Povežite se sa nama

DUHANKESA

Šta ostaje?

Objavljeno prije

na

“Jedi, pij, pjevaj, uživaj, to će ti ostati!” Carpe diem! Koliko puta sam to čuo, koliko puta sam ovo drugo pročitao! I nikada mi nije bilo jasno! Jeste, život je ono što nam se dešava svakog dana, ali kakve to veze ima sa ostajanjem!? Kada dan prođe od njega ništa ne ostane! Kažu – ostane sjećanje!- Ali mapa nije teritorija, sjećanje nije događaj! Kad se ono što smo pojeli svari, kada ono što smo popili prođe kroz bubrege, kad pjesma zamukne a uživanje prekrije mrak kao kad sunce potone iza brda – od svega onoga što su nam rekli da će ostati, ne ostane ništa! Ako ćemo sitničariti: ostane pokvaren stomak, mamurluk (sa obaveznom glavoboljom), letargija. Kod onih savjesnih, još i kajanje. Kod pametnih, suočavanje sa sopstvenom glupošću.

Kažu: Sve prolazi! Zbilja, padne istruhli i isčezne i najstarije stablo; hrđa pojede i najtvrđi čelik; u prah se stroši zdanje od klesanog granita a moljci pojedu i najfinija tkanja. Ako sve što je nastalo, na kraju propadne, kao što propadne – kako to da jednom ne propadne sve!? Ako sve u svijetu nestaje, kako jednom ne nestane sve to, zajedno sa svijetom!?

Carpe diem! Zgrabi dan! Poslušaš savjet, zgrabiš dan – a dan prođe i od dana koji prođe ne ostane ti ništa. Od pijeska i vode koji isteku kroz prste stisnute šake, na dlanu ostane po koje zrno pijska, mokri dlan; od dana koji iscuri kroz klepsidru života, ne ostane ništa! Ni zrno pijeska, ni odsjaj radosti.

Ono što je bilo, a više nije – isto je kao ono što nikada nije bilo! – kaže mudri filozof koji je probao svašta i kome nije ostalo ništa. Kao što nikome ne ostane. Prepun tuge što sve prolazi i što se ništa – ama baš ništa! – ne može sačuvati od propadanja a kamoli vratiti kad jednom propadne, ovaj filozof je napisao cijelu knjigu da bi je sabrao u rečenicu: ,,Svijet koji vidimo i u kom živimo, svijet je privida, uistinu postoji samo nevidljiva sila, htijenje – volja!”

Vidljivi svijet, svijet dodira, svijet borbe i pobjede, očaja i poraza, svijet jela i pića, uživanja i žudnje, ali jednako tako i nevidljivi svijet, svijet mirisa i ukusa, svijet zvukova Orfejeve lire i pjesme iz nježnog grla Evridike – sve je to iluzija i prevara! Obuzet saosjećanjem prema svijetu i prema ljudima sa kojima dijeli hudu sudbinu prolaznosti, a vođen filozofskim kodeksom obaveze da se saopšti istina, koliko god bila nedopustiva u svojoj okrutnosti i neumoljiva u svom važenju koje ne priznaje nikakve izuzetke, ovaj hedonistički pesimist, ili pesimistički hedonist, odrezao je – kao makazama – od sebe i od svih ljudi svaku nadu da se nešto od ovoga svijeta može sačuvati, da nešto može ostati!

I hiljadugodišnje Rimsko carstvo, koje je nekada bilo a više nije, beskrajno je manje od travke koja sada jeste, jer se odnosi kao ništa prema nešto! – saopštava nam on istinu kao presudu prijekog suda! Još je pojačava poukom da na tu presudu niko, pa ni ta travčica koja sada jeste – nema pravo žalbe! Jer, kaže ovaj filozof, i te travčice već slijedećeg trenutka više neće biti! A ono što je nekada bilo a više nije, isto je kao ono što nikada nije ni bilo!

Osjećam da ima nešto nedorečeno u toj tvrdnji! Postoji neka svijetla nit u toj mutnoj vodi koja odnosi u bezdan i pretvara u ništa i Rimsko carstvo i travčicu! Nešto što je ovom filozofu promako, koliko god se proslavio svojom eristikom – vještinom logičkog mačevanja i dokazivanja nepobitnih istina! Evo, kao da postepeno uspijevam slijediti tu bistru nit kroz mutnu bujicu: kao da sam je u magnovenju ugledao upravo u najvećim talasima, kao da upravo nju ta hučna matica nikako ne može odnijeti u ono ništa u koje se rastvara sve što je nekada bilo a više nije! I sada jasno vidim: ono što je nekada bilo, a više nije, ne može biti isto kao ono što nikada nije bilo! Ono što je jednom bilo – bilo je; ono što nikada nije bilo – nije bilo! Onog prvog više nema – ali je bilo! Ovog drugog nema – niti je bilo!

Lijepa riječ, ljudski gest, zauvijek ostaje jer je bio. Jednako tako i gruba riječ, nečovječno djelo. Dobra djela mogu ostati nepriznata, nenagrađena, mogu biti izvrgnuta podsmjehu, ali ne mogu nikada biti poreknuta. Loša djela mogu biti zaboravljena, nagrađena, slavljena kao junački podvizi – ali nikada ne mogu biti poreknuta.

Ako je naš filozof poručio: ,,Jednom je – kao ni jednom!”, znajte da je kobno pogriješio. Jednom je – kao zauvijek! Sve što jednom kažemo ili učinimo – rekli smo i učinili zauvijek. To je ono što ostaje. Kad se to zna, vrijedi dva puta pomisliti prije nego što kažemo ružnu riječ ili učinimo loše djelo. I obratno: vrijedi bez razmišljanja reći lijepu riječ i bez dvoumljenja učiniti dobro djelo. Jer će i jedno i drugo zauvijek ostati.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

U svijetu oksimorona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg

 

Slažem se: Ovo je vrijeme protivrječnosti. Ali, svako vrijeme je bilo vrijeme protivrječnosti. Rob i gospodar, kmet i feudalac, radnik i kapitalist, eksploatisani i eksploatator, okupator i okupirani, zlo i dobro u čovjeku, vlast i narod u svakoj državi… kraja nema protivrječnostima, a ako je po Heraklitu i filozofima dijalektike, tako je oduvijek i uvijek će biti.

Međutim, ovo vrijeme je vrijeme u kom je zavladala jedna posebna protivrječnost – protivrječnost u mišljenju! Što je najgore, suptilna a opaka, ova protivrječnost je promovisana u princip mišljenja i dovoljan razlog za opravdanje svih vrsta nasilja i bezakonja! Relativizam i moralna ravnodušnost savremenog čovjeka, podmuklo su se ušuljali u moderno društvo upravo sa afirmacijom pojmovne protivrječnosti. Jednom prihvaćena, pojmovna protivrječnost je  nahrupila kao bujica i uz rutinski izvršenu eutanaziju zdravog razuma, pustila niz vodu sve moralne vrijednosti i ideale na kojima je čovječanstvo zasnivalo svoj život.

Sve je počelo kada je Napoleonov aforizam: „Napad je najbolja odbrana!“ svesrdno prihvaćen od najmoćnijih i najagresivnijih država svijeta, koje se od tada do danas  „brane“ napadajući i okupirajući države udaljene hiljadama kilometara od svojih granica. U književnosti su raspad morala i smrt vrijednosnih ideala izazvan ovim atentatom na rasudnu snagu uma, zapazili Zamjatin (Mi), Haksli (Novi vrli svijet) i Orvel (1984); u filozofiji Unamuno kada se osmjelio ukazati španskom diktatoru Franku na protivrječnost fašističkog pokliča: Živjela smrt! (Viva el muerte!).

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg. Vrijeme u kom su srećno spojene tupoglavost i oštroumnost (Oksimoron: oxis  –  oštar; moros – tup), postao je svijet prepun oštroumnih glupaka! Svijet u kom egzaltirano buja autentično epigonstvo plodonosne etičke sterilnosti; svijet u kom se odnos višestruko moćnije države  sizerena i slabašne države – vazala, uz fanfare proslavlja kao „strateško partnerstvo“; svijet u kom predsjednik deklarativno „najdemokratskije države na svijetu“, javno, na mitingu svoje stranke i  preko svih mejn strim medija, obećava 5.000 $ svakome ko glasa za njega i njegovu partiju na prvim narednim izborima (mid-term elections); svijet u kom je oksimoron zamijenio logičke zakone mišljenja, a filozofija za svoj osnovni zadatak proglasila  dekonstrukciju svijeta koji je mukotrpnono konstituisala tri hiljade godina; svijet u kom se onaj isti predsjednik, na partijskom skupu održanom 9. 10. 2026. godine, indignirano obraća cijelom svijetu naglašavajući:  „Odluka Komiteta da Nobelovu nagradu za mir ne dodijeli meni, ostavila je neizbrisivu mrlju (indelible stain) na Norveškoj državi, jer tu nagradu sam zaslužio ja zato što sam spasio više ljudskih života nego iko drugi u historiji!“

U svijetu oksimorona, u pravu je! Iako je činjenica da je ovaj predsjednik pomogao Izraelu da ubije u Gazi 79.000 civila, od toga 33.000 djece; iako je naredio da se legitimni predsjednik Venecuele Nikolas Maduro i njegova supruga Selia Flores vojnom intervencijom kidnapuju, da bi država čiji je on predsjednik smjesta preuzela cjelokupnu eksploataciju nafte suverene države Venecuele; iako je direktno odgovoran za ubistvo ajatolaha Hamneija počinjeno u toku mirovnih pregovora, kao i za ubistvo 165 djevojčica u školi u Iranu, uz hiljade civila – ipak je upravo on  opozvao  svoju prethodno najavljenu naredbu da nuklearnim  napadom totalno uništi Iran i pobije sve njegove stanovnike Čime je spasio 92 miliona ljudskih života – Iranaca!

U svijetu oksimorona u kom se ne broji koliko si nevinih  ubio, nego koliko ih nisi ubio iako si mogao, ovo je skromna brojka.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Opsjena zvana “nacija”

Objavljeno prije

na

Objavio:

U prilog tvrdnje da proglašenje „nacije“ nije bio nikakav objektivno konstitutivni čin nego samo pravno deklarativna normativna odredba koja je proizvela dalekosežne posljedice, te da je ono što se označava terminom „nacija“ tek puka opsjena, formalna oznaka, etiketa, virtuelna kategorija, navešćemo nekoliko nepobitnih činjenica

 

Pojam nacije formiran je krajem XVII vijeka. Ne nacija. Tada su neke države – primarno evropske kolonijalne sile, utisnule sopstvenički žig na svoju cjelokupnu populaciju i proglasili ih jednakim na osnovu činjenice da su svi oni vlasništvo države. U realnosti, „nacija“ nije nikakav viši oblik političke organizacije, kako se neosnovano tvrdi. Razgraničenje kategorija „narod“ i „nacija“ i praksa osporavanja statusa „nacije“ mnogim narodima, u osnovi su hegemonistički motivisani politički projekti.

U prilog tvrdnje da proglašenje „nacije“ nije bio nikakav objektivno konstitutivni čin nego samo pravno deklarativna normativna odredba koja je proizvela dalekosežne posljedice, te da je ono što se označava terminom „nacija“ tek puka opsjena, formalna oznaka, etiketa, virtuelna kategorija, navešćemo nekoliko nepobitnih činjenica. Kao prvo, nijedan  pripadnik novoosnovane „nacije“, ni u jednoj državi svijeta nije postao nešto drugo nego što je do tada bio, što znači da je dotadašnji demografski, rasni, etnički, kuturni, duhovni, obrazovni i svaki drugi  sastav stanovništva svih država svijeta ostao u dlaku isti i nakon promovisanja trika zvanog „nacija“.

Kao drugo, da pripadnost „naciji“ ne sadrži nikakvu realnu osobinu ni trajno svojstvo, vidi se pri promjeni imena države: brisanjem imena „Jugoslavija, izbrisani su i „Jugosloveni“. Ako se pripadnik jedne „nacije“ trajno preseli u drugu državu, postaje pripadnik te druge „nacije“ – kao kada igrač pređe iz jednog kluba u drugi. Svjesne toga, mnoge države više ne tolerišu dvojno državljanstvo jer žele uspostaviti trajno vlasništvo nad svim pripadnicima svoje „nacije“!

Nadalje, karakter svakog odnosa određuje status aktera u ekstremnim ili/ili situacijama a ne u okolnostima njhove harmonične koegzistencije. Da život svake porodice počiva na postulatu neprikosnovenog autoriteta roditelja a ne obratno, postaje vidljivo tek kada se među njima desi otvoren konflikt; ako ne pomognu argumenti, roditelji uvijek mogi poslati djecu u krevet, djeca roditelje nikada. Iako  je autoritet države nad pripadnicima „nacije“ u principu isti, u praksi je daleko radikalniji i proteže se na pravo države na život i smrt svih pripadnika „nacije“. Ekstremna situacija objave rata demonstrira pravo države da uvođenjem prijekog suda legitimira to pravo strijeljanjem dezertera iz svoje „nacije“. Skrivena, sveprisutna logika neograničene vlasti države nad svim svojim stanovnicima, omogućena uvođenjem virtuelne kategorije „nacije“, odredila je i odnos savremeanih država prema (još) nerođenoj djeci. Iako je većina savremenih država deklarativno snažno religijski utemeljena, iako sve monotoeističke religije izričito zabranjuju prekid trudnoće (osim ako porođaj ugrožava život majke), abortus je legaliziran praktično u svim državama svijeta. Razlog: nerođena djeca nisu (još) upisana u vlasnički spisak države. Čim se djeca rode i upišu u taj spisak, država preuzima ulogu vlasnika koji rigorozno štiti svoje pravo nad njima. Iz istih motiva država bez dvoumljenja daje apsolutni prioritet životu majki (koje su, kao pripadnice „nacije“, vlasništvo države), nad životima njihove (još) nerođene djece (koja nisu upisana u rubriku „nacije“ kao vlasništvo države). Da je  vlasništvo države nad svim pripadnicima „nacije“ srž ovog odnosa, potvrđuje i sve raširenija praksa nekih od najrazvijenijih država svijeta da u ime zaštite djece, prisvaja pravo trajnog oduzimanja djece od roditelja koji se o njima nedovoljno ili neadekvatno brinu o:  svojoj djeci? Ne! Iz perspektive države, rodivši djecu, roditelji su samo stekli pravo i preuzeli obavezu da se o njima brinu ali ne kao o svojoj djeci nego kao o vlasništvu države, koja ih je njima povjerila na čuvanje.

Opsjenom zvanom „nacija“, država je čovjeku oduzela ono što ga čini čovjekom  – slobodu!

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Mit o tolerantnom zapadu i despotskom Orijentu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Medinski Ustav, koji je napisao Muhamed a.s., objavljen 622. godine –prvi je dokument u istoriji koji eksplicite promoviše slobodu vjeroispovijesti kao temeljno ustavno pravo. Da bismo shvatili koliko je Medinski Ustav bio ispred svega što se dešavalo u Zapadnoj Evropi, podsjećamo da je proglašen cijelih 1167 godina prije Francuske revolucije

 

 

Cijeli svijet zna da je Zapad tolerantan i da je tolerancija tekovina Zapadnog društva, kao što zna i da je Orijentalno društvo bilo i ostalo despotsko i netolerantno do dana današnjeg! Kao dokaz, navodi se rasprava filozofa Džona Loka, Pismo o toleranciji (John Locke, A Letter Concerning Toleration, 1685 – 1686). Tekst zapravo sadrži dva pisma, napisana u vrijeme dok je Lok živio u  Holandiji kao prognanik i ima status kamena temeljca Zapadne tolerancije i liberalizma, prva rasprava u historiji o potrebi i opravdanosti  tolerancije kao državne politike u do tada netolerantnoj historiji svijeta.

U prilog ove tvrdnje,  navode se slijedeći argumenti:

  1. Država štiti spoljne interese građana (život, slobodu, i imovinu), dok se crkva brine o spasenju njihovih duša; 2. U vjeri nema prinude, što znači da sveštenstvo ne može legalno koristiti nasilje da nametne vjerske istine, zato što istinska vjera počiva na unutrašnjem uvjerenju koje se ne može nametnuti; 3. Crkva nema moć nad građanima. Crkveni velikdostojnici nemaju jurisdikciju u građanskim i svjetovnim stvarima, niti mogu koristiti državu u vjerskim raspravama. Moć crkve ograničava se zbog javne sigurnosti u slučaju da prekrši građanske zakone ili ugrozi  mir i temelje države. Sve ovo važi samo za anglikansku enlgesku crkvu kao jedino dozvoljenoj religiji u državi. Rimokatoličanstvo je zabranjeno jer znači podaništvo vjernika stranom vjerskom autoritetu. Judejstvo je striktno zabranjeno, kao i paganizam, dok se Islam ne spominje nijednom u cijelom tekstu.

Skoro niko ne zna (a oni malobrojni koji znaju, kriju kao zmija noge), da postoji dokument nazvan Medinski Ustav koji je napisao Muhamed a.s. – sa istom tematikom i daleko progresivnijim i tolerantnijim stavovima,  objavljen 622. godine – ravno 1063 godine prije Lokove tasprave, prihvaćene kao „prve u historiji“(??). Ponovićemo još jednom: Hiljadu šezdeset tri godine prije svima poznatog i navodno prvog! Objavljen u gradu Medini, po čemu je i dobio naziv, ovaj dokument od tada do danas je stub svih islamskih država,  prvi te vrste u historiji. Ovim Ustavom mir, vjerski pluralizam, uzajamno poštovanje i jednakost svih građana, bez obzira na naciju, rasu, pol i bilo koje druge razlike, pomovisani su u najviše vrijednosti medinske zajednice.

Za ilustraciju,  član 47 izričito štiti osnovna ljudska prava svih građana, u koja ubraja: jednakost, pravo na slobodnu saradnju, slobodu savjesti u vjeri, slobodno javno i privatno praktikovanje vjere, uključujući Judejstvo i hrišćanstvo („slijedbenika Knjige”). U poređenju sa vjerskom isključivošću Lokove koncepcije jedne vjere u jednoj državi, član 25 Medinskog Ustava specifično naglašava da su, uz Jevreje i Hrišćane, kao Narode knjige, i Arapi pagani koji žive u Medini,  slobodni da javno i privatno praktikuju svoju vjeru bez ikakvih ograničenja. Odredbama sadržanim u članovima 26 – 35, nabrojane su sve zajednice Jevreja i sva mjesta u kojima žive Jevreji, uz napomenu da se njihovi saveznici i bliski prijatelji smatraju jednkim njima i da uživaju ista prava, što potvrđuje da je Medinski Ustav prvi dokument u historiji koji eksplicite promoviše slobodu vjeroispovjesti kao temeljno ustavno pravo. Da bismo shvatili koliko je Medinski Ustav bio ispred svega što se dešavalo u Zapadnoj Evropi, podsjećamo da je proglašen cijelih 1167 godina prije Francuske revolucije (1789) i punih 1376 godina prije Engleske (UK), gdje je isto pravo postalo ustavno 1998. godine (Human Rights Act), a stupilo na snagu 2000. godine!

Kako shvatiti totalno ignorisanje ovog veličanstvenog, blistavog, najznačajnijeg dokumenta političke historije svijeta i njegove isto toliko duge dosljedne primjene u praksi svih islamskih država između ostalog, prisutnih i na tlu Evrope punih 14 stoljeća!?

Ne znam zašto pitam, kad i ja znam da znate!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo