Zemlje Zaliva trpe zbog američkih akcija. Stručnjaci kažu da  nije jasno šta saveznici zemalja Zaliva  mogu da ponude. Naročito u situaciji u kojoj upravo oni naprave problem, koji nijesu u stanju da riješe

Nastavila se bura oko Irana i Hormuškog prolaza. Američki predsjednik bijesni na tradicionalne saveznike i u svom maniru tvrdi da će se akcije u Iranu završiti za par nedjelja, svijetom vlada nesigurnost.

Dvije trećine Amerikanaca smatra da bi SAD trebalo da rade na brzom okončanju učešća u ratu s Iranom, čak i ako to znači da ciljevi koje je postavila Trampova administracija neće biti ostvareni. Ovakvu sliku pokazalo je istraživanje koje su sproveli Reuters i Ipsos.

Prema istraživanju kompanije GeoPoll u Egiptu, Keniji, Nigeriji, Pakistanu, Saudijskoj Arabiji i Južnoafričkoj Republici, samo 18 posto ispitanika krivi Iran za sukob i njegove globalne posljedice, dok 29 posto krivi SAD, a 38 posto Izrael.

Ni američki predsjednik nije zadvoljan razvojem situacije. „Moraćete da naučite da se borite sami za sebe, SAD više neće biti tu da vam pomažu, kao što ni vi nijeste bili tu za nas. Iran je, praktično, razorena država. Težak dio je gotov. Idite sami po svoju naftu”, poručio je Tramp evropskim partnerima, posebno kritikujući Francusku zbog toga što nije dozvolila da avioni lete nad njenom teritorijom da bi vojne zalihe prevezli u Izrael. Ljut je i na druge saveznike, prvenstveno Englesku i Italiju. Španija je odavno na tapetu.

Zemlje Zaliva su najviše pogođene akcijama SAD-a i Izraela u Iranu.  Najvažniji američki partneri u Persijskom zalivu  su: Saudijska Arabija, UAE, Katar, Kuvajt, Bahrein i Oman. Ove države su dio Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC), regionalne političke i ekonomske organizacije, osnovane 1981. godine, sa ciljem da sarađuju u oblastima kao što su: ekonomija, trgovina, bezbjednost, odbrana, politika i regionalna stabilnost. One čine i jezgro američkog bezbjednosnog sistema u regionu.

SAD imaju vojne objekte na najmanje devetnaest lokacija u Bahreinu, Egiptu, Iraku, Izraelu, Jordanu, Kuvajtu, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Siriji i UAE. Od ovih baza osam se smatra  stalnim. Američka vojska koristi i velike baze u Džibutiju i Turskoj, koje pripadaju drugim regionalnim komandama, ali često značajno doprinose američkim operacijama na Bliskom istoku.

Sve zemlje domaćini imaju sporazume sa SAD o vojnom prisustvu, osim Sirije. Međutim, u maju 2025. godine, Sirija i SAD započele su normalizaciju odnosa nakon što je Tramp najavio ukidanje sankcija toj zemlji. U  Bahreinu boravi najveći broj stalno raspoređenog američkog osoblja. Tu se nalazi Peta flota američke mornarice. Katar se smatra strateški najvažnijim zbog najveće vojne baze Al Udeid, u kojoj je stacionirano oko 10.000 američkih vojnika. Ova baza osnovana 1996.  predstavlja istureni štab američke Centralne komande (CENTCOM), koja upravlja vojnim operacijama na ogromnom prostoru od Egipta do Kazahstana. Katar ima i tursku vojnu bazu, a sarađuje i s Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom kroz zajedničke vježbe i nabavku oružja.

U Kuvajtu je logistički hub, posebno važan za Irak. Važna za protivraketnu odbranu i avijaciju je američka baza Princ Sultan u Saudijskoj Arabiji. Procjenjuje se da se danas u Zalivu nalazi između 40 i 50 hiljada američkih vojnika.

Baze ne pružaju samo bezbjednosni kišobran, već i pristup naprednim odbrambenim sistemima, obavještajnim kapacitetima i vojnoj tehnologiji. SAD ima vojno prisustvo u svim državama Zaliva osim Irana, što čini najgušću mrežu baza na svijetu.

Amerikanci uz pomoć svojih saveznika kontrolišu jednu stranu Zaliva. Druga strana u cjelokupnoj dužini je pod kontrolom Irana.

Od početka sukoba iranske snage su redovno raketirale američke baze u ovom dijelu svijeta, a projektili su stigli i do Kipra. Baze koje SAD imaju u Džibutiju, Egiptu i Turskoj za sada nijesu bile pogođene.

Stručnjaci kažu da nije jasno šta državama Zaliva njihovi saveznici zapravo mogu da ponude. Naročito u situaciji u kojoj upravo oni naprave problem, koji nijesu u stanju da riješe.

U petak je Saudijska Arabija presrela više talasa iranskih dronova, dok je kuvajtska Petroleum Corporation saopštila da je njena rafinerija Mina al-Ahmadi bila meta nekoliko napada dronovima, zbog čega su pojedini pogoni obustavili rad. Ove srijede potvrđeno je raketiranje tankera kompanije QatarEnergy. Iz Katara su javili da nema povrijeđenih i da su dva od tri iranska projektila presretnuta. Treći je napravio određenu štetu.

Katar je, inače, drugi najveći partner SAD-a u programu Foreign Military Sales (FMS), odmah nakon Saudijske Arabije. Riječ je o zvaničnom kanalu preko kojeg SAD prodaju oružje i vojnu opremu drugim državama. Američki State Department je naveo da su nedavne velike isporuke Kataru uključivale Patriot raketni sistem dugog dometa, sistem NASAMS, radare, sisteme ranog upozorenja i borbene helikoptere.

Sa Saudijskom Arabijom ne postoji formalni sporazum o uzajamnoj odbrani poput NATO-a, već sporazumi o vojnoj saradnji. Ova zemlja ima i bezbjednosno partnerstvo sa Pakistanom. Procjene su da je u ovoj zemlji raspoređeno između 1500 i 2000 tamošnjih vojnika.

Podaci govore da SAD odavno  dobro posluje u ovom komadu svijeta. U drugoj polovini marta SAD su najavile ugovor o prodaji oružja vrijedan 8,4 milijarde dolara UAE.

Prema podacima koje je tik pred COVID prikupio Forum on the Arms Trade iz američkog programa Foreign Military Sales, 2019. godine ugovoreno je oko 25,5 milijardi dolara poslova sa devet zemalja regiona Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. To se poredi sa svega 11,8 milijardi dolara u 2018. godini, što predstavlja rast od 118 odsto. I tada je prodaja naoružanja na Bliskom istoku rasla brže od ukupnog trenda i činila više od trećine ukupne svjetske prodaje.

Katar i Saudijska Arabija činili su po 6,8 odsto ukupnog svjetskog uvoza oružja u periodu 2020–2024., što ih čini trećim i četvrtim najvećim uvoznicima na globalnom nivou. UAE su 11. najveći uvoznik oružja, sa udjelom od 2,6 odsto globalnog uvoza u istom periodu. Prema Stockholm International Peace Research Institute, Saudijska Arabija je glavni primalac američkog oružja. Između 2020. i 2024. godine, ova zemlja je primila 12 odsto ukupnog američkog izvoza oružja. Oko 74 odsto uvoza oružja Saudijske Arabije dolazi iz SAD-a.

Kako sukob odmiče, Iran bi mogao pokušati razbiti jedinstvo GCC-a, iskorištavajući razlike u interesima i perspektivama između tamošnjih država, od kojih svaka ima različite odnose s Iranom, SAD-om, Izraelom, ali i međusobno. Države GCC-a nisu zaboravile zalivsku krizu tokom prvog mandata predsjednika Trampa, kada su Saudijska Arabija, UAE i Bahrein prekinule odnose, zatvorile vazdušni prostor i blokirale Katar zbog navodnog finansiranja terorizma i veza s Iranom.

Geostrateški značaj regiona prevazilazi njegove ogromne rezerve ugljovodonika koje su među najvećima na svijetu, i obuhvata kontrolu nad Hormuškim moreuzom, jednim od najvažnijih pomorskih uskih grla u globalnoj trgovini energentima. Američko vojno prisustvo nikada nije bilo privremeno taktičko rješenje; ono se postepeno oblikovalo u sastavni dio šire strategije upravljanja regionalnim odnosima i zaštite globalnih ekonomskih interesa. Uprkos namjeri da doprinese stabilnosti, ovaj bezbjednosni aranžman stvara složen skup političkih i strateških dilema. Prisustvo stranih vojnih baza, u regionu obilježenom trajnim tenzijama, zamišljen je kao faktor kakve takve bezbjednosti. Sada znamo, u isto vrijeme je i razlog za strah od odmazde.

Realan je i scenario da bi zemlje Zaliva mogle polako okretati svoj fokus drugim igračima, prvenstveno Kini i Rusiji. Nemogućnost kontrolisanja sukoba od strane Vašingtona i neka nova normalnost na koju će se očigledno morati privići, mogu dovesti i do radikalnijih poteza. Ekonomskih prije svega, a onda možda i strateških.

Ovaj region je očigledno težak za održavanje i u mirnodopskim uslovima. Neizvjesnost svih aktera uključenih u sukob sa Iranom donosi svakodnevne probleme u vrlo razjedinjeni GCC. Koherentan i jedinstven GCC nije samo težnja američkih kreatora politike, već osnovni stub njihovih interesa na Bliskom istoku.

Dio ove zamršene situacije je i demografska slika regiona. Ukupno u zemljama Zaliva živi oko 60 miliona stanovnika. Najviše u Saudijskoj Arabiji – 36 miliona. Međutim, domicilno stanovništvo čini svega polovinu ove brojke. Stranci u  Saudijskoj Arabiji čine oko 13 miliona populacije. Ukupno u svim zemljama ih je oko 50 posto. Umnogome ekonomije ovih zemalja zavise od stranih eksperata i radnika. Kako će rakete i dronovi iz Irana uticati na demografiju, samim tim i ekonomiju regiona, možemo samo naslućivati.

Bogati i neslobodni

Zemlje Zaliva, saveznice SAD,  su monarhije u kojima vladajuće porodice imaju dominantnu ili političku moć. Većina sistema se može opisati kao autoritarna ili hibridna, sa ograničenim institucionalnim mehanizmima za političko učešće građana. U nekim državama postoje parlamenti ili savjetodavna tijela, ali njihova uloga je često ograničena, bez stvarne kontrole nad izvršnom vlašću. Čak i tamo gdje postoje izbori, oni su tu da daju legitimitet sistemu.

U pogledu građanskih sloboda, region Zaliva bilježi brojna ograničenja, posebno u oblasti slobode izražavanja, udruživanja i političkog organizovanja. Prema analizama organizacija poput one Amnesty Internationala, vlasti u više zemalja koriste zakone o bezbjednosti i sajber kriminalu kako bi suzbile kritiku i ograničile javni prostor. Mediji i internet su pod snažnim nadzorom države.

Među zalivskim državama postoje određene razlike u stepenu političkih prava. Kuvajt se često izdvaja kao najotvoreniji sistem  sa relativno aktivnim parlamentom i višim nivoom političke participacije, iako spada u kategoriju djelimično slobodnih zemalja.

Širi kontekst objašnjenja ovakvih sistema često se vezuje za specifičan „socijalni ugovor”. Države obezbjeđuju visok životni standard, socijalne benefite i ekonomsku stabilnost, dok građani zauzvrat imaju ograničen politički uticaj.

Dragan LUČIĆ

Najveće ruske luke za izvoz nafte na Baltičkom moru, Ust-Luga i Primorsk, teško su pogođene ukrajinskim dronovima. To će uticati na globalno tržište nafte. Ako je Ukrajina i ranije mogla ometati ruski izvoz nafte i plina, zašto to radi tek sada? Odgovor može biti – Tramp pokušava, koristeći nedostatak nafte na globalnom tržištu, oslabiti kinesku ekonomiju. Deficit nafte i plina  će mu pomoći i da poveća zavisnost EU od SAD. On želi  upravljati i sukobom između Rusije i Evrope, čineći ih obje zavisnim od podrške američke administracije

U posljednjih 10 dana marta, najveće ruske luke za izvoz nafte na Baltičkom moru, Ust-Luga i Primorsk, nekoliko su puta teško pogođene ukrajinskim dronovima. Plamenovi i oblak dima koji dolaze iz rezervoara za skladištenje nafte i naftnih terminala mogu se vidjeti na satelitskim snimcima. Požar u Primorsku je gotovo ugašen, ali u Ust-Lugi je požar, koji je započeo 25. marta, eskalirao nakon novih napada 29. i 31. marta.

Ruske kompanije koje transportuju naftu preko ovih luka suočavaju se  s ozbiljnim poteškoćama i obustavljaju  poslovanje. To će uticati na globalno tržište nafte, jer se oko 40 posto ruskog izvoza nafte odvija iz Primorska i Ust-Luge.

Luka Primorsk u prosjeku dnevno pretovari 138 hiljada tona nafte i 40 hiljada tona dizel goriva. Poređenja radi, Crna Gora troši oko 450 hiljada tona naftnih derivata godišnje. Luka Ust-Luga šalje na izvoz oko 95 hiljada tona nafte dnevno.

Nemogućnost odbrane tako važnih izvoznih luka od napada dronovima u petoj godini rata pokazuje stvarni vojni kapacitet Rusije. Ona nije uspjela uništiti vojni potencijal Ukrajine, iako je, kada je rat počeo,  imala ogromne prednosti nad njom i mnogo više resursa. Tokom posljednjih šest mjeseci, ukrajinske snage su stalno povećavale obim i broj napada dronovima i raketama. Ranije su uglavnom ciljali vojne fabrike ili proizvođače elektronike i hemikalija, koji snabdijevaju industriju naoružanja. Ali od februara značajna količina napora je usmjerena na ruske pogone za proizvodnju i izvoz nafte i gasa. Ust-Luga i Primorsk  su najznačajnije (ali ne i jedino) dostignuće.

Pitanje je: ako je Ukrajina mogla i ranije ometati ruski izvoz nafte i plina, zašto to nije učinjeno? I zašto se to radi sada, kada će zbog globalnog deficita nafte, ruski izvoznici moći kompenzirati trenutne gubitke porastom cijene nafte uzrokovanim, dijelom, poremećajem ruskih isporuka?

Odgovor može biti – nije joj bilo dozvoljeno da to učini. Čini se da su ukrajinske snage počele ciljati ruske objekte za izvoz nafte i plina, jer američka administracija želi produbiti deficit ugljovodonika.

Donald Tramp nije uspio prisiliti Iran da prihvati američke uvjete i uspostavi američku kontrolu nad iranskim izvozom nafte i plina. Situacija je prilično opasna za američkog lidera, jer on mora zaustaviti neprijateljstva iz političkih razloga a ne može to učiniti dok ne postigne sporazum s Iranom. Ipak, on pokušava nešto izvući iz trenutnih okolnosti, koristeći nedostatak nafte na globalnom tržištu kako bi što više oslabio kinesku ekonomiju. Deficit nafte i plina  pomoći će Trampu i da poveća ovisnost EU o SAD-u. Tramp je 31. marta izjavio da sve zemlje koje pate od blokade Hormuškog stratega trebaju kupovati gorivo u SAD-u. Prije toga je obećao da će SAD natjerati Iran da otvori Hormuški stratego i da će to postati američki poklon drugim zemljama, posebno Kini.

Tramp želi da Rusija postane američki saveznik u predstojećem sukobu s Kinom, iako ne želi dati Rusiji nikakve značajne ustupke za to. Želi takođe upravljati sukobom između Rusije i Evrope, čineći ih obje ovisnima o političkoj podršci američke administracije. Sada Tramp ne želi vršiti pritisak na Kremlj, jer to može omesti američke napore i zakomplicirati postizanje sporazuma s Iranom. Čak  je napravio gest dobre volje prema Rusiji i privremeno ublažio sankcije na rusku naftu. U danima kada je Ukrajina uništavala ruske luke, delegacija članova ruskog parlamenta posjetila je SAD prvi put u dvanaest godina

Zahvaljujući ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, Donald Traamp je uspio spriječiti ruski izvoz nafte i sačuvati nestašicu nafte na globalnom tržištu bez ugrožavanja interakcije između Moskve i Washingtona.

Ne treba zaboraviti: nafta nije bila jedina meta ukrajinskih napada. Ukrajinski dronovi su 27. i 29. marta, oštetili kompleks za preradu plinskog kondenzata Novatek u Ust-Lugi. Zbog toga će drugi najveći ruski proizvođač prirodnog plina, koji izvozi ukapljeni prirodni plin (LNG) u EU, morati prekinuti poslovanje na neodređeno vrijeme. Teško je procijeniti štetu, jer požar još nije ugašen. Dakle, tačan vremenski okvir za popravke ostaje nepoznat.

Iako je EU gotovo prestala kupovati rusku naftu, Rusija prodaje gotovo polovinu svog izvoza LNG-a u EU. Čak se  u januaru 2026.,  kada su se ukupni ruski prihodi od izvoza fosilnih goriva prepolovili u poređenju s januarom 2025. godine zahvaljujući Trampovim sankcijama, francuski uvoz ruskog LNG-a povećao za 57 posto u odnosu na prethodni mjesec. Udio ruskog plina u potrošnji prirodnog plina u EU pao je sa 40 posto prije invazije na Ukrajinu na približno 14 posto.  Međutim, pad se dogodio uglavnom zbog pada uvoza plina iz cjevovoda.

Ruski LNG će, po planu,  biti potpuno zabranjen u EU do 1. januara 2027. godine. Ali, ako se situacija na globalnom tržištu pogorša, ova odluka može biti poništena, kao što se dogodilo 24. marta s prijedlogom da se trajno zabrani uvoz ruske nafte. Osim toga, Mađarska i Slovačka su već pokrenule pravne mjere protiv odluke o postepenom ukidanju ruskog plina.

SAD su postale dominantni dobavljač LNG-a Evropi nakon što je Rusija napala Ukrajinu. Sada SAD osiguravaju 57 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU, a ako ruski LNG bude potpuno zabranjen u EU, bit će zamijenjen američkim. Snabdijevanje plinom nije samo pitanje profita, već i geopolitičke ovisnosti. Dakle, američka administracija je zainteresirana da uvoz ruskog LNG-a učini teškim i nesigurnim. Evropske zemlje ne bi trebale tražiti načine da produže uvoz ruskog LNG-a, već ih treba natjerati da ga zamijene čak i prije zvanične zabrane. Uništavanjem Novatekovih postrojenja, ukrajinska vojska prisiljava Evropu da donese odluku u američkom interesu.

Napad na Novatek kompleks u Ust-Lugi postao je nastavak prethodnih ukrajinskih pokušaja da poremeti izvoz ruskog gasa. 11. marta, Gazprom je izvijestio o stalnim napadima ukrajinskih dronova na Turski tok i Plavi tok (cjevovodi koji povezuju Rusiju i Tursku ispod Crnog mora).

Zahvaljujući ratu u Iranu, SAD su dobile priliku ne samo da zamijene ruski LNG u Evropi, već i da značajno smanje isporuke gasa iz Katara. Bilo je prilično lako predvidjeti da će se Iran osvetiti na izraelski napad na iransko polje Južni Pars. Iran je 19. marta napao katarski izvozni LNG centar Ras Laffan (najveći na svijetu), uništivši 17 posto katarskih izvoznih kapaciteta. Procijenjeno je da će obnova trajati i do pet godina.

Iranski napad je izazvao  nagli porast globalnih cijena energije. Ozbiljno je narušio  i reputaciju Katara kao pouzdanog dobavljača. Ako Rusija bude uklonjena s evropskog tržišta LNG-a, ruski izvoz preko Crnog mora bude prekinut, a izvozni kapaciteti Katara budu teško oštećeni, SAD će ostati jedini pouzdani dobavljač LNG-a za Evropu i Tursku, uprkos tome što su američke cijene veće. To znači da će evropske zemlje i Turska postati ekonomski i geopolitički ovisne o SAD-u.  Zelenski pomaže Trampovoj administraciji da postigne ovaj cilj.

SAD su izjavile da će iskoristiti svoj novi uticaj. Endrju Puzder, američki ambasador pri EU, 27. marta je zaprijetio da bi cijene nafte i gasa za Evropu mogle postati mnogo veće ako se sporazum postignut između američkog predsjednika mpa i predsjednice Evropske komisije Ursule von der Lejen ne primijeni bez daljnjeg odlaganja ili promjena.

Uloga koju Zelenski pokušava dobiti od Trampa nije ograničena pomaganjem SAD-u da stekne dominantnu ulogu na evropskom i turskom tržištu nafte i plina. Njegova  turneja po državama Perzijskog zaliva,  krajem marta, dokazala je spremnost da pomogne SAD-u da ojača kontrolu nad državama Zaliva  pod izgovorom rata s Iranom. Ukrajina obećava da će pomoći američkim saveznicima da se odbrane od iranskih dronova. Uloga Ukrajine u regiji direktno je povezana s američkim vojnim prisustvom. To je važan doprinos u formiranju geopolitičkog bloka predvođenog SAD-om, koji može ostati kao alat američke dominacije u regiji čak i nakon završetka rata s Iranom.

Ako Tramp odluči da je Zelenski koristan za njegove planove, ukrajinski predsjednik može biti siguran da će sačuvati svoju poziciju kada se uspostavi primirje. Može se nadati i da neće biti prisiljen da preda cijeli Donbas Rusiji u zamjenu za mir. Ali, Ukrajina će biti vezana za Trampove geopolitičke projekte. Uplesti će se u nove sukobe. Nema garancije da će, pomažući Trampu, zauzvrat dobiti mir s Rusijom pod pristojnim uslovima.

Dmitri GALKIN

Izvještava se da je Kiril Dmitriev, specijalni izaslanik predsjednika Putina za pregovore s administracijom SAD, Stivenu Vitkofu I Džerardu Kušneru koji predstavljaju Trampa, obećao da će Moskva prestati dijeliti obavještajne informacije s Iranom ako Vašington prestane dostavljati Ukrajini vojne informacije o Rusiji. Ako Rusija pomogne SAD-u da postigne sporazum s Iranom, izdaja Ukrajine mogla bi se smatrati prikladnom cijenom za spašavanje globalnog imidža SAD-a i reputacije Trampa. Si Điping vuče poteze za zaštitu kineskih interesa

Globalne cijene sirove nafte, nakon kratkog pada, ponovo su počele rasti 24. marta. Porasle su za pet posto, a eskalacija cijena nafte nastavila se 24. marta i ponovo su porasle iznad 100 američkih dolara po barelu.

Odluka SAD-a da privremeno ukine sankcije na prodaju i isporuku iranske nafte nije donijela olakšanje globalnom tržištu, a naštetila je političkom imidžu predsjednika Donalda Trumpa. On nije uspio slomiti iranski otpor što je negativno uticalo na američku ekonomiju i nije mogao spriječiti efikasnu blokadu Hormuškog moreuza. Štaviše, Iran je uspostavio kontrolu nad brodskim prometom kroz moreuz, što je pojačalo iranski uticaj na globalna pitanja.

Američkom predsjedniku preostale su samo dvije opcije. Prva je pokretanje kopnene operacije. To može ugroziti njegovu političku karijeru i garantirati pobjedu Demokratskoj stranci na međuizborima za Kongres. Druga opcija je okončanje rata. Ali da bi to postigao, Trump mora postići dogovor s Iranom pod uvjetima koji bi trebalo uključivati ​​ograničavanje izvoza iranske nafte u Kinu.

Postizanje dogovora s Iranom postalo je izuzetno teško za Trumpa, jer je napravio fatalnu grešku odabirom saveznika u ovom ratu. Trump je vjerovao da će moći iskoristiti izraelsku ratnu mašineriju i sposobnosti njegovih obavještajnih službi u američku korist. No sadašnji izraelski kabinet, na čelu s premijerom Benjaminom Netanyahuom, želi uništiti iransku ekonomiju i infrastrukturu i time lišiti Iran resursa potrebnih da ostane regionalna sila. Netanyahu ne osjeća interes za prekid vojnih akcija prije nego što iranska ekonomija bude oštećena do te mjere da se ne može obnoviti. Izraelski premijer je nesumnjivo svjestan da produžavanjem neprijateljstava uništava ne samo iransku ekonomiju, već i popularnost američkog predsjednika. Ali Netanyahua, čini se, ne brine Trumpova budućnost.

Trump je 21. marta izjavio da “smanjuje” operaciju protiv Irana. Govoreći u Bijeloj kući 23. marta, Trump je novinarima rekao da SAD razgovaraju s “pravim ljudima” kako bi postigle dogovor s Iranom.

Teško je povjerovati da je Trump postigao bilo kakav uspjeh u pregovorima s Iranom, koji se, prema riječima predsjednika iranskog parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa, i ne održavaju. Izraelska vojska je namjerno ubila jedinu osobu koja je imala dovoljno autoriteta da natjera vjerske konzervativce da pristanu na američke uslove. Sekretar Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Larijani, koji je poginuo 17. marta u zračnom napadu, bio je najmoćniji pragmatičar u iranskom establišmentu i arhitekt iranske vojne i diplomatske strategije. Bio je lojalan bivšem vrhovnom vođi Aliju Hamneiju i ostao je u njegovoj sjeni, ali je nakon njegovog atentata dobio slobodu djelovanja i pojavio se kao dominantna politička figura.

Izvještava se da je Kirill Dmitriev, specijalni izaslanik ruskog  predsjednika Vladimira Putina za pregovore s američkom administracijom, ubrzo nakon smrti Alija Larijanija dao zanimljiv prijedlog svojim kolegama Stevenu Witkoffu i Jaredu Kushneru, koji predstavljaju Trumpa. Dmitriev je obećao da će Moskva prestati dijeliti obavještajne informacije s Iranom (ranije su ruski zvaničnici nekoliko puta negirali saradnju s Teheranom u toj sferi). U zamjenu za to, od Washingtona se očekivalo da prestane dostavljati Ukrajini vojne informacije o Rusiji.

Takav prijedlog pokazuje da Moskvi hitno treba vojni uspjeh kako bi opravdala rat u ratu u očima ruskog društva. I Putin je spreman da to skupo plati. Jer pomažući SAD-u da ostvari svoje ciljeve u Iranu, Rusija će neminovno pogoršati svoje odnose s Kinom.

Trumpova administracija se nadala da će odvojiti Rusiju od Kine. U članku koji je 17. marta objavila američka digitalna novinska kompanija Politico navedeno je da Washington očekuje da će pomaganjem Moskvi da okonča rat u Ukrajini moći odvojiti Rusiju od kineskog uticaja. Zato se američka administracija uključila u pregovore o uspostavljanju primirja u Ukrajini. Glavni problem je što Trump ne može dati ustupke Putinu, a da ne razočara značajan dio svojih pristalica i ne naruši imidž SAD-a u svijetu. Uz pomoć sankcija na ruski izvoz nafte i plina, Trump je prisilio Kremlj da bira između kolapsa ruskog financijskog sustava u slučaju nastavka rata i primirja bez predaje cijelog Donbasa Rusiji. Ali, sada se značaj Moskve za Washington  povećao. SAD-u je Rusija potrebna ne samo za sprječavanje geopolitičkih prijetnji koje nameće Kina, već i za postizanje rezultata u ratu s Iranom. Ako bi Rusija pomogla SAD-u da postigne sporazum s Iranom, izdaja Ukrajine mogla bi se smatrati prikladnom cijenom za spašavanje globalnog imidža SAD-a i reputacije Trumpa.

Kineska vlada i državni mediji pokušavaju projicirati sliku snažnog partnerstva s Rusijom. Ali stvarni postupci Pekinga pokazuju da kineski lideri ne vjeruju da ovo partnerstvo zaista ima budućnost.

U Rusiji Kina ne ulaže u ekonomske projekte koji su značajni na nacionalnom nivou. Kineska ekonomska aktivnost je usmjerena na jačanje ekonomskih veza s regijama ruskog Dalekog istoka. Kineske kompanije takođe profitiraju od prekida evropskog uvoza u Rusiju. Kineske strane direktne investicije u Rusiju procjenjuju se na približno 17,4 milijarde američkih dolara. To je samo tri puta više od investicija u Srbiju, koja ima znatno manje mineralnih resursa koje uvozi Kina. Najveće kineske banke pokušavaju da ne krše američke sankcije protiv Rusije i odbijaju da finansiraju trgovinske operacije s njom.

Takav pristup zasniva se na razlici između ruskih i kineskih strateških interesa, što dobro razumiju i Moskva i Peking. Kina ne želi demontirati postojeći globalni sistem. Ona teži da stekne veći uticaj i bolje mjesto u njemu. Rusija nema šanse da ostane globalna sila, osim ako se svjetski poredak radikalno ne promijeni. Prije svega, Rusija treba da oslabi EU, jer ne može uspješno da se takmiči s njom čak ni na postsovjetskom prostoru. Nasuprot svojim ruskim težnjama, Kina želi da EU postane jača i da se pojavi kao nezavisni globalni igrač.

U posljednje vrijeme postoje jasni znaci da se Kina počela pripremati za predstojeće pogoršanje odnosa s Rusijom zbog njenog vrlo vjerovatnog okretanja prema SAD-u.

A najvažnija među njima je prilagođavanje kazahstanskog ustava koji je odobren putem nacionalnog referenduma 15. marta. Promjene, koje su napravljene na inicijativu predsjednika Kasima-Žomarta Tokajeva, označavaju kraj dosadašnje vanjske strategije zasnovane na razvoju odnosa s različitim centrima globalnog uticaja. Vanjska politika bivšeg kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva zasnivala se na multivektorskom pristupu. Različite grupe kazahstanske političke elite mogle su podržavati različiti centri međunarodne orijentacije. Kazahstan je istovremeno jačao veze s Rusijom, SAD-om, Turskom, EU, Velikom Britanijom i Kinom. Sada je takva mogućnost eliminirana. Senat, gornji dom Parlamenta, gdje su se okupljali predstavnici elitnih grupa, prestat će postojati. Novi parlament će imati samo jednu komoru i uzimajući u obzir političke realnosti Kazahstana, nema sumnje da će ga formirati ljudi koje će izabrati predsjednik.

Osim toga, postojat će “Narodni savjet”, novo savjetodavno tijelo, čije će članove direktno imenovati predsjednik. Predsjednik će takođe dobiti ovlaštenje da imenuje sve ključne zvaničnike i donosi odluke o tome koji se strani ugovori trebaju poštovati. Novi Ustav uklanja odredbu koja kaže da ratificirani međunarodni ugovori imaju prednost nad domaćim pravom, tako da će njihovo ispunjavanje zapravo zavisiti od volje predsjednika.

Rusija gubi sposobnost uticaja na političku situaciju u Kazahstanu. Strano finansiranje političkih stranaka i nevladinih organizacija bit će potpuno zabranjeno. Proruske političke grupe će se suočiti s ozbiljnim finansijskim problemima. Ruski je izgubio status državnog jezika i ne može se smatrati ravnopravnim kazaškom.

Tokajev je uklonio većinu prepreka koje su ometale politički kurs orijentiran isključivo na Kinu, koja ne može riješiti svoje logističke probleme bez Kazahstana. Sedmicu dana prije referenduma, Tokajev je pokazao da se ne boji distancirati svoju zemlju od Rusije. U dijelu Sovjetskog izložbenog centra u Moskvi koji sada pripada Kazahstanu, postavljena je bista Alihana Bukeyhanova, jednog od vođa kazahstanskog nacionalističkog pokreta. Alihan Bukeyhanov, koji je želio da Kazahstan postane nezavisan od Rusije, osuđen je na smrt od strane sovjetskih vlasti.

Dmitri GALKIN