Povežite se sa nama

DUHANKESA

Tahir Baba u OSORU

Objavljeno prije

na

Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza

 

Kratko i strastveno pismo, završavalo  je rečenicom: ,,Čekam te u Osoru!” Bila je sredina jula. Ljeto u punom jeku. Ljeti je moguće i ono što se ne može ni zamisliti tokom preostalih devet mjeseci. Za njega je ljeto bilo vrijeme slobode – doba u kom je živio svoj život.  Smatrao je da ostatak godine ne živi ,,svojim životom” nego da  igra ulogu koju su mu odredili drugi.  Hoćeš-nećeš, svoju ulogu si dužan odigrati. On je tada igrao ulogu studenta. Kao i prve dvije godine,  i ove godine je igrao pošteno, položio je sve ispite u junu. Čekalo ga je cijelo ljeto da živi svojim životom.

Na karti je jedva pronašao Osor, gradić na mjestu na kom kanal, prokopan u antičko vrijeme, razdvaja otok Cres od Malog Lošinja. Vozovi, autobusi, brodovi – i poslije 1100 kilometara i 27 sati, predveče je brodom iz Rijeke stigao u luku Cres. Tokom večere uz čašu odličnog plavca, u lučkoj konobi, doznao je da prvi lokalni kombi polazi za 35 kilometara udaljeni Osor u 6 časova ujutro.

Prašnjavim makadamskim putem, kroz kameniti pejsaž jadranskog otoka, prolazeći pokraj slatkovodnog Vranskog jezera, sa još dva putnika u rasklimanom kombiju stigao je u Osor, par minuta poslije 7 sati.  Dok se obazirao na potpuno praznom malom popločanom trgu, osjetio je njenu blizinu. Na uzvišici iznad mora, ugleda njenu siluetu. Sjedila je sa knjigom u krilu  u sjeni alepskog bora. Sama. ,,Baš je poranila! Zar me je toliko poželila da čeka već prvi jutarnji kombi!?”, pomisli, pa se sjeti da ona zapravo i ne zna tačno dan njegovog dolaska. Pisao je da će doći između 10. i 15. jula. Danas je bio 15. Brzim koracima, koje je prigušivala gusta mahovina, pođe do nje. Kad priđe dovoljno blizu, zastade.  U vali do koje se spuštao ovaj borov šumarak, ornamenti izvezeni igrom sunčeve svjetlosti i sjena borovih krošnji, odražavali su se kroz prozračnu, tirkizno-zelenu površinu mora do samog dna i svetlucajući se odbijali od glatkih bijelih oblutaka. Na trenutak, sve utihnu; bez daška povjetarca prestale su treperiti  i vlati trave, i borove iglice. Ona odloži knjigu, par sekundi ostade nepomična pa se  se okrenu i pogleda ga. Ljepša nego ikada.

,,Kako si znala da ću danas doći, i to baš ovim prvim kombijem, pa si ustala tako rano”, upita milujući joj kosu.

,,Nisam znala. Od 10-og, kako si napisao da bi mogao najranije doći, čekam ovdje svako jutro prvi kombi. To sam nekako znala, to da ćeš doći prvim jutarnjim kombijem”.

,,To znači da si ti već šesto jutro nenaspavana!”, zagleda se ravno u njene oči i jasno osjeti kako se vrtoglavom brzinom topi i iščezava vrijeme njegove slobode, a na scenu stupa on, u ulozi vjerenika, muža, glave obitelji…

Cijeli dan su proveli zajedno. Rezervisao je sebi sobu a nju je, u 11 naveče, kao što je red, ispratio do kuće u kojoj je ljetovala njena porodica: otac, majka i mlađi brat. Zatim se, malo prije ponoći, vratio do onog alepskog bora. Sjetio se, sasvim iznenada, priče o velikom sufi učitelju i pjesniku, Tahir Babi. Iako je bio drvosječa, Tahir je osjećao neutaživu žeđ za najvišim znanjem. Godinama je, svako veče poslije napornog rada u šumi, odlazio da sluša mudre razgovore najumnijih sufi učitelja i pjesnika. Koliko god nastojao, ništa mu nije bilo jasno, ništa nije razumio, ni o čemu nije imao svoj stav, niti je znao šta hoće. Jedne zimske večeri, Tahir drvosječa se odvažio i pitao šta treba da uradi da bi i on shvatio istinu i znao šta hoće. Da bi mu se narugao, onaj kog je pitao mu reče: ,,Svi učenici u ponoć odu do obližnjeg jezera i zarone u njega četrdeset puta, a poslije toga mogu razumjeti sve o čemu mudraci govore!” Iako je bila ljuta zima, u ponoć Tahir drvosječa je otišao do jezera i četrdeset puta zaronio u ledenu vodu. Kad je završio, osjetio je  toplinu a u njemu je zasijala svjetlost. Sutradan je sve prisutne zadivio dubinom svojih misli i ljepotom svog govora. Omrknuo je kao Tahir drvosječa, a osvanuo kao Tahir Baba, učitelj i pjesnik.

Još pod utiskom sjećanja na tu priču, kao u transu, spustio se do one vale i četrdeset puta zaronio u more. Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Dva čekora preko Čakora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Volio bih preći i četvrti put. Treba sanjati o idealnom dobru – jer je to prava mjera za ljudski duh. Ali treba uraditi najbolje što je moguće – jer je to mjera za ljudski život. Prvi korak je: ako postoji greška, ispraviti je; ako postoji smetnja, ukloniti je. Otvoriti granični prelaz preko Čakora znači i ispraviti grešku i ukloniti smetnju

 

 

Od svih filozofskih izreka, vjerovatno je najrasprostranjenija:„Ljudski je – griješiti!“ Izvorno odjenuta u odoru filozofskog autoriteta Seneke Mlađeg – Errare humanum est – ova sentenca je postala  omiljeni i nezaobilazmi alibi za pravdanje  bezbrojnih grešaka – od sitnih, beznačajnih previda pojedinca, do kobnih smrtnih grijehova koje su ljudi počinili tokom  dva milenija koliko je proteklo od tada. Na početku ovog trećeg milenija, nagomilalo se toliko takvih grijehova da je to što i dalje nemilice griješimo, ostao gotovo jedini dokaz da smo još uvijek zaista – ljudi!

Međutim, kao i u bezbroj drugih situacija, i u ovoj je autoritet filozofije  zloupotrijebljen da bi se opravdala djela koje  filozofija ne samo što ne opravdava, nego ih direktno osuđuje i od njih odvraća. Naime, cijela rečenica glasi:“Errare humanum est, perseverare autem, diabolicum!“, što znači:“Ljudski je griješiti, (ali) produžiti sa greškama je đavolski!“ Očito, namjerno je izostavljen drugi dio ove kultne apologije površnosti, nemara i zlonamjernih “greški“. Želja da ispravimo počinjene greške splasnula nam je, od  ambicije da izbjegavamo greške, mirne savjesti smo odustali.

Ovih dana, naišao sam na informaciju da je pokrenuta inicijativa za otvaranje graničnog prelaza između Crne Gore i Kosova, na Kučištima, poznatijem kao legendarni Čakor. Zatvoren je od 1999. godine,  već punih 27 godina, Do danas nisam razumio zašto je ljudima draže da brane učinjene greške nego da se sa njima suoče i isprave ih, sebi na čast, svima  u korist. Ljudi koji oduvijek žive na dvije padine iste planine i susreću se na njenom vrhu, kao ptice na krovu iste kuće, već 27 godina ne mogu jedni drugima u posjetu drugačije nego da se spuste svako na svoju stranu pa da prođu, jedni redom: Murino, Andrijevicu, Berane, Rožaje, Kulu, Peć, a drugi taj isti put, samo obrnutim redosljedom!? Ako tada. kada je prijelaz preko Čakora bio zatvoren,  zatvaranje i nije bila greška, nego mjera usklađena sa političkom i bezbjednosnom situacijom, to odavno već jeste očigledna greška,  frustracija i trošak za ljude koji tu žive, zajednička šteta za ekonomiju, budžet i međunarodno pozicioniranje Crne Gore i Kosova na aktuelnoj turističkoj berzi. Posebno velika je šteta za svjetsku afirmaciju ovog zajedničkog spektakularnog i veličanstvenog dara Božjeg ili dara Prirode – da se još jednom pozovemo na ovaj put neredaktiran iskaz jednog filozofa, Baruha Spinoze – za kog je riječ o istom principu koji neki zovu Bog a neki nazivaju Priroda: Deus sive Natura.

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Prvi put prije 65 godina. Autobusom. Drugi put prije 54 godime. Pješke. Na svom putovanju u Tajan. Treći  put prije 40 godina. Svojim “Fićom“ boje južnog voća. Prije dvije godine krenuo sam četvrti put prema Čakoru. Iz Peći, Rugovskom klisurom, snažnim automobilom, u ekstazi od onoga što vidim, egzaltiran od onoga što sam očekivao da ću vidjeti. Jeste, bilo je čudesno u primordijalnoj djevičanskoj ljepoti, u dekoru novih asfaltnih staza, parkova, hotela, turističkih kampova, nacionalnih restorana, vidikovaca. Ali ipak. Ipak! Na samom vrhu Čakora, nakostriješeni šiljci antitenkovskih ‘ježeva’ u obliku piramida – granični prelaz zatvoren!

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Volio bih preći i četvrti put. Treba sanjati o idealnom dobru – jer je to prava mjera za ljudski duh. Ali treba uraditi najbolje što je moguće – jer je to mjera za ljudski život. Prvi korak je: ako postoji greška, ispraviti je; ako postoji smetnja, ukloniti je. Otvoriti granični prelaz preko Čakora znači i ispraviti grešku i ukloniti smetnju. I jedno i drugo može se postići sa dvije simultano donijete zajedničke administratine odluke Crne Gore i Kosova. U makedonskom jeziku riječ “Čekor“, znači “Korak“! Dva čekora i eto nas preko Čakora! Dva koraka iznad oblaka neopravdanog uzajamnog nepovjerenja i eto nas na suncem obasjanom Čakoru!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Svjetske groteske

Objavljeno prije

na

Objavio:

…U ovom istorijskom trenutku globalnih nedaća i stradanja, ljudska solidarnost i bratstvo se potvrđuju kao temeljni principi opstanka svijeta i izgradnje pravednog, inkluzivnog i miroljubivog društva. U takvim okolnostima moramo najozbiljnije razmisliti o važnosti kulture uzajamnog poštovanja i dijaloga na ravnopravnim osnovama da bismo izgradili svijet kakav ljudima dolikuje. To govorimo, ali usred mirovnih pregovora,  pobijemo duhovnog vođu, predsjednika i pola vlade strane sa kojom pregovaramo

 

 

Svakog aprila niknu mi krila! Nekad u prvim danima, nekad sredinom mjeseca, nekad pred kraj aprila. Juče sam sa zebnjom pomislio da ću  prvi put ostati bez svojih aprilskih krila. Ophrvan tom slutnjom,  odmah poslije doručka stigao sam na jednu od mojih omiljenih metafizičkih osmatračnica.  U planinu. Dan – savršen. Jedan od onih Božjih dana u kom je čovjeku jasno da je biti živ, najveći blagoslov! Neuporedivo veći i značajniji od svega što bi mogao poželiti.  Sunce blista sred plavetnog svoda. Blago zatalasana livada, ukrašena zlatnom srmom jaglika na kojima se presijavaju posljednje kapi jutarnje rose, U sjeni  venecijanski zagasitog zelenila tek olistale bukove šume, livada mirno diše kao usnula djevojka. Tri planinske ševe lebde iznad njenog lica, nježno je bude cvrkutom. Sve je tu. Još jednom!

Laktovima uronjen u svježu mirisnu travu, pogledom odlutam duboko dolje. U  dolini,  dalek i sam – grad. Ali ne kao Lorkina Kordoba, daleka i sama. Za Lorku je to nostalgija i prizivanje davne ljepote koje više nema i harmonije koja se više ne može prizvati. Za mene je to prisutnost i prijetnja koja je neporecivo tamo i užas koji se ne može opozvati! Ulomak svjetske groteske u kojoj svi učestvujemo i u koju ću se ja, poslije ove kratke aprilske eskapade, vratiti…

U ovom historijskom trenutku globalnih nedaća i stradanja, ljudska solidarnost i bratstvo se potvrđuju kao temeljni principi opstanka svijeta i izgradnje pravednog, inkluzivnog i miroljubivog društva. U takvim okolnostima moramo najozbiljnije razmisliti o važnosti kulture uzajamnog poštovanja i dijaloga na ravnopravnim osnovima da bismo izgradili svijet kakav nam kao ljudima, dolikuje. To govorimo, ali usred mirovnih pregovora,  pobijemo duhovnog vođu, predsjednika i pola vlade strane sa kojom pregovaramo. Gotovo svi lideri država svijeta  ne usuđuju ne samo da protestuju, nego ni da  da izraze svoje saučešće državi čija je vlada obezglavljena ovim zločinom bez presedana u historiji  međunarodnih mirovnih pregovora. Jedina država koja je to učinila – Južnoafrička republika, dobila je oštro upozorenje da ubuduće provjeri da li se ono što namjerava javno reći, dopada ili ne vladi države počinitelja ovog elitocida. Sve vlade su ili javno  podržale, ili prećutale kidnapovanje presjednika Venecuele i njegove supruge, o čijoj sudbini se više i ne govori. S druge strane, kada je u nedavnom napadu na goste  svečane večere uhapšen atentator „naoružan do zuba“, mnogi državnici su požurili da se oglase najoštrijom osuduom ovog gnusnog čina. To što je “atentator“živ  uhapšen od iste policije koja je bez upozorenja ubila čovjeka zato što je na protestima protiv genocida, mahao mobilnim telefonom, nikoga nije začudilo!? Dok u svim pregovorimo postoji kompromis, u kom svaka strana čini neke ustupke,  ova jača strana upozorava da neće prihvatiti 80, 90 , 95 posto  njenih uslova, nego samo i jedino 100 posto.  I naglašava da će, ako to ne prihvati, druga strana biti zbrisana sa lica Zemlje, bez obzira šta neko o tome misli.

          Femicid je jedan od najstrašnijih zločina i društvo se mora najodlučnije boriti da se to više nikada ne desi i da počinitelji budu najoštrije kažnjeni. Sve svjetske organizacije za zaštitu ljudskih prava zajednički  podstiču sve vlade svijeta da postupe u skladu sa ovim pravednim zahtjevima i zaštite žene od svakog nasilja, političkog, državnog ii porodičnog! To govorimo, ali dvije godine sistematskog femicida u kom  je ubijeno više od 30.000 žena, prošlo je a da se nije čuo ni jedan glas osude ni zahtjev da se počinitelju kazne. Ili bar da se zaustave. I kada je ciljno gađana škola u kojoj je ubijeno 170 učenica,  nije se oglasila ni jedna  organizacija za zaštitu ljudskih prava i borbe protiv femicida…

…Prenu me dodir. Dodir mek kao šapat. Leptir na mojoj ruci. Odahnuh. I ovog aprila, nikla mi krila!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Grijeh zapadne filozofije i sahrana jedne civilizacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svijet koji sam sebe oholo naziva „Slobodni svijet“, je konkvistadorski svijet, svijet kolonizacije i porobljavanja! Dovoljan je nepristrasan pogled na noviju istoriju, da bi se shvatilo kako je genocid u Gazi u skladu  sa praksom tog svijeta,  njegovim moralnim načelima i filozofskim principima

 

 

Gledao sam razaranje Gaze, dvije godine svakodnevno, hiljade ubijenih ljudi, bezbroj djece, (ko može biti tako bezdušan da broji ubijenu djecu a da mu srce ne prepukne?), izloženi neprekidnim bombardovanjima i prvi put se ozbiljno suočio sa pitanjem veličine i pokvarenosti čovjeka! Gledao sam bolesne, gladne, promrzle ljude kako besciljno tumaraju među ruševinama i gledao sam kako ljudi koji su ih ubijali preživjelima prekidaju dostavu vode, hrane, električne struje, goriva, ljekova. Gledao sam kako ljudi bombarduju bolnice, ubijaju i pacijente i liječnike, i porodilje i novorođene bebe. Gledao sam pokvarenost čovjeka dok kriminalizira ljude koji protestuju protiv počinitelja ovog genocida, i daju podršku njegovim žrtvama.  Gledao sam širom svijeta žestoke represije vlasti protiv ljudi koji zahtijevaju prolaz humanitarnoj pomoći Gazi na umoru. I gledao sam kako ni jedna država nije prekinula diplomatske odnose sa državom počiniteljem genocida, Gledao sam kako “Slobodni svijet“ stavlja veto na osudu genocida i kako, zajedno sa državama EU, počiniteljima genocida  šalje oružje vrijedno desetine milijardi dolara. I gledao sam veličinu čovjeka  u ponosu ljudi iz Gaze, koji se ne predaju i ne mole za milost! Na moje oči, genocid u Gazi prerastao je u pitanje morala i savjesti čovječanstva!

Pitanje budućnosti Gaze, postalo je neodvojivo od pitanja moralne budućnosti svijeta. Iluzija o nekakvim “evropskim vrijednostima“, rasprsla se u paramparčard. Pažljivije ispitivanje principa postojanja i načina djelovanja Zapadnih država, s jedne strane, i temeljnih postulata Zapadnog mišljenja s druge, u dlaku se poklapaju. Genocid u Gazi nije suprotan, nego je upravo sukladan političkoj i intelektualnoj tradiciji Zapadnog svijeta!  Debakl morala i krah  iluzije o evropskim vrijednostima nije se desio u odnosu Zapada prema genocidu u Gazi. Naprotiv,  takav odnos je konsistentan sa epistemološkim temeljima Zapadnog svijeta. To je suština i autentično stanje, referentna tačka moralnog i  političkog  smrtnog grijeha filozofije Zapada i konstanta njegovog odnosa prema Drugome.  Svijet koji sam sebe oholo naziva „Slobodni svijet“, je konkvistadorski svijet, svijet kolonizacije i porobljavanja! Dovoljan je nepristrasan pogled na noviju historiju, da bi se shvatilo kako je genocid u Gazi u skladu  sa praksom tog svijeta,  njegovim moralnim načelima i filozofskim principima. Genocid u Gazi je samo potvrdio karakter životne filozofije Zapada koja je oduvijek bila egoistična, rasistička i imanentno ekskluzivistička.

Prošle nedjelje vidio sam pogreb jedne civilizacije. Glasnije od nuklearne bombe, svijetom je odjeknula izjava predsjednika najmoćnije države Zapadne civilizacije:“Noćas će umrijeti jedna civilizacija i vratiti će se u kameno doba, gdje i pripada!“ Tom prijetnjom sahranjena je jedna civilizacija.  Iako je  prijetnja opozvana pola sata prije isteka ultimatuma, već je bilo prekasno i za spas te civilizacije i za pokajanje. Prijetnja se obistinila! Onaj isti koji je zaprijetio da će uništiti cijelu jednu civilizaciju i vratiti je u kameno doba, svojom besramnom blasfemijom cijelog ljudskog roda, definitivno je sahranio sopstvenu civilizaciju i vratio je u kameno doba.        Gdje i pripada.

Civilizacija kojoj je zaprijetio, svojim dostojanstvom i hrabrošću je potvrdila  veličinu čovjeka.

Ako je čovjek sličan svrgnutom kralju koji žudi samo da ponovo stekne izgubljenu veličinu iako zna da to ne može učiniti, zar je onda čudo što je u njemu sabrana takva protivrječnost!? Kakva zaprepašćujuća, fantastična kreatura je čovjek, kakva novotarija, monstruoznost, haotičan, protivrječan, ogroman, sudija svim stvarima, najveći zločinac, bijedni crv, nosilac istine, kolijevka laži, baruština zabluda i grešaka, slava i otpad Univerzuma!

Što više upoznajem čovjeka, to se više divim njegovoj veličini i stidim njegove pokvarenosti!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo