Povežite se sa nama

DUHANKESA

Svodnik

Objavljeno prije

na

Rijetka riječ –,,svodnik”. Gotovo da se sasvim izgubila iz upotrebe. Ali, ako se riječ izgubila, taj zanat je procvjetao. Izvorno sasvim bliska pojmu diplomate pregovarača, profesionalnog menadžera, ,,match makera”, ova riječ je striktno etički negativno konotirana. Najkraće rečeno, iako se sve ove kategorije ljudi bave pregovorima, dogovorima, organizovanjem susreta institucija i pojedinaca na svim nivoima, razlika između cijele te grupe na jednoj strani i svodnika na drugoj, ogromna je i svodi se na pitanje njihove diskrecije i lojalnosti; kada pregovori propadnu, pravi diplomata ili menadžer nikada ne kompromituje stranu koju je zastupao. U trenutku u kom to učini, bez obzira na njegov rang i ugled – on postaje svodnik.

Koliko je tanka linija koja razdvaja legitimnu i društveno priznatu profesiju menadžera, od pežorativne uloge svodnika, pokazuje činjenica da se bilo koji uvaženi diplomata ili poznati menadžer, jednim jedinim pogrešnim potezom može degradirati na običnog svodnika. Lik o kom je riječ najprije je nastupio kao oficijalni pregovarač svoje zemlje u procesu njenog razdruživanja sa dotadašnjom federativnom državom. Kada su pregovori za ostanak u federaciji propali, jer su se građani njegove države u ogromnom procentu izjasnili za formiranje samostalne i suverene države, oficijalni diplomatski pregovarač počeo se ponašati kao ozlojeđeni svodnik kom je iz ruku izmakla očekivana nagrada. Teško je reći tačno šta je očekivao, ali svakako je sanjao o slavi, novcu, vjerovatno i o ulozi predsjednika države koju je zastupao.

Ovdje je trenutak za jednu istinitu priču. Iako nije povezana sa našim diplomatom/ svodnikom, beskompromisna odbrana suverenog prava na izbor, kao poenta te priče, osvjetljava suštinu najveće pobjede i moralnog podviga u istoriji ovog naroda, postignutog odbijanjem reketarske ucjene na spomenutim pregovorima.

Evo te priče:
U cijelom gradu nije bilo ljepše djevojke od nje. Ni suverenije ličnosti. Ljepotu su svi primjećivali, nepokolebljivost karaktera su znali samo njeni najbliži.

Njena ljepota privukla je bahatog mladog nasilnika, koji nije prihvatao ničije ,,ne”.

Od kada je prvi put odbijen (i on i svi njegovi pokloni i obećanja), poslao je svog svodnika da udvostruči ponudu. Ni to nije prošlo. Jednog majskog dana prišao je svojim sportskim kabrioletom do nje i pozvao je da uđe. Odbila je. Izvadio je revolver:

,,Pucaću. Ubiću te. Ne šalim se!”
,,Revolver je tvoj. Odluka je moja: Neću!”
On je ostvario prijetnju. Ona je održala riječ.

Da je tako bilo, potvrdilo je više svjedoka, slučajnih prolaznika koji su prisustvovali ovom kratkom razgovoru. Treba li reći da su kasnije mnogi okrivili djevojku na najbjedniji način: tako joj i treba, sama je kriva, znala je s kim ima posla, šta bi joj falilo, ne bi joj bio ni prvi ni poslednji, mogla je da živi ko bubreg u loju….

Za mene je ta djevojka ostala sinonim personalne hrabrosti i integriteta. Lik kakav se ne može sresti ni u antičkim tragedijama. Od pojedinaca, u književnosti, najbliže se primakao Mihael Kolhas, epitomizacija čovjeka koji ne podnosi nepravdu makar svijet propao; u realnosti, autor ovog lika, Hajnrih fon Kleist, koji je završio život u 34 godini da bi održao obećanje dato voljenoj djevojci Henrieti Fogel. Od naroda, to je upravo narod koji je odbio sve ponude i obećanja i odlučno se suočio sa užasom vojne agresije i nečuvenih stradanja u ime svog dostojanstva i slobode. Pregovori su propali, narod je opstao i pobijedio, stvorio je svoju državu.

Eto zbog toga je oficijalni diplomat postao ozlojeđeni svodnik. Do dana današnjeg, javno i privatno krivicu za sve zločine i stradanja koja je njegov narod pretrpio bez trunke rezerve baca na predsjednika sopstvene države u čije ime je pregovarao, čovjeka koji je, poštujući demokratski izraženu volju većine svojih građana, zajedno s njima pobijedio i odbranio dostojanstvo i integritet naroda, koji danas žive u slobodnoj i suverenoj državi.

Ko god misli da je bilo bolje poljubiti ruku nasilniku i živjeti ,,kao bubreg u loju” pod njegovom čizmom, taj je u duši bio i ostao – svodnik!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Uskrsla metamorfoza Hirošime

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ravno 80 godina kasnije, uskrsnula je Hirošima i već drugu godinu svakodnevno broji svoje žrtve. Najviše – djecu! Broj ubijenih u ovoj drugoj Hirošimi  već se  približio broju ubijenih u onoj prvoj Hirošimi, dok se broj  ubijene djece skoro već izjednačio, sa tendencijom da ga vrlo brzo i premaši. Uskrsla  metamorfoza Hirošime danas se zove Gaza

 

Poklopio se dan kad pišem za “Duhankesu“, sa događajem koji ne mogu preskočiti. Tema ove kolumne je time bila određena. Kada se desio događaj o kom je riječ, bio je  6. avgust.  I danas je 6. avgust. Tada je bila 1945. godina. Sada je 2025. godina. Ravno 80 godina je prošlo od tog dana do današnjeg dana. Dođe mu kao 80-ti rođendan. Zamalo pa smo vršnjaci, taj događaj i ja. Ja sam stariji dvije godine. Ako nismo vršnjaci, generacija jesmo. A događaj? Svakako ste se već sjetili: Hirošima!

U 8:15 ujutro 1945. godine,, tačno  kada sam ja jutros, 80 godina kasnije  počeo pisati ovu kolumnu, iz U.S. Army bombardera Boeing B-29 Superfortress, nazvan Enola Gay po imenu majke pilota, pukovnika Paula Tibetsa (Paul Tibbets, unaprijeđen u generala, poslije podviga,   po hitnom postupku), otkačena je atomska bomba teška pet tona, zbog ogromnih proporcija iz milošte nazvana Đetić  (Little Boy). Puštena je sa visine od  9.467 metara (31.060 stopa) a eksplodirala je tempirano na visini od 600 metara (1.968 stopa) iznad grada,  na kojoj će, prema  proračunima naučnika,  izazvati najveće razaranje, maksimalnu toplotnu energiju na tlu od 4.000 C stepeni, i  pokriti najveću teritoriju letalne radioaktivnosti. Proračuni su se pokazali tačnim a Đetić je nadmašio i najoptimističnija  očekivanja: od eksplozije i strahovite vreline, u trenutku je ubijeno oko 140.000 ljudi, od toga 38.000 djece, dok su mnogi od preživjelih umrli od leukemije, kancera i drugih najtežih oboljenja izazvanih muklearnom radijacijom.

Iako je po destruktivnim proporcijama zadivio i naučnike (koji su sačuvali čist obraz jer su bombu samo  napravili i nekoliko puta prethodno izvršili probe iste ovakve A bombe u pustinji Nju Meksika), kao i glavnokomandujućeg, Predsjednika H.Trumana i predstavnike vojnog  vrha, koji su takođe sačuvali čist obraz jer su ubivši oko 250.000 japanskih civila – u Hirošimi i tri dana kasnije u Nagasakiju – spasili život desetinama hiljada svojih vojnika koji bi izginuli dok ne bi ostvarili planirani pravedni cilj: potpuni slom Japana i bezuslovnu kapitulaciju koju će na ratnom brodu SAD,  potpisati lično poniženi  japanski car – uspjeh ovog Đetića, mogao se opravdano očekivati. Kao prvo, iako je bio težak samo pet tona, imao je razornu snagu ravnu 15.000 tona najjačeg eksploziva – TNT! Kao drugo, 6. avgusta 1945 godine, Hirošima je bila grad sa najvećim brojem civila u Japanu. Planski je pošteđen u svim bombardovanjima, tako da je postao sklonište civila iz drugih  intenzivno bombaradovanih gradova. Protivavionska odbrana svedena je na minimum; pri uzbuni, ljudi više nisu ni bježali u skloništa, a termin u 8.15 ujutro izabran na osnovu informacija da najveći broj ljudi i djece tada izlazi na ulicu i u parkove.

Ravno 80 godina kasnije, uskrsnula je Hirošima i već drugu godinu svakodnevno broji svoje žrtve. Najviše – djecu! Broj ubijenih u ovoj drugoj Hirošimi  već se  približio broju ubijenih u onoj prvoj Hirošimi, dok se broj  ubijene djece skoro već izjednačio, sa tendencijom da ga vrlo brzo i premaši.   Uskrsla  metamorfoza Hirošime danas se zove Gaza. Gaza-metastaza!  A opet je svima čist obraz. U klasičnoj kriminalistici, ako nema ubijenog, nema ni ubice. U metamorfozama Hirošime i Gaze, važi pravilo: ako nema ubice, nema ni ubijenih. Mrtvih ima na stotine hiljada ali nema ubice jer nema ubijenih. U Hirošimi su svi poginuli od jedne bombe, u Gazi-metastazi, niko nije ubijen nego su svi stradali  od hiljada i hiljada bombi i granata, ili su skončali od gladi, Predsjednik Izraela Netanjahu je svakako na to mislio kada je u Generalnoj skupštini UN na sopstveno retoričko pitanje:“Znate li koliko je izraelska armija ubila civila u Gazi?“, pred očima cijelog svijeta teatralno i slavodobitno ispalio najbezočniju laž ikada izrečenu:“Ni jednog jedinog!“

Obolilo je odavno čovječanstvo. Ogubala mu duša. Prišt do prišta, crnji od crnjeg. Tumor do tumora.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ludačka košulja slobode i pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ja sam uvjeren da je ostvarenje svijeta pravednosti i slobode moguće. Ali, šta ako uvođenje opšte pravednosti nužno znači ograničavanje slobode, a promocija slobode u opšte pravo isključenje principa pravednosti i kanonizaciju nepravednosti? Onda sam shvatio. Svaki čovjek i svako društvo su slobodni ako su slobodni na svoj način

 

 

Evo dragi moji,  jedne zagonetke koja me odavno muči. Odgovor do kog sam došao, nije mi ni malo po volji jer se kosi sa mojim najdubljim uvjerenjem. Najgore je to što u logici i argumentima ovog zaključka, ne vidim nikakav propust, ni najmanju slabost. Preostalo mi je samo da ovu muku podijelim s vama. Ako nađemo odgovor koji će biti u skladu sa mojim pogledom na svijet, eto srcu mom radosti. Ako ne nađem, kažu da se teret muke koju podijeliš s drugim, prepolovi. Težak je teret ove muke, ako bi se prepolovio, kao da bi mi se pola svjetske muke skinulo sa pleća!

Naime, ja sam uvjeren da je ostvarenje svijeta pravednosti i slobode moguće. Ako slavoljubive, pohlepne, egoistične, okrutne vladare isključimo kao devijacije, pristajem da historiju svijeta posmatram kao područje iskrene i altruističke posvećenosti najumnijih mislilaca i najmoćnijih vladara ostvarenju svijeta pravednosti i slobode, ta dva najplemenitija i najviša ideala! Ali, uvjerenja su jedno a argumenti su drugo. Šta ako se ta dva ideala jednostavno ne mogu ostvariti simultano, ako se uzajamno  isključuju!? Šta ako uvođenje opšte pravednosti nužno znači ograničavanje slobode, a promocija slobode u opšte pravo, isključenje principa pravednosti i kanonizaciju nepravednosti??

Najprije, ako govorimo o pravednosti i slobodi kao sadržinski identično definisanim i za sve obaveznm elementima pravnog sistema, jasno njihova sadržina  biti formulisana i uvedena odlukom iz  jednog centra. Način na koji su formulisana tzv. univerzalna ljudska prava, ovo uvjerljivo potvrđuje. Ujedno, mandatorni, prinudni model kao jedini način na koji se može uvesti jedinstven pravni sistem obavezan za sve države svijeta, istovremeno znači de facto ukidanje slobode svake pojedine države da definiše sopstveni pravni sistem  izveden iz njene tradicije. S druge strane, afirmacija slobode kao prava svake države da postupa u skladu sa sopstvenim interesima i mogućnostima, imajući u vidu frapantnu disproporciju u vojnim, ekonomskim, političkim i kulturnim kapacitetima koja vlada u savremenom svijetu, nužno predstavlja čin ukidanja principa pravednosti jer favorizuje najmoćnije a hendikepira najslabije države svijeta.

Svijet u kom vlada jedan isti sistem pravednosti, jeste svijet bez slobode. Svijet u kom je sloboda promovisana u opšte i neograničeno pravo za sve države, jeste svijet nepravde. Pretrnuo sam od te pomisli! Znači li to da su pravednost i sloboda, ta dva najuzvišenija ideala čijem su ostvarenju posvetile život mnoge generacije najumnijih glava i najplemenitijih duhova, zbog kojih su snijevali, živjeli i ginuli najhrabriji, moralno najčvršći poznati i nepoznati heroji – jednostavno neostvarljivi!? Da ih treba zaboraviti, dići ruke, odreći ih se!?  I još – zar bi se uopšte  mogli zaboraviti, i ako bi mogli, zar bi vrijedilo živjeti bez njih!?

I onda sam shvatio. Svaki čovjek i svako društvo su slobodni ako su slobodni na svoj način. Ptica je slobodna na nebu, riba je slobodna u moru. Jedno društvo je pravedno samo ako poštuje najviše standarde pravednosti, ali ne neke apstraktne pravednosti proglašene političkom odlukom jedne ili nekolicine najmoćnijih država, nego konkretne pravednosti, nastale na tradiciji svakog pojedinačnog društva. Univerzalna pravednost, sadržinski identična za sva društva, jeste univerzalna nepravda. Danas je jasno da svijet u kom je svaka država slobodna da radi šta hoće i šta može, nije svijet slobode, nego svijet nepravde, permanentne tiranije jednih i beskrajne patnje drugih.

Kada jednom shvate da su pravednost i sloboda univerzalni principi i trans-historijski ideali ljudskog svijeta – Conditio humana – koji mogu istovremeno postojati samo skrojeni po mjeri konkretnih društava, najmoćnije države će odustati od navlačenja ludačke košulje za sve, i usmjeriti svoje snage na ostvarenje takvog svijeta.

Ili griješim!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Cigle u prozoru imperije

Objavljeno prije

na

Objavio:

I u najdaljoj budućnosti, dok god opstaju imperije, naći će se i cigli (BRICS), a biće i ljudi koji će imati smjelosti da bace cigle u prozore imperije

 

Predsjednik Donald Tramp proglasio je članice BRICS-a za neprijatelje koji predstavljaju prijetnju za SAD i najavio da će za 10 posto povećati carinu na sve njihove proizvode. Konkretno, ovo se odnosi na Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južni Afriku,  jer prva slova ovih država čine akronim BRICS   (Brazil, Russia, India, China and South Africa). Riječ “bric” (množina:“brics“) na engleskom jeziku znači “cigla”, pa je zanimljivo vidjeti da li su ove  „cigle”  prijetnja imperiji i ako jesu, čime bi je to mogle ugroziti!?

Dramatičnost i ozbiljnost ove najave, povećava činjenica da je upućena u toku održavanja godišnje konferencije BRICS-a u Rio de Žaneiru i da obuhvata  sve države koje se usude da podrže „anti-američku politiku ove grupe“.  Istina je da BRICS raste i da je, tokom ove decenije, sa četiri proširen na 10 država članica (Saudijska Arabija je u statusu kandidata), uz devet država partnera i oko 12 država na listi da se pridruže. Ukupno, organizacija sada obuhvata oko 25 posto svjetske ekonomije i praktično polovinu stanovnika planete. Iz ove perspektive BRICS  izgleda prilično ozbiljno, dok njihova namjera da u uzajamnom trgovinskom prometu uvedu plaćanje lokalnim valutama svake zemlje članice, sugeriše i realnu moć da ozbiljno ugroze US dolar.

Međutim, izbliza pogledane, stvari ne stoje ružičasto za BRICS. Kina i Rusija, kao ekonomski najmoćnije članice, plaćanje lokalnim valutama svode na juan i rublju i to samo u području energenasa, dok su, pritisnute sankcijama Zapada, Kina i Rusija u svemu ostalom sputane da intenzivinije uvedu najavljenu de-dolarizaciju.  Prema podatcima BRICS-a, od $33 triliona ukupnog globalnog trgovinskog prometa u 2024 godini na BRICS otpada svega $1 trilion, odnosno, oko tri posto. US dolarom se i dalje obavlja oko 90 posto svih transakcija u svijetu i oko 60 posto svjetskih novčanih rezervi. Uz to, NDB (centralna banka BRICS-a), koja je rival Svjetskoj banci, 2024. godine odobrila je kredite u visini od $39 milijardi (biliona), što je beznačajna suma u poređenju a $1 trilion koliko je pozajmljeno od Svjetske banke. Prema procjenama ekonomista, ove brojke opasnost od de-dolarizacije čine neznatnom pa i to samo teorijski i u vrlo dalekoj budućnosti. Oni koji likuju zbog toga, mogli bi proglasiti BRICS za klub ljubitelja ekonomskih i finansijskih eksperimenata a ne za globalnu  transformativnu silu kako neki žele da vide ovu organizaciju.

I pored svega, BRICS je ostao nepokolebljiv  i jedinstven na ovogodišnjem samitu u Riju. Uz sve kulturne, ekonomske, političke i ideološke razlike,  u Deklaraciji, objavljenoj prije dva dana,  7. juna 2025. godine, oštro su osudili jednostrane sankcije za jedne države i protekcionističke tarife za druge, ne imenujući ni te države, ni predsjednika Donalda Trampa, koji stoji iza tih odluka. Istakli su da takve mjere narušavaju svetsku trgovinu i krše međunarodne propise; ukazali su na spremnost da sarađuju na razvoju i upotrebi AI (vještačke inteligencije), klimatskih promjena i zdravlja u svijetu; osudii su postojeće vojne konflikte u svijetu i kršenje međunarodnih propisa o ljudskim pravima, ne imenujući ni SAD, ni Izrael. U završnom obraćanju, predsjednik Brazila Lula je  naglasio:“Svijet se promijenio. Mi ne želimo imperatora.“

Kada je riječ o imperatorima, stvari su jasne. Kao što je rekao Džozef Majnard Kejnz upitan šta očekuje u budućnosti: “U relativno daljoj budućnosti, svi smo mi mrtvi.“ Svi, pa i imperatori, nesvjesni da i oni mariširaju u areni života  zajedno sa umirućima koji im kliču.  Ali i u najdaljoj budućnosti, dok god opstaju imperije, naći će se i cigli (BRICS), a biće i ljudi koji će imati smjelosti da bace cigle u prozore imperije.

Jednu poveću ciglu valjalo bi hitnuti i u prozore EU Parlamenta koji je danas popodne iz izvještaja o Makedonji, imperatorskom samovoljom izbrisao i makedonski jezik i Makedonce.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo