije i zatražio značajno povećanje EFSF koji sada raspolaže sa 440 milijardi eura. U Berlinu, koji mora da prikupi oko trećine sredstava Fonda, Barozovo pismo je dočekano sa ljutnjom.
Slično je prošlo i obraćanje predsjednika ECB, Francuza Žan-Klod Trišea u kome je obećao da će Centralna banka EU ponovo pokrenuti kontroverznu kupovinu državnih obveznica iz zemalja pogođenih dužničkom krizom. Takva kupovina je bila obustavljena prije nekoliko mjeseci.
Prema novinskim izvještajima takvu odluku su odbacila dva člana ECB iz Njemačke i još dvojica njihovih kolega. No, Triše je nekoliko dana kasnije dopustio da će ECB aktivno kupovati i obveznice koje izdaju Francuska i Španija.
Međunarodna tržišta hartija od vrijednosti su reagovala na izjave Baroza i Trišea najvećim gubicima od vremena globalne finansijske krize u 2008. Mnogi posmatrači strahuju da bi ovo moglo da bude ponavljanje takve krize.
Londonski Gardijan se zapitao „Da li idemo ka katastrofi broj 2?” Autora članka je situacija podsjetila na početak Prvog svjetskog rata: „Čak i mjesec dana ili više nakon atentata u Sarajevu, kada su velike sile digle ruke od diplomatije i pripremale se za konflikt, kretanja na finansijskim tržištima su bila manje nasilna nego što su bila u četvrtak (4. avgusta).”
Ukoliko stvarno dođe do nove katastrofe, nastavio je Gardijan, političke opcije za rješenje će biti ograničenije nego prije četiri godine. Kamatne stope su već na dnu i „najdublja recesija od 1930-ih je praćena skromnim oporavkom – slabim, usporenim i sa rizikom da bude napušten u svakom trenutku.”
Pored Grčke, Irske i Portugalije, sada Španija i Italija, dvije središnje zemlje eurozone, imaju teškoće u refinansiranju svojih dugova. Čak će i Francuska, druga najveća ekonomija u Evropi, morati da plati veće kamatne stope na vladine obveznice nego njeni njemački susjedi.
Prošlog utorka (9. septembar) uveče je predsjednik Nikola Sarkozi sazvao ministre sa odmora na vanredni sastanak sa Kristijanom Nojeom, čelnikom francuske Centralne banke pošto je tog dana domaći bezanski indeks CAC-40 pao za 4,68 odsto i nastavio takav trend. Ujutro je saopšteno da će budžetski planovi biti objavljeni 24. avgusta i da će podrazumijevati rezove u socijalnim davanjima.
Krajem nedjelje je vlada Italije odobrila smanjenje budžeta tokom dvije godine za 45,5 milijardi eura. To je posljedica, kako je objasnio premijer Berluskoni pritiska drugih članica evrozone Finske, Njemačke i Holandije. Nacrt mjera koje treba da odobri parlament u Rimu, kako se očekuje početkom septembra, uključuje nove poreze na visoka primanja i velike rezove lokalnim vlastima, kao i uštede vlade.
Ove mjere treba da smire uzdrmana tržišta tako što će vratiti Italiju na uravnotežen budžet u 2013, a ne u 2014, kako je ranije planirano i dolaze povrh paketa štednje vrijednog 48 milijardi eura dogovorenog u julu kada je Italija prvi put potpala pod pritisak drugih članica zone.
U slučaju Francuske, berzanski spekulatori su zabrinuti što su banke iz te zemlje naveliko izložene grčkom, a sada i dugu Italije od preko 1,84 biliona eura i Španije, 639 milijardi. Prema Banci za međunarodna poravnanja, francuske banke učestvuju sa 410 milijardi eura u dugu Italije, što ih čini najosjetljivijim u Evropi kada se radi o jugu kontinenta.
Pošto francuske banke posjeduju više italijanskog i španskog duga nego što je ukupan EFSF, na raspolaganju za spašavanje te dvije države, njihov bankrot bi povukao u ponor i francuski finansijski sistem. U takvim uslovima francuski finansijeri i vladini funkcioneri insistiraju da ECB štampa novac koji bi bio pozajmljen posredstvom privatnih banaka, vladama Italije i Španije.
No postoji sumnja da li će Berlin tolerisati na duge staze takvu politiku strahujući od njenog uticaja na inflaciju. U junu je Njemački ustavni sud u Karlsrueu počeo da razmatra da li su evropske šeme za jemstva ustavne.
To će biti i glavna tema samita predsjednika Sarkozija i njemačke kancelarke Angele Merkel 16. avgusta.
Pojedini analitičari smatraju kako su vlade zemalja EU paralisane i u svađi, te da ih bespomoćne vode finansijska tržišta. Rastući nacionalni konflikti u Evropi – zajedno sa raspravama o budžetu i znakovima dolazeće recesije u SAD – znatno su doprinijeli panici na tržištu dionica.
Ti analitičari smatraju da su nad djelu duboke socijalne promjene.
Sve političke partije, konzervativne, liberalne, zelene, socijal- demokratske ili „ljevičarske” postale su poslušne diktatu finansijskih elita, koje imaju ogromna bogatstva, kako je nedavno pisao Špigl. Jedini odgovor političkih stranaka na krizu jeste predavanje milijardi bankama i primjena novih mjera štednje na štetu stanovništva.
Troškovi pozajmljivanja za najslabije ekonomije zone – Portugaliju, Irsku, Italiju, Grčku i Španiju – ostaju relativno visoki. To vrši pritisak na dotične vlade da primjenjuju programe reformi sa velikom žurbom, kao što nagoni ostatak članica euro zone da preduzimaju sve dramatičnije akcije kako bi zaustavili zarazu.
Pošto velike odluke zahtijevaju dogovor svih lidera eurozone, ostvariti dogovor je pravi košmar. Pogotovo kada svaki član mora da brine kako će se politika euro zone odraziti na birače kod kuće. Zato, kako je opisao jedan upućeni, dominantnu članicu euro zone, Njemačku, „moraju da dovlače uz vrisku i pisku” kako bi uložila neki napor za razrješenje krize euro.
Kancelarki Merkel prijeti skoro pobuna njenih pristalica zato što je pristala na nove napore za spasavanje drugih zemalja iz eurozone. Tako da ona odlučno odbacuje pozive da zona ubaci još više novca u svoj fon pomoći vrijedan jedan trilion dolara. Bez podrške Njemačke, ništa se neće desiti.
Tako, smatraju pojedini analitičari EU slijede fundamentalne političke i ekonomske promjene ukoliko želi da njena dužnička kriza zaista bude riješena. To će podrazumijevati nivo političke i ekonomske integracije koju pojedinačne članice euro zone do sada nisu bile voljne da razmatraju. To može značiti usvajanje dramatičnih reformi koje direktno utiču na nacionalni suverenitet, poput spajanja nacionalnih budžetskih politika – fiskalna unija koja će biti kao i monetarna unija.
Glavni ekonomista londonske banke HSBC Stiven King, je u nedavnoj studiji, primijetio kako se stvaranje fiskalne unije ne može dogoditi preko noći. No, koristan prvi korak mogao bi biti dogovor o datumu kreiranja takve unije.
Drugi analitičari mogu lakše predvidjeti scenario u kome se dužnička kriza jedne članice euro zone, velika poput Španije ili Italija – otrže kontroli, a lideri zone neće ili ne mogu da to zaustave. To bi pretvorilo evropski suvereni dug u nešto toksično poput sloma sekundarnih hipotekarnih kredita 2008, izjedajući evropski bankarski sistem i šaljući talase šoka širom međunarodne privrede.
Ovaj scenario nije neminovan. No, sa druge strane Atlantika, ima glasova koji upozoravaju da, u ovom trenutku, Evropa predstavlja veću opasnost za globalnu ekonomiju od SAD.
Aktuelnost Karla Marksa
Nuriela Rubinija (53), američki profesor ekonomije persijskog porijekla na Sterns poslovnoj školi Njujorškog univerzitetu, svijetu je poznat kao jedan od najranijih predviđača globalnog finansijskog sloma 2008. Predsjedavajući ekonomske konsultantske firme, Rubini Global Ekonomiks, nije marksista. No, u intervjuu za najpoznatiji američki poslovni dnevnik, konzervativni njujorški Volstrit žurnal (WSJ), Rubini je priznao da je Karl Marks bio u pravu što se tiče kapitalizma. ,,Marks je bio u pravu. U nekom trenutku, kapitalizam može da dovede do samouništenja.Ne možete prelivati zarade od svijeta rada ka svijetu kapitala, a da ne uslijedi višak kapaciteta i manjak ukupne tražnje. To se dogodilo”, smatra Rubiji. ,,Mislili smo da će tržišta djelovati. No, ona ne funkcionišu. Ljudsko biće, pak, može da bude racionalno. Firma da bi preživjela i napredovala, može sve više da obara troškove proizvodnje nadolje, no troškovi rada su nečiji zarada i potrošnja. Otuda je to samorazarajući proces,” zaključio je Rubini.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
JERMENI U KARABAHU PRED NESTANKOM: Izgladnjivanje pred očima svijeta i ruskih mirovnih snaga

Od 12. decembra prošle godine Azerbejdžan je zatvorio jedini pristup jermenske enklave vanjskom svijetu pod izgovorom da Jermenija preko koridora snabdijeva svoje sunarodnike oružjem i municijom
Rat kolosalnih razmjera (i globalnih posljedica) koji je Rusija pokrenula protiv susjedne Ukrajine je gurnuo u drugi plan dešavanja na Kavkazu, još jednom politički trusnom teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza. Usponu ruskog prestiža i uticaja pred invaziju na Ukrajinu je doprinijela medijacija Moskve u prekidu 6-nedjeljnog rata između Jermenije i Azerbejdžana oko Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu.
U ratu je Jermenija doživjela teški poraz od tehnološki i brojčano nadmoćnijeg susjeda , od totalnog poraza je Jermene spasila u, zadnjem trenu, diplomatska intervencija Rusije. Moskva je dovela za pregovarački sto lidere obIje zemlje koji su potpisali prekid neprijateljstava. Kao garanciju mira (i opstanka Jermena) Rusija je rasporedila dvije hiljade vojnika u Nagorno – Karabahu i 5 kilometara dugom Lačinskom koridoru koji razdvaja enklavu od Jermenije. Teritorije oko enklave koje su Jermeni zauzeli u prvom ratu (1991-1994) su morali vratiti Azerbejdžancima.
Prema sporazumu potpisanom u Moskvi, „Republika Azerbejdžan se obavezala da jamči bezbjednost lica, vozila i tereta koji se kreću duž Lačinskog koridora u oba smjera.“
Od 12. decembra prošle godine Azerbejdžan je zatvorio jedini pristup jermenske enklave vanjskom svijetu pod izgovorom da Jermenija preko koridora snabdijeva svoje sunarodnike oružjem i municijom. Vlasti u Bakuu su u koridoru postavile kontrolni punkt, nakon što su ga njihovi „ekološki aktivisti spontano blokirali zbog nelegalnog (jermenskog) rudarenja“ i onemogućili bilo kakvo snabdijevanje Nagorno – Karabaha osim u najiznimnijim slučajevima.
Nakon 11 mjeseci humanitarna kriza u enklavi je dostigla alarmantni nivo. Prošlog mjeseca su zabilježeni i prvi slučajevi smrti od gladi. Zalihe hrane nestaju, stanovnici su svedeni na jedan obrok dnevno, koji se često sastoji samo od jednog ili dva parčeta hleba. Azerbejdžan je prvi put oteo jermenskog pacijenta (Vagif Kačatrijan – 68 godina) iz auta Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC) koje ga je prevozilo u Jermeniju na hitnu hiruršku intervenciju. Osumnjičen je da je počinio ratne zločine u prvom ratu između dvije zemlje i odveden u nepoznatom pravcu. Nakon toga ICRC je 25. jula potvrdio da su obustavili sve medicinske transfere iz enklave ka Jermeniji, navodeći da „ljudima nedostaju najosnovniji ljekovi” i da je većina prehrambenih proizvoda ili „oskudna i skupa“ ili „nedostupna”. Oko 90 odsto hrane u regionu se ranije uvozilo iz Jermenije. Lokalni farmeri tvrde da se boje izaći na njive da uberu usjeve jer azerbejdžanske trupe gotovo svakodnevno pucaju na njih sa linije razdvajanja. Čak i ako uspiju nešto pobrati, teško mogu plasirati hranu na tržište zbog nedostatka goriva. Lokalno stanovništvo koristi konje za prijevoz ili hoda kilometrima do Stepanakerta i drugih naseljenih centara za svoje potrebe.
Na konferenciji za novinare 24. jula, Arajik Harutjunjan, predsjednik nepriznate Republike Artsak (Nagorno-Karabah), proglasio je teritoriju „zonom katastrofe“. Rekao je da je 120 hiljada tamošnjih stanovnika osuđeno na uništenje i da je teritorija provincije pretvorena u „koncentracioni logor“. Međunarodni sud pravde (ICJ) je još u februaru ove godine naložio azerbejdžanskim vlastima da omoguće slobodan protok robe i ljudi kroz Lačinski koridor. SAD i zemlje EU su ovoga mjeseca opet tražile da Azerbejdžan otvori koridor na hitnoj sjednici UN-ovog Savjeta bezbjenosti.
Vlasti u Bakuu i autokratski predsjednik Ilham Alijev ne haju puno za međunarodne kritike. Baku tvrdi da je ponudio Jermeniji snabdijevanje hranom preko grada Agdama, oslobođenog u nedavnom ratu. Azerbejdžanski ambasador pri UN-u je tvrdio na Savjetu bezbjednosti da u enklavi nema nestašica hrane pokazujući slike sa Instagrama kako se tamošnji Jermeni provode na rođendanima i vjenčanjima. Zapadnim novinarima vlasti u Bakuu odbijaju dati dozvolu da dođu u enklavu i lično se uvjere u situaciju na terenu. Azerbejdžan računa prije svega na stratešku važnost njihove zemlje i ogromne rezerve nafte i gasa kojima raspolažu i koji su veoma važni za EU nakon što se oslobodila zavisnosti od uvoza ruskog gasa. U regionu koji je politički, vjerski i nacionalno veoma kompleksan, Azerbejdžan je strateški važan za Ameriku i Izrael kao kontrateža nastojanjima Irana da proširi uticaj. Iran i Azerbejdžan su većinski šiitske muslimanske zemlje u međusobnom rivalstvu. Etnički Azerbejdžanci, turkofonskog porijekla, čine oko 20 odsto stanovništva Irana koje je većinom persijskog porijekla. Iran je, pored Rusije, glavni saveznik i garant nezavisnosti Jermenije koja je većinski pravoslavna zemlja. U geostrateškoj igri je i zapadni susjed Jermenije – Turska, najvažniji i najpouzdaniji saveznik Azerbejdžana. Turska je 1915. godine izvršila genocid nad jermenskim stanovništvom usmrtivši oko milion i po Jermena na svojoj teritoriji. Zvanična Ankara negira genocid iako priznaju da je usljed deportacija jermenskog stanovništva stradalo oko 300 hiljada ljudi.
Rusija je predvodnica Organizacije zemalja za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja je pandan NATO paktu i koju osim Rusije ,čine i Jermenija, Bjelorusija i još tri centralnoazijske države i bivše republike SSSR-a. Rusija ima i veliku vojnu bazu u Jermeniji. Znatan broj Jermena kao i zvanična Jermenija su razočarani ponašanjem i političkom trgovinom Rusije na njihov račun. Ruski mirovnjaci nisu ni prstom mrdnuli kada su Azerbejdžanci postavili kontrolni punkt u Lačinu, u ruskoj zoni odgovornosti. Kada je prošle godine Jermenija aktivirala član 4 CSTO (slično članu 5 NATO saveza – napad na jednog je napad na sve i svi brane napadnutoga) nakon stalnih upada Azerbejdžana na njenu međunarodno priznatu teritoriju, Rusija nije reagovala već je samo izrazila „zabrinutost“. Neki analitičari upozoravaju da način na koji su Rusi iznevjerili Jermene može sutra da se desi i Moskvi vjernim Srbima, i to ne prvi put.
Jermenija i Azerbejdžan su već vodili dva rata oko enklave Nagorno – Karabah. Prvi se završio pobjedom Jermenije, koja je pored Nagorno – Karabaha zauzela i provincije oko nje uz granicu sa Jermenijom pri tom etnički očistivši osvojena područja od Azerbejdžanaca i počinivši brojne zločine. Prije toga, dok je još postojao Sovjetski Savez, Azerbejdžan i Jermenija su organizovali pogrome manjinskog stanovništva i njihovo protjerivanje u matične zemlje.
Dok se velike zemlje igraju politike i geostrategije, rafovi u prodavnicama Nagorno – Karabaha su prazni, a na ulicama naseljenih mjesta mogu se vidjeti dugački redovi za hljeb koji se čeka i po nekoliko sati. Luis Moreno Okampo, bivši glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda (ICC), objavio je eksplozivan izvještaj u kojem se navodi da kada se ocjenjuje azerbejdžanska blokada Nagorno-Karabaha, „postoji razumna osnova za vjerovanje da je počinjen genocid“. U izvještaju se navodi da će „bez momentalnih dramatičnih promjena, ova grupa Jermena biti uništena za nekoliko sedmica.”
Iako je Jermenija izrazila spremnost da prizna Nagorno – Karabah kao dio Azerbejdžana uz poštovanje prava jermenske zajednice, izgleda da bi Baku bio najsretniji da se Jermeni svi spakuju i odu.
Azerbejdžan i vladarska porodica Alijev imaju veoma dugačak istorijat sistematskog kršenja ljudskih prava, zatvaranja medija i opozicionih aktivista uz brojne optužbe za nepotizam i korupciju vladajuće klase. Poznavaoce prilika ni malo ne čudi prijateljstvo i zajednički poslovi između Alijevih i porodice Đukanović.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
SVIJET
ČOVJEČANSTVO U POKRETU: Žrtve globalnih nepravdi

Oni su nusprodukt dominantnog ekonomskog sistema u svijetu čiji je motor konstantni rast proizvodnje i profita, po bilo koju cijenu. Njihova bijeda je ljudska tvorevina, tamo gdje su ili gdje idu, sa veoma rijetkim izuzecima, su neželjeni. Emigranti i izbjeglice. Koncept kilimatske izbjeglice, iako ih ima mnogo i sve ih je više, je nedefinisan i nepriznat. EU ih još fomalno ne priznaje, a statistike UNHCR, uključuju samo izbjeglice koje kreiraju “progoni , konflikti, nasilje i dogadjaji koji ozbiljno narušavaju javni red” ali ne i klima
Svijet, ili bar negov najveći, siromašni dio je u pokretu. Milioni izbjeglica napuštaju domove jer moraju i jer hoce da prežive.
Njihova bijeda je ljudska tvorevina, ona nije u žiži pažnje ni medija, niti onih koji mogu nešto da promijene, imaju malo ili nimalo izbora, tamo gdje su ili gdje idu, sa veoma rijetkim izuzecima, neželjeni. Oni su nusprodukt dominantnog (i jedinog) ekonomskog sistema u svijetu čiji je motor konstantni rast proizvodnje i profita, po bilo kojoj cijeni, uključujući i razorne ratove i ekstremnu bezobzirnu eksploataciju svega što nudi ova planeta, a radi održavanja rada kapitalističkih ekonomskih mašina i nastavljanja njihove političke dominacije.
Cifre i opisi svega što nas čeka u vrlo bliskoj budućnoti su ,blago rečeno, depresivni. Jos depresivnije je negiranje i ignorisanje realnosti i nedostatak akcije da se učini nesto oko uzroka koji od sve većih djelova planete prave mjesta u kojima se ne može bezbjedno živjeti ili preživjeti.
Ovaj tekst pišem dok stižu izveštaji da je Podgorica imala najvreliju noć od 1949. dok je u Crnoj Gori reciklaža de fakto nepostojeća, dok se slave milionske brojke automobila na patrljku od autoputa od Podgorice do Kolašina, dok saobraćajnice liče na parkirališta i dok se broj kruzera u Bokokotorskom zalivu predstavlja kao znak da je svjetlija budućnost na horizontu.
Evo samo jednog detalja koji ilustruje do koje mjere veslamo u pogrešnom pravcu generalno, a i sa našom strategijom masovnog turizma: veci kruzer zagadjuje koliko i 12.000 automobila, a proizvodi dnevno više od tone otpada i smeća raznih vrsta .
Koncept kilimatske izbjeglice iako ih ima mnogo i sve ih je više, još uvijek je nedefinisan i nepriznat. EU ih još formalno ne priznaje, mada ih pominje, a redovne statistike UNHCR, uključuju samo izbjeglice koje kreiraju ”progoni, konflikti, nasilje I dogadjaji koji ozbiljno narušavaju javni red” ali ne i klima.
Previdja se i to da su ‘klimatske migracije često blisko povezane sa ratovima i nasiljem. Iustrativan primjer je Jemen. U ovoj, dugogodišnjim ratom iscrpljenoj zemlji, poplave su 2020. godine pokrenule lavinu izbjeglica veću nego što je stvorio rat koji je doveo do jedne od najgorih humanitarnih kriza u svijetu.
Selektivni pristup onemogućava sveobuhvatno i temeljno sagledavanje problema i nalaženje rješenja. Razlog mu je činenica da zemlje koje svojim djelovanjem kreiraju gro i ratnih i klimatskih i kombinovanih migracija, pripadaju klubu moćnih koje diktiraju agendu i u interesu im je negiranje i minimiziranje problema.
U razvijenim zemljama Zapada dominira narativ da horde emigranata prijete da ih preplave u potrazi za boljim životnim standardom. Ovo je rezultiralo u rastućoj ksenofobiji medju stanovništvom tih zemalja koje na vlast dovodi desničarske vlade čiji je glavni cilj, ne da prestanu da kreiraju migracije, već da održe čistotu svojih nacija.
Tragično je štio su oni koji tvrde da nude bolju budućnost svijeta, lideri ove vrste izolacionizma i neprihvatanja odgovornosti za svoj udio u kreiranju problema. Sjetimo se koncepta tvrdjava Evropa. Praktikuje ga Evropska unija kad zemljama van EU kluba koje žele da postanu članice, plaća da spriječe kretanje migranata i izbjeglica prema EU granicama, uz tolerisanje najokrutnijih metoda prevencije. Mnoge zemlje van EU su voljno prihvatile ulogu branilaca tvrdjave Evrope od emigranata, uz nadu da će u dogledno vrijeme oni sami biti za prave strane EU zidina.
Nije široko poznata činjenica da 70 posto svjetskih izbjeglica ne stigne dalje od unutrašnjosti svojih ili okolnih zemalja, koje su često nestabilnije od zemalja iz kojih bježe i koje uglavnom postaju permanenta boravišta hiljadama izbjeglica.
Od palestinskih izbjeglica, kojih ima preko sedam miliona, trećina njih, oko 2,5 miliona živi na od Izraela okupiranim palestinskim teritorijama, trećina u obližnjem Jordanu i trećina u devastiranoj Siriji i u haotičnom Libanu.
Još jedan od mnogih primjera su 135.000 Somalijaca koji su nedavno bježeći od gladi zbog najgorih suša u novijoj istoriji, prešli granicu sa Kenijom i “nastanili se” u najvećem svjetskom i vec pretrpanom izbjegličkom kampu Dadaab.
Oni koji ne stignu daleko od matičnih zemalja, ne privlače pažnju ni javnosti ni vlada bogatih zemalja koje ih drže daleko od očiju i obezbjedjuju njihovo preživljavanje na mrvicama koje im udjeljuju medjunarodne organizacije.
Putevi onih koji krenu prema bogatim zemljama, uglavnom se radi o “magnetima” kao sto su EU, SAD i Britanija, su blago rečeno neizvjesni, a sve češće i smrtonosni. Na njima izbjeglice svih vrsta čeka malo podnošljivoga, a njihove očajničke napore, zapadni svijet naziva migracione krize.
Obično su u rukama mreža organizovanog kriminala, koji dobro profitiraju na njihovoj bijedi i žrtve nasilja organa “ reda” država kroz koje prolaze, često u saradnji sa lokalnim stanovništvom koje ih, uglavnom, vidi kao strano tijelo koje remeti tokove u njihovim sredinama.
Sve veći broj ovih tužnih putovanja završava u tragedijama. Broj izgubljenih života raste, a činjenica da to ne odvraća ljude od pokušaja da dodju do zemalja koje vide kao mjesta gdje mogu da počnu novi život, govori o stepenu njihovog očaja.
Nevladine organizacije koje rade na spašavanju izbjeglica koje pokušavaju da udju u Evropu preko mora, nazivaju Mediteran masovnom grobnicom. One za to optužuju, kako kažu, bezobzirnu politiku evropskih zemalja kojima je godinama prioritet sprječavanje migracija, a ne spašavanje zivota i rad na otklanjanju razloga koji primoravaju toliki broj ljudi da krenu na potencijalno smrtonosno putovanje.
Medjunarodna organizacija za migraciju je registrovala do sada u ovoj godini 1.800 utopljenika u centralnom Mediteranu, dok je u prošloj godini 1.400 emigranata tu izgubilo živote.
Brojnost tragedija na moru je po spasilačkim organizacijama još drastičnija, sudeći po sve većem broju praznih plovila koje nalaze u moru, čiji je ljudski kargo bez mnogo sumnje progutala plava grobnica.
Eksperti sa kojima je nedavno pričao BBC, porast broja nastradalih vide u porastu broja putovanja, pretrpaninh i neadekvatnih plovilia, često metalnih koje zovu metalni kovčezi. Predstavnici nevladininh organizacije ističu nedostatak adekvatne i smislene akcije od strane evropskih zemalja i EU.
Rješenje “problema” masovnih migracija zahtijeva strukturalnu i temeljnu promjenu svijeta u kome živimo.
Svi glavni uzroci koji iskorjenjuju ljude i koji njihove živote pretvaraju u noćnu moru, bilo da se radi o ratovima, životom u nasilju, ili ekstremnoj klimi, povezani su sa prevladavajućom ideologijom koja uspjeh mjeri stalnim rastom proizvodnje i profita. Ovo zadovoljava interese šačice moćnih vlada, korporacija i pojedinaca, a milione šalje u život u egzilu.
Nestabilnost na širokim prostorima kreirana je političkim i ekonomskim sučeljavanem “starih” tradicionalnih ekonomskih sila, SAD i saveznika, sa zahuktalim ekonomski dominantnim zemaljama, bez proporcionalne političke moći, kao sto je Kina.
Njihovo rivalstvo i borba za dominaciju i za što veći dio globalnog ekonomskog kolača, ne ostavljaju mnogo prostora za optimizam da će se bez masovne mobilizacije širom svijeta, napraviti prostor i preusmjeriti sredstva za kreiranje pravednijeg i ”jednakijeg” svijeta u kome ljudi neće morati da biraju izmedju polakog umiranja u ratu ili od gladi i smrti na dnu mora.
Svijet je jedan i mora biti drugačiji ako ćemo da imamo budućnost na ovoj planeti. To izgleda očigledno svakome sa gramom zdravog razuma, što ne znači da trenutna garnitura svjetskih lidera neće pred tom jasnom činjenicom zatvoriti oči i nastaviti sa planovima za dominaciju i produbljivanje nejednakosti. Uz ignorisanje uzroka migracija i cinično korišćenje izbjeglica i emigranta za pridobijanje birača ili kao oružje upereno prema rivalima i političkim protivnicima.
Klimatske migracije
Klimatska izbjeglica je osoba koja je bila primorana da napusti svoj dom zbog uticaja klimatskih promjena na njihovu životnu sredinu (Oksfordski rječnik).
Istraživanje Evropskog palamenta iz 2021 navodi:
-Od 2008. preko 318 milliona ljudi širom svijeta bilo je primorano da se seli zbog poplava, jakih vjetrova, zemljotresa ili suša.
-Samo u 2020. taj broj je dostigao 30.7 milliona, što je jedna osoba svake sekunde.
-Poplave u Evropi su 2021. bile bez presedana, pogotovu u Belgiji, Njemačkoj i na Mediteranu.
-Naučnici smatraju da je promjena u klimi uzrok učestalim ektremnim klimatskim epizodama i da će iz tog razloga broj klimatskih izbjeglica da bude u porastu.
Ratovi, nasilje i migracije u brojkama, UN 2023.
-Današnjicu karakteriše najveći broj oružanih sukoba od Drugog svjetskog rata.
–Dvije milijarde ljudi, ili četvrtina čovječanstva, živi u zonama konflikta
-Šest od sedam ljudi u velikoj većini zemalja svijeta živi u nestabilnim i nesigurnim uslovima
-Najmanje 108.4 miliona ljudi su bili primorani da napuste svoje domove. Od njih su 35.3 miliona izbjeglice, a od toga je 41 posto djece.
-Milioni ljudi su bez državljanstva i nemaju elementarna prava kao što je pravo na obrazovanje, zdravstvo, zaposlenje i sloboda kretanja.
Radmila STOJANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
EKSTREMNA DESNICA NA VLASTI U IZRAELU NE KRIJE NAMJERE: Gorki ukus dominacije se vraca kući

Aršini tretmana Palestinaca i Jevreja koji žive u Izraelu, gdje Palestinci čine petinu populacije, i na okupiranoj Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalimu i u Gazi, su do te mjere različiti i institucionalizovani, da su nedavno Amnesti Internesenal, Hjuman Rajts Vatch i izraelska organizacija Betselem, lideri u oblasti ljudskih prava, objavile izvještaje koji su konstatovali da Izrael praktikuje apartheid
Pisati tekst o Palestini nije lako. Tema nije nova. Palestinsko pitanje traje, neriješeno više od 75 godina. Generacije dolaze i prolaze, u svijetu u kome smo na stalnom udaru vijesti, održati interesovanje za dugotrajne nepravde, koliko god drastične, je bitka sa neizvjesnim ishodom.
Novosti iz Palestine uglavnom nijesu o radikalnim promjenama već o ponavljanju istoga – o konstantnoj postepenoj kolonizaciji, o otimanju zemlje parcelu po parcelu, o svakodnevici nasilja najgore vrste nad Palestinskim stanovništvom. To su ubistva, ranjavanja, držanja po zatvorima godinama bez presude običnih ljudi i djece. Uobičajeno je i rušenje kuca koje Palestinci dižu na svojoj zemlji bez dozvola. Nemoguće ih je dobiti od okupatora koji tu zemlju planiraju da kolonizuju. Kolonisti dodju dje im se svidi, pobodu zastavu i grade bez dozvola i bez straha od rušenja, pod zaštitom okupacione armije i uz amin Izraelskog sudstva i političara.
Aršini tretmana Palestinaca i Jevreja koji žive u Izraelu gdje Palestinci čine petinu populacije, i na okupiranoj Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalimu i u Gazi, su do te mjere različiti i institucionalizovani, da su nedavno Amnesti Interational, Human Rigts Vatch i izraelska organizacija Betselem, lideri u oblasti ljudskih prava, objavile robusne izvještaje koji su konstatovali da Izrael praktikuje apartheid.
U međunarodnom pravu apartheid je zločin protiv čovječnosti i svaka država na svijetu ima dužnost i obavezu da radi na njegovom sprječavanju. Osim donekle poljuljanog imidža, ove ozbiljne optuzbe do sada nijesu imale nikakve posljedice po Izrael.
Tu vrstu nekažnjivosti za ovaj i za brojne druge zločine, uživaju samo najbitniji šticenici SAD i negovih saveznika, među kojima prednjači Izrael sa titulom jedina demokratija na Bliskom istoku.
U očuvanju mita o uzornom Izraelu, ključnu ulogu igraju moćni zapadni mediji koji obezbjedjuju spin tipa: “Izrael je žrtva terorizma od strane populacije koju okupira”. Spin je star koliko i okupacija Palestine.
Svakodnevni otpor Palestinaca nikad nije prestajao uprkos vojno superiornom neprijatelju. Kumulativni efekat života pod brutalnom beskonačnom okupacijom, beznađe, iznevjerene nade u mirovne ugovore, kao sto je onaj iz Osla, koji nijesu vrijedni papira na kome su napisani, dovodili su do erupcija Palestinskog otpora kao što su dva ustanka, intifade, koje su narušile okupacionui rutinu i koje su ugušene u krvi mnogih Palestinaca.
Izrael je edna od vojno najmoćnijih sila na svijetu. Samo od SAD, godišnje dobija četiri milijarde dolara u oružju. Palestinci nemaju ni avijaciju, ni mornaricu, ni tenkove ni topove. Nošenje oružja im je zabranjeno i glavno oružje njihovog otpora je kamenje kojima zasipaju armijska vozila u toku napada na palestinska naselja i izbjegličke logore, uz malu količinu lakog oružja koje ilegalno nabavljaju, uglavnom od izraelske vojske.
Trenutno se u Palestini odigrava pomjeranje tektonskih ploča okupaciono-kolonizacione mašine. To je izrodilo oružani otpor, koji je kao metod bio odbačen od Palestinca po završetku druge intifade, prije gotovo dvije decenije.
Glavni razlog za ovu bitnu promjenu je dolazak na čelo Izraela ultra desnice. Na izborima u novembru prošle godine, Izraelci su dizgine vlasti predali religioznim ekstremistima koji ne priznaju postojanje Palestinaca, pa nemaju sa kime da pregovaraju. Neki od njih sebe sa ponosom nazivaju fašistima. Radi se o Bezalelu Smortichu i Itamaru Ben Gviru. Oni su ilegalni kolonisti i u religioznim knjigama nalaze argumente za neophodnost upostavljanja dominacije Jevreja i to u Velikom Izraelu koji bi pokrivao čitavu istorijsku Palestinu i poprilične djelove drugih zemalja iz okruženja.
Smotrich zagovara ubijanje Palestinaca zbog gadjanja kamenjem. Ben Gvir je kažnjavan u osam navrata, između osalog, i zbog rasizma i zbog veza sa teroristickom organizacijom.
Nije iznenađjujuce da im Palestinska držva nije u planu ni pod razno i da otvoreno zagovaraju protjerivanje Palestinaca koji imaju problem sa nihovim političkim vizijama. Ben Gvir radi na stvaranju zasebne policije za djelovanje u zajednicama Palestinaca koji su drzavljani Izraela.
Natanjahu kome prijeti zatvor zbog korupcije od koga ga za sad stiti imunitet, nije samo sklopio koaliciju sa ekstemistima, već oni vode glavnu riječ u njegovoj vladi. Smotrich je ministar fiansija, a Ben Gvir je ministar za državnu bezbjednost i odgovoran je za bezbjednost na okupiranoj Zapadnoj obali!
Preuzimanje vlasti od ultra desnih ilegalnih kolonista izazvalo je rascjep i pobunu I u Izraelu. Izraelci, kojima rijetko smeta okupacija Palestinaca, ne vole da im religiozni ekstremisti kroje kapu. A novi vladari, svoje ideje i akcije ne kamufliraju narativom koji domaći protivnici i inostrani sponzori očekuju od “jedine demokratije”.
Prije nekoliko dana uprkos najmasovnijim protestima u istoriji Izraela, koji traju nedjeljama, izglasan je zakon po kome će političari moći da obaraju odluke Vrhovnog suda. Eliminisanje jednog od stubova demokratije, nezavisnog sudstva, je ponukalo Predsjednika SAD da najblažim jezikom izrazi žaljenje i ućuti, svjestan koliko mu treba podrška izraelskog lobija i brojnih SAD fanova Izraela, na predstojećim izborima.
Masovni protesti bili su i ostali borba za očuvanje etno-demokratije za Jevreje Izraela, a da demokratija za sve, uključujuci i za Palestince, nije na dnevnom redu. Rijetki demonstranti sa palestinskim zastavama napadani su od boraca za prava samo sa sebe.
Jačanje kolonista na izraelskoj političkoj sceni je u direktnoj korelaciji sa ekspanzijom ilegalnih kolonija i eskalacijom nasilja ilegalnih kolonista nad Palestincima. Godine kovida, ’20. i ’21. su godine eksplozije u gradnji ilegalnih kolonija na Zapadnoj obali.
Već godinama redovno idem u okupiranu Palestinu. Prošlogodišnja posjeta posle kovid pauze od dvije godine, je za mene bila i šokantna i depresivna. Mnogi djelovi koji su mi dobro poznati bili su do te mjere izgradjeni da su bili tesko prepoznatljivi.
Jedna od manifestacija jačanja kolonističkog bloka’bilo je i gubljenje svih kočnica od strane ilegalnih kolonista naoružanih do zuba. Oni su postali glavni aparat prinude nad palestinskim stanovnistvom, dok je armija stavljena u ulogu njihove privatne vojske.
Prošle godine je 300, uglavnom mladih Palestinaca, platilo životima divljanje kolonista i armije na supremacističkom adrenalinu. Ove godine broj ubijenih je već dostigao 200, što, po UN-u, prijeti da bude najkrvavija godina do sada.
Dnevno prolivanje krvi Palestinaca širom okupirane Palestine rezultiralo je stvaranjem grupa za oružani otpor u gradovina Nablus, Dzenin i Dzeriko.
Članovi ovih grupa SU iz raznih političkih partija. To ukazije da rastući broj Palestinaca shvata da godine nenasilnog otpora nijesu ništa popravile. Oružane grupe se suprotstavljaju upadima u sela i gradove kolonista i okupacione vojske i pokušavaju sa spriječe njihove napade na zemljoradnike, paljenje maslina i usjeva.
Sve česce su ciljevi njihovih operacija, i akcija pojedinaca, napadi na ilegalne kolonije i na mete unutar Izraela.
Svaki pokušaj nenasilnog ili oružanog otpora ima za odgovor kolektivno kažnjavanje najčesće od strane kolonista i armije koji zajedno pale kuće i terorišu čitava naselja. Najčešće žrtve su obicni ljudi koji se nadju na lokaciji na kojoj Izraelci ne štede metke.
Vladari Izraela u ovom sastavu ništa neće uraditi što bi dovelo do deeskalacije i Palestincima dalo nade da će se nihova jeziva situacija promijeniti na bolje. Paletinska krv se proliva borili se oni ili ne.
Palestinska Nakba
Nakba na Arapskom znači “katastofa”. Prije 75 godina, 1948. grupe Cionista su, kao dio projekta kreiranja Izraelske kao Jevrejske drzave, ‘ispraznile’, protjerivanjem, masakrima i zastrašivanjem, oko 500 gradova i sela u kojima su vjekovima živjeli Palestinaci. Preko 750 hiljada, znatno vise od polovine tadasnje populacije, ih je završilo u izgnanstvu iz kojega im povratak Izraelska država nikad nije dozvolila.
Oteta zemlja i prazni domovi proslijeđeni su novodošlim Jevrejima koji su od kraja 19. vijeka bježali iz Evrope od diskriminacije, nasilja i masovnih pomora za vrijeme holokausta.
Nakba se nije završila sa 1948. Kada je 1967. Izrael okupirao čitavu teritoriju koja je bila dezignirana za Palestinsku državu, Zapadnu obalu, Istočni Jerusalim i Gazu, protjerano je još 300 hiljada ljudi.
Protjerivanje putem oduzimanja boravišnih dozvola izraelske vlasti praktikuju kao kaznenu mjeru do današnjeg dana.
Ilustrativne činjenice
- Britanci od Otomana preuzimaju vlast nad Palestinom tzv. Mandat. Populacija se sastojala od oko 11 posto Hrišćana, 80 posto Muslimana, 6 posto Jevreja i manji broj drugih zajednica.
- Populacija Jevreja skace na 33 posto zbog podrške Britanaca njihovom doseljavanju u Palestinu. Iste godine novostvoreni UN donosi plan podjele i trećini Jevrejske populacije alocira 55 posto zemlje, a 67 posto Palestinaca dobija ostatak od 45 posto, mada su bili legalni vlasnici 94 posto čitave teritorije.
Grad Jerusalim je trebalo da bude pod medjunarodnom kontrolom.
- Britanski mandat Ističe. Izrael je zvanično osnovan 15 maja što izaziva Prvi Izraelsko-Arapski rat. Izrael osvaja dodatne teritorije, u totalu 78 posto istorijske Palestine. Novookupirane teritorije su dodate Izraelu 1949. A Zelena linija koja je međunarodno priznata granica izmedju izraela i teritorija koje pripadaju Palestincima, ostavila im je svega 22 posto zemlje.
- Izrael okupira i tih 22 posto kao i sirijsku Golansku visoravan i egipatski Sinaj. Sinaj je 1978. vraćen Egiptu, a oslatak je pod vojnom okupacijom do današnjeg dana.
Većina Palestinaca su izbjeglice. Ima ih oko sedam miliona i žive u 58 UN izbjegličkih logora unutar okupirane Palestine, ili po zemljama u regionu. Populacija Palestinaca koji nijesu izbjeglice je nešto ispod pet miliona.
Radmila STOJANOVIĆ
Komentari
-
INTERVJU4 sedmice
SRĐAN PERIĆ, PREOKRET: Mimikrija politike
-
FOKUS4 sedmice
SLUČAJ MILATOVIĆ I SPAJIĆ: Zaokruživanje vlasti
-
Izdvojeno4 sedmice
EPISKOPI SPC U PROMOCIJI ČETNIČKE IDEOLOGIJE: Parastosi podjela
-
FOKUS3 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
DRUŠTVO4 sedmice
NEBOM OD KOTORA DO LOVĆENA: Žićara za bogate
-
Izdvojeno4 sedmice
DR ŽARKO TREBJEŠANIN, PSIHOLOG, TIHI ČOVJEK KOJI SE GLASNO BUNI PROTIV NEPRAVDI: Ideje koje nose nešto novo uvijek su bile u manjini
-
Izdvojeno4 sedmice
DRŽAVNICI, ESTRADA I PODZEMLJE: Diskoteka, malboro, suzuki
-
Izdvojeno2 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali