DUHANKESA
Putokazi na bob stzazi
Svijet je prepun putokaza! Više se ne može ni zalutati, ni izgubiti! Iziđite iz kuće i odmah ćete ugledati putokaze koji danju i noću, ljeti i zimi, motre, vrebaju, mame, pozivaju, svijetle svojim natpisima, izluđuju vas svojim skicama, strelicama, zaglušuju vas imenima mjesta, objekata, dućana, trgovačkih centara, škola, bolnica, stadiona, parkova, banki, noćnih klubova, pijaca, hotela, ne ostavljajući vam nikakvu šansu da iziđete iz tog lavirinta.
Krenite kolima autoputom i pokušajte makar za trenutak skrenuti na neki put bez putokaza! Na svakom dijelu autoputa puta i na svakom putu kojim ćete krenuti kada iziđete sa autoputa, dočekaće vas znaci koji vam naređuju i zabranjuju da stanete ili da krenete, opominju vas da se ne smijete zaustaviti, diktiraju vam i najveću i najmanju brzinu, tjeraju vas da ih slijedite i da svaku promjenu najavite uključivanjem žmigavaca onako kako vam diktiraju putokazi.
Uljuljkali smo se u osjećanje sigurnosti da možemo izabrati bilo koji cilj i da znamo kako ćemo tamo pouzdano stići slijedeći putokaze. A već odavno nemamo nikakvog izbora! Ne vidimo da mi više i nemamo svoj cilj, nego da se samo prepuštamo putokazima da nas vode; zaboravili smo neoprezno, da mi i ne idemo nigdje, mi samo ulazimo u splet putokaza kao sanke na bob stazi, i klizimo po ledu svakodnevnog života, bez izbora da sa te bob staze iziđemo! Mi više ne možemo izabrati svoj cilj. Ni jedan od tih puteva – o kako smo to samo mogli ne vidjeti, kako smo smjeli sebi dopustiti da to zaboravimo? – nije naš put, nije jer ima putokaze!? Putokazi vas vode gdje je isplanirao onaj koji ih je postavio! Put bez putokaza je naš put, samo takav put može voditi cilju koji smo mi izabrali! Krenuti u nepoznato, na put bez putokaza, isto je što i krenuti svojim putem!
,,Dug, smeđi put preda mnom, vodi me u nepoznato!” – pjeva veliki pjesnik – tada momčić koji ne razumije da je to nepoznato samo njemu, to gdje će ga taj put odvesti, ali da je to savršeno poznato putu koji je tamo, u to ,,nepoznato” odveo već mnoge i mnoge – i da će tamo odvesti sve koji su krenuli na put! Nije mogao znati da tamo gdje su stigli mnogi tamo ne može biti vaš put, jer svaki čovjek bi morao imati svoj put a ne put koji su mu drugi odredili, ne put kojim svakodnevno prolaze milioni i stižu na isti cilj. Cilj do kog ih je odveo taj put, a ne cilj kojim su kanili oni poći!
Svijet je ostao bez svoje najvažnije tajne: bez tajne sopstvenog puta, puta kojim svaki čovjek ima pravo da krene da bi stigao do svog cilja do kog svaki čovjek ima pravo poželiti da stigne. Markacije stoje od prvog koraka, od rođenja; oznake koje vode od porodilišta do roditeljskog doma, odatle do vrtića, pa do škole, do fakulteta, do posla, do matičara, put do groblja, obilježena staza do parcele na groblju! Ne možete više sresti nikoga koji zna svoj put, jer već odavno nema nikoga koji ima svoj put.
Više se ne može stići ni do sebe, ne može se doći sebi. Preostalo je samo prepustiti se putokazima, krenuti u ovaj svijet, početi život, sjesti na sanke potkovane blistavim čeličnim potkovicama i prepustiti se stazi koja je cijela jedan veliki putokaz koji vodi tačno određenom cilju, kroz sve te krivine, lupinge, nagibe, tunele, dok se grčevito držite za ručke tog boba da ne padnete; a i kada biste pali, kada bi vas izdala snaga, ili čak kada biste se sami odlučili da odbacite te sanke da skočite sa njih, istom tom stazom stigli biste opet tamo gdje će vas čekati taj isti bob, te iste sanke, sa kojih ste skočili misleći da ćete se spasiti, pobjeći iz te mreže neumoljivih zaleđenih putokaza, do istog kraja koji nije cilj. Jer niko nije krenuo na put da bi stigao do svog kraja nego do svog cilja.
Odavno niko ne hoda livadom slijedeći miris koji ga je privukao, ili izbjegavajući neki zadah tamne i vlažne šume, niko više ne osluškuje zov ptice, niko ne slijedi let sokola koji je iznenada preletio ispred vas i vinuo se u otvoreno nebo ucrtavajući iznenada neku liniju koju ste vidjeli u snu, prepoznali je kao onaj cilj koji ste jednom, davno sanjali i prepoznali kao svoj cilj! Nemojmo se zavaravati: više se ne može ni stići, ni uteći, ne može se više ni na strašnom mjestu postojati – nema više ni junaka ni kukavica, jer su junaci oni koji ostanu na svom putu a kukavice oni koji svoj put napuste i sa pola svog puta se vrate ‘ a niko više ne korača svojim putem.
A ipak, nikako da nas napusti ono osjećanje, ona apsolutna sigurnost svijesti da nam pripada pravo na naš put, pravo koje smo definitivno izgubili ali i pravo od kog se nikada nećemo moći odreći.
Prećutati to, bio bi zločin; reći to, ravno je ubistvu!
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Zašto smo na zemlji?

Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali
Šta mislite: Otkud mi ljudi na Zemlji? Pitam ozbiljno, koliko god vam izgledalo da se zafrkavam! Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali? Da mi nismo oduvijek, od samog početka života tu, na Zemlji, nego da smo došli tek kada je život na Zemlji uveliko i posvuda bujao! U samom tlu, na stijenama, u zraku, u najmanjim baricana, potocima, rijekama, jezerima, u morima i u okeanima, u ravnicama, na planinama, u močvarama i pustinjama, ljeti i zimi, danju i noću!
Kada smo mi došli, nebom su letila jata ptica, posvuda su zujali rojevi komaraca, mušica, pčela i drugih krilatih insekata; prerijama su pasli milioni bizona, galopirala krda divljih konja, zavijali čopori vukova; savane su podrhtavale od rike lavova, pod kopitama miliona zebri, bezbrojnih stada antilopa, gazela i gnuova; pradrevne džungle i prašume kipile su od života na svakom koraku; pod zemljom su vrijedno radili mravi, termiti, bezbrojne krtice svih vrsta; trave, cvijeće i šume prekrivale su milione kvadratnih kilometara u nedogled; okeani su bili zajedničko carstvo mikronski malih planktona i kolosalnih kitova, najvećih od svih životinja koje su nekda nastanjivale Zemlju.
Sav taj živi svijet, svo to neizmjerno obilje flore i bezbrojno raznovrsne vrste faune koje nazivamo Priroda, beskrajno složene i raznovrsne, predstavlja jedan ogromni integralni ultra giga organizam, konstituisan iz uzajamno međuzavisnih i neraskidivim nitima povezanih elemenata. I sve je to nastalo bez nas. I prije nas. U toj cjelini, svaki element, koliko god izgledao sitan, slučajan, beznačajan, jednako je važan i zapravo direktno neophodan za opstanak cijelog organizma, odnosno, Prirode!
Samo je čovjek suvišan!
Ako bi se iz cjeline tog organizma, odnosno iz Prirode, odstranio bilo koji element, bile to pčele, mravi, planktoni, pa čak i bakterije i virusi, prirodni život bi se duboko poremetio, postepeno gasio i na kraju, sasvim bi zamro. Ali, ako bi se odstranio čovjek, život Prirode kao cjeline ne samo da ne bio ugrožen, nego bi dobio snažan podsticaj. Čak bi se i devastirani predjeli brzo i potpuno obnovili. Brže nego što mislimo, brže nego na bilo koji drugi način i bilo kojim drugim mjerama zaštite, Priroda i sav živi svijet na Zemlji obnovili bi se najbrže i najefikasnije ako bismo mi ljudi spakovali kofere i napustili Zemlju. Na par decenija. Bilo bi to sasvim dovoljno.
Ovo je nepobitan dokaz da čovjek nije element izvornog nacrta Prirode. Da nije njen integralni element. Da nije ponikao iz Prirode. Da je strano tijelo. Priroda ne treba čovjeka. Čovjek treba Prirodu.
Iako vjerovatno nikada nećemo saznati odgovor na pitanje otkuda mi na Zemlji, znamo da smo ovdje došli kada je život na Zemlji već uveliko bujao. Dužni smo da ozbiljno razmislimo o razlozima zbog kojih smo se ovdje zatekli. Zašto smo na Zemlji? Ko god da nas je tu doveo!
Za početak, dovoljno je što znamo da, kao i mi sami, neke najbolje stvari u životu nisu od ovog svijeta.
Ljubav i prijateljstvo, na primjer.
U ovaj svijet su stigli sa nama. Bilo bi pametno da ih sačuvamo, njegujemo i proširimo po cijelom svijetu. Umjesto što ih sve više potiskujemo iz svog života. Nije li rečeno da je Bog najprije stvorio svijet, pa tek onda čovjeka!? Da bude Njegov namjesnik na Zemlji. Da u Njegovo ime a za svoje dobro i za dobro svih živih bića, domaćinski upravlja svijetom/Prirodom!?
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Prvi maj, praznik međunarodne nepravde

Nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD istorije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okarakterisan je kao „beznačajan“
Za mnoge, pravda je spora, ali dostižna. Za radnike, pravda je spora ali nedostižna! Zakonodavna i izvršna vlast, dakle, sudstvo, vojska i policija, bili su oduvijek i ostali su do danas u rukama vladajuće klase, izvan domašaja radničke klase i njenih, samo formalno zastupljenih, predstavnika.
Ovih dana ponovo je veći dio svijeta proslavio Međunarodni praznk rada. Prvi maj. Oficijalno, 134. put. Od 1898. godine, kada je u Parizu osnovana Druga Internacionala sa zadatkom da se, između ostalog, izbori za osmočasovni radni dan. Prvi maj je prihvaćen na prijedlog USA Federacije radnika, da bi se obilježili događaji na Hejmarketu (Heymarrket) započeti Prvog maja 1886. godine koji su svoj tragični rasplet dobili tri dana kasnije, 4 maja. Tog dana skupila se ogromna masa radnika u znak podrške radnicima ubijenim od policije dan ranije na protestima u Čikagu. Demonstracije su počele mirno sve dok policija nije pokušala da ih rasturi silom, pucajući u demonstrante iz vatrenog oružja. Nepoznato lice, čiji identitet nikada nije utvrđen, bacilo je bombu na policajce. U eksploziji je poginulo sedam policajaca i četiri radnika, dok je više desetina radnika bilo ranjeno vatrom iz policijskih automata. Događaj, poznat kako Hejmarket masakr, završio je hapšenjem osam radnika. Na procesu vođenom pred međunarodnom javnošćum, svih osmorica bili su optuženi za organizovanje zavjere.
Utvrđeno je da je samo jedan od njih mogao napraviti bombu, ali nikakvi ključni dokazi nisu bili ponuđeni. U svakom slučaju, dokazano je da ni ovaj optuženik, kao ni otalih sedam radnika optuženih za organizoanje zavjere, čak ni teorijski nisu mogli baciti bombu jer u trenutku eksplozije nisu ni bili na Hejmarketu!
Ipak, sedmorica su osuđeni na smrt, a jedan na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina. Guverner države Illinois Ričaard Dž. Oglsbi (Richard J. Oglesby) preinačio je dvije smrtne presude u doživotni zatvor, jedan osuđeni počinio je samoubistvo na dan egzekucije, četvorica su obješeni 17. novermbta 1887. godine. Sedam godina kasnije novoizabrani guverner Illinoisa Džon Peter Adelman, pomilovao je preostala tri zatvorenika, osuđena na doživotno zatvor, oštro kritikujući prethodni proces.
Sa ove vremenske distance, može se zaključiti da nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD historije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okaraketrisan je kao „beznačajan.“
Bilo je potrebno je punih 108 godina da se na mjestu masakra podigne jedna skromna skulptura – 2004. Uprkos činjenice da je potvrđena nevinost svih osuđenih radnika, nijedan od njih do danas nije rehabilitovan. U mogim državama svijeta, pod raznim izgovorima, poništen je zakon o osmočasovnoj radnoj nedelji, kad god vlada ocijeni da to zahtijevaju okolnosti.
Sretan vam Prvi maj, radnici, dan međunarodne nepravde.
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Dijalektika ljudske duše

Koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog
Da vas podsjetim: „Nije mi važno ni ko je, ni šta je. Samo da je čovjek!“ Mnogo puta ste čuli ovu rečenicu, često ste je i sami izgovorili. Svaki put ste je slušali sa odobravanjem, izgovarali sa uvjerenjem. Na pitanje: „Šta znači da je neko ‘čovjek’?“ – slijedio je uvijek isti odgovor:
„Da je dobar, da ima dušu“.
Ovo uvjerenje je postalo opšte mjesto, samorazumljiva notorna istina. Onaj ko je dobar, ima dušu; onaj ko ima dušu, jeste čovjek. I obrnuto: Onaj ko je zao, nema dušu; onaj ko nema dušu nije čovjek. On je nečovjek. One ne postupa ljudski nego neljudski, ili što je isto: bezdušno!
Lukavstvo uma, rekao bi Hegel. S jedne strane, samoobmana kojom u pripadnike ljudskog roda ubrajamo samo one čije osobine smatramo pozitivnim. Jer to su – ljudi. Onakvi kakvima mi vidimo sebe i kakvi jedino želimo da jesmo!
A često nismo!
S druge strane, sve one čije osobine smatramo negativnim, one kojih se zbog toga gnušamo, isključujemo iz ljudskog roda. Jer to nisu ljudi. Oni su onakvi kakvi mi nismo i kakvi nikako ne želimo biti.
A često jesmo!
Suština ove veoma opasne samoobmane je u teorijskom, dakle striktno apstraktnom postupku radikalne redukcije osobina ljudske duše (ujedno: sopstvene duše, odnosno sebe samih), kojim smo iz nje, takođe samo apstraktno, odstranili sve negativne osobine i proglasili je za ekskluzivno područje vrlina u koje poroci nemaju pristupa.
Postupili smo kao djeca koja vjeruju da će se sigurno desiti ono što žele, samo zato što to žele! Pa smo i mi povjerovali: Čim je neko čovjek, mora da je dobar. A mora da je dobar, zato što ima dušu! Loš čovjek i nije čovjek nego je nečovjek, čudovište, zvijer. Loš čovjek nema dušu, zato je bezdušan! Potpuno smo smetnuli s uma banalno očiglednu činjenicu da je i najveći zločinac čovjek, dakle homo sapiens sapiens. Najlakše je reći da veliki zločinci, masovne ubice, izdajnici i prevaranti koji su ojadili stotine hiljada ljudi, nisu ni bili ljudi. Ali, ne dajmo se zavarati. Svako od njih je bio čovjek i svi su imali dušu. U paraleli: Zao čovjek, zle duše! Dobar čovjek, dobre duše! – varijable su ‘zlo’ i ‘dobro’, ali su ‘čovjek’ i ‘duša’ čvrsto fiksirane konstante istog značenja. Kada smo dušu proglasili za sinonim svih vrlina, a generički pojam ‘čovjek’ izjednačili sa ‘dobrim čovjekom’, potpuno smo zaboravili na dijalektiku ljudske duše.
Morali smo shvatiti da je dijalektika ljudske duše istovremeno dijalektika dobra i zla, vrline i poroka, vjernosti i izdaje, iskrenosti i podmuklosti, velikodušnosti i tvrdičluka, herojstva i kukavičluka, egzaltacije i beznađa, čednosti i besramnosti, bezuslovne ljubavi i bezrazložne mržnje.
Kada sljedeći put čujete da nekoga hvale da je „čovjek“, jer ima „dušu“, dobro naćuljite uši i otvorite četvere oči. Sjetite se da je to razlog za maksimalni oprez. Pomislite na to da ste i vi „čovjek“, da imate „dušu“, da ta duša koja vas čini čovjekom, u sebi sadrži sve krajnosti dobra i zla, vrline i poroka! Sve su te krajnosti prisutne samo u ljudskoj duši i nigdje na drugom mjestu pod kapom nebeskom! Tu su, u onome što svakog od nas čini „čovjekom“, u našoj duši, u svakom od nas. To istovremeno znači da se svakom od nas, konačno: svakom dobrom čovjeku! – može u svakom trenutku desiti nešto što će ga navesti da okrene list i za princip svog djelovanja, umjesto dobra i vrline, izabere zlo i porok. I što je najvažnije upamtiti: može se desiti samo čovjeku! Nijedno drugo živo biće osim čovjeka to ne može.
Pri tom, koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog.
Ferid MUHIĆ
Komentari
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS3 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS2 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO3 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom