Povežite se sa nama

DUHANKESA

Putokazi na bob stzazi

Objavljeno prije

na

Svijet je prepun putokaza! Više se ne može ni zalutati, ni izgubiti! Iziđite iz kuće i odmah ćete ugledati putokaze koji danju i noću, ljeti i zimi, motre, vrebaju, mame, pozivaju, svijetle svojim natpisima, izluđuju vas svojim skicama, strelicama, zaglušuju vas imenima mjesta, objekata, dućana, trgovačkih centara, škola, bolnica, stadiona, parkova, banki, noćnih klubova, pijaca, hotela, ne ostavljajući vam nikakvu šansu da iziđete iz tog lavirinta.

Krenite kolima autoputom i pokušajte makar za trenutak skrenuti na neki put bez putokaza! Na svakom dijelu autoputa puta i na svakom putu kojim ćete krenuti kada iziđete sa autoputa, dočekaće vas znaci koji vam naređuju i zabranjuju da stanete ili da krenete, opominju vas da se ne smijete zaustaviti, diktiraju vam i najveću i najmanju brzinu, tjeraju vas da ih slijedite i da svaku promjenu najavite uključivanjem žmigavaca onako kako vam diktiraju putokazi.

Uljuljkali smo se u osjećanje sigurnosti da možemo izabrati bilo koji cilj i da znamo kako ćemo tamo pouzdano stići slijedeći putokaze. A već odavno nemamo nikakvog izbora! Ne vidimo da mi više i nemamo svoj cilj, nego da se samo prepuštamo putokazima da nas vode; zaboravili smo neoprezno, da mi i ne idemo nigdje, mi samo ulazimo u splet putokaza kao sanke na bob stazi, i klizimo po ledu svakodnevnog života, bez izbora da sa te bob staze iziđemo! Mi više ne možemo izabrati svoj cilj. Ni jedan od tih puteva – o kako smo to samo mogli ne vidjeti, kako smo smjeli sebi dopustiti da to zaboravimo? – nije naš put, nije jer ima putokaze!? Putokazi vas vode gdje je isplanirao onaj koji ih je postavio! Put bez putokaza je naš put, samo takav put može voditi cilju koji smo mi izabrali! Krenuti u nepoznato, na put bez putokaza, isto je što i krenuti svojim putem!

,,Dug, smeđi put preda mnom, vodi me u nepoznato!” – pjeva veliki pjesnik – tada momčić koji ne razumije da je to nepoznato samo njemu, to gdje će ga taj put odvesti, ali da je to savršeno poznato putu koji je tamo, u to ,,nepoznato” odveo već mnoge i mnoge – i da će tamo odvesti sve koji su krenuli na put! Nije mogao znati da tamo gdje su stigli mnogi tamo ne može biti vaš put, jer svaki čovjek bi morao imati svoj put a ne put koji su mu drugi odredili, ne put kojim svakodnevno prolaze milioni i stižu na isti cilj. Cilj do kog ih je odveo taj put, a ne cilj kojim su kanili oni poći!

Svijet je ostao bez svoje najvažnije tajne: bez tajne sopstvenog puta, puta kojim svaki čovjek ima pravo da krene da bi stigao do svog cilja do kog svaki čovjek ima pravo poželiti da stigne. Markacije stoje od prvog koraka, od rođenja; oznake koje vode od porodilišta do roditeljskog doma, odatle do vrtića, pa do škole, do fakulteta, do posla, do matičara, put do groblja, obilježena staza do parcele na groblju! Ne možete više sresti nikoga koji zna svoj put, jer već odavno nema nikoga koji ima svoj put.

Više se ne može stići ni do sebe, ne može se doći sebi. Preostalo je samo prepustiti se putokazima, krenuti u ovaj svijet, početi život, sjesti na sanke potkovane blistavim čeličnim potkovicama i prepustiti se stazi koja je cijela jedan veliki putokaz koji vodi tačno određenom cilju, kroz sve te krivine, lupinge, nagibe, tunele, dok se grčevito držite za ručke tog boba da ne padnete; a i kada biste pali, kada bi vas izdala snaga, ili čak kada biste se sami odlučili da odbacite te sanke da skočite sa njih, istom tom stazom stigli biste opet tamo gdje će vas čekati taj isti bob, te iste sanke, sa kojih ste skočili misleći da ćete se spasiti, pobjeći iz te mreže neumoljivih zaleđenih putokaza, do istog kraja koji nije cilj. Jer niko nije krenuo na put da bi stigao do svog kraja nego do svog cilja.

Odavno niko ne hoda livadom slijedeći miris koji ga je privukao, ili izbjegavajući neki zadah tamne i vlažne šume, niko više ne osluškuje zov ptice, niko ne slijedi let sokola koji je iznenada preletio ispred vas i vinuo se u otvoreno nebo ucrtavajući iznenada neku liniju koju ste vidjeli u snu, prepoznali je kao onaj cilj koji ste jednom, davno sanjali i prepoznali kao svoj cilj! Nemojmo se zavaravati: više se ne može ni stići, ni uteći, ne može se više ni na strašnom mjestu postojati – nema više ni junaka ni kukavica, jer su junaci oni koji ostanu na svom putu a kukavice oni koji svoj put napuste i sa pola svog puta se vrate ‘ a niko više ne korača svojim putem.

A ipak, nikako da nas napusti ono osjećanje, ona apsolutna sigurnost svijesti da nam pripada pravo na naš put, pravo koje smo definitivno izgubili ali i pravo od kog se nikada nećemo moći odreći.

Prećutati to, bio bi zločin; reći to, ravno je ubistvu!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Propast sporta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija

 

 

Veliki sam ljubitelj sporta, posebno atletike – „Kraljice sportova“. Prvi put sam gledao TV prenos atletike na Olimpijadi u Rimu 1960. godine, na minijaturnom crno-bijelom ekranu koji je „sniježio“, kroz otvorena vrata stana, sa još 30-ak dječaka naguranih na stepenicama zgrade u kojoj je bio jedini TV u gradu. Imena Armin Hari, Otis Dejvis, Piter Snel, Abebe Bikila, Robert Šavlakadze, Ralf Boston, Bil Nider… i danas zvone i svjetlucaju kao zlatnici u mom sjećanju. Ovih dana, pune 62 godine kasnije, iz udobne fotelje pratio sam Svjetsko atletsko prvenstvo, na ogromnom kolor TV ekranu. Uživanje u uzbudljivim takmičenjima i vrhunskim rezultatima atletičara, pokvarilo mi je saznanje da je sportistima iz Rusije i Bjelorusije, Svjetska atletska federacija jednostavno  zabranila da nastupe!? Ko se ono bješe zgražavao nad natpisima da je Crncima, Jevrejima i psima zabanjen ulaz!?

Već punih stotinu godina, istorija sporta se sve više pretvarala u istoriju propasti sporta! Spektakularni napredak rezultata u svim pojedinačnim sportskim disciplinama, sasvim je zasjenio zastrašujuću istinu da je sport u cjelini praktično mrtav. Izvorna suština sporta, kao afirmacije fizičkih i mentalnih sposobnosti čovjeka-pojedinca, iskliznula nam je iz ruku i potonula u okean zaborava. Lovorove vijence koji su nekada kitili blistava čela pobjednika, danas razmetljivo nose najviši predstavnici vlasti država čiji su oni građani! Oni koji suvereno odlučuju ne samo o tome kada i gdje će se pojedinci sportisti takmičiti, nego i o tome kojima od njih će biti dopušteno a kojima zabranjeno da se takmiče! Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija.

Osvajač 17 medalja na olimpijskim igrama i svjetskim šampionatima, od čega čak osam zlatnih (pet na olimpijadama i tri na svjetskim prvenstvima), legendarni gimnastičar Leon Štukelj, u sjećanjima na Olimijske igre održane u Amsterdamu 1924. godine, navodi da su se svi takmičari tada tretirali kao pojedinci, individue, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. „U svim  sportovima smo govorili isključivo o pobjednicima-pojedincima, a ne o nekakvim pobjedama država iz kojih dolaze“, navodi Štukelj.

Čak i tri Olimpijade kasnije, u Berlinu 1936, nacistički režim na vrhuncu moći nije se usudio da na osnovu svoje ekstremno rasističke ideologije dovede u pitanje nastup  Džesi Ovensa, „Crne strijele“, koji tada osvaja četiri zlatne medalje u atletici. Priča o tome kako je Adolf Hitler, zapjenjen od bijesa što je jedan pripadnik „niže rase“ pobijedio njegove najodabranije arijevce, napustio stadion, jeste ideološka patka. U jednom intervjuu, smjesta uklonjenom sa naslovnih strana, Džesi Ovens je tvrdio da je Adolf Hitler ostao na tribinama dok je on napuštao stadion, da mu je čak u znak pozdrava mahnuo rukom, a kasnije mu poslao svoju pismenu čestitku.

Ali, već na XXII Olimpijskim igrama, održanim 1980. godine u Moskvi, poznatim i kao Političke igre, sportistima iz 67 država predvođenim SAD, njihove vlade su objektivno zabranile nastup i tako ih natjerale da bace u vjetar četiri godine života posvećenih napornim treninzima i da se odreknu sna o nastupu na najvećoj i najvažnijoj sportskoj sceni! Danas je već normalno da se i teniserima i teniserkama iz Rusije i Bjelorusije zabrani nastup na Vimbldonu, a da Svjetska teniska federacija na to reaguje tek toliko da ne boduje rezutate učesnika i oduzme bodove svim teniserima sa prošlogodišnjeg Vimbldona (tako je Novaku Đokoviću, uz uskraćenih 2.000 bodova za ovogodišnju pobjedu i nedodijeljenih 2.000 bodova za ovogodišnji trijumf, oduzela punih 4.000 bodova, čime je pao na 7. mjesto svjetske rang liste??). I sve to na osnovu neprikosnovene političke odluke.

Priča o sportu kao o području slobode i ravnopravnosti svih sportista, bez obzira na rasu, religiju, ideologiju, mit o sportu kao o jednoj vrsti ambasade iz svijeta istinske jednakosti i pravde, eksteritorijalne enklave u koju diskriminacija i politička samovolja nemaju pristupa, sve je to postalo toliko beznačajno da više niko ne vidi koliko je propast sporta velik i strašan gubitak za najviše civilizacijske vrijednosti i ideale ljudskog društva.

I koliko je još veći i strašniji gubitak što je vrhunski sportist, kao ideal vječnog, perenijalnog heroja koji u sebi sjedinjuje najviše kvalitete karaktera, snage, istrajnosti i fizičkih sposobnosti čovjeka-pojedinca, ličnosti sa integritetom i dostojanstvom, pretvoren u državnog službenika, čijim životom i sudbinom samovoljno upravljaju anonimni birokrati, efikasnije nego što je bilo koji rimski imperator upravljao životom i sudbinom gladijatora!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otvoreno pismo Dritanu Abazoviću, premijeru Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili

 

U svojstvu premijera danas prijateljske Crne Gore, 11. jula 2022. godine, u Potočarima, održali ste govor na Komemoraciji Bošnjacima, žrtvama genocida počinjenog u julu 1995. godine od strane agresorskih vojski tadašnje SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Najbolje bi bilo da taj govor nikada niste održali. Nažalost, Vi ste ga održali i taj se govor više niti može, niti smije zaboraviti!

Evo zašto:

U svom govoru obratili ste se poštovanim majkama i poštovanim porodicama žrtava, ali umjesto riječi utjehe, na najružniji način ste se narugali njihovom bolu.

Na istinu ste se pozvali, a o istinu ste se ogriješili! Osudili ste negiranje činjenica, a nepobitne činjenice ste negirali! Pravdu spominjete, a najveću nepravdu ste nanijeli! Na bijele nišane pokazujete, a uprljali ste ih kao niko prije Vas.  Podsjećate“…koliko smo loši bili tada. Ne samo oni koji su živjeli ovdje i oni koji su živjeli u okolini, nego i oni za koje se mislilo da su došli da pomognu, a zapravo nijesu uspjeli ništa značajnije da urade”. Zar smo svi bili jednako loši, i to na prvom mjestu oni  koji su živjeli ovdje – dakle u Srebrenici, žrtve agresije i genocida? Zar za Vas zaista nema baš nikakve razlike između onih koji su bili žrtve agresije i agresora, između Bošnjaka pobijenih u genocidu i onih koji su Bošnjake pobili samo zato što su bili Bošnjaci? Između onih koji su, koliko su mogli, pomagali žrtvama i onih koji su pomagali zločincima i sve učinili da Bošnjaci kao narod (gens) budu istrijebljeni, kao i onih koji su samo svoj interes i seir gledali?

I onda ta Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili. Ali Vi to niste rekli, nego ste apodiktički naglasili da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Genocid u Srebrenici jeste počinjen upravo nad konkretnim živim  Bošnjacima, a ne nad apstraktnim ,,ljudima”. To je jedina istina i ta se istina ne smije dovoditi u sumnju još manje izričito negirati, kao što ste Vi učinili. Niko od ubijenih u genocidu u Srebrenici, nije ubijen zato što je bio ,,čovjek”, nego upravo zato što je bio Bošnjak, uz to još i zato što je bio musliman! I nikakve ,,politike” nisu počinile ovaj genocide nad Bošnjacima (ni jedan jedini političar nije tamo ni metak ispalio), nego su ga počinile upravo vojske: JNA pod komandom Beograda, i dodatno regrutirani lokalni mrzitelji Bošnjaka, prerušeni u ,,para-vojsku”!

Kao da Vam je malo bilo što ste, naglasivši da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima, Bošnjake direktno isključili iz kategorije ljudi!  Tvrdnjom da genocid počinjen  nad Bošnjacima  u Srebrenici nisu počinile vojske nego politike, počinili ste smrtni grijeh, – magnum crimen! – ovom besramnm apologijom genocida izvršenog nad Bošnjacima i amnestiranjem agresorske vojske koja ga je počinila, kao i svakog pojedinca sa imenom i prezimenom, koji je imao bilo kakvu ulogu u ovom genocidu nad Bošnjacima. Kao što je svaka žrtva, od najstarijeg, do onog najmlađeg djeteta, još bebe, Fatime Muhić, imala svoje ime, svoje roditelje, a mnogi i svoju djecu, kao što je svako od njih pripadao svojoj kukturi i vjeri, govorio svojim jezikom, tako je i svaki njihov ubica imao svoje ime, svoje roditelje i djecu, svoju kulturu i vjeru, svoj jezik!

Ovim obraćanjem, i to upravo u Srebrenici, uz to na dan Komemoracije ubijenim Bošnjacima, žrtvama genocida, u svojstvu premijera Crne Gore čija je vojska učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a jedan broj njenih pripadnika i u ovom genocidu nad Bošnjacima, Vi ste sebe kao čovjeka  učinili  nepoželjnim ne samo u Bosni i Hercegovini, nego svugdje gdje se poštuju istina i pravda. Kao premijer, nanijeli ste nepopravljivu štetu savremenoj Crnoj Gori, i ozbiljno ugrozili sva nastojanja da se, uz priznanje genocida i pravedne kazne onih koji su ga izvršili, nakon gotovo tri decenije, odnosi u regionu postepeno normaliziraju na principima uzajamnog poštovanja, pravde i istine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Najbolji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo.  Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe

 

Aristotel se zamislio nad pitanjem:,,Kako da se živi najboljim životom?“ Prije toga, razumije se, morao je odrediti pojam najboljeg života. Šta je, prema Aristotelu,  najbolji život za čovjeka?

Da bi došao do ovog odgovora, Aristotel najprije konstatuje da je čovjek  složeno biće čiju aktivnost određuju tri osnovne osobine: 1. Unutrašnji nagoni, porivi, odlike karaktera, urođene osobine koje su prisutne  u svim ljudima ali su  različito naglašene kod svakog pojedinca: 2. Želje, strasti, ambicije usmjerene prema svijetu i drugim ljudima, takođe zajedničke svakom čovjeku ali isto tako različite snage i sadržaja kod svih ljudi; 3. Razum i svijest o vrlini (arete), koji svaka na svoj način, svakom čovjeku otvaraju područje slobodne volje u djelovanju i utoliko pružaju mogućnost kontrole nagona i želja, u skladu sa principima razuma i vrijednosnim zahtjevima vrline. U zavisnosti od odnosa prema ovim osobinama, ljudi žive na tri načina: 1. Prepuštaju se bez bilo kakvog razmišljanja sopstvenom nagonu i strasti, djelujući onako kako im nalaže neposredni poriv; 2. Taktiziraju između jačine sopstvene strasti i snage njihove suptilnije i složenije želje, odnosno, neke dugoročne ambicije, dopuštajući da strast pobijedi želju, ili obratno, da neka dugoročna i velika ambicija, privremeno ili čak i trajno, potisne i savlada porive i zatomi želje; 3. Potpuno kontrolišu i svoje strasti isvoje ambicije pri čemu neposredne postupke i dugoročno djelovanje određuju isključivo u skladu sa zahtjevima života koji vodi do postizanja eudajmonije.

U najširem značenju, eudaimonija je, rekli bismo: mirna savjest, doslovno „najbolje stanje duše“ – koje sadržinski odgovara stanju stalne sreće i trajnog zadovoljstva, uključujući tu materijalnu sigurnost, društveni ugled, dobro zdravlje, čak i lijep izgled. Kao takva, eudaimonija predstavlja najviše ljudsko dobro i utoliko označava i najbolji život. Ovakva sreća postiže se kroz aktivan slobodni život vođen u skladu sa vrlinom (arete) i najvišim principima razuma. To znači da je, prema Aristotelu,  najbolji život zapravo život autonomnog pojedinca koji sam procjenjuje svoje postupke rukovodeći se moralnim i estetskim vrlinama i principima razuma, pri čemu su sve njegove strasti, porivi, želje i ambicije, ne samo pod stalnom čvrstom kontrolom, nego su nužno uvijek u drugom planu, posebno ukoliko su suprotne vrlinama i razumu. Najbolji ljudski život izvorno je određen vrlinom i uvijek je usklađen sa razumom. U svemu postaviti vrlinu (arete) kao svoj cilj, samo po sebi znači djelovati u skladu sa razumom, dok razum u svemu prepoznaje vrlinu kao svoj smisao i najviši cilj svakog djelovanja koje teži eudajmoniji.

Ko još danas razmišlja o najboljem životu, koga još zanima eudajmonija!? Mi taj luksuz odavno više ne možemo sebi priuštiti. Ne samo da ne razmišljamo više o najboljem životi, mi više nemamo ni svoj život. Mi više i ne razmišljamo o životu nego živimo po inerciji, pod težinom tereta koji su nam u svemu što čini život, nametnuli drugi. Anonimni, ogromni pritisak određuje nam svaki trenutak života. Naše strasti nisu naše, nego su one koje nam  podmeće ogromna mašinerija proizvodnje zadovoljstva, kao lični ultimatum i društvenu obavezu (,,Must do!;,,Must see!“;,,Must try“; ,,Must have!“) Naše ambicije nisu naše: upregli su nas u svoj jaram a nas uvjerili da je tegljenje njihovih taljiga naš najviši cilj i najveća ambicija.

Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo.  Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe! Posebno ne zbog toga što je takav kakav jeste, umjesto da mu puca prsluk što  nije onakav kako su mu drugi odredili da bude.

Živimo život bez svojih strasti, bez svojih nagona, bez svojih ciljeva, bez svojih ambicija; šta je vrlina, više i ne pamtimo; šta je razum,  nismo imali prilike ni upamtiti!

Bili smo grad, sada smo ruševine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo