Da li su opsada Sarajeva, duga 44 mjeseca i njene žrtve – zaboravljeni od EU? Nisu. Namjerno su prećutani

U mjesecu smo velikih vjerskih praznika, obaveza više da se vjernici približe jedni drugima i da se podsjete da su mir, uzajamno razumijevanje i poštovanje jednako obavezni u religijama koje ovog aprila slave svoje najveće praznike.

Prošlo je 30 godina od početka opsade Sarajeva i 26 godina od pobjede opsađenih nad agresorima. Od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996 – 1425 dana. Opsadu je naredila vlada SRJ (Srbija i Crna Gora) na čelu sa predsjednikom  Slobodanom Miloševićem a vojne operacije  organizovao je generalštab JNA, koji je za opsadu Sarajeva obezbijedio  oko 300 artiljerijskih cijevi, 250 tenkova, 50.000 tona municije i oko18.000 vojnika preimenujući ih u „Vojsku Republike Srpske” (VRS). Oružje je postavljeno tokom zime 1991/92. Tada je JNA (koja je u vrijeme početka opsade i formalno bila agresorska armija strane države na tlu samostalne i suverene Bosne i Hercegovine), rasporedila artiljeriju i drugo oružje na brdima oko Sarajeva. Tokom opsade u Sarajevu je poginulo 11.541 ljudi, od toga 1.601 djece.

Već sama činjenica da je to bila najduža opsada jednog glavnog grada u istoriji čovječanstva, bila bi dovoljna da se opsada Sarajeva nikada ne zaboravi. Mnogi je nisu zaboravili. Građani Sarajeva neće je nikada zaboraviti. Ali, zaboravili su je lideri EU. Na godišnjicu početka opsade, 5. aprila, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski video porukom se obratio španskom Parlamentu podsjećajući „…da je sada april 2022. ali kao da je april 1937 godine”, aludirajući na bombardovanje baskijskog grada Gernike.

Jeste, Gernika je bombardovana od njemačke avijacije puna tri časa u akciji Hitlerove podrške fašističkoj vladi tadašnje Španije. U tročasovnom bombardovanju poginulo je između 150–1650 ljudi. Evropska demokratska javnost opravdano je upamtila taj dan i ubilježila ga u kalendar osude fašizma i praznik demokratije, mira i humanizma. Pikaso je obilježio događaj slavnom slikom Gernika. Međutim, Gernika se desila 26. aprila 1937. godine, prije 85 godina, a obraćanje Zelenskog je bilo 5. aprila, na dan kada je započelo bombardovanje Sarajeva. Prije 30 godina i cijelih 50 godina poslije Gernike.

Da li su opsada Sarajeva, duga 44 mjeseca i njene žrtve – zaboravljeni od EU? Nisu. Namjerno su prećutani. Ne uklapaju se u ovaj scenario. Ni Srbija, koja je opsjedala Sarajevo, jer je treba pridobiti za članstvo u EU, ni BiH čiji je glavni grad Sarajevo bilo pod opsadom, kao država oko čije kandidature se odluka još odlaže, iako su agresija na ovu državu i opsada njenog glavnog grada morali biti dovoljan razlog za njeno direktno članstvo u EU, imajući u vidu da je Parlament Španije ekspresno odobrio inicijativu da se Ukrajina hitno primi u članstvo EU. Nažalost i sramotu, ono najvažnije što se u ovaj scenario ne uklapa jeste činjenica da su u najvećem procentu žrtve u opsađenom Sarajevu bili Bošnjaci muslimani, dok su svi učesnici u opsadi, uz Srbe, bili – pravoslavci. Među njima je bilo i Rusa (osim plaćenika, ugledni pisac Limonov je sa Trebevića ispalio granatu na opsađeno Sarajevo), podatak koji bi u aktuelnom trenutku dobrodošao, kad se ne bi znalo da su među plaćenicima u opsadi Sarajeva učestvovali i Grci, Bugari ali i, što je najnezgodnije – Ukrajinci!

Diskriminacija stradanja prema vjerskoj pripadnosti stradalnika, apsolutno je nedopustiva kao aktivna politika OUN i EU – vodećih svjetskih institucija za borbu protiv svih oblika diskriminacije i zaštitu univerzalnih ljudskih prava u svijetu, bez obzira na rasnu, vjersku i kulturnu pripadnost i politička uvjerenja ljudi. Nažalost za ove principe i na sramotu onih koji ih krše, 30 godina poslije opsade Sarajeva, produžuje se diskriminacija stradanja na vjerskoj osnovi. Kao i svakog prethodnog Ramazana, i ove godine vidimo na socijalnim mrežama brutalna zlostavljanja Palestinaca muslimana u Izraelu, ignorisanje njihovih ljudskih i vjerskih prava i vojne akcije odmazde kao reakciju na kamenje koje mladi gnjevni Palestinci bacaju na najbolje naoružane vojnike u svijetu, jer  jedino tako mogu sačuvati osjećaj ličnog samopoštovanja i odbraniti vjersko i nacionalno dostojanstvo. Kao i svih godina, i ove godine, OUN i EU produžuju sa promocijom politike diskrimnacije ljudskih stradanja prema njihovoj vjerskoj pripadnosti, ne pružajući im pomoć i ne osuđujući nasilje Izraela.

Hvala Sarajlijama što su odbranili Sarajevo od najduže opsade u historiji svijeta. Hvala Palestincima što brane svoje samopoštovanje i dostojanstvo svoje vjere i nacije. Hvala svima vama koji ste žrtve nasilja i nepravde jer ste bili i ostali bolji od onih koji nad vama vrše nasilje i čine vam nepravdu.

Koliko god vas zaboravljali, uvijek ćete ostati nezaboravni!

Ferid MUHIĆ

Komentari

Možda nijedna druga osobina ne izražava tako upečatljivo filozofiju života savremene civilizacije kao odbijanje da se prihvati starost i samozavaravanje da, ako se živi na pravi način, i u starosti će produžiti mladost. Sindrom gerontofobije i juvenofilije, dakle straha od starosti i pretjerane ljubavi prema mladosti, prisutan je doslovno na svakom koraku i u svim sferama života

Danas ljudi žive u dvostrukoj iluziji: 1. Da se može izbjeći neizbježno; 2. Da se može postići nemoguće.  Možda nijedna druga osobina ne izražava tako upečatljivo filozofiju života savremene civilizacije kao odbijanje da se prihvati starost i samozavaravanje da, ako se živi na pravi način, i u starosti će produžiti  mladost. Sindrom gerontofobije i juvenofilije, dakle straha od starosti i pretjerane ljubavi prema mladosti, prisutan je doslovno na svakom koraku i u svim sferama života, da ih ne nabrajamo i da ne dokazujemo ono što je očigledno. Na ova razmišljanja naveo me jedan aforizam na koji sam naišao ovih dana a koji je sabrao tone i tone lajkova:

,,Ne prestajemo učiti zato što smo ostarili. Starimo zato što smo prestali učiti.”

Šarmantna dosjetka, na principu permutacije subjekta u predikat (,,Argument sile  zamijeniti silom argumenta!”), ali ipak samo šarmantna dosjetka. Kao i one najbolje, i ova je fascinantna i  – beznačajna. Drugim riječima njena informativna vrijednost je nula. Nema broja ljudima koji su dočekali duboku starost a cijeli život proveli u rutini svakodnevnog ponavljanja istog, bez bilo kakve želje za novim saznanjima. Kao što nema broja ni onima koji su cijelog života bili strastveno posvećeni učenju a zavrsili život prije pedesete, četrdesete, čak i prije tridesete. Naravno, nebrojeno puta se desilo i obrnuto: umirali su rano i rutineri, doživjeli su duboku starost i oni koji su cijeli život učili.

Poenta je jednostavna. Oni koji uče i u poznim godinama, ne treba da se zavaravaju da su te godine dočekali zato što su cijelog života učili. I da su prestali uučiti u ranom djetinjstvu, sva je prilika da bi dočekali istu duboku starost. Ukratko, ne postoji kauzalna veza između učenja i dužine života. Nije učenje recept za dug život, ni lijek protiv starosti! Kao što nije recept ni pustiti mozak na pašu odmah poslije osnovne škole.

Ako prihvatimo da za sve pod kapom nebeskom postoji pravo vrijeme, složićemo se da postoji pravo vrijeme za učenje. Čovjek koji marjivo uči i u starosti, liči na učenika koji piše nedovršen domaći zadatak. Starost je plod života. Ispunjenje cilja života, ili ako vam smeta riječ ,,cilj”: realizacija životnog projekta, dovršenje programa života! I tu prestaje osnova za svaku subordinaciju i svaku hijerarhizaciju:

Busen bujne planinske trave jednako je ostvario svoj cilj, projekt, program,  kao i raskošni grm procvalih bijelih persijskih ruža.

Travi je da nikne, ruži da procvjeta!

Kad to postignu, postigli su svoje.

Trava koja se osuši prije nego što čvrsto uhvati jak korijen u livadi, ruža koja uvene prije nego što procvjeta – nisu.

Hoćemo li sebe ostvariti, to samo jednim dijelom zavisi od nas. Onim manjim. Ali koji je upravo zato važan koliko i onaj veći, od nas nezavisni dio. Kad je i taj dio uz nas, prihvatimo ga kao dar i radujmo mu se. Konačno, treba shvatiti da su infantilnost, adolescencija, mladost,  zrelost i starost faze kontinuiranog procesa u kojima je svaka sljedeća u određenom smislu viša od prethodne. Bezbrižno je djetinjstvo, dramatične su pubertetske godine, lijepa je mladost, samosvjesna je zrelost, ali tek će starost – doći na svoje!

Zato, ostavite se iluzija ljudi: nemojte izbjegavati neizbježno i ne zavaravajte se ostvarenjem neostvarivog. Svejedno da li ste cijeli život učili ili niste, svakako se potrudite da dođete na svoje.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Istorija je prepuna tragičnih dokaza da je promocija apstraktnog koncepta čovječanstva u najviši ideal, opasna zabluda i instrument velike podvale

Doživljaj pripadnosti cijelom ljudskom rodu i iz njega izvedeno saznanje o suštunski jednakoj vrijednosti svih ljudskih bića, oduvijek su bili prisutni u svakom, recimo to tako: normalnom čovjeku! Još prije više od 3000 godina, snaga ovog doživljaja i uvjerljivost spomenutog saznanja, inspirisali su ljude obdarene dobrotom srca i talentom filozofske sinteze da ih pretoče u filozofiju kosmopolitizma kao najviši moralni i politički ideal čovječanstva, sa devizom:

Kosmos je naš zajednički dom, naš istinski polis, naša jedina država, a mi smo svi jedan rod. Gens una summus!

Iako je ostao trajno prisutan kroz cijelu dosadašnju istoriju ideja, kosmopolitizam je tavorio na marginama njenih glavnih tokova. Snažan podsticaj došao je iz pera poznatog francuskog mislioca Monteskjea, koji je sredinom 18. stoljeća, u jeku prosvjetiteljstva, kosmopolitizmu dao krila svojom čuvenom rečenicom:

„Ako bi nešto koristilo mojoj naciji, a nanijelo štetu nekoj drugoj, ne bih to preporučio mom vladaru, jer sam u prvom redu čovjek a tek potom Francuz; nužno sam čovjek, Francuz sam slučajno.“

Plemenita i uzvišena, ali nažalost, netačna misao. U stvarnosti, niko se ne rađa kao čovjek, pa se tako ni Monteskje nije rodio kao čovjek nego upravo kao Francuz.  Od majke Francuskinje i oca Francuza. Inače ne bio bio Monteskje, nego biće bez svojstava, puka apstrakcija: čovjek! Svaki čovjek se rodi sa svojim konkretnim fiziološkim osobinama, naslijeđenim od roditelja, u konkretnom socijalnom i kulturnom miljeu. Ni drvo ne niče kao drvo, nego samo kao taksonomijski precizno određeno drvo: šljive, kruške, stablo bora. I ne bilo koje šljive, kruške, bora, nego recimo, šljive požegače, kruške jeribasme, crnog bora. Ni životinje se na rađaju kao  životinje, nego kao slon, komarac, ajkula, jastreb. I tada, samo kao konkretne jedinke podvrsta kojima pripadaju njihovi roditelji.

Niko se ne rađa apstraktno. Rođenje je uvijek konkretan čin, nesvodiv na zajednički imenitelj. Novorođenče potiče od konkretnih roditelja, pripadnika konkretne rase, podneblja, kulturne, jezičke i duhovne tradicije. Previdom ove činjenice, pada u vodu koncepcija kosmpolitizma i pojavljuje se skriveni totalitarni karakter čak i najplemenitijih ideala  jedinstvenog čovječanstva.

U svjetlu istine da se svi rađamo kao djeca svojih roditelja i pripadnici svoje rase, kulture, nacije, Monteskjeov kultni iskaz se preokreće i glasi: „Nužno sam Monteskje i  Francuz a slučajno sam – čovjek!“ Jednako tako je i postojanja svake konkretne rase, kulture, nacije, naroda, plemena, pojedinca – nužno,  dok je njihovo  svođenje na apstraktni zajednički imenitelj čovječanstva, kao stvar konvencije – slučajno! Problem nastaje kada se iz premisa tog apstraktnog zajedničkog imenitelja izvodi zaključak da je konvencionalni koncept čovječanstvo neuporedivo važniji od bilo koje konkretne ljudske zajednice, bez obzira da li je riječ o vjerskim ili političkim grupama ili čak i cijelim narodima.   

Istorija je prepuna tragičnih dokaza da je promocija apstraktnog koncepta čovječanstva u najviši ideal, opasna zabluda i instrument velike podvale u kojoj su stradali milioni konkretnih ljudi  a stotine plemena i mnogi narodi bili zatrti, te da je  kosmopolitski san jedinstvenog ljudskog društva u biti kobna totalitarna distopija. U realnosti, postoje samo konkretna društva, sa sopstvenom istorijom, kulturom, tradicijom, jezikom, političkim sistemom, duhovnim vrijednostima. Realizacija programa jedinstvenog ljudskog društva, podijelila bi sva postojeća ljudska društva, sve narode i sve nacije u dvije kategorije: 1. S jedne strane kao predstavnik tog ljudskog društva¸ bila  bi država  globalizator, sa svim odlikama autentičnog društva, sopstvenim političkim sistemom, nacijom, istorijom, kulturom, jezikom, duhovnim vrijednostima; 2. S druge strane našle bi se sve ostale države, narodi, nacije i politički sistemi koji bi izgubili sve svoje odlike i degradirali se na inferiornu imitaciju i puke epigone globalizatora.

Postojanje je apsolutni čin koji u toj ravni izjednačava sve što  jeste! Zvijezde jesu, i cvijeće u livadi jeste; okean  jeste, greben u okeanu takođe jeste;  čovjek jeste,  lula koju drži u ruci jeste, isto kao  jeste i dim koji izlazi iz lule. Ali ništa od svega što jeste, nije isto. Zvijezde su zvijezde, cvijeće je cvijeće, okean je – okean, greben je greben, čovjek je čovjek, lula je lula a dim je dim. Ni dva čovjeka, ni dva naroda nisu isti. Razlike postoje i ne mogu se ukinuti. Poricanjem razlika, poričemo i čovjeka i narod. Priznanjem tih razlika, priznajemo da je čovjek – čovjek,  narod – narod a da je Monteskje bio realno i nužno Monteskje a ne asptraktno kosmopolitsko priviđenje – čovjek, šta god ko o tome mislio.

  Ferid MUHIĆ

Komentari