Povežite se sa nama

DUHANKESA

Tahir Baba u OSORU

Objavljeno prije

na

Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza

 

Kratko i strastveno pismo, završavalo  je rečenicom: ,,Čekam te u Osoru!” Bila je sredina jula. Ljeto u punom jeku. Ljeti je moguće i ono što se ne može ni zamisliti tokom preostalih devet mjeseci. Za njega je ljeto bilo vrijeme slobode – doba u kom je živio svoj život.  Smatrao je da ostatak godine ne živi ,,svojim životom” nego da  igra ulogu koju su mu odredili drugi.  Hoćeš-nećeš, svoju ulogu si dužan odigrati. On je tada igrao ulogu studenta. Kao i prve dvije godine,  i ove godine je igrao pošteno, položio je sve ispite u junu. Čekalo ga je cijelo ljeto da živi svojim životom.

Na karti je jedva pronašao Osor, gradić na mjestu na kom kanal, prokopan u antičko vrijeme, razdvaja otok Cres od Malog Lošinja. Vozovi, autobusi, brodovi – i poslije 1100 kilometara i 27 sati, predveče je brodom iz Rijeke stigao u luku Cres. Tokom večere uz čašu odličnog plavca, u lučkoj konobi, doznao je da prvi lokalni kombi polazi za 35 kilometara udaljeni Osor u 6 časova ujutro.

Prašnjavim makadamskim putem, kroz kameniti pejsaž jadranskog otoka, prolazeći pokraj slatkovodnog Vranskog jezera, sa još dva putnika u rasklimanom kombiju stigao je u Osor, par minuta poslije 7 sati.  Dok se obazirao na potpuno praznom malom popločanom trgu, osjetio je njenu blizinu. Na uzvišici iznad mora, ugleda njenu siluetu. Sjedila je sa knjigom u krilu  u sjeni alepskog bora. Sama. ,,Baš je poranila! Zar me je toliko poželila da čeka već prvi jutarnji kombi!?”, pomisli, pa se sjeti da ona zapravo i ne zna tačno dan njegovog dolaska. Pisao je da će doći između 10. i 15. jula. Danas je bio 15. Brzim koracima, koje je prigušivala gusta mahovina, pođe do nje. Kad priđe dovoljno blizu, zastade.  U vali do koje se spuštao ovaj borov šumarak, ornamenti izvezeni igrom sunčeve svjetlosti i sjena borovih krošnji, odražavali su se kroz prozračnu, tirkizno-zelenu površinu mora do samog dna i svetlucajući se odbijali od glatkih bijelih oblutaka. Na trenutak, sve utihnu; bez daška povjetarca prestale su treperiti  i vlati trave, i borove iglice. Ona odloži knjigu, par sekundi ostade nepomična pa se  se okrenu i pogleda ga. Ljepša nego ikada.

,,Kako si znala da ću danas doći, i to baš ovim prvim kombijem, pa si ustala tako rano”, upita milujući joj kosu.

,,Nisam znala. Od 10-og, kako si napisao da bi mogao najranije doći, čekam ovdje svako jutro prvi kombi. To sam nekako znala, to da ćeš doći prvim jutarnjim kombijem”.

,,To znači da si ti već šesto jutro nenaspavana!”, zagleda se ravno u njene oči i jasno osjeti kako se vrtoglavom brzinom topi i iščezava vrijeme njegove slobode, a na scenu stupa on, u ulozi vjerenika, muža, glave obitelji…

Cijeli dan su proveli zajedno. Rezervisao je sebi sobu a nju je, u 11 naveče, kao što je red, ispratio do kuće u kojoj je ljetovala njena porodica: otac, majka i mlađi brat. Zatim se, malo prije ponoći, vratio do onog alepskog bora. Sjetio se, sasvim iznenada, priče o velikom sufi učitelju i pjesniku, Tahir Babi. Iako je bio drvosječa, Tahir je osjećao neutaživu žeđ za najvišim znanjem. Godinama je, svako veče poslije napornog rada u šumi, odlazio da sluša mudre razgovore najumnijih sufi učitelja i pjesnika. Koliko god nastojao, ništa mu nije bilo jasno, ništa nije razumio, ni o čemu nije imao svoj stav, niti je znao šta hoće. Jedne zimske večeri, Tahir drvosječa se odvažio i pitao šta treba da uradi da bi i on shvatio istinu i znao šta hoće. Da bi mu se narugao, onaj kog je pitao mu reče: ,,Svi učenici u ponoć odu do obližnjeg jezera i zarone u njega četrdeset puta, a poslije toga mogu razumjeti sve o čemu mudraci govore!” Iako je bila ljuta zima, u ponoć Tahir drvosječa je otišao do jezera i četrdeset puta zaronio u ledenu vodu. Kad je završio, osjetio je  toplinu a u njemu je zasijala svjetlost. Sutradan je sve prisutne zadivio dubinom svojih misli i ljepotom svog govora. Omrknuo je kao Tahir drvosječa, a osvanuo kao Tahir Baba, učitelj i pjesnik.

Još pod utiskom sjećanja na tu priču, kao u transu, spustio se do one vale i četrdeset puta zaronio u more. Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Pećina koju su filozofi zaboravili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve sve dok nas stradanja, nesreća i smrt makar jednog jedinog čovjeka ostavljaju  ravnodušnim, nema nam  izlaska iz najcrnje i najgrđe  pećine! Pećine Bezdušnosti

 

U ponedjeljak naveče,  18 septembra, iz pećine Mordža, u planinama Taurusa, Turska, uspješno je spašen SAD speleolog Mark Diki. Operacija spašavanja trajala je punih devet dana – sve do srećnog ishoda koji je izmamio uzdah olakšanja više stotina miliona ljudi iz EU i SAD, koji su na TV ekranima  svakodnevno pratili ovaj krajnje složen poduhvat.

Drama je počela kada se poznati speleolog iznenada ozbiljno razbolio, u tijesnim lavirintima ove treće najdublje pećine u Turskoj. Diki je imao žestok napad gastrointestinalnog krvarenja, opasnog po život, a što je najgore, napad ga je zadesio na dubini od  1.200 metara, odakle je jedva mogao doprijeti signal mobilnog telefona. Do te tačke u trećoj najdubljoj pećini u Turskoj i jednoj od najdubljih u svijetu, moralo se proći kroz vrlo komplikovan sistem strmih i tijesnih prolaza i veliki broj vertikalnih tunela.

U spašavanju se angažovala međunarodna javnost. Preko 200 profesionalnih spasilaca iz 10 zemalja, uključujući i timove speleologa sa prostora nekadašnje Jugoslavije, morali su rješavati stotine situacija da bi imobiliziranog Dikija, čvrsto uvezanog za nosila, provukli, sistemom užadi i čekrka, kroz tjesne sekcije i izvlačili kroz duge vertikalne tunele, koji se u planinarstvu nazivaju “dimnjaci”. Razumljivo, jer ova ista geološka formacija u speleologiji vodi u dubinu, dok u planinarstvu vodi u visinu!  Izvlačenje Dikija do ulaza/izlaza u pećinu, završnih 400 metara vertikalno, bio je najzahtjevniji i najsloženiji dio spasilačke misije. Trajao je puna dva dana i angažovao je 90 vrhunskih profesionalaca. Zahvaljujući modernoj tehnologiji bez koje bi ovaj poduhvat bio nemoguć, požrtvovanosti, sposobnostima i poznavanju svih speleoloških tehnika prolaska kroz najkomplikovanije sekcije ove pećine, elitnog dijela ekipe spasilaca, misija je završila uspješno a Mark Diki je preživio.  Tokom svih tih devet dana, vijesti o spašavanju bile su naslovne top teme na svim mejnstrim medijima i na najgeldanijim TV kanalima u zemljama EU i u SAD.

Istovremeno se odvijala druga drama, koja je prerasla u tragediju neuporedivo većih razmjera, od one u koju se mogla pretvoriti (ali srećom nije), akcija spašavanja jednog čovjeka. Prema saopštenju organizacije Crvenog Polumjeseca, u poplavama  izazvanim pucanjem dvije brane u Libiji, u području grada Darmah (pogrešno transkribiranog prema engleskom izgovoru – Derma) na Sredozemnom Moru,  potvrđena je smrt više od 11.500 muškaraca, žena i djece.  Vijesti o ovoj ogromnoj katastrofi po pravilu su bile sasvim kratke i nalazile su se na kraju informativnog  programa. Ni jedna međunarodna akcija spašavanja nije pokrenuta. EU je izdvojila sumu od 5.2 miliona eura u humanitarnoj pomoći.

Pećina Mordža je paradigmatična za dijagonozu savremenog stanja u svijetu. Pećina je oduvijek bila veoma moćna alegorija.  Čest motiv u djelima najvećih svjetskih proznih pisaca i pjesnika, inspirrisala je i mnoge slavne filozofe.  U toj imaginarnoj speleologiji, najučuvenije su dvije filozofske alegorije pećine. Prva i  hronološki i po uticaju koji je izvršila,  jeste Platonova pećina. Budući da je riječ o pećini u kojoj ljudi žive u mraku i prividu za koji   vjeruju da su jedina istina, možemo je nazvati i Pećina Zabluda. Draga pećina je ona koju je Frensis Bekon nazvao  idola specus –   pećina ličnih uvjerenja svakog čovjeka uzdignuta u nivo idola iz koje se niko ne usuđuje izići, jer se svako klanja samo svom idolu.  Budući da to izaziva strah od izlaska iz sopstvene pećine na otvoreni prostor dijaloga sa drugačijim uvjerenjima,   Bekonovu pećinu možemo nazvati Agorafobična Pećina (agora – gradski trg, mjesto javnog okupljanja). Međutim, postoji i treća pećina koju su filozofi zaboravili. Ona u kojoj borave ljudi vođeni samo svojim interesima, koju možemo nazvati Pećina Bezdušnosti.

Možda će jednog dana čovječanstvo iz Platonove Pećine Zabluda konačno izići na sunčevu svjetlost istine. Mogli bismo jednog lijepog dana izići i iz Bekonove Klaustrofobične Pećine, na otvoreni Trg dijaloga, bez straha od drugačijih shvatanja i dalekih vidika. Ako se to nekada desi, velika će to biti pobjeda nad dva, od naša tri najveća poroka: nad porokom neznanja i porokom straha. Velika ali uzaludna pobjeda ako ne iziđemo i iz one treće pećine i ne pobijedimo naš najveći porok: porok bezdušnosti.   Sve sve dok smo bezdušni, dok nas stradanja, nesreća i smrt makar jednog jedinog čovjeka ostavljaju  ravnodušnim, nema nam  izlaska iz te najcrnje i najgrđe  pećine!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Protagorin grijeh

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije Protagora učinio ljude oholima kada je rekao onu svoju čuvenu: “Čovjek je mjera svih stvari; onih koje jesu, da jesu, onih koje nisu da nisu!“ Bili smo mi oholi i prije Protagore, Oholost je naša generička suština. Njegov grijeh je što je to najbolje izrazio, taman po mjeri naše oholosti

 

Šta si nam to uradio, Protagora!? Zbog tebe više nam istina ništa ne znači!  Smatramo da je istina ono što mi proglasimo za istinu!.  Očiglednu neistinu proglašavamo istinom samo da bude po našem. Onako kako smo mi rekli!  O svemu na ovom svijetu, naša mora biti posljednja. I kada je riječ o činjenicama! Kaže se:“I bogovi ćute pred činjenicama.“ Njihova stvar. Ako bogovi ćute pred činjenicama, ljudi ne ćute!   Neka se zna: činjenice ima da ćute pred ljudima a ne ljudi pred činjenicama! Svako mora znati svoje mjesto u ovom svijetu. Nije Protagora učinio ljude oholima kada je rekao onu svoju čuvenu: “Čovjek je mjera svih stvari; onih koje jesu, da jesu, onih koje nisu da nisu!“

Bili smo mi oholi i prije Protagore, Oholost je naša generička suština. Njegov grijeh je što je to najbolje izrazio, taman po mjeri naše oholosti.  Što nas je uvjerio da  ono što jeste –  nije i da ono što nije – jeste,  nego da jeste i nije samo ono što mi kažemo  da jeste i nije. Zbog njega smo povjerovali da istini treba naša potvrda da bi bila istina! Da smo  mi oni koji zavodimo red u svijetu. Da se Sunce stvarno vrti oko Zemlje sve dok mi tako tvrdimo. Da je Sunce stalo kada smo rekli da se Zemlja okreće oko Sunca, da se Zemlja zavrtila po trajektoriji koju smo joj mi odredili! Kad god smo u prirodi otkrili nešto što do tada nismo znali – svejedno da li u astronomiji, fizici, hemiji, biologiji – zbog Protagore smo to proglasili za  naučni zakon koji je, stupanjem na snagu naše naredbe,  u dotadašnji haos uveo red!

Da smo Protagorinu izjavu ozbiljno shvatili kao povelju kojom nas je proglasio mjerom svih stvari, dokaz je i Svjetsko prvenstvo u atletici, koje je  ostavilo na snazi sve nerješive aporije koliko god one bile očigledne, samo da bi smo mi – sudije, a ne činjenice! – imali zadnju riječ! Na primjer, u skoku u dalj i troskoku, dužina skoka mjeri se od odrazne crte, a ne od mjesta sa kog se skakač odrazio. Međutim, to mjesto se vrlo rijetko poklopi sa odraznom crtom. I najduži skok se poništava zbog prestupa od 1 cm, dok se ispravan skok mjeri od crte, makar se atletičar odrazio i 20-30 cm. prije te crte, što znači da se zapravo ne mjeri stvarna dužina skoka nego virtuelna, koju smo mi ograničili Ako se takmičar odrazio, recimo 17 cm prije odrazne crte, njegov skok biće mjeren od te crte i zaveden kao skok kraći za tih 17 cm. Insistiranje da se skok mora mjeriti od odrazne crte, ne drži jer se ne mjeri preciznost prilaska toj crti, nego jednostavno i jasno – dužina skoka/troskoka! Tehnički, problem je već odavno riješen. Mjesto odraza se locira elektronski, Ako se skokovi sa prestupom preko crte i ne mjere, skokovi prije crte mogu se bez problema tačno izmjeriti i time  odrediti realni redoslijed takmičara. Na ovom prvenstvu, u troskoku je pobijedio Ig Fabris Zango iz Burkine Faso, skokom 17.64 m, plus 4 cm prije odrazne crte, što znači da je njegov skok zapravo bio 17.68 m. Lazaro Martinez sa Kube zauzeo je drugo mjesto skokom 17.41m. Ipak, u drugom skoku, izmjerenom 17.31, Martinez se odrazio cijelih 38 cm prije odrazne crte, što znači da je sa 17.69 m. to bio pobjednički skok. Tako govore činjenice, ali pred nama činjenice ćute.

U istom Protagorinom duhu su i ove godine nekadašnji svjetski rekordi Usaina Bolta na 100 i 200 m  proglašeni za najvrijednija atletska dostignuća, iako je svaki svjetski rekord apsolutna činjenica i ne može se komparirati sa rekordima u drugim disciplinama. Rekord na 100m nije  vrijedniji od bilo kog drugog atletskog rekorda. Uzgred, Boltov lični rekord na 400 m je 45.28 sec. Svjetski rekord Vejd van Nikerka je 43.03 sec. Dvije sekunde brže! Bolotv lični rekord na 800 m je 2.05 min. Vera Nikolić je prije 53 godine trčala 800 m ispod 2 minute (1.59.), 5 sekundi brže! Sa 1.53 min, svjetski rekord Jarmile Kratohvilove je cijelih 12 sekundi bolje vrijeme od Boltovog najboljeg rezultata, ili najmanje 80 metara prednosti ispred Bolta. Po čemu je njegov rekord na 100 m vrijedniji od njenog, ili od ženskog rekorda na 5.000 ili 10.000 metara, disciplinama koje on ne bi mogao ni istrčati!?     Po ničemu osim po našoj oholosti koju je podstakao Protagora i koja od tada stoji suvereno iznad svake istine, pa čak i iznad istine u atletici.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Drama u šumi

Objavljeno prije

na

Objavio:

“Žalije mi je što mi balvan odnese vranca nego da je mene odnijeo!“ – ne brišući suze koje su mu se kotrljale niz neobrijane obraze, glasno i razgovjetno reče čovjek, osovi se na noge, baci u travu ono parče otrgnute uzde i krenu uzbrdo do ona dva čovjeka koji su, kao onijemili još držali uzde ona tri ispregnuta  konja

 

Dva para  konja pokušavaju izvući ogromni balvan iz dubokog masnog gliba šumske crnice. Dok su nemilosrdno bičevani  konji trzali i cimali lijevo i desno, pokušavajući ga pokrenuti, balvan je izišao iz preuske blatne kolotečine žlijeba u koju se nije mogao uklopiti, prijeteći da se zakotrlja niz strminu i sa sobom povuče upegnute konje u provaliju. Čovjek koji je vodio konje gromko viknu: “Isprežite konje!“, istovremeno priskočivši do hama i munjevito ispregnu prva dva konja.  Druga dva čovjeka već su prekoračili lance tregera zakačene za džinovsko deblo pokušavajući da ispregnu  drugi par konja koje je navaljeni balvan  svojom težinom počeo povlačiti za sobom.

Prekasno! Ogromno deblo prevali se cijelom dužinom preko ruba kaljavog žlijeba na travnatu padinu. Prednji, deblji kraj balvana, svojom težinom zaora bokore rascvjetane jagorčevine. Ona dva čovjeka, uplašeni da balvan ne povuče i njih, ostaviše upregnute konje i odskočiše u stranu.

Ne obazirući se na opasnost, onaj treći čovjek spretno ispregnu jednog konja. Dok je pokušavao da pomogne drugom, neispregnutom konju, otkačeni lanac kojim su bili vezani tregeri ona dva ispregnuta konja prednjaka, povučen balvanom, fijuknu i za dlaku ga promašivši, uplete se u lance konja vezanog tregerom za balvan.

Dok se balvan sve brže valjao niz strminu, ostavljajući za sobom zgnječeno nisko grmlje šimšira, zdrobljeno kamenje i polegnutu travu. sa buketima jagorčevine utisnute u glib nalijepljen po glatkoj oguljenoj, vukući za sobom neispregnutog konja koji se očajnički otimao, onaj čovjek u trku ponovo stiže  do njega i  jednom rukom uhvati uzde, a  drugom rukom pokuša da otpetlja lance i oslobodi kopču zakačenu za treger. Kližući sve brže, balvan stiže do ruba provalije i uz prasak zdrobljenog kamenja,zanjuha se kratko i sasvim sporo, prevali se preko ruba. Kao brod koji tone, uzdiže se zadnjim krajem, zaustavi se za trenutak  i uz  prasak zategnutog lanca glasan kao pucanj  –  nestade u bezdanu!  Beskrajno kratak treptaj, obasjana suncem,  zamrznu se  scena ove tragedije:  odsjaj plavkastog čelika olabavljenih kaljavih lanaca otkačenih od tregera u izgaženoj travi; blistavi vranac razvijorene grive, nabreklih mišića, nogama čvrsto ukopan u meku ugaženu zemlju, na samom rubu provalije, kao ucrtan u plavo nebo;  polupognuti čovjek zajapurenog znojnog lica dok jednom rukom grozničavo steže kopču lanca na alki tregera, a drugom očajno vuče uzde uplašenog konja gledajući ga pravo u oči.

Odjednom, bez najave, magiju nepomične slike razbi u paramparčad oštar zvuk  munjevito odmotanog lanca koji se zategnu preko ruba provalije. Sve se ponovo pokrenu, kao prenuto iz katatoničnog sna. Posljednjom snagom, vranac se prope na zadnje noge, pa bačen na bok naglim trzajem lanaca prikačenih za balvan koji je padao u bezdan, uzdignute glave okrenute prema čovjeku, povijenog oznojenog vrata, razvijorenih  pramenova crne grive, s klupkom nogu savijenih pod trbuhom, povičen zategnutim lancem, nestade preko ruba iza kog je nestao ogromni balvan.  Slobodni kraj lanca, istrgnut iz ruke skamenjenog čovjeka, kao velika tamna zmija zavijuga kroz travu povaljanu teškim balvanom. Povučen tim zadnjim trzajem lanca na koljena, čovjek se zatetura, saplete i usporeno, kao u koreografiji neke tragične pantomime, pade na koljena. Ruka iz koje mu se otrgnuo lanac  ostade u zraku ispružena prema konju, sa otvorenim krvavim dlanom odranim lancem, kao na pozdrav. U drugoj ruci još se njihalo lelujavo, kratko parče otkinute uzde.

Kao čarolijom, onako kako  se i pokrenula, ova pantomima se prekide.  Scena na rubu provalije ostade prazna. Za ispolinskim deblom pradrevnog bora, sa plave pozadine neba,  isčeznuše i konj  i zmijoliki lanci tregera. Sasvim u prednjem planu, nad strminom je još klečao čovjek. Beskrajno  kratak trenutak zavlada mukla tišina, a onda iz dubine provalije doprije njištanje vranca, sve dalje, sve dalje, sve dalje…

“Žalije mi je što mi balvan odnese vranca nego da je mene odnijeo!“ – ne brišući suze koje su mu se kotrljale niz neobrijane obraze, glasno i razgovjetno reče čovjek, osovi se na noge, baci u travu ono parče otrgnute uzde i krenu uzbrdo do ona dva čovjeka koji su, kao onijemili još držali uzde ona tri ispregnuta  konja.

Kada stiže do njih nasmija se i reče:

„Šta ste se snuždili? To je bio samo konj. Cijeli svijet je vezan lancima za balvan koji će ga jednog dana povući u bezdan.“

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo