Politička istorija svijeta je istorija populizma. Iako se u savremenoj političkoj teoriji termin populizam povezuje sa događajima u SAD-u i Rusiji s kraja 19. vijeka, populizam kao stanje stvari na terenu, seže u najdublju prošlost organizovanog društva i dominira savremenim svijetom. Sljedeća epizoda iz istorije sociologije najbolje ilustruje ovu konstataciju.
Kada je Marsel Mos, najbolji učenik Emila Dirkema (koji je kultnim djelom Osnovne forme religijskog života – Les Formes elementaire de la vie religieuse, s pravom stekao titulu rodonačelnika sociologije religije), pitao pripadnike plemena Hotentoti da odrede sadržaj etičkih pojmova dobra i zla, dobio je odgovor da je zlo i nemoralno kada ratnici susjednog plemena zapale njihove kolibe, ubiju njihove ratnike, otmu im stoku i siluju njihove žene. A šta je dobro i moralno?
„Kada mi zapalimo njihove kolibe, pobijemo njihove ratnike, otmemo im stoku i silujemo njihove žene!”
Mos je sa zgražanjem prenio ovaj rezultat istraživanja evropskim kolegama i medijima; do danas, za medije i evropsku javnost, Hotentoti su, ni krivi ni dužni, ostali metafora za najcrnje varvarstvo.
Nisu htjeli priznati ono što su morali znati: da su i oni do dna duše Hotentoti, da su na političkoj sceni svijeta od pamtivijeka do danas, praktično svi akteri, sljedbenici bahato kritikovanog hotentotskog morala. Vodeći mediji država koje se diče svojom demokratskom tradicijom, izvještavajući sa ratišta na kojima djeluju njihove agresorske trupe, ponavljaju refren hotentotskog morala: ,,Mi njima bombardujemo i okupiramo cijelu državu, uništavamo njihove vojnike, ubijamo njihove lidere i stotine hiljada njihovih civila, uništavamo im strateške objekte i infrastrukturu, koristimo njihove ekonomske resurse, punimo zatvore onima koji nam se protive, silujemo im žene – to je pravedno i dobro! Kada oni ubiju stotinu naših civila i dignu u vazduh neki naš važan objekt, to je nedopustivo i zlo!”
U antičkom vokabularu riječ Demagog (Vođa naroda), nije pežorativno konotirana. Demagog vodi narod tamo gdje mu narod kaže. Najomiljeniji je vladar koji uspijeva ubijediti narod da ga vodi tamo gdje narod hoće! Ili, vodeći ga tamo gdje sam vladar hoće, da ubijedi narod da je to upravo ono gdje narod hoće. Suština svake vlasti i danas je da uvjeri narod u to. Neopravdana je redukcija populizma na „mobilizaciju otuđenog dijela stanovništva protiv vladajućeg sistema”, odnosno na „revolt siromašnih i pauperizovanih slojeva protiv korumpirane elite u cilju preuzimanja vlasti”. U osnovi, populizam se definiše prema nosiocu društvene moći a ne prema principima na kojima počiva vlast. Budući da su sve savremene države zasnovane na narodu kao krajnjem nosiocu vlasti (još od vremena klasične rimske formule: ,,Potestas in populus, auctoritas in Senatu!” – ,,Moć je u narodu, autoritet je u Parlamentu”), jasno je da su sve one populističke.
Opravdano je pitanje: Zar nije svaka vlast nužno utemeljena na narodu, zar je uopšte moguća nekakva druga forma političke vlasti osim populizma!? Svakako, barem teorijski. Platon nije bio populist. U njegovoj idealnoj državi narod jeste osnova ali vodeći principi države su vrline koje treba unijeti u narod. Kod Platona ne vlada narod nego se narodom vlada. Za razliku od svih poznatih vlada uključujući savremene, koje narod tretiraju kao priglupog džina kom treba laskati i lagati ga da je on najpametniji i da zato ima pravo da vlada, Platon narod shvata ozbiljno i pristupa mu pošteno. Prema Platonu cilj države je uspostavljanje najboljeg mogućeg, dakle, idealnog društva, koji zahtijeva i najveće znanje upravljanja državom.
A narod ne može upravljati državom, jer nije sveznajući već je neznajući! Narod treba educirati, podučiti ga vrlini, ispravnom i dobrom životu, narod treba odgajati za zajednicu, usmjeravati ga u skladu sa društvenim vrijednostima i moralnim vrlinama, za dobro svih! To je smisao Platonove države, to je razlog zašto toliko rigorozno insistira da državu vodi najmudriji i najmoralniji. Ujedno, sam taj zahtjev je najbolje objašnjenje zašto ta država nije nikada bila primjenjena u praksi, i zašto o Platonovoj državi niko ne razmišlja ni danas!
Osim toga, i narodu je mnogo ugodnije kada mu laskaju nego kad ga kritikuju. Kao i pojedinca i narod je najlakše potkupiti ako mu se kaže da zna sve, nego da ne zna ništa, i da ga još treba podučavati i vaspitavati, zahtijevajući da živi u skladu sa vrlinama Istine, Pravednosti, Dobrote i Ljepote, a ne po svome ćejfu!?
Deificiranje naroda rimskom sentencom – ,,Vox populi – vox Dei!” – ,,Glas naroda, glas Boga!” – dalo je narodu prednost koju ništa nije moglo ugroziti. Takav formalno i institucionalno apsolutni status naroda, trajno je skinuo sa naroda svaku odgovornost dok je vladaru omogućio da, zloupotrebljavajući lakovjernost neukog naroda, ostvaruje lične ciljeve i osvajačke fiks ideje, prikazujući ih kao volju naroda; ujedno, dao je idelanu priliku narodu da se prepusti želji za pljačkom i ubijanjem na tuđoj teritoriji, zahtijevajući od vladara da ih povede u rat, a kasnije, kada se svode računi da nađe alibi u obavezi da se povinuje naređenjima vlasti!
Veliki socijal-utopisti, koji takođe nisu populisti, propali su. Prosvjetiteljstvo je propalo zato što je bilo inspirisano velikim idealima a ne neposrednom voljom naroda. Kant nije bio populist nego Prosvjetitelj i zato je za politički praksu ostao onoliko beznačajan koliko je postao značajan za političku teoriju. Kao i za Platona, i za Prosvjetiteljstvo narod živi u neznanju. Treba ga iz tog stanja izvesti, prosvijetliti, i naravno, treba sistem uskladiti sa društvenim idealima i moralnim vrlinama a ne sa voljom, tačnije – samovoljom! – naroda. Zato su veliki utopisti ostali – utopisti. Zato je revolucija od 1789. godine propala u krvi. Jer su pokušali propisati narodu kako treba da živi; jer su ideale Slobode, Bratstva, i Jednakosti (Liberte, Fraternite, Egalite), kao principe koji će odlučivati o budućnosti naroda, pokušali postaviti iznad sadašnjosti u kojoj će narod samovoljno odlučivati ili nalaziti opravdanje za svoje hirove u obavezi građanskoj poslušnosti.
Zato narod neće ideale;i zato narod hoće da vjeruje da su mu odriješene ruke, da ga se pita. Sve nevolje svakodnevnog života koliko god bile realne, u narodu potiskuje mogućnost da odlučuje a da ne snosi odgovornost!
Ipak, nisu sve oblasti društvenog života podređene sindromu populizma. Gdje god postoji jasno definisan vrijednosni ideal, tu populizam nema pristupa. Tipičan primjer su umjetnost i nauka, koje su ostale imune na populističke zahtjeve da im se i ovdje prizna da je ,,Glas naroda glas Božji”. Nijedan veliki umjetnik nije populist: Holderlin, Dostojevski, Kafka, nisu populisti; Salvador Dali, Pikaso, Vazareli nisu populisti; Bergman, Korbizje, Henri Mur, nisu populisti. Naučnici u području egzaktnih nauka – astronomi, fizičari, hemičari, biolozi, liječnici, geolozi… generalno nisu populisti. Njih ne vodi lični interes, niti o njihovim rezultatima odlučuje Narod, nego Istina.
A narod kao narod, koliko god volio Istinu više voli da ga lažu i preči mu je onaj ko ,,ga laže najbolje”, od svake istine, bila ona sa velikim ili sa malim početnim slovom.
Na sreću i vlasti i naroda, Platona smo odavno sahranili!
Ili ipak, na nesreću i njihovu i svih nas!?
Ferid MUHIĆ
INTERVJU1 dan
FOKUS1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice
OKO NAS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice