Rijetka riječ –,,svodnik”. Gotovo da se sasvim izgubila iz upotrebe. Ali, ako se riječ izgubila, taj zanat je procvjetao. Izvorno sasvim bliska pojmu diplomate pregovarača, profesionalnog menadžera, ,,match makera”, ova riječ je striktno etički negativno konotirana. Najkraće rečeno, iako se sve ove kategorije ljudi bave pregovorima, dogovorima, organizovanjem susreta institucija i pojedinaca na svim nivoima, razlika između cijele te grupe na jednoj strani i svodnika na drugoj, ogromna je i svodi se na pitanje njihove diskrecije i lojalnosti; kada pregovori propadnu, pravi diplomata ili menadžer nikada ne kompromituje stranu koju je zastupao. U trenutku u kom to učini, bez obzira na njegov rang i ugled – on postaje svodnik.
Koliko je tanka linija koja razdvaja legitimnu i društveno priznatu profesiju menadžera, od pežorativne uloge svodnika, pokazuje činjenica da se bilo koji uvaženi diplomata ili poznati menadžer, jednim jedinim pogrešnim potezom može degradirati na običnog svodnika. Lik o kom je riječ najprije je nastupio kao oficijalni pregovarač svoje zemlje u procesu njenog razdruživanja sa dotadašnjom federativnom državom. Kada su pregovori za ostanak u federaciji propali, jer su se građani njegove države u ogromnom procentu izjasnili za formiranje samostalne i suverene države, oficijalni diplomatski pregovarač počeo se ponašati kao ozlojeđeni svodnik kom je iz ruku izmakla očekivana nagrada. Teško je reći tačno šta je očekivao, ali svakako je sanjao o slavi, novcu, vjerovatno i o ulozi predsjednika države koju je zastupao.
Ovdje je trenutak za jednu istinitu priču. Iako nije povezana sa našim diplomatom/ svodnikom, beskompromisna odbrana suverenog prava na izbor, kao poenta te priče, osvjetljava suštinu najveće pobjede i moralnog podviga u istoriji ovog naroda, postignutog odbijanjem reketarske ucjene na spomenutim pregovorima.
Evo te priče:
U cijelom gradu nije bilo ljepše djevojke od nje. Ni suverenije ličnosti. Ljepotu su svi primjećivali, nepokolebljivost karaktera su znali samo njeni najbliži.
Njena ljepota privukla je bahatog mladog nasilnika, koji nije prihvatao ničije ,,ne”.
Od kada je prvi put odbijen (i on i svi njegovi pokloni i obećanja), poslao je svog svodnika da udvostruči ponudu. Ni to nije prošlo. Jednog majskog dana prišao je svojim sportskim kabrioletom do nje i pozvao je da uđe. Odbila je. Izvadio je revolver:
,,Pucaću. Ubiću te. Ne šalim se!”
,,Revolver je tvoj. Odluka je moja: Neću!”
On je ostvario prijetnju. Ona je održala riječ.
Da je tako bilo, potvrdilo je više svjedoka, slučajnih prolaznika koji su prisustvovali ovom kratkom razgovoru. Treba li reći da su kasnije mnogi okrivili djevojku na najbjedniji način: tako joj i treba, sama je kriva, znala je s kim ima posla, šta bi joj falilo, ne bi joj bio ni prvi ni poslednji, mogla je da živi ko bubreg u loju….
Za mene je ta djevojka ostala sinonim personalne hrabrosti i integriteta. Lik kakav se ne može sresti ni u antičkim tragedijama. Od pojedinaca, u književnosti, najbliže se primakao Mihael Kolhas, epitomizacija čovjeka koji ne podnosi nepravdu makar svijet propao; u realnosti, autor ovog lika, Hajnrih fon Kleist, koji je završio život u 34 godini da bi održao obećanje dato voljenoj djevojci Henrieti Fogel. Od naroda, to je upravo narod koji je odbio sve ponude i obećanja i odlučno se suočio sa užasom vojne agresije i nečuvenih stradanja u ime svog dostojanstva i slobode. Pregovori su propali, narod je opstao i pobijedio, stvorio je svoju državu.
Eto zbog toga je oficijalni diplomat postao ozlojeđeni svodnik. Do dana današnjeg, javno i privatno krivicu za sve zločine i stradanja koja je njegov narod pretrpio bez trunke rezerve baca na predsjednika sopstvene države u čije ime je pregovarao, čovjeka koji je, poštujući demokratski izraženu volju većine svojih građana, zajedno s njima pobijedio i odbranio dostojanstvo i integritet naroda, koji danas žive u slobodnoj i suverenoj državi.
Ko god misli da je bilo bolje poljubiti ruku nasilniku i živjeti ,,kao bubreg u loju” pod njegovom čizmom, taj je u duši bio i ostao – svodnik!
Ferid MUHIĆ