Lašva! Od kada sam ga prvi put čuo, znao sam da ću kroz to ime, u vezi tog imena, jednom spoznati, shvatiti, skontati (nazovite to kako god hoćete), nešto krupno i važno. I evo odnekud ga isčeprkah iz dubine moje duhankese – netačno, nisam ga ja iščeprkao, odjednom mi je samo iskrslo u sjećanju, potpuno bešumno, kao slika.
Ljetna noć. Gluho doba. To znači: “doba kom su oduzeti zvuci”. Vrijeme unutar vremena, konkretno, period unutar 24 sata jednog dana, u kom se ništa ne čuje, doba u kom je taj dan gluh! U gluho doba ne čuje se ni promukli šapat zavjerenika koji rade o glavi caru, ni jaglijanje slavuja u procvjetalom lugu; ni hropac samrtnika, ni krik sladostrasnika. Šta god se reklo, šta god se oglasilo u gluho doba, isto je kao da i nije bilo; ako je neko i vidio, niko nije čuo. Čak ni onaj koji je to gledao svojim očima, neće im vjerovati jer ništa nije čuo svojim ušima! Eto, u to doba sam prvi put ugledao Lašvu.
Lašva. Žuta svjetlost dvije sijalice, sa dvije krive bandere podrhtava povijena pod teretom ogromnog mraka; oko sijalica oblijeću desetine noćnih leptira, tvrdokrilaca, sitnih šumskih mušica prozračnih krila. Kruže nepravilnim putanjama, nepredvidljivo, iscrtanim nervoznim trzajima vertikalno uvis ili rikošetiraju kao spori, lelujavi kuršumi, i zatim padajući u kovit kao oboreni avioni u plamenu, potonu u mrak. U sredini, između ove dvije bandere, na rubovima krugova ucrtanih u mrak žutim svjetlom sijalica baš kao da lebdi u mraku – prizemna zgrada: iznad širom otvorenih ulaznih vrata, velika tabla osvjetljena istim onakvim žutim svjetlom treće sijalice iznad dovratka. Na tabli piše crnim velikim slovima: LAŠVA – ЛАШВА. Te tri sijalice svijetle u hropcu, zadnjim dahom, kao da su poslednje na svijetu što se još opire opsadi nadolazećeg mraka. Eto, tako je izgledala Lašva kada sam je prvi put ugledao, Lašva koju sam upamtio za cijeli život.
Lašva. U čekaonici stanične zgrade, ovećoj prostoriji niskog plafona, na pet drvenih klupa, poređanih jedna iza druge, putnici. Na prvoj, tri starije žene zabrađene maramama, u suknjama od tamnog platna. Spavaju, naslonjene jedna na drugu. Sve tri su sa platnenim torbama u krilu; na drugoj klupi dvije mršave žene slične dobi, sa šamijama, u dimijama. Ispruženom rukom jedna drži oveći sepet spušten na pod. Druga u krilu steže bošću; na trećoj klupi, cijelom dužinom, ispružio se mlađi čovjek. Pod glavom mu ranac, a preko ruba na drugom kraju klupe štrče gumeni opanci i vunene čarape; četvrta klupa je prazna; na petoj klupi neobrijan, čupav momak, zabačene glave, otvorenih usta, skamenjen u snu, kao da ne diše. Kraj otvorenog prozora stoje dva muškarca i puše. Plavi dim lelujavo se uzdiže i nestaje u mraku kroz prozor. S vremena na vrijeme povuku i otpuhnu po koji dim. Na golom betonskom podu dječak i djevojčica (on desetak, ona jednu-dvije godine manje), sjede okrenuti licem jedno prema drugom nešto razgovaraju ali tako tiho da se ništa ne čuje. Eto, to se dešavalo u na stanici u Lašvi kada sam tamo došao prvi put.
Da je gluho doba završilo i da su se danu vratili zvuci označilo je poluglasno pitanje: ,,Hoće li uskotračni voz sa Komara doći na vrijeme u 02:20′?” koje je ostalo bez odgovora. Malo zatim: ,,Zna li se koliko će kasniti? Ako ne bude kasnio, neće stići na voz radnici koji su krenuli pješke iz dalekih sela još u deset naveče!”. Treće pitanje je zvučalo kao suzdržano jarosno siktanje: ,,Šta me briga ko će stići a ko neće. Ja moram sutra ujutro stići na posao. Hoće li taj voz uopšte ikada doći?”
Lašva. Željeznička stanica, izgubljena u mraku u gluho doba; jedni čekaju voz za koji ne znaju ni kada će doći ni hoće li doći; kroz mrak hitaju drugi strijepeći da im voz ne pobjegne! Nisu samo oni tada čekali, svi čekaju neki svoj voz! I niko ne zna hoće li mu voz doći na vrijeme!? Niko ne zna ni kada će doći, ni da li će uopšte nekada doći voz koji čeka. Ni oni koji trče da stignu na vrijeme, ne znaju hoće li im voz pobjeći; a ako im se posreći te stignu prije voza, ne znaju hoće li ga dočekati, kada dođe – ako dođe!??
Svi smo tu, na istom mjestu, u gluho doba, na ovoj istoj željezničkoj stanici utonuloj u pomrčinu, cijeli svijet i svi ljudi, svi smo u Lašvi.
Ferid MUHIĆ