Povežite se sa nama

SVIJET

Krik umornih od beznađa

Objavljeno prije

na

Mnogo je ,,crnih labudova” u savremenom svijetu. Nekada se vjerovalo da su svi labudovi bijeli, ali su onda Evropljani u 18. vijeku otkrili u Australiji i crne. Prije neku godinu libanski profesor, finansijski stručnjak i pisac nazvao je ,,crnim labudovima” krajnje nepredvidive događaje koji remete status kvo i mijenjaju čovječanstvo.

Ljudska bića nisu opremljena da se nose sa takvim događajima, ocijenio je Nasim Nikolas Taleb u svom bestseleru Crni labud iz 2007. Takvi događaji nadmašuju čovjeka i mijenjaju tok istorije. Talebova razmišljanja padaju na pamet u sagledavanju nevjerovatnih događaja u svijetu u posljednjoj deceniji.

 

Početkom 2000-te u SAD eksplodirao je mjehur informatičkih tehnologija poslije umnogome špekulativnih ulaganja u kompanije zasnovane na poslovima posredstvom interneta; uslijedili su 11. septembra 2001. teroristički napadi na SAD poslije kojih je administracija u Vašingtonu započela ratove u Avganistanu i Iraku; onda je 2008. iz SAD krenuo slom svjetskih kreditnih tržišta.

Od početka ove godine gori Bliski istok, a prije dvije nedjelje najrazorniji zemljotres i cunami su pogodili Japan, jednu od najrazvijenijih zemalja svijeta. Čovječanstvo strahuje da u tamošnjoj nuklearnoj elektrani Fukušima ne uslijedi katastrofa poput one u Černobilju u Ukrajini 1985.

U vrtu čovječanstva je mnogo ,,crnih labudova.” U stvari, mi živimo u periodu gotovo nezabilježene neizvjesnosti i previranja. Pobune u Tunisu i Egiptu, rat u Libiji, kataklizme u Japanu su po razmjerama epski i, čini se, potpuno nepredviđeni. Oružani sukobi i prirodne katastrofe, ekonomski i politički sukobi zauvijek mijenjaju čovječanstvo.

Ko je mogao da pomisli da će već do marta 2011. arapski svijet ne samo uzavreti već da će uglavnom mirnim sredstvima vidjeti leđa dvojici među najdugovječnijim autokratama. Da će Ujedinjenje nacije odobriti intervenciju pod vođstvom SAD u jednoj muslimanskoj državi i da će do prije neki dan druga po snazi svjetska privreda biti preplavljena cunamijem. Oni koji bi na početku godine tako nešto prognozirali, bili bi ismijani kao iluzionisti.

No, nije nepredvidivost ovih događaja ono što ih čini toliko važnim. Nepredvidivost je uvijek dio ljudskog okruženja. U pitanju su suštinske promjene koje ti događaji nose i koje ih čine istinski istorijskim.

Prvo je bio ustanak širom arapskog svijeta. To i nije velika novost na Bliskom istoku, budući da je značajan broj tamošnjih vladara to postao u državnim udarima prije jedne generacije. Ovog puta je, međutim, situacija drugačija. Stvari su se, kako sada izgleda, odvijale spontano, prelazile su granice uz pomoć Tvitera i mobilnih telefona i za sada se ne može utvrditi neka posebna politička grupa ili organizacija koja je pokrenula ustanak.

Novo u sadašnjim zbivanjima je zajednički krik socijalnih klasa i generacijskih grupa da su umorne od korupcije i ekonomskog i društvenog beznađa. Ljudi žele slobodu, ali još više uklanjanje postojećih struktura vlasti koje smatraju da su im ograničile horizonte i sputale aktivnosti.

Nezapošljena mladež je u tome glavni faktor. U gotovo svakoj od zemalja koje danas tresu demonstracije nezapošljeno je 30 do 40 odsto stanovništva do 25 godina. Među svim nezapošljenima oko 20 odsto su mladi. Kazan ključa na Bliskom istoku, no situacija je slična i u Evropi.

Tome treba dodati druge činioce, poput sve veće urbanizacije, čak i u zemljama koje su najnenaseljenije. I ranije su postojali marševi bezemljaša, naročito u Aziji, no sadašnje revolte čini toliko moćnim to što se mase mogu okupiti na trgovima na poruke preko mobilnih telefona.

Ono što ovaj pokret čini specifičnim u arapskom kontekstu jeste istaknuta uloga žena među demonstrantima. Među najistaknutijim govornicima na protestima bile su žene svih doba. To pokazuje da obrazovanje, naročito u formalno sekularnim državama kao što su Egipat i Tunis, ali i u Iranu kojim dominiraju muslimani šiiti, daje novu generaciju žena diplomaca koje imaju snažna gledišta u pogledu društva i politike.

Dalje veliko iznenađenje ovog pokreta, koje je zateklo nespremnim bliskoistočne ,,eksperte”, bila je brzina kojom su miroljubivim demonstracijama uklonjeni sa vlasti dvojica među vladarima sa najdužim stažom u regionu – predsjednici Egipta i Tunisa Hosni Mubarak i Ben Ali. Oni su otišli gotovo bez borbe i u roku od nekoliko nedjelja od izbijanja protesta.

Razni razlozi mogu da budu navedeni zašto to nije bio slučaj u Libiji, Bahreinu ili, za sada, u Jemenu. Jedan razlog je nafta. Bogatstvo koje dolazi sa naftom i koje su sakupili vladari i njihovi bliski saradnici, možda lakše može da odagna promjene, kao što to sada očajnički čine vlastodršci u Saudijskoj Arabiji i zemljama Zaliva.

Drugi činilac je armija. Prva stvar koju je Gadafi, i sam pripadnik vojske, uradio kada je došao na vlast, bila je neutralisanje oružanih snaga, uskratio je njenim pripadnicima opremu i plate. Osnovao je kao svoju ličnu gardu malu grupu dobro naoružanih i plaćenih specijalnih snaga.

U Tunisu i Egiptu armija je u prošlosti odigrala mnogo važniju i neutralniju ulogu.

I, kao i u slučaju kolapsa Sovjetskog Saveza u Istočnoj Evropi, protivljenje oružanih snaga i policije da pucaju na svoj narod na kraju je riješilo sudbinu režima.

Na Bliskom istoku uslovi u kojima će se odvijati rasprava o budućnosti društva i politike nikada više neće biti isti. Od toga u kom smjeru će se stvari kretati u arapskom svijetu, mogle bi da ih slijede zemlje u kojima je korupcija utemeljena i vladaju autokrate – u Centralnoj Aziji, Iranu, Rusiji, smatraju neki zapadni analitičari.

Ukoliko ustanci u arapskom svijetu predstavljaju polovinu stvari koje nisu bile očekivane ove godine – druge velike događaje čine užasan zemljotres i gigantski cunami u Japanu. Ničeg novog nema u obje prirodne katastrofe. Japan, u centru trusnog područja, priprema se za njih decenijama, namećući stroga pravila u gradnji i podižući morske nasipe.

Neočekivana je bila silina, i posljedice. Talasi su zbrisali nasipe, noseći sve pred sobom – kamione, kuće i instalacije – i izazvali najveću nuklearnu krizu još od nuklearki Ostrva tri milje u SAD i Černobilja. Ovakva razaranja u zemlji toliko inženjerski i tehnički vičnoj poput Japana, državi dobro pripremljenoj, navelo je sve u razvijenom i svijetu u razvoju da se zamisle kakva je tek situacija u njihovim zemljama.

Što se više uči, sve više se vraća starim saznanjima o Ostrvu tri milje iz 1979, ignorisanim upozorenjima na opasnost, vezama između regulatora i kompanija za pružanje usluga i prikrivanja pravih razmjera problema kada do njih dođe. Za Japance to postavlja pitanje njihovog povjerenja u vladu i poslovne krugove. Za ostatak svijeta to je osjećaj zle slutnje zbog mogućeg paljenja jezgra što bi moglo da ima posljedice po ljudsko zdravlje, lanac ishrane i životnu sredinu.

U dubljem smislu zemljotres i cunami, koji se dešavaju u razvijenoj industrijskoj naciji uticali su na sve veći strah od prirode poremećene ljudskim razvojem. U očima javnosti postoji osjećaj da je priroda jača od tehnologije i da je čovječanstvo na neki način prešlo vlastite granice. Japan je znao da se nalazi na geološkom rasjedu, pripremao se za to i potom je spoznao da su njegovi napori bili neznatni u odnosu na svemoćnu prirodu. Strah od prirodnog i strah od nuklearnog su dvije zaostavštine zemlje koja je mislila da je spremna.

Događaji u arapskom svijetu i u Japanu su jasno sami za sebe posebni. Međutim, zajednički je odnos prema starom poretku kome je istekao rok, koji više ne odgovara potrebama ljudi. Zajednički su vapaji većeg dijela svijeta – korupcija kojom se bogati nekolicina i ugnjetava većina, politički sistemi (demokratski kao i autokratski) koji su izgubili povjerenje stanovništva,

industrijska rješenja koja ne mogu da se izbore sa katastrofama.

Ukoliko je dominantan faktor današnjih događaja njihova nepredvidljivost, onda je previše rizično predviđati kako će se oni završiti. Ljudi tek počinju da ih shvataju.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

RUSIJA PUSTILA JERMENE NIZ VODU – POLITIČKA PREKOMPOZICIJA NA KAVKAZU: Masovni egzodus Jermena iz Nagorno – Karabaha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan nakon vojne akcije vlasti u Bakuu, vlasti Karabaha su pristale na razoružavanje svojih jedinica. U oba slučaja ruska vojska nije ni prstom mrdnula da ispuni svoju misiju otkada je u Moskvi krajem 2020. god. potpisan sporazum o prekidu vatre između Jerevana i Bakua pod pokroviteljstvom ruskog predsjednika Vladimira Putina

 

Etnički Jermeni, koji već dva milenijuma nastanjuju enklavu Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Republike Azerbejdžan, su krajem nedjelje krenuli u masovni egzodus prema matičnoj Jermeniji. Egzodusu je prethodila jednodnevna operacija azerbejdžanske vojske 19. septembra protiv enklave čiji „garant bezbjednosti“ je bio ruski vojni kontigent od 2000 vojnika raspoređenih u enklavi i pet kilometara dugom Lačinskom koridoru koji spaja enklavu sa Jermenijom.
Akcija je pokrenuta nakon 10-mjesečne blokade koridora kojim je prekinut dotok hrane, ljekova i goriva u Karabah, čime je izazvana humanitarna kriza velikih razmjera i ljetos prvi slučajevi smrti od gladi. Dan nakon vojne akcije vlasti u Bakuu, vlasti Karabaha su pristale na razoružavanje svojih jedinica. U oba slučaja ruska vojska nije ni prstom mrdnula da ispuni svoju misiju otkada je u Moskvi krajem 2020. god. potpisan sporazum o prekidu vatre između Jerevana i Bakua pod pokroviteljstvom ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Tokom operacije na 19.-20. septembar u azerbejdžanskom granatiranju je pored par stotina lokalnih stanovnika poginulo i nekoliko ruskih vojnika, navodno zbog greške u odabiru meta, zbog čega je azerski komandant smijenjen. Dugotrajna ruska indolentnost je izazvala veliki gnjev u enklavi i samoj Jermeniji, gdje je ruska ambasada gađana kesama napunjenim svinjskom krvlju. Svjetske agencije su prikazale kolone automobila koje napuštaju glavni grad Karabaha Stepanakert, na čijem izlazu ih je pozdravljao veliki bilbord sa Putinovim likom u koga su lokalni stanovnici polagali velike nade za svoju bezbjednost.
Juče je predsjednik Republike Artsakh (kako Jermeni nazivaju Karabah) Samvel Šahramanjan objavio da je potpisao dekret o raspuštanju svih državnih institucija od 1. januara. Rekao je da je odluka o raspuštanju države „zasnovana na prioritetu osiguranja fizičke bezbijednosti i vitalnih interesa ljudi”. Pozvao se na odluku Azerbejdžana da se „stanovnicima osigura besplatno, dobrovoljno i nesmetano putovanje” i ohrabrio stanovnike Nagorno-Karabaha, uključujući i one koji su trenutno van njega, da se „upoznaju sa uslovima reintegracije” u Azerbejdžan.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NAGORNO – KARABAH, CIJENA MITOMANIJE I OSLANJANJA NA RUSIJU: Kraj jermenske SAO Krajine na Kavkazu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Među uslovima mira, koji su pobunjeni Jermeni prihvatili, je potpuno razoružavanje i raspuštanje snaga Republike Artsakh (zvanični jermenski naziv za Nagorno – Karabah)

 

U srijedu je u Nagorno-Karabahu, jermenskoj enklavi na teritoriji Azerbejdžana, nastupio prekid vatre svega dva dana od pokretanja azerbejdžanske „antiterorističke operacije“ protiv lokalnih pobunjenika. Ova provincija naseljena Jermenima pravoslavne vjeroispovijesti je formalno „pod zaštitom“ ruskog mirovnog kontigenta od kraja 2020. godine kada se završio drugi rat između Azerbejdžana i Jermenije u kome su Jermeni teško poraženi. Prvi rat je završen 1994. godine jermenskom pobjedom i osvajanjem Karabaha, ali i sedam okolnih provincija gotovo isključivo naseljenih Azerbejdžancima koji su protjerani uz masovne zločine.

Među uslovima mira  koji su pobunjeni Jermeni prihvatili, je potpuno razoružavanje i raspuštanje snaga Republike Artsakh (zvanični jermenski naziv za Nagorno – Karabah) a time i konačni kraj snova o ujedinjenju sa Jermenijom. O daljoj bezbjednosti stanovništva će se „brinuti“ dvije hiljade vojnika Ruske Federacije što izaziva zebnje jermenskog stanovnišva koje sve manje vjeruje neaktivnim i nezainteresiranim mirovnjacima. Opcije koje ima 120 hiljada stanovnika Karabaha su  kolektivna selidba u Jermeniju (što po mnogima priželjkuje zvanični Baku) ili rizik ostanka i sučeljavanja sa žednim osvete Azerbejdžancima koji im „jamče sva ljudska prava i jednakost pred zakonom“. Azerbejdžan je  poznat po kršenju ljudskih prava Azerbejdžanaca koji se usude i   samo kritikovati režim Ilhama Alijeva.  Alijev ne sprovodi odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, pa se mnogi pitaju kakav će tek tretman imati Jermeni.

Ministarstvo odbrane Azerbejdžana je u komunikeu, koji neodoljivo podsjeća na bivšu Jugoslaviju 90-tih, objasnilo da „antiteroristička operacija“ ima za cilj „suzbijanje provokacija velikih razmjera u ekonomskom regionu Karabaha“, „razoružavanje i povlačenja jermenskih snaga“ te stvaranje uslova za „bezbjednost civilnog stanovništva i vojnog osoblja“. Stoga se koristi „visokoprecizno oružje“ uz naglasak da civilno stanovništvo i objekti civilne infrastrukture nisu meta. Snimci na društvenim mrežama jasno pokazuju da su gađane stambene četvrti glavnog grada Stepanakerta (Kankendi na azerbejdžanskom) sa namjerom zastrašivanja stanovništva.

Azerbejdžanska televizija je prikazala i snimke sa Baryaktar TB-2 dronova turske proizvodnje na kojima se vidi uništavanje preostale pobunjeničke vojne tehnike i fortifikacija na liniji razdvajanja. Ovi dronovi zajedno sa izraelskim Harep dronovima su, po mnogim vojnim komentatorima, bili presudni sa vojne tačke, da uvjere rukovodstvo Republike Artsakh da je svaki oružani otpor u enklavi odsječenoj od Jermenije uzaludan.

Jermenija je zvanično objavila da nema  vojsku u provinciji od koje je inače odsječena i čija jedina veza sa Jermenijom ide preko 5 km dugog Lačinskog koridora koji je pod blokadom vlasti u Bakuu još od decembra prošle godine. Višemjesečna blokada koridora preko kojeg oko 120 hiljada stanovnika Karabaha dobija hranu i gorivo iz susjedne Jermenije je izazvala humanitarnu krizu i racioniranje hrane na jedan obrok dnevno. Krajem jula su zabilježeni i prvi smrtni slučajevi od gladi. Azerbejdžanske vlasti su se oglušile na sve pozive međunarodne zajednice da otvori koridor shodno sporazumu iz 2020. godine  kojim je okončan rat raspoređivanjem dvije hiljade ruskih mirovanjaka u provinciji i koridoru. Baku je kao alternativu ponudio snabdijevanje provincije preko grada Agdama koji se nalazi istočno od Karabaha što su jermenski pobunjenici odbili tražeći da se svi drže sporazuma potpisanog u Moskvi pod pokroviteljstvom Vladimira Putina.

Vjera u tobože pravoslavnu Rusiju i Putina je odavno okopnila među Jermenima koji su optužili Moskvu da nije intervenisala u svojoj zoni odgovornosti kada je blokiran Lačinski koridor i dozvoljena blokada Karabaha. Sadašnja pasivnost ruske vojske prilikom bombardovanja i granatiranja enklave je dodatno uvjerila Jermene da od ruskih garancija nema ništa. Nedavno je Republika Jermenija organizovala i prve zajedničke vojne vježbe sa američkom vojskom kao signal za vanjsko-političku preorjentaciju. Nacionalistički demonstranti u Jerevanu su napali zgrade parlamenta i vlade sukobivši se sa policijom i tražili ostavke premijera Nikola Pašinjana optuživši ga za izdaju. Teško je da je Pašinjan u stanju bilo šta učiniti, pogotovo vojno, nakon decenija tvrdolinijaških stavova zvaničnog Jerevana, koji je odbijao dogovore i ponude očekujući da će zadržati sve osvojene teritorije i dobiti pripajanje Karabaha na osnovu sile. Specijalni status koji je nudio predsjednik Alijev karabaškim Jermenima je glatko odbijan od administracije u Stepankertu kao što su nekada krajiški Srbi odbili američki plan Z4 koji im je jamčio veliku autonomiju unutar Hrvatske. Nakon rata 2020.  Alijev je jasno stavio do znanja da ta ponuda više ne važi.

Jermenija se na istoku graniči sa turkofonskim Azerbejdžanom, a na zapadu  sa Turskom koja je 1915. počinala genocid nad etničkim Jermenima na svojoj teritoriji umorivši oko milion i po ljudi – što zvanična Ankara negira. Jedini ozbiljni saveznik Jermena u ovom momentu je Iran sa kojim se graniči na jugu i koji ima veliku populaciju etničkih Azerbejdžanaca pa stoga i veliki oprez prema ekspanzijama Bakua. Iran je na stalne upade azerbejdžanske vojske na južna rubna područja međunarodno priznate teritorije Jermenije reagovao mobilizacijom rezervista i manevrima duž granice sa Azerbejdžanom uz jasno upozorenje da će intervenisati u slučaju otvorene agresije na Jermeniju.

Iako Rusiju veže sa Jermenijom Ugovor o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) kojim se jamči odbrana napadnutim članicama, Rusija nije ni mrdnula kada je azerbejdžanska ušla na teritoriju Jermenije.  Moskva je dan prije agresije na Ukrajinu potpisala sa Bakuom sporazum od 43 tačke koji obuhvata bilateralnu saradnju u nizu oblasti, prije svega na spoljnopolitičkom i vojnom planu. Tačka 4 predviđa da dvije zemlje „imajući iste ili slične stavove o aktuelnim međunarodnim pitanjima, produbljuju konstruktivnu saradnju“. Tačka 7 obavezuje ih da se „suzdrže od bilo kakvih radnji koje, po mišljenju jedne od strana, štete strateškom partnerstvu i savezničkim odnosima dviju država“.

Jermenska, silom prilika, upućenost na Iran i donedavno Rusiju je dovela do toga da Izrael, i u manjoj mjeri Amerika, i EU (zbog uvoza plina) pomaže vlast u Bakuu i žmuri na flagrantna kršenja ljudskih prava. Paradoksalno, Jermenija je relativno demokratska zemlja u kojoj postoje slobodni izbori i vlasti se mijenjaju.

Region Kavkaza je u neredu već decenijama i mnogi ukazuju na Staljinovo nasljeđe kao uzrok sadašnjih krvavih turbulencija. Kada je iscrtavao granice sovjetskih socijalističih republika,  Staljin je namjerno vodio računa o tome da postoje velike enklave etničkih grupa u tuđim republikama kako bi spriječio da se razvije  jak osjećaj nacionalnog identiteta.

Vidjećemo hoće li  Srbija, Republika Srpska i drugi rusofili na Balkanu izvući pouke sa Kavkaza.. Ostaje nada da Jermeni Karabaha ipak neće proći isto kao Srbi iz Krajine.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JERMENI U KARABAHU PRED NESTANKOM: Izgladnjivanje pred očima svijeta i ruskih mirovnih snaga

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 12. decembra prošle godine Azerbejdžan je zatvorio jedini pristup jermenske enklave vanjskom svijetu pod izgovorom da  Jermenija preko koridora snabdijeva svoje sunarodnike oružjem i municijom

 

Rat kolosalnih razmjera (i globalnih posljedica) koji je Rusija pokrenula protiv susjedne Ukrajine je gurnuo u drugi plan dešavanja na Kavkazu,  još jednom politički trusnom teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza. Usponu ruskog prestiža i uticaja pred invaziju na Ukrajinu je doprinijela medijacija Moskve u prekidu 6-nedjeljnog rata između Jermenije i Azerbejdžana oko Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu.

U ratu je Jermenija doživjela teški poraz od tehnološki i brojčano nadmoćnijeg susjeda , od totalnog poraza je Jermene spasila u, zadnjem trenu, diplomatska intervencija Rusije. Moskva je dovela za pregovarački sto lidere obIje zemlje koji su potpisali prekid neprijateljstava. Kao garanciju mira (i opstanka Jermena) Rusija je rasporedila dvije hiljade vojnika u Nagorno – Karabahu i 5 kilometara dugom Lačinskom koridoru koji razdvaja enklavu od Jermenije. Teritorije oko enklave koje su Jermeni zauzeli u prvom ratu (1991-1994) su morali vratiti Azerbejdžancima.

Prema sporazumu potpisanom u Moskvi, „Republika Azerbejdžan se obavezala da jamči bezbjednost lica, vozila i tereta koji se kreću duž Lačinskog koridora u oba smjera.“

Od 12. decembra prošle godine Azerbejdžan je zatvorio jedini pristup jermenske enklave vanjskom svijetu pod izgovorom da  Jermenija preko koridora snabdijeva svoje sunarodnike oružjem i municijom. Vlasti u Bakuu su u koridoru postavile kontrolni punkt, nakon što su ga njihovi „ekološki aktivisti spontano blokirali zbog nelegalnog (jermenskog) rudarenja“ i onemogućili bilo kakvo snabdijevanje Nagorno – Karabaha osim u najiznimnijim slučajevima.

Nakon 11 mjeseci humanitarna kriza u enklavi je dostigla alarmantni nivo. Prošlog mjeseca su zabilježeni i prvi slučajevi smrti od gladi.  Zalihe hrane nestaju, stanovnici  su svedeni na jedan obrok dnevno, koji se često sastoji samo od jednog ili dva parčeta hleba. Azerbejdžan je prvi put oteo jermenskog pacijenta (Vagif Kačatrijan – 68 godina) iz auta Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC) koje ga je prevozilo u Jermeniju na hitnu hiruršku intervenciju. Osumnjičen je da je počinio ratne zločine u prvom ratu između dvije zemlje i odveden u nepoznatom pravcu. Nakon toga ICRC je 25. jula potvrdio da su obustavili sve medicinske transfere iz enklave ka Jermeniji, navodeći da „ljudima nedostaju najosnovniji ljekovi” i da je većina prehrambenih proizvoda ili „oskudna i skupa“ ili „nedostupna”. Oko 90 odsto hrane u regionu se ranije uvozilo iz Jermenije.  Lokalni farmeri tvrde da se boje izaći na njive da uberu usjeve jer azerbejdžanske trupe gotovo svakodnevno pucaju na njih sa linije razdvajanja. Čak i ako uspiju nešto pobrati, teško mogu plasirati hranu na tržište zbog nedostatka goriva. Lokalno stanovništvo  koristi konje za prijevoz ili hoda kilometrima do Stepanakerta i drugih naseljenih centara za svoje potrebe.

Na konferenciji za novinare 24. jula, Arajik Harutjunjan, predsjednik nepriznate Republike Artsak (Nagorno-Karabah), proglasio je teritoriju „zonom katastrofe“. Rekao je da je 120 hiljada tamošnjih stanovnika osuđeno na uništenje i da je teritorija provincije pretvorena u „koncentracioni logor“. Međunarodni sud pravde (ICJ) je još u februaru ove godine naložio azerbejdžanskim vlastima da omoguće slobodan protok robe i ljudi kroz Lačinski koridor. SAD i zemlje EU su ovoga mjeseca opet tražile da Azerbejdžan otvori koridor na hitnoj sjednici UN-ovog Savjeta bezbjenosti.

Vlasti u Bakuu i autokratski predsjednik Ilham Alijev ne haju puno za međunarodne kritike. Baku tvrdi da je ponudio Jermeniji snabdijevanje hranom preko grada Agdama, oslobođenog u nedavnom ratu. Azerbejdžanski ambasador pri UN-u je tvrdio na Savjetu bezbjednosti da u enklavi nema nestašica hrane pokazujući slike sa Instagrama kako se tamošnji Jermeni provode na rođendanima i vjenčanjima. Zapadnim novinarima vlasti u Bakuu odbijaju dati dozvolu da dođu u enklavu i lično se uvjere u situaciju na terenu. Azerbejdžan računa prije svega na stratešku važnost njihove zemlje i ogromne rezerve nafte i gasa kojima raspolažu i koji su veoma važni za EU nakon što se oslobodila zavisnosti od uvoza ruskog gasa. U regionu koji je politički, vjerski i nacionalno veoma kompleksan, Azerbejdžan je strateški važan za Ameriku i Izrael kao kontrateža nastojanjima Irana da proširi uticaj. Iran i Azerbejdžan su većinski šiitske muslimanske zemlje  u međusobnom rivalstvu. Etnički Azerbejdžanci, turkofonskog porijekla, čine oko 20 odsto stanovništva Irana koje je većinom persijskog porijekla. Iran je, pored Rusije, glavni saveznik i garant nezavisnosti Jermenije koja je većinski pravoslavna zemlja. U  geostrateškoj igri je i zapadni susjed Jermenije – Turska, najvažniji i najpouzdaniji saveznik Azerbejdžana. Turska je 1915. godine izvršila genocid nad jermenskim stanovništvom usmrtivši oko milion i po Jermena na svojoj teritoriji. Zvanična Ankara negira genocid iako priznaju da je usljed deportacija jermenskog stanovništva stradalo oko 300 hiljada ljudi.

Rusija je predvodnica Organizacije zemalja za kolektivnu bezbjednost (CSTO) koja je pandan NATO paktu i koju osim Rusije ,čine i Jermenija, Bjelorusija i još tri centralnoazijske države i bivše republike SSSR-a. Rusija ima i veliku vojnu bazu u Jermeniji. Znatan broj Jermena kao i zvanična Jermenija su razočarani ponašanjem i političkom trgovinom Rusije na njihov račun. Ruski mirovnjaci nisu ni prstom mrdnuli kada su Azerbejdžanci postavili kontrolni punkt u Lačinu, u ruskoj zoni odgovornosti. Kada je prošle godine Jermenija aktivirala član 4 CSTO (slično članu 5 NATO saveza – napad na jednog je napad na sve i svi brane napadnutoga) nakon stalnih upada Azerbejdžana na njenu međunarodno priznatu teritoriju,  Rusija nije reagovala već je samo izrazila „zabrinutost“. Neki analitičari upozoravaju da način na koji su Rusi iznevjerili Jermene može sutra da se desi i Moskvi vjernim Srbima, i to ne prvi put.

Jermenija i Azerbejdžan su već vodili dva rata oko enklave Nagorno – Karabah. Prvi se završio pobjedom Jermenije, koja je pored Nagorno – Karabaha zauzela i provincije oko nje uz granicu sa Jermenijom pri tom etnički očistivši osvojena područja od Azerbejdžanaca i počinivši brojne zločine. Prije toga, dok je još postojao Sovjetski Savez, Azerbejdžan i Jermenija su organizovali pogrome manjinskog stanovništva i njihovo protjerivanje u matične zemlje.

Dok se velike zemlje igraju politike i geostrategije, rafovi u prodavnicama Nagorno – Karabaha su prazni, a na ulicama naseljenih mjesta mogu se vidjeti dugački redovi za hljeb koji se čeka i po nekoliko sati.  Luis Moreno Okampo, bivši glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda (ICC), objavio je eksplozivan izvještaj u kojem se navodi da kada se ocjenjuje azerbejdžanska blokada Nagorno-Karabaha, „postoji razumna osnova za vjerovanje da je počinjen genocid“. U izvještaju se navodi da  će „bez momentalnih dramatičnih promjena, ova grupa Jermena biti uništena za nekoliko sedmica.”

Iako je Jermenija izrazila spremnost da prizna Nagorno – Karabah kao dio Azerbejdžana uz poštovanje prava jermenske zajednice, izgleda da bi Baku bio najsretniji da se Jermeni svi spakuju i odu.

Azerbejdžan i vladarska porodica Alijev imaju veoma dugačak istorijat sistematskog kršenja ljudskih prava, zatvaranja medija i opozicionih aktivista uz brojne optužbe za nepotizam i korupciju vladajuće klase. Poznavaoce prilika ni malo ne čudi prijateljstvo i zajednički poslovi između Alijevih i porodice Đukanović.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo