Svijet je prepun putokaza! Više se ne može ni zalutati, ni izgubiti! Iziđite iz kuće i odmah ćete ugledati putokaze koji danju i noću, ljeti i zimi, motre, vrebaju, mame, pozivaju, svijetle svojim natpisima, izluđuju vas svojim skicama, strelicama, zaglušuju vas imenima mjesta, objekata, dućana, trgovačkih centara, škola, bolnica, stadiona, parkova, banki, noćnih klubova, pijaca, hotela, ne ostavljajući vam nikakvu šansu da iziđete iz tog lavirinta.
Krenite kolima autoputom i pokušajte makar za trenutak skrenuti na neki put bez putokaza! Na svakom dijelu autoputa puta i na svakom putu kojim ćete krenuti kada iziđete sa autoputa, dočekaće vas znaci koji vam naređuju i zabranjuju da stanete ili da krenete, opominju vas da se ne smijete zaustaviti, diktiraju vam i najveću i najmanju brzinu, tjeraju vas da ih slijedite i da svaku promjenu najavite uključivanjem žmigavaca onako kako vam diktiraju putokazi.
Uljuljkali smo se u osjećanje sigurnosti da možemo izabrati bilo koji cilj i da znamo kako ćemo tamo pouzdano stići slijedeći putokaze. A već odavno nemamo nikakvog izbora! Ne vidimo da mi više i nemamo svoj cilj, nego da se samo prepuštamo putokazima da nas vode; zaboravili smo neoprezno, da mi i ne idemo nigdje, mi samo ulazimo u splet putokaza kao sanke na bob stazi, i klizimo po ledu svakodnevnog života, bez izbora da sa te bob staze iziđemo! Mi više ne možemo izabrati svoj cilj. Ni jedan od tih puteva – o kako smo to samo mogli ne vidjeti, kako smo smjeli sebi dopustiti da to zaboravimo? – nije naš put, nije jer ima putokaze!? Putokazi vas vode gdje je isplanirao onaj koji ih je postavio! Put bez putokaza je naš put, samo takav put može voditi cilju koji smo mi izabrali! Krenuti u nepoznato, na put bez putokaza, isto je što i krenuti svojim putem!
,,Dug, smeđi put preda mnom, vodi me u nepoznato!” – pjeva veliki pjesnik – tada momčić koji ne razumije da je to nepoznato samo njemu, to gdje će ga taj put odvesti, ali da je to savršeno poznato putu koji je tamo, u to ,,nepoznato” odveo već mnoge i mnoge – i da će tamo odvesti sve koji su krenuli na put! Nije mogao znati da tamo gdje su stigli mnogi tamo ne može biti vaš put, jer svaki čovjek bi morao imati svoj put a ne put koji su mu drugi odredili, ne put kojim svakodnevno prolaze milioni i stižu na isti cilj. Cilj do kog ih je odveo taj put, a ne cilj kojim su kanili oni poći!
Svijet je ostao bez svoje najvažnije tajne: bez tajne sopstvenog puta, puta kojim svaki čovjek ima pravo da krene da bi stigao do svog cilja do kog svaki čovjek ima pravo poželiti da stigne. Markacije stoje od prvog koraka, od rođenja; oznake koje vode od porodilišta do roditeljskog doma, odatle do vrtića, pa do škole, do fakulteta, do posla, do matičara, put do groblja, obilježena staza do parcele na groblju! Ne možete više sresti nikoga koji zna svoj put, jer već odavno nema nikoga koji ima svoj put.
Više se ne može stići ni do sebe, ne može se doći sebi. Preostalo je samo prepustiti se putokazima, krenuti u ovaj svijet, početi život, sjesti na sanke potkovane blistavim čeličnim potkovicama i prepustiti se stazi koja je cijela jedan veliki putokaz koji vodi tačno određenom cilju, kroz sve te krivine, lupinge, nagibe, tunele, dok se grčevito držite za ručke tog boba da ne padnete; a i kada biste pali, kada bi vas izdala snaga, ili čak kada biste se sami odlučili da odbacite te sanke da skočite sa njih, istom tom stazom stigli biste opet tamo gdje će vas čekati taj isti bob, te iste sanke, sa kojih ste skočili misleći da ćete se spasiti, pobjeći iz te mreže neumoljivih zaleđenih putokaza, do istog kraja koji nije cilj. Jer niko nije krenuo na put da bi stigao do svog kraja nego do svog cilja.
Odavno niko ne hoda livadom slijedeći miris koji ga je privukao, ili izbjegavajući neki zadah tamne i vlažne šume, niko više ne osluškuje zov ptice, niko ne slijedi let sokola koji je iznenada preletio ispred vas i vinuo se u otvoreno nebo ucrtavajući iznenada neku liniju koju ste vidjeli u snu, prepoznali je kao onaj cilj koji ste jednom, davno sanjali i prepoznali kao svoj cilj! Nemojmo se zavaravati: više se ne može ni stići, ni uteći, ne može se više ni na strašnom mjestu postojati – nema više ni junaka ni kukavica, jer su junaci oni koji ostanu na svom putu a kukavice oni koji svoj put napuste i sa pola svog puta se vrate ‘ a niko više ne korača svojim putem.
A ipak, nikako da nas napusti ono osjećanje, ona apsolutna sigurnost svijesti da nam pripada pravo na naš put, pravo koje smo definitivno izgubili ali i pravo od kog se nikada nećemo moći odreći.
Prećutati to, bio bi zločin; reći to, ravno je ubistvu!
Ferid MUHIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
SVIJET4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice