Oduvijek sam vjerovao u čuda! Osjećao sam da sam okružen čudima, prepoznavao sam čuda u svemu, sa čudima sam se budio sa čudima sam tonuo u san. Posebno me čudilo što drugi nisu nalazali ništa čudno u stvarima koje su mene ostavljale bez daha. Jedno od mojih prvih velikih razočarenja desilo se kada moj najbolji drug nije podijelio sa mnom moju zadivljenost prizorom gusjenice koja se izvukla iz čaure i pretvorivši se u leptira odlepršala kroz roj prozirno plavokrilih i zlatokrilih vilinih konjica; imao sam čini mi se, devet godina, ali toliko je imao i moj drug. Ipak, mene je ta metamorfoza zabezeknula za sva vremena, a njega ostavila ravnodušnim. Sjećam se da je naglo promijenio raspoloženje, učinilo mi se da se gotovo uplašio, da je osjetio neki strah od čuda.
Od tada sam se mnogo puta sreo sa silogizmom kojim se dogmatska svijest brani od čuda, a koji se svodi na dvije premise i jedan zaključak. Premisa 1. Čuda ne postoje; Premisa 2. Ljudi zovu čudima pojave kojima još ne znaju uzroke; Zaključak: Kad saznaju uzroke, čuda isčeznu, jer je izvor svakog vjerovanja u čudo, neznanje i samo neznanje.
Što se mene tiče, koliko sam više znao o uzrocima nekih pojava, toliko je više raslo moje osjećanje o svijetu kao o velikom čudu.
Ljudi nikada nisu shvatili pravu prirodu čuda.
Misle da je nešto što su smatrali čudom, dok nisu znali ništa o njemu, prestalo biti čudo čim su stekli određeno znanje o tome.
Ali neznanje je tek prvi akord uvertire u čudo, a sa znanjem počinju prvi taktovi velike simfonije čuda.
Kad nečemu saznamo uzroke, tek tada smo se suočili sa čudom na kom to počiva!
Recimo, tek kada u potpunosti shvatimo podatak da skoro 600.000.000 triliona tona naše planete već nekoliko miljardi godina godina ,,lebde” u kosmičkoj ,,provaliji” i rotira se oko svoje ose, samo po jedan obrtaj u 24 sata, sa odstupanjem manjim od milisekunde na sto miliona godina: i još da slijedi svoju elipsoidnu putanju oko Sunca dugu 147 098 281 km za samo 365 dana, to za mene postaje istinsko čudo. I ne mogu se načuditi kako upravo tu za nekoga može prestati čudo!?
Jer, već to da jesmo, to je čudo! To da shvatamo veličini čuda sopstvenog postojanja, to je čudo; moglo nas je ne biti, a jesmo – čudo je nad čudima!
Svijet se ovaj može znati, ali se ne može, u punom smislu te riječi – shvatiti. Tajna znanja nije da ukine čudo, nego da ga očuva i da nam ga predoči u svoj njegovoj veličanstvenosti. Jer čudom se duh uzdiže prema istini, kroz čudo se um i svijest oplemenjuju osjećanjem velike zahvalnosti; čudo je armatura arhitektonike Kosmosa; kroz neposrednu izvjesnost čuda života , život dobija svoj puni smisao i pravu vrijednost.
I upravo u toj pohvali čudu sabrana je intrigantna čarolija i inspirativna snaga znanja.
Koliko god napredovalo i uvećavalo se naše znanje, beskrajni okean postojanja u koji smo uronjeni, i mi sami i sve o čemu nešto znamo, sve više nam se ukazuju kao veliko, sveto čudo.
Zato, kada o životu ili o ljubavi nešto naučimo, pa ih zato prestanemo smatrati čudom, oduzmemo ono najvrijednije i svom životu i svojoj ljubavi.
Jer sve dok smo svjesni da je upravo sam naš život (ili ljubav, kad smo već kod toga), zapravo čudo nad čudima, sve dotle ćemo imati i autentičnu cjelovitost doživljaja sopstvenog postojanja, utkanu u cjelinu velikog i vječnog svjetskog čuda.
I tu je odgonetka straha od čuda. Prihvatiti čudo kao istinu, znači prihvatiti sopstvenu nezasnovanost, suočiti se sa činjenicom da ništa nije u našim rukama, da ništa od svega čime smo okruženi, nije naše djelo, da nismo mi stvorili ni zvijezde, ni sebe, već da je sve što jeste i što smo kadri posvjedočiti, veliki, beskrajno vrijedan dar. Prihvatiti čudo znači odbaciti svu svoju oholost, a sve svoje ogromne sposobnosti, sabrane u svjetlu razuma, takođe prihvatiti kao najvelikodušniji poklon, a ne kao oružje koje smo sami iskovali da bismo pokorili svijet.
Strah od čuda širi se svijetom.
Potiskivanje filozofije u drugi plan i njena zamjena pragmatikom djelovanja jasno ocrtava liniju napredovanja tog straha: ono od čega živimo, zamijenilo je i potisnulo ono zbog čega živimo! Smisao života žrtvovan je životu bez smisla.
U krajnjoj liniji, strah od čuda jeste strah od suočavanja sa najvećom i nepobitnom istinom o svijetu kao o Božjem čudu.
Ferid MUHIĆ