Povežite se sa nama

DUHANKESA

Strah od čuda

Objavljeno prije

na

Oduvijek sam vjerovao u čuda! Osjećao sam da sam okružen čudima, prepoznavao sam čuda u svemu, sa čudima sam se budio sa čudima sam tonuo u san. Posebno me čudilo što drugi nisu nalazali ništa čudno u stvarima koje su mene ostavljale bez daha. Jedno od mojih prvih velikih razočarenja desilo se kada moj najbolji drug nije podijelio sa mnom moju zadivljenost prizorom gusjenice koja se izvukla iz čaure i pretvorivši se u leptira odlepršala kroz roj prozirno plavokrilih i zlatokrilih vilinih konjica; imao sam čini mi se, devet godina, ali toliko je imao i moj drug. Ipak, mene je ta metamorfoza zabezeknula za sva vremena, a njega ostavila ravnodušnim. Sjećam se da je naglo promijenio raspoloženje, učinilo mi se da se gotovo uplašio, da je osjetio neki strah od čuda.

Od tada sam se mnogo puta sreo sa silogizmom kojim se dogmatska svijest brani od čuda, a koji se svodi na dvije premise i jedan zaključak. Premisa 1. Čuda ne postoje; Premisa 2. Ljudi zovu čudima pojave kojima još ne znaju uzroke; Zaključak: Kad saznaju uzroke, čuda isčeznu, jer je izvor svakog vjerovanja u čudo, neznanje i samo neznanje.

Što se mene tiče, koliko sam više znao o uzrocima nekih pojava, toliko je više raslo moje osjećanje o svijetu kao o velikom čudu.

Ljudi nikada nisu shvatili pravu prirodu čuda.

Misle da je nešto što su smatrali čudom, dok nisu znali ništa o njemu, prestalo biti čudo čim su stekli određeno znanje o tome.

Ali neznanje je tek prvi akord uvertire u čudo, a sa znanjem počinju prvi taktovi velike simfonije čuda.

Kad nečemu saznamo uzroke, tek tada smo se suočili sa čudom na kom to počiva!

Recimo, tek kada u potpunosti shvatimo podatak da skoro 600.000.000 triliona tona naše planete već nekoliko miljardi godina godina ,,lebde” u kosmičkoj ,,provaliji” i rotira se oko svoje ose, samo po jedan obrtaj u 24 sata, sa odstupanjem manjim od milisekunde na sto miliona godina: i još da slijedi svoju elipsoidnu putanju oko Sunca dugu 147 098 281 km za samo 365 dana, to za mene postaje istinsko čudo. I ne mogu se načuditi kako upravo tu za nekoga može prestati čudo!?

Jer, već to da jesmo, to je čudo! To da shvatamo veličini čuda sopstvenog postojanja, to je čudo; moglo nas je ne biti, a jesmo – čudo je nad čudima!

Svijet se ovaj može znati, ali se ne može, u punom smislu te riječi – shvatiti. Tajna znanja nije da ukine čudo, nego da ga očuva i da nam ga predoči u svoj njegovoj veličanstvenosti. Jer čudom se duh uzdiže prema istini, kroz čudo se um i svijest oplemenjuju osjećanjem velike zahvalnosti; čudo je armatura arhitektonike Kosmosa; kroz neposrednu izvjesnost čuda života , život dobija svoj puni smisao i pravu vrijednost.

I upravo u toj pohvali čudu sabrana je intrigantna čarolija i inspirativna snaga znanja.

Koliko god napredovalo i uvećavalo se naše znanje, beskrajni okean postojanja u koji smo uronjeni, i mi sami i sve o čemu nešto znamo, sve više nam se ukazuju kao veliko, sveto čudo.

Zato, kada o životu ili o ljubavi nešto naučimo, pa ih zato prestanemo smatrati čudom, oduzmemo ono najvrijednije i svom životu i svojoj ljubavi.

Jer sve dok smo svjesni da je upravo sam naš život (ili ljubav, kad smo već kod toga), zapravo čudo nad čudima, sve dotle ćemo imati i autentičnu cjelovitost doživljaja sopstvenog postojanja, utkanu u cjelinu velikog i vječnog svjetskog čuda.

I tu je odgonetka straha od čuda. Prihvatiti čudo kao istinu, znači prihvatiti sopstvenu nezasnovanost, suočiti se sa činjenicom da ništa nije u našim rukama, da ništa od svega čime smo okruženi, nije naše djelo, da nismo mi stvorili ni zvijezde, ni sebe, već da je sve što jeste i što smo kadri posvjedočiti, veliki, beskrajno vrijedan dar. Prihvatiti čudo znači odbaciti svu svoju oholost, a sve svoje ogromne sposobnosti, sabrane u svjetlu razuma, takođe prihvatiti kao najvelikodušniji poklon, a ne kao oružje koje smo sami iskovali da bismo pokorili svijet.

Strah od čuda širi se svijetom.

Potiskivanje filozofije u drugi plan i njena zamjena pragmatikom djelovanja jasno ocrtava liniju napredovanja tog straha: ono od čega živimo, zamijenilo je i potisnulo ono zbog čega živimo! Smisao života žrtvovan je životu bez smisla.

U krajnjoj liniji, strah od čuda jeste strah od suočavanja sa najvećom i nepobitnom istinom o svijetu kao o Božjem čudu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Filozofija neslaganja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Posvuda rasporostranjeno nasilje nad konceptom neslaganja, pretvorilo je i najdemokratičnija društva u antagonistički konfrontirane fašizoidne sekte – jer, da podsjetimo, fašizam zapravo i jeste zahtjev za bezuslovnom saglasnošću svih o svemu

 

Reći svjesno svoje veliko, svečano, presudno ,,Da” životu, ljubavi, prijateljstvu, političkoj partiji, vjeri, temelj je života, ljubavi, prijateljstva, politike, vjere. Ali čak i takvo ,,Da”, nikako ne znači odreći se prava na svoje jednako svjesno, veliko, svečano, presudno ,,Ne”, svemu što nam se čini neprihvatljivo. Jer, prihvatiti život,  ljubiti i prijateljevati, prihvatiti ideale političke partije, uskladiti svoju dušu sa najvišim principima vjere, nikako ne znači odreći se sebe, svoje slobode, svog razuma. Naprotiv! Bez sopstvenog ,,ja”, bez lične slobode, bez poštovanja sopstvenog razuma, ne može se ni ljudski živjeti, ni ljubiti, ni prijateljevati, ni slijediti političke ideale, ni svoju dušu oplemeniti dahom najviših istina koji primamo samo kroz sopstveni religiozitet.

Hegel je tačno zapazio da je prvi akt mišljenja ,,Ne”. Ako bi se nekada konstituisala disciplina Filozofija neslaganja, njen prvi stav bi bio da je mišljenje uvijek preispitivanje i neslaganje. Tek kroz neslaganje potvrđuju se na djelu i ličnost i mišljenje kao lični čin. ,,Da”, to može biti, ali i ne biti. Lijenost razuma, rasijanost, oportunizam, pritisak okoline mogu imati presudnu ulogu, kao što je često i imaju u mnogim odlukama u kojima smo zatomili sebe i odrekli se dara mišljenja i obaveze promišljanja. Pristati, reći ,,Slažem se”, nesumnjivo jeste nužni uslov i najdublji temelj svakog, posebno društvenog života, svake ljubavi i prijateljstva, političkog djelovanja, autentične religioznosti. Ali zadržati suvereno pravo na neslaganje, ne pristati, reći ,,Ne slažem se”, makar i svi drugi rekli ,,Da”,  znači potvrditi sebe, sačuvati najdragocjeniji ferment života, tu najvažniju pretpostavku i uslov razvoja društva, promovisati toleranciju, stimulisati hrabrost u svim ljudima koje je represija odvikla od same pomisli na neslaganje. Posvuda rasprostranjeno nasilje nad konceptom neslaganja, pretvorilo je i najdemokratičnija društva u antagonistički koinfrontirane fašizoidne sekte – jer, da podsjetimo, fašizam zapravo i jeste zahtjev za bezuslovnom saglasnošću svih o svemu! Fašizam svako neslaganje koje dolazi iznutra smatra izdajom i zločinom, a ono koje dolazi izvana – objavom rata i smrtnim neprijateljstvom.

Čudno je kako se ljudi slažu u ocjeni važnosti argumenata za slobodnu raspravu, pod uslovom da ne prelazi krajnosti, ne shvatajući da ukoliko argumenti nisu validni za krajnosti, nisu validni ni za bilo koju situaciju. Jednako je čudno da spremno priznaju kako je nužno prihvatiti slobodnu raspravu o svim temama koje bi mogle biti sporne, ali ipak određene stavove i doktrine isključuju iz ovog spiska sa zahtjevom da moraju biti zabranjeni. Proglasiti bilo koji stav apsolutno sigurnim, dok god postoji neko ko bi ih doveo u pitanje ako bi mu to bilo dopušteno, ali mu to ipak zabraniti, znači da su oni koji stoje iza takve zabrane apsolutno sigurni da su sigurni, te da na osnovu toga imaju pravo da svoje mišljenje nametnu zabranivši drugima da izraze svoje neslaganje. Zaboravljaju ili ignorišu činjenicu da je saslušati i razumjeti drugu stranu, propitivati i ne slagati se; nijedan naš stav ne smatrati za Riječ Božju i nijednu primjedbu na naše stavove za svetogrđe, da je spremnost da se saslušaju sa dužnom pažnjom najnepopularnije ideje u ime višeg prava na neslaganje, imanentna logika cijele istorije društvenog razvoja i temeljni princip obrazovanja.

Umjesto toga, vidimo kako su nove generacije svuda lišene svijesti o pravu i razlozima za neslaganje. Svjedoci smo kako im umjesto toga, ubrizgavaju uvjerenje da su samo njihovi stavovi opravdani i da zato imaju puno pravo da ućutkuju i progone sve one koji izražavaju drugačije mišljenje, čak i da nisu dužni ni slušati takve, niti drugima dozvoliti da ih slušaju.

U svojoj Autobiografiji, Džon Stjuart Mil postavlja sebi ovakvo pitanje: ,,Pretpostavi da su svi ciljevi tvog života ostvareni; da su sve institucije izmijenjene u skladu sa tvojim uvjerenjima i da svi tvoji planovi u vezi sa društvom mogu biti odmah i sada ostvareni: da li bi se oradovao i osjetio sretnim?” Nezadrživa samosvijest smjesta mi je odgovorila: ,,Ne!”(…) Učinilo mi se da ne bi ostalo više ništa za šta bi vrijedilo živjeti.

Nadovezujući se na ovu hupotetički idealnu ličnu situaciju, Mil razmatra idealno društvo u kom se o svemu zna sve – i to nepogrešivo!  Užasnut od takve pomisli, zaključuje da bi organizovanje ,,Škole za greške” u kojoj bi se sistematski kultivisala ,,Umjetnost neslaganja” bila jedini spas tog društva.

Sva je prilika da smo sve dalje  od kultivisanja Umjetnosti neslaganja, a time i od nade za spas.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Stefani između identiteta i uloge

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne traži ono što već imaš i što ne možeš izgubiti

 

Stefani sam primijetio već prvog dana u tom kafe baru, među desetinama profesora i studenata. Nisi je mogao ne primijetiti. Ne toliko po izgledu, iako se i izgledom izdvajala: djevojka oko 25 godina, visoka, vitka, tamnoputa, guste kovrdžave ,,afro“ frizure. Pažnju je privlačio njen pogled. Odsutno-prisutan, kao da nešto traži iako zna da to što traži nije tu u blizini i da se možda ne može nigdje ni naći. Tim pogledom, podsticala je u čovjeku želju da to nešto potraži zajedno s njom, šta god to inače bilo. Bilo je očigledno da je svi poznaju. Sa svima bi razmijenila po koju riječ, pozdrav, osmijeh, a sa nekima bi sjela i vodila duge razgovore. Tako je jednog dana sjela i za moj stol. Imala je talenat da smjesta stvori srdačnu atmosferu, pa smo već poslije par minuta razgovarali kao stari znanci.

  • Znam da ste Vi profesor. I Vi znate da ste profesor. Ne znam kada i kako ste shvatili da ste baš to – profesor! – ali, kako god bilo, velika je sreća znati ko si. Najveća! Na moju nesreću, ja se još pitam: Ko sam ja? Cijeli život mijenjam identitete, cijeli život tragam za onim pravim – mojim! Za moje roditelje i brata bila sam kćerka i sestra. Za njih sam to i danas. Za druge sam bila jedna od djevojčica iz susjedstva, pa učenica, pa studentkinja. Udala sam se i postala sam supruga. Rodila sam troje djece i postala sam majka. Ostavila sam studije, posvetila se mužu i djeci; postala sam domaćica. Ostavila sam ih prošle godine. Ni u jednom od ovih identiteta nisam prepoznala sebe. Muž me je shvatio. Moram znati ko sam ja. Moram otkriti svoj pravi identitet. Dogovorili smo se da on preuzme brigu o djeci tri godine. Nadam se da ću za to vrijeme pronaći sebe – svoj pravi identitet. Možda sam na pravom tragu. Upisala sam se na kurs za glumu i čini mi se da bi to moglo biti ono pravo. Da sam ja zapravo glumac.

Nije rekla ,,glumica“. Uz priče o pluralitetu identiteta i fluktuirajućim identitetima, evo i priče o dženderima (žanrovima, rodovima), koja poriče razlike  polova.  Počeo sam s tim:

  • Stefani, možda jesi glumica ali glumac sigurno nisi. Muško i žensko nisu dženderi nego polovi. Čovječanstvo je rod – ljudski rod. Na engleskom džender (gender), na francuskom žanr (genre), izvedeno je iz latinskog ,,rod“ (genus). Muško i žensko su polovi unutar roda – ljudskog roda. Planeta Zemlja jeste zajednička planeta svih živih bića, ali  ima Sjeverni i Južni pol, a ne sjeverni i južni džender. I magnet i struja imaju polove, a ne džendere: pozitivni i negativni, plus i minus.
  • Ne slažem se, ali svejedno, kakve to veze ima sa mojim pravim identitetom? Fluktuirajući identiteti, pluralitet identiteta – Vi to znate bolje od mene profesore – može se desiti da u tom haosu cijeli život ne pronađem sebe.
  • Ne traži ono što već imaš i što ne možeš izgubiti. Ti si ti! A = A. To je formula identiteta. Fluktuirajući identitet je besmislica, oksimoron. Pluralitet identiteta je nemoguć pojam. Ne može se mijenjati identitet, ne možeš ne biti ona koja jesi, ni biti danas druga a ne ona koja si bila juče.  Lična karta zapravo ne predstavlja tebe, nego podatke o tebi! Koliko god ličnih karti promijenila, ti si ova ista koja jesi, koja si bila, koja ćeš biti kad napuniš 90 godina. Ona ti koja se rodila,  biće ista ona ti koju će sahraniti. Kćerka, sestra, učenica, studentkinja, supruga, majka, glumica: ništa od toga nisi ti. To nisi ti – to su tvoje uloge. I da nisi udata, i da nemaš ni muža, ni djecu, ti bi bila ti. Šta god radila, koliko god se udavala i razvodila, ti ćeš uvijek biti upravo ta koja jesi. Obrati pažnju: bićeš ta ista koja jesi, a ne: takva ista kakva si sada! Tvoje ime je Stefani ali ti nisi isto što i tvoje ime. Promijeni sto imena, identitet će ti ostati nepromijenjen. Identitet je jedan – uloga ima mnogo. Ti tragaš za svojom ulogom, tvoje uloge su tvoja odjeća. Tražiš onu koja će ti najbolje pristajati. Kad ti se nešto ne sviđa, obučeš nešto drugo. Ali za razliku od odjeće, neke uloge ne smiješ mijenjati, čak i ako ti se ne sviđaju. Možeš htjeti da budeš drugačija ali ne i da budeš Ostavila si muža i djecu, kao što bi ostavila odjeću koja ti je dosadila, da bi obukla nešto što ti se više dopada. I s njima i bez njih, ti si ista. Sebe možemo promijeniti, ali ne i zamijeniti.

Od tog dana, Stefani više nije došla u kafe bar. Tri mjeseca kasnije, dobio

sam kratku poruku: ,,Ona koja se vratila, ista je ona koja je otišla. Sve su mi haljine i dalje tačne“.

Nasmijao sam se: nikada se ne bih sjetio tako jakog dokaza!

    Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sloboda u vrtlogu demokratije

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vrtlogu demokratije sloboda se svakog trenutka  bori za dah. Potone pa se pojavi, udahne pa se zagrcne, a ako se izbori da malo duže zapliva samostalno, brzo joj pritisnu glavu pod vodu

 

Svaka rasprava, a posebno rasprava građana i vlasti,  kada učesnici ne žele čuti jedni druge, lako se izopači u svađu u kojoj riječi gube smisao i po pravilu vodi u stanje apatije građana i neodgovornosti vlasti.

Jeste li primijetili kako od Drugog svjetskog rata, svuda u svijetu dijalog vlasti i građana ubrzano jenjava!? Suočeni sa činjenicom da politička vlast bez izuzetka slijedi svoje interese i odbija sve prijedloge koji te interese dovode u pitanje, koliko god inače mogli biti korisni za građane,  umjesto da se svim legalnim sredstvima izbore za svoja prava, građani sve više tonu u apatiju. S druge strane, suočena sa činjenicom da je, koliko god privremeno, na svoju poziciju došla voljom većine građana, umjesto da građanima položi račun za svaku svoju odluku, politička vlast  demonstrira sve više samovolje i sve veću  neodgovornost.

Takvo stanje poziva se na demokratiju,  opravdava se demokratijom i održava se u ime demokratije, koja se, što je vrlo zanimljivo, bez ikakve osnove poistovjećuje sa slobodom!?  Zaboravilo se da je demokratija po svojoj suštini  vladavina većine nad manjinom, kojoj se manjina dobrovoljno potčinila na određeno vrijeme! Na ovo upućuje već sama etimologija pojma demokratija, koji predstavlja sintagmu dvije riječi: demos (narod) i kratein (vlast) pri čemu je očito, ključna riječ upravo vlast.  Prema tome, demokratija znači vlast većeg dijela naroda nad manjim dijelom naroda, odnosno, današnjom terminologijom rečeno, ,,građana”. Sloboda, onako kako ju je u savremenoj teoriji liberalizma formulisao Džon Stjuart Mil, direktno protivrječi demokratiji jer apodiktički isključuje pravo većine da nameće svoje mišljenje, sistem vrijednosti ili način života manjini. Da bi otklonio svaku dilemu, Mil naglašava da cijelo čovječanstvo nema ni malo više prava da nametne  svoju volju jednom jedinom čovjeku, nego što bi on imao ako bi htio da nametne svoju volju cijelom čovječanstvu! U vrtlogu demokratije sloboda se svakog trenutka  bori za dah. Potone pa se pojavi, udahne pa se zagrcne, a ako se izbori da malo duže zapliva samostalno, brzo joj pritisnu glavu pod vodu. Ipak, nasuprot tvrđenju ,,da demokratija možda nije idealni politički sistem ali da ne postoji bolji ”, koje se pripisuje Vinstonu Čerčilu, postojao je jedan bolji  sistem u kom je sloboda bila iznad svake vlasti. Riječ je o Savezu (Konfederaciji) šest autohtonih naroda koji su živjeli na području današnje države Nju Jork i jugoistočne Kanade, u antropologiji i sociologiji poznatoj pod imenom Liga Irokeza (izvorni naziv: Haudenosaunee; ,,Narodi Duge Kuće”). Iako se smatra za najstariju pariticipativnu demokratiju u svijetu, iako je jednim dijelom poslužila kao model za Ustav SAD-a, o čemu svjedoči i Bendžamin Franklin, ova Liga je izišla iz okvira politički zasnovanog ograničenja slobode pojedinca i utoliko izvan okvira bilo kakvog političkog ograničenja slobode.

Liga je osnovana oko 1570. godine, na inicijativu Hijavate, istaknutog pripadnika naroda Onondaga. Cilj je bio prekinuti stalne sukobe ovih šest naroda i konstituisati njihove odnose na principima ravnopravnosti, harmonije i poštovanja slobode kako svakog naroda tako i svakog pojedinca, pripadnika ovih šest naroda. O svim  zajedničkim problemima odlučivao je   Veliki savjet sa 50 predstavnika  6 naroda: Mohok, Oneida, Onondaga, Kajuga, Seneka, Tuskarora. Rezultate višegodišnjeg sistematskog istraživanja principa ovog Saveza (Lige, Konfederacije), objavio je Luis Henri Morgan (League of Iroquois, 1851), zbog čega je, s pravom nazvan ,,Otac američke antropologije”.  Luis Morgan je bio toliko impresioniran modelom organizacije  Lige Irokeza, da je naglasio kako je  ,,…Ideal potpune slobode pojedinca u cijeloj istoriji ljudskog društva bio ostvaren samo u Ligi Irokeza”, naglasivši da je bilo isto toliko nezamislivo da se zajednički stav svih šest naroda nametne kao obaveza makar samo jednom pripadniku, koliko i ideja da jedan pripadnik nametne svoj stav kao obavezu svih šest naroda. Pri tom, nisu postojale nikakve sankcije za neprihvatanje odluke većine, kao ni obaveza da se postupa u skladu sa tim odlukama, jer su u principu bile isključene sve forme pritiska i nasilja, kako većine nad manjinom, tako i obratno.

Liga Irokeza  nikada neće postati inspiracija nijedne političke vlasti, jer predstavlja najveću opasnost za njen svijet utemeljen na pritiscima i nasilju.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo