Povežite se sa nama

DUHANKESA

Lašva

Objavljeno prije

na

Lašva! Od kada sam ga prvi put čuo, znao sam da ću kroz to ime, u vezi tog imena, jednom spoznati, shvatiti, skontati (nazovite to kako god hoćete), nešto krupno i važno. I evo odnekud ga isčeprkah iz dubine moje duhankese – netačno, nisam ga ja iščeprkao, odjednom mi je samo iskrslo u sjećanju, potpuno bešumno, kao slika.

Ljetna noć. Gluho doba. To znači: “doba kom su oduzeti zvuci”. Vrijeme unutar vremena, konkretno, period unutar 24 sata jednog dana, u kom se ništa ne čuje, doba u kom je taj dan gluh! U gluho doba ne čuje se ni promukli šapat zavjerenika koji rade o glavi caru, ni jaglijanje slavuja u procvjetalom lugu; ni hropac samrtnika, ni krik sladostrasnika. Šta god se reklo, šta god se oglasilo u gluho doba, isto je kao da i nije bilo; ako je neko i vidio, niko nije čuo. Čak ni onaj koji je to gledao svojim očima, neće im vjerovati jer ništa nije čuo svojim ušima! Eto, u to doba sam prvi put ugledao Lašvu.

Lašva. Žuta svjetlost dvije sijalice, sa dvije krive bandere podrhtava povijena pod teretom ogromnog mraka; oko sijalica oblijeću desetine noćnih leptira, tvrdokrilaca, sitnih šumskih mušica prozračnih krila. Kruže nepravilnim putanjama, nepredvidljivo, iscrtanim nervoznim trzajima vertikalno uvis ili rikošetiraju kao spori, lelujavi kuršumi, i zatim padajući u kovit kao oboreni avioni u plamenu, potonu u mrak. U sredini, između ove dvije bandere, na rubovima krugova ucrtanih u mrak žutim svjetlom sijalica baš kao da lebdi u mraku – prizemna zgrada: iznad širom otvorenih ulaznih vrata, velika tabla osvjetljena istim onakvim žutim svjetlom treće sijalice iznad dovratka. Na tabli piše crnim velikim slovima: LAŠVA – ЛАШВА. Te tri sijalice svijetle u hropcu, zadnjim dahom, kao da su poslednje na svijetu što se još opire opsadi nadolazećeg mraka. Eto, tako je izgledala Lašva kada sam je prvi put ugledao, Lašva koju sam upamtio za cijeli život.

Lašva. U čekaonici stanične zgrade, ovećoj prostoriji niskog plafona, na pet drvenih klupa, poređanih jedna iza druge, putnici. Na prvoj, tri starije žene zabrađene maramama, u suknjama od tamnog platna. Spavaju, naslonjene jedna na drugu. Sve tri su sa platnenim torbama u krilu; na drugoj klupi dvije mršave žene slične dobi, sa šamijama, u dimijama. Ispruženom rukom jedna drži oveći sepet spušten na pod. Druga u krilu steže bošću; na trećoj klupi, cijelom dužinom, ispružio se mlađi čovjek. Pod glavom mu ranac, a preko ruba na drugom kraju klupe štrče gumeni opanci i vunene čarape; četvrta klupa je prazna; na petoj klupi neobrijan, čupav momak, zabačene glave, otvorenih usta, skamenjen u snu, kao da ne diše. Kraj otvorenog prozora stoje dva muškarca i puše. Plavi dim lelujavo se uzdiže i nestaje u mraku kroz prozor. S vremena na vrijeme povuku i otpuhnu po koji dim. Na golom betonskom podu dječak i djevojčica (on desetak, ona jednu-dvije godine manje), sjede okrenuti licem jedno prema drugom nešto razgovaraju ali tako tiho da se ništa ne čuje. Eto, to se dešavalo u na stanici u Lašvi kada sam tamo došao prvi put.

Da je gluho doba završilo i da su se danu vratili zvuci označilo je poluglasno pitanje: ,,Hoće li uskotračni voz sa Komara doći na vrijeme u 02:20’?” koje je ostalo bez odgovora. Malo zatim: ,,Zna li se koliko će kasniti? Ako ne bude kasnio, neće stići na voz radnici koji su krenuli pješke iz dalekih sela još u deset naveče!”. Treće pitanje je zvučalo kao suzdržano jarosno siktanje: ,,Šta me briga ko će stići a ko neće. Ja moram sutra ujutro stići na posao. Hoće li taj voz uopšte ikada doći?”

Lašva. Željeznička stanica, izgubljena u mraku u gluho doba; jedni čekaju voz za koji ne znaju ni kada će doći ni hoće li doći; kroz mrak hitaju drugi strijepeći da im voz ne pobjegne! Nisu samo oni tada čekali, svi čekaju neki svoj voz! I niko ne zna hoće li mu voz doći na vrijeme!? Niko ne zna ni kada će doći, ni da li će uopšte nekada doći voz koji čeka. Ni oni koji trče da stignu na vrijeme, ne znaju hoće li im voz pobjeći; a ako im se posreći te stignu prije voza, ne znaju hoće li ga dočekati, kada dođe – ako dođe!??

Svi smo tu, na istom mjestu, u gluho doba, na ovoj istoj željezničkoj stanici utonuloj u pomrčinu, cijeli svijet i svi ljudi, svi smo u Lašvi.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aporije kosmopolitizma i globalizacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Objektivne političke, ekonomske i sociološke analize potvrđuju da pravo pitanje već odavno nije da li je globalizacija dobra ili loša , nego kako da iziđemo na kraj sa lošim stranama globalizacije

 

 

Upitan zašto se protivi nekim zakonima i običajima koji vladaju u Atini, kada je on sam građanin Atine, Sokrat je odgovorio:”Ja sam građanin svijeta.” Na grčkom jeziku: “Kosmopolit”. U ovoj rečenici, formulisana je suština kosmopolitizma: najviši cilj ljudskog života je živjeti u skladu sa razumom. Svaki čovjek jeste građanin svoje države, ali je, kao biće razuma, ujedno i kosmopolit – građanin svijeta. Kao građanin svijeta, čovjek je dužan da poštuje Logos – Razum, što znači, univerzalne vrijednosti, iskrenost, uzajamno povjerenje i zajedničko dobro, a ne Hijerarhiju – što podrazumijeva i potčinjenost vladajućim lokalnim, nacionalnim, kulturnim i političkim predrasudama, koje ga ograničavaju kao građanina konkretne države! – da se pozovemo na objašnjenje koje je o ovom Sokratovom stavu dao Aristotel.

Međutim,  s obzirom da realno postoje samo ovozemaljske države, činjenica je da niko nije ‘kosmopolit’, nego da je svaki čovjek građanin neke od tih realno postojećih država. Koncept globalizacije, koji precizno rečeno, podrazumijeva ekonomsko i teritorijalno širenje u pravcu standardizovanog multikulturalizma kao jedinstvenog pogleda na svijet,  u praksi znači nametanje elitističke političke i ekskluzivne vrijednosne matrice, uz nepravednu ekonomsku raspodjelu u kojoj dominantne trans-nacionalne kompanije, podržane pravnim i političkim regulativima njihovih država, zapravo nasilno nameću svoju vlast globaliziranim državama, u perspektivi – cijelom svijetu. Ovaj proces podrazumijeva eroziju  multi-nacionalnih država, narušava njihovu tradicionalnu koheziju, raspiruje konflikt među različitim interesnim grupama unutar tih država, da bi im postepeno nametnuo svoje hegemonističke interese.

Tipičan primjer predstavlja ‘Vašingtonski sporazum 1980’ (‘1980s Washington consensus’), kao agenda “globalističkog usaglašavanja”. Iako je doveo do ekonomskog buma davanjem praktično neograničene kredite lokalnim režimima za realizaciju njihovih lukrativnih ambicija, ovaj dogovor je  izazvao globalni disbalans i “sekularnu stagnaciju”, tj. pretjeran rast ušteda na račun smanjenih investicija, što je aktiviralo efekat ekonomske zategntosti među susjednim  državama, nazvan “dotjeraj susjeda na prosjački štap”.

Zbog svega ovoga, objektivne političke, ekonomske i sociološke analize potvrđuju da pravo pitanje već odavno nije da li je globalizacija dobra ili loša, nego kako da iziđemo na kraj sa lošim stranama globalizacije?  U savremenom digitalnom svijetu, poseban problem predstavlja dominacija elitističkih mreža koje uspostavljaju kontrolu nad najvećim medijskim korporacijama, preko kojih se sve većem broju ljudi nameće jedan isti homogeni model kulture, pred kojim iščezavaju lokalne, tradicionalne kulture a s njima i sam koncept ‘građanina’ kao kulturno prazna odrednica.

Nasuprot globalizaciji, koncept kosmopolitizma afirmiše suvereni status pojedinca, njegovo pravo na lični izbor i moralni stav. Iako počiva na premisi o jednakosti svakog pojedinca bez obzira na kulturnu, političku i socijalnu sredinu iz koje potiče, ta premisa ne može isključiti realno postojeće stvarne razlike socijalnih sredina u kojima se svaki pojedinac formirao i koje su presudno odredile njegov “pogled na svijet”. Budući da je Svjetska država( Kosmo polis), puka fikcija, sve vrijednosti koje toj fiktivnoj državi pripisuje Sokrat, zapravo su vrijednosti preuzete iz konkretnih kuturnih tradicija realnih država a “kosmopolit”  Sokrat je uistinu građanin svog rodnog polisa – Atine.  Njegov navodni kosmopolitizam u stvarnosti je apstraktna projekcija iz koje je izostavio sopstvene internalizirane temeljne vrijednosti i shvatanja svoje sredine, dok je zadržao samo opšte principe života svake ljudske zajednice i promovisao ih u zakone Kosmopolisa a sebe proglasio kosmopolitom. Ono što važi za Sokrata, važi i za svijet kosmopolitizma: lišen konkretne sadržine realnih društvenih i kulturnih tradicija, sveden samo na najopštije postulate moralnih vrijednosti, svijet bi se pretvorio u mlaku baru a čovječanstvo u milijarde punoglavaca koji se po ničemu ne bi uzajamno razlikovali, niti bi se razvili u definisane vrste.

Da sumiramo:

Globalizacija promoviše princip Hijerarhije, koji je imanentno antinomijski – s jedne strane nužno se zasniva na  supremaciji jednog konkretnog modela kulture na osnovu njegove predpostavljene superiornosti nad svim drugim modelima,  dok s druge strane previđa da se kulture po definiciji ne dijele na “superiorne” i “inferiorne”, te da objektivnoi ne stoje u nikakvom hijerarhijskom odnosu.

Kosmopolitizam afirmiše princip Logosa, ali time što ga proglašava za apsolutni kriterij, prekida vezu čovjeka sa društvenom sredinom, lišava ga interakcije sa sopstvenim životom.  Kosmopolitiski ideal kulturno jedinstvenog/unitarnog čovječanstva je par excellence imperijalna ideja! Njegov antinomijski karakter potvrđuje se u činjenici da bi izvorni humanistički kosmopolitizam degenerisao u ekonomsku hegemoniju, politički neo-kolonijalizma i kulturni supremacionizam.

Priroda nije isključiva. Svi žive svojim životom: mravi i slonovi, planktoni i kitovi. Ne postoji ni obavezna, ni zabranjena boja cvijeća.

Možda bismo iz toga mogli nešto naučiti.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Evropa pred ogledalom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropa se mora sjetiti da nikada nije bila “Ekskluzivno kršćanski, monokulturni kontinet!“ – kako je to potpuno neosnovano tvrdio kardinal Racinger, kasnije Papa Benedikt XVI. I da ni Judejstvo, ni Kršćanstvo, ni Islam nisu izvorno evropske religije

 

Kad god zastane pred ogledalo, današnja Evropa više od svega strijepi da bi umjesto ideološkom šminkom kreiranog lika hladne, ohole i bezosjećajne gospođe, nakinđurene nakitom opljačkanim u kolonijalnim osvajanjima, ponovo mogla ugledati svoje pravo, lijepo, nježno i plemenito lice feničanske princeze u koju se sam besmrtni Zevs, zaljubio toliko da je sebe pretvorio u pitomog bijelog bika i na svojim leđima je odnio do pećine na Kritu gdje je sa njom rodio troje djece.  Što je najgore, nije Evropa internalizirala  samo ovu aberaciju svog djevojačkog  lica, nego se, zajedno sa tom ružnom promjenom, saživila i sa karakterom svoje imaginarne arogantne projekcije! Zato se Evropa danas, više od svega, plaši da bi odvratno lice koje pokazuje svijetu, iznenada moglo da isčezne sa ogledala i da se umjesto njega, u ogledalu  pojavi ono umilno i prijazno lice princeze koje uporno odbija da prihvati kao svoje! Taj raskol potvrđuje da je duša Evrope  ozbiljno obolila. Dijagnoza je hronični, najteži oblik bolesti nazvane anti-islamizam.

Slučaj sa psihopatskim zločinom norveškog neo-nacističkog teroriste A.B. Breivika,  predstavlja tragičnu potvrdu ove dijagnoze. Breivik je 22 jula 2011 godine, u centru Osla  (Regjeringskvartalet), detonirao bombu kojom je ubio 8 ljudi, a zatim, istog dana, mašinskom puškom ubio još 69 mahom tinejdžera i tinejdžerki, učesnika omladinskog ljetnjeg kampa (AUF) na ostrvu Utoja. Pred sudom je objasnio da mu je cilj bio spasiti kršćansku Evropu od nekontrolisane imigracije muslimana.  Njegov teroristički akt u kom je pobio 77 mladih ljudi, prikazao je kao brutalan ali nužan alarm apatičnoj Evropi.

Već ovo je dovoljan  dokaz da je anti-islamski dio Europe toliko duboko  internalizirao svoju anti-islamističku konfabulaciju, toliko se sa njom saživio, da se danas, više nego svega drugog, boji istine! Toliko joj je mržnja prirasla srcu, da bježi od same pomisli na ljubav!

Put oboljele anti-islamske Evrope  prema uspostavljanju svog izvornog duhovnog integriteta, političkog jedinstva i autentičnog identiteta je sasvim jasan. Da bi ozdravila, savremena Evropa treba da u cjelini oživi  najvažnije sjećanje iz doba svog formiranja  – sjećanje na presudnu ulogu svojih islamskih korijena. Umjesto što ih zaboravlja i time na silu briše kapitalni dio svoje historije, kulture, duhovnih vrijednosti, ideala i sopstvenog identiteta! Evropa se mora sjetiti da nikada nije bila “Ekskluzivno kršćanski, monokulturni kontinet!“ – kako je to potpuno neosnovano tvrdio kardinal Racinger, kasnije Papa Benedikt XVI. I da ni Judejstvo, ni Kršćanstvo, ni Islam nisu izvorno evropske religije! Da su stigle u Evropu sa Bliskog Istoka, takoreći iz iste avlije! Mora se suočiti sa istinom da je od 7-og do 10-og stoljeća, islamski dio Evrope bio veći nego  nego kršćanski – a da je politeistički dio bio ubjedljivo najveći. Imperativ oporavka Evrope može početi tek kada se odrekne fiks ideje o svom navodno “ekskluzivno krščanskom karalteru“ i kada definitivno prevlada svoj sindrom, isto tako navodnog “monokulturnog kontinenta“ Tek tada i samo pod tim  uslovima Evropa će moći da uspostavi svoju integralnu samosvijest,  da se suoči sa istinom o svojoj multi-religijskoj tradiciji i autentično multikulturnom karakteru. Kada to postigne,  Evropa će moći da radosno i s ponosom prihvati milenijumski duboke islamske i judeo-kršćanske korijene sopstvenog kulturnog identiteta, umjesto što ih se stidi.

Na žalost, ona Evropa koja se stidi sebe, još je veoma daleko od toga! Opsjednuta neutaživom pohlepom da vlada, fascinirana okrutnim, hladnim, ciničnim licem kakvo ide uz takve ambicije i kakvo je sebi upriličila,  ova i ovakva Evropa je u ime tih ambicija izbrisala sjećanje na svoje je pravo lice! Ako bi Evropa danas odlučila da se pogleda u ogledalo bez vlastoljubivosti i arogancije, bez sindroma ksenofobije i anti-islamizma, vidjela bi onim očima boje tamnog kestena feničanske princeze, ljepotu svog osmjeha, sklad svog stasa, svoju čednost i smjernost, darovitost i inteligenciju svog uma, požrtvovanost i istrajnost svog karaktera. I shvatila bi da su to neprocjenjivo vrijedni darovi naslijeđeni od mnogih generacija njenih predaka – najviše od Evropljana kršćana i od Evropljana muslimana, a zatim i od svih ostalih koji su Evropu učinili multikulturnim i multireligijskim kontinentom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Odbrana suštine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poricanje suštine čovjeka/pojedinca ima jasan cilj: da nas privikne da prihvatimo totalno degradiranje i devalviranje sebe – čovjeka/pojedinca na anonimnog člana ponižavajuće sintagme “human resources“, sinonima za modernu industrijsku marvu

 

Jeste li zapazili da je čovjek kao pojedinac, dakle kao individua, poodavno isčezao iz razgovora i da je isključen iz modernog akademskog diskursa društvenih nauka? Pitam se da li ste zapazili, zato što je to izvedeno diskretno i neprimjetno, kao kada službeno obezbjeđenje predsjednika države diskretno i neprimjetno udalji nepoželjnog gosta sa svečanog prijema! Kada sam prvi put zapazio da ga nema,  misteriozni  nestanak ovog neželjenog gosta povezao sa projektom opsesivnog poricanja samog pojma “suštine“ kao teme koja je već dvije decenije na vrhu top liste savremenih društvenih nauka na vodećim svjetskim univerzitetima i istraživačkim centrima. 

U sklopu ovog projekta, čovjek/pojedinac je proglašen za puki racionalni konstrukt, biće sa “pluralitetom identiteta“ – dakle, doslovno biće bez identiteta, fluid i plastelin –  tako što je u principu poreknuto postojanje individualne suštine!    Ako si čovjek, rodiš se bez identiteta, čak i bez pola (“Pol je socijalno uslovljeno opredjeljenje koje se dešava između 5 i 7 godine života“ – u aktuelnim “Džender studijama“, slijepo prihvaćen nonsens  Simone de Bovoar.), a zatim mijenjaš identitete (i “džendere“) po volji. Rodiš se kao ti, a umreš kao neko sasvim drugi! Umreš kao ti a rodio si se kao neko drugi! Iako nema argumente, poricanje suštine čovjeka/pojedinca ima jasan cilj: da nas privikne da prihvatimo totalno degradiranje i devalviranje sebe – čovjeka/pojedinca na anonimnog člana ponižavajuće sintagme “human resources“, sinonima za modernu industrijski marvu.  Zadatak epohe je odbraniti suštinu, spasiti čovjeka/pojedinca.

Svaki čovjek/pojedinac je sopstvena suština. I to  cijelog života. Imaš svoj život i svoju smrt. Ti se rodio, ti ćeš i umrijeti. Imaš svoj, samo svoj identitet, jedan i jedini, koji ti niko i ništa ne može ni promijeniti, ni oduzeti. Koliko god se mijenjao fizički ili duhovno – čak i ako doživiš privremenu ili trajnu amneziju, ako zauvijek zaboraviš ko si –  ti ćeš ostati ti – makar se više nikada ne sjetio sebe!

Međutim, iako čovjek pojedinac uvijek ostaje onaj isti koji je bio kada se rodio (NB: ne isti onakav kakav je bio kada se rodio, nego isti onaj koji je bio kada se rodio!), bez obzira da li je toga svjestan ili nije – sa ljudskim zajednicama (porodicom, plemenom, narodom, nacijom) stvari stoje drugačije. Njihova suština može ishlapiti, njihov identitet može iščiliti.  Naime,  ljudske zajednice postoje kao takve samo dok postoje ljudi koji su svjesni da pripadaju toj zajednici. Ova činjenica ima dalekosežne posljedice za imperativ samoodržanja svake zajednice.  Za razliku od individualne amnezije koja, uz sve negativne posljedice takvog stanja, ostavlja nedirnutu suštinu individue i ne dovodi u pitanje njen identitet, kolektivna amnezija označava definitivni kraj postojanja i gubitak specifičnog identiteta te zajednice.  Intenzivna i sistematska kampanja relativizacije važnosti kolektivne trans-generacijske memorije, koja je suština,  nužan i dovoljan uslov –  conditio sine qua non – postojanja i opstanka svake zajednice, počevši od porodice, preko naroda, do nacije – predvidljivo se nadovezala na kampanju poricanja postojanja etničke, duhovne i kulturne suštine, ismijavanje kohezivne uloge trans-generacijskog sjećanja i memorisanja zajedničke historije kao faktora koji pripadnike povezuju u emotivnu i duhovnu zajednicu.  Poricanja postojanja suštine čovjeka/pojedinca predstavlja prvu fazu  aktuelne kampanje poricanja postojanja suštine čak i najsloženijih ljudskih zajednica, uključujući cijele narode. Njen krajni cilj je zauvijek izbaciti pojmve suštine i historije roda i naroda a  njihovu sveopštu (dez)integraciju i asimilaciju nametnuti kao progresivni akt socijalnog inžinjeringa.     

Bez svijesti o kontinuitetu sopstvene historije, sloboda jednog naroda postaje veoma skupa, skuplja od ropstva sa sačuvanom historijom. Najprije zato što svaki narod lišen svoje historije i duhovnosti,  gubi unutrašnji integritet i rastače se u gomilu pojedinaca bez kolektivne samosvijesti, a zatim zato  što se sloboda bez svijesti o sopstvenoj historiji ne plaća ni zlatom, ni krvlju, ni najuzvišenijim žrtvama, nego podlošću,  izdajom i nepovratnim nestankom cijelog naroda.

Ljudi/pojedinci, ne nasjedajte na tvrdnju da ste niko i ništa, da ste fluid i bezoblična glina. I da hoćete, ne možete postati neko drugi! Tu ste brigu prebrinuli – niko vam ne može oduzeti vašu suštinu, ni vaš identitet!! Ali kao pripadnici zajednice – porodice, plemena, etnosa, naroda, nacije – odbranite njihovu suštinu! Svijet nije privid, zajednice nisu mentalni konstrukt. Vaše sjećanje je njihova suština, vaša historija je – njihov identitet. 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo