Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza

Kratko i strastveno pismo, završavalo  je rečenicom: ,,Čekam te u Osoru!” Bila je sredina jula. Ljeto u punom jeku. Ljeti je moguće i ono što se ne može ni zamisliti tokom preostalih devet mjeseci. Za njega je ljeto bilo vrijeme slobode – doba u kom je živio svoj život.  Smatrao je da ostatak godine ne živi ,,svojim životom” nego da  igra ulogu koju su mu odredili drugi.  Hoćeš-nećeš, svoju ulogu si dužan odigrati. On je tada igrao ulogu studenta. Kao i prve dvije godine,  i ove godine je igrao pošteno, položio je sve ispite u junu. Čekalo ga je cijelo ljeto da živi svojim životom.

Na karti je jedva pronašao Osor, gradić na mjestu na kom kanal, prokopan u antičko vrijeme, razdvaja otok Cres od Malog Lošinja. Vozovi, autobusi, brodovi – i poslije 1100 kilometara i 27 sati, predveče je brodom iz Rijeke stigao u luku Cres. Tokom večere uz čašu odličnog plavca, u lučkoj konobi, doznao je da prvi lokalni kombi polazi za 35 kilometara udaljeni Osor u 6 časova ujutro.

Prašnjavim makadamskim putem, kroz kameniti pejsaž jadranskog otoka, prolazeći pokraj slatkovodnog Vranskog jezera, sa još dva putnika u rasklimanom kombiju stigao je u Osor, par minuta poslije 7 sati.  Dok se obazirao na potpuno praznom malom popločanom trgu, osjetio je njenu blizinu. Na uzvišici iznad mora, ugleda njenu siluetu. Sjedila je sa knjigom u krilu  u sjeni alepskog bora. Sama. ,,Baš je poranila! Zar me je toliko poželila da čeka već prvi jutarnji kombi!?”, pomisli, pa se sjeti da ona zapravo i ne zna tačno dan njegovog dolaska. Pisao je da će doći između 10. i 15. jula. Danas je bio 15. Brzim koracima, koje je prigušivala gusta mahovina, pođe do nje. Kad priđe dovoljno blizu, zastade.  U vali do koje se spuštao ovaj borov šumarak, ornamenti izvezeni igrom sunčeve svjetlosti i sjena borovih krošnji, odražavali su se kroz prozračnu, tirkizno-zelenu površinu mora do samog dna i svetlucajući se odbijali od glatkih bijelih oblutaka. Na trenutak, sve utihnu; bez daška povjetarca prestale su treperiti  i vlati trave, i borove iglice. Ona odloži knjigu, par sekundi ostade nepomična pa se  se okrenu i pogleda ga. Ljepša nego ikada.

,,Kako si znala da ću danas doći, i to baš ovim prvim kombijem, pa si ustala tako rano”, upita milujući joj kosu.

,,Nisam znala. Od 10-og, kako si napisao da bi mogao najranije doći, čekam ovdje svako jutro prvi kombi. To sam nekako znala, to da ćeš doći prvim jutarnjim kombijem”.

,,To znači da si ti već šesto jutro nenaspavana!”, zagleda se ravno u njene oči i jasno osjeti kako se vrtoglavom brzinom topi i iščezava vrijeme njegove slobode, a na scenu stupa on, u ulozi vjerenika, muža, glave obitelji…

Cijeli dan su proveli zajedno. Rezervisao je sebi sobu a nju je, u 11 naveče, kao što je red, ispratio do kuće u kojoj je ljetovala njena porodica: otac, majka i mlađi brat. Zatim se, malo prije ponoći, vratio do onog alepskog bora. Sjetio se, sasvim iznenada, priče o velikom sufi učitelju i pjesniku, Tahir Babi. Iako je bio drvosječa, Tahir je osjećao neutaživu žeđ za najvišim znanjem. Godinama je, svako veče poslije napornog rada u šumi, odlazio da sluša mudre razgovore najumnijih sufi učitelja i pjesnika. Koliko god nastojao, ništa mu nije bilo jasno, ništa nije razumio, ni o čemu nije imao svoj stav, niti je znao šta hoće. Jedne zimske večeri, Tahir drvosječa se odvažio i pitao šta treba da uradi da bi i on shvatio istinu i znao šta hoće. Da bi mu se narugao, onaj kog je pitao mu reče: ,,Svi učenici u ponoć odu do obližnjeg jezera i zarone u njega četrdeset puta, a poslije toga mogu razumjeti sve o čemu mudraci govore!” Iako je bila ljuta zima, u ponoć Tahir drvosječa je otišao do jezera i četrdeset puta zaronio u ledenu vodu. Kad je završio, osjetio je  toplinu a u njemu je zasijala svjetlost. Sutradan je sve prisutne zadivio dubinom svojih misli i ljepotom svog govora. Omrknuo je kao Tahir drvosječa, a osvanuo kao Tahir Baba, učitelj i pjesnik.

Još pod utiskom sjećanja na tu priču, kao u transu, spustio se do one vale i četrdeset puta zaronio u more. Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza.

Ferid MUHIĆ