Povežite se sa nama

DUHANKESA

Tahir Baba u OSORU

Objavljeno prije

na

Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza

 

Kratko i strastveno pismo, završavalo  je rečenicom: ,,Čekam te u Osoru!” Bila je sredina jula. Ljeto u punom jeku. Ljeti je moguće i ono što se ne može ni zamisliti tokom preostalih devet mjeseci. Za njega je ljeto bilo vrijeme slobode – doba u kom je živio svoj život.  Smatrao je da ostatak godine ne živi ,,svojim životom” nego da  igra ulogu koju su mu odredili drugi.  Hoćeš-nećeš, svoju ulogu si dužan odigrati. On je tada igrao ulogu studenta. Kao i prve dvije godine,  i ove godine je igrao pošteno, položio je sve ispite u junu. Čekalo ga je cijelo ljeto da živi svojim životom.

Na karti je jedva pronašao Osor, gradić na mjestu na kom kanal, prokopan u antičko vrijeme, razdvaja otok Cres od Malog Lošinja. Vozovi, autobusi, brodovi – i poslije 1100 kilometara i 27 sati, predveče je brodom iz Rijeke stigao u luku Cres. Tokom večere uz čašu odličnog plavca, u lučkoj konobi, doznao je da prvi lokalni kombi polazi za 35 kilometara udaljeni Osor u 6 časova ujutro.

Prašnjavim makadamskim putem, kroz kameniti pejsaž jadranskog otoka, prolazeći pokraj slatkovodnog Vranskog jezera, sa još dva putnika u rasklimanom kombiju stigao je u Osor, par minuta poslije 7 sati.  Dok se obazirao na potpuno praznom malom popločanom trgu, osjetio je njenu blizinu. Na uzvišici iznad mora, ugleda njenu siluetu. Sjedila je sa knjigom u krilu  u sjeni alepskog bora. Sama. ,,Baš je poranila! Zar me je toliko poželila da čeka već prvi jutarnji kombi!?”, pomisli, pa se sjeti da ona zapravo i ne zna tačno dan njegovog dolaska. Pisao je da će doći između 10. i 15. jula. Danas je bio 15. Brzim koracima, koje je prigušivala gusta mahovina, pođe do nje. Kad priđe dovoljno blizu, zastade.  U vali do koje se spuštao ovaj borov šumarak, ornamenti izvezeni igrom sunčeve svjetlosti i sjena borovih krošnji, odražavali su se kroz prozračnu, tirkizno-zelenu površinu mora do samog dna i svetlucajući se odbijali od glatkih bijelih oblutaka. Na trenutak, sve utihnu; bez daška povjetarca prestale su treperiti  i vlati trave, i borove iglice. Ona odloži knjigu, par sekundi ostade nepomična pa se  se okrenu i pogleda ga. Ljepša nego ikada.

,,Kako si znala da ću danas doći, i to baš ovim prvim kombijem, pa si ustala tako rano”, upita milujući joj kosu.

,,Nisam znala. Od 10-og, kako si napisao da bi mogao najranije doći, čekam ovdje svako jutro prvi kombi. To sam nekako znala, to da ćeš doći prvim jutarnjim kombijem”.

,,To znači da si ti već šesto jutro nenaspavana!”, zagleda se ravno u njene oči i jasno osjeti kako se vrtoglavom brzinom topi i iščezava vrijeme njegove slobode, a na scenu stupa on, u ulozi vjerenika, muža, glave obitelji…

Cijeli dan su proveli zajedno. Rezervisao je sebi sobu a nju je, u 11 naveče, kao što je red, ispratio do kuće u kojoj je ljetovala njena porodica: otac, majka i mlađi brat. Zatim se, malo prije ponoći, vratio do onog alepskog bora. Sjetio se, sasvim iznenada, priče o velikom sufi učitelju i pjesniku, Tahir Babi. Iako je bio drvosječa, Tahir je osjećao neutaživu žeđ za najvišim znanjem. Godinama je, svako veče poslije napornog rada u šumi, odlazio da sluša mudre razgovore najumnijih sufi učitelja i pjesnika. Koliko god nastojao, ništa mu nije bilo jasno, ništa nije razumio, ni o čemu nije imao svoj stav, niti je znao šta hoće. Jedne zimske večeri, Tahir drvosječa se odvažio i pitao šta treba da uradi da bi i on shvatio istinu i znao šta hoće. Da bi mu se narugao, onaj kog je pitao mu reče: ,,Svi učenici u ponoć odu do obližnjeg jezera i zarone u njega četrdeset puta, a poslije toga mogu razumjeti sve o čemu mudraci govore!” Iako je bila ljuta zima, u ponoć Tahir drvosječa je otišao do jezera i četrdeset puta zaronio u ledenu vodu. Kad je završio, osjetio je  toplinu a u njemu je zasijala svjetlost. Sutradan je sve prisutne zadivio dubinom svojih misli i ljepotom svog govora. Omrknuo je kao Tahir drvosječa, a osvanuo kao Tahir Baba, učitelj i pjesnik.

Još pod utiskom sjećanja na tu priču, kao u transu, spustio se do one vale i četrdeset puta zaronio u more. Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Vjernost izdajstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oh man!
Who knows thee well, must quit thee with disgust,
Degraded mass of animated dust!
(O čovječe,
Ko te upozna, mora od tebe zgađen uteći od straha
Ti grozna hrpo oživljenog praha!)

 

 

Pamtimo šta znači riječ ,,ideali“, još samo po tome što im nismo ostali vjerni. I zbog toga nam je manje žao, nego što nam je  žao lišća po kom rominja kiša. Ne ova kiša, kiša koja sada sipi. Ovu kišu čujemo, vidimo, osjećamo. Lišće ideala pamtimo kao lišće koje je opalo davno, kada su padale  one lagane kiše u jeseni dalekoj − o kojima govori veliki pjesnik, Palestinac Mahmud Derviš. Ne samo da ne čujemo tiho romorenje te kiše, ne samo da ne vidimo kako kapi dobuju po opalom lišću davnih ideala, nego više ništa ni ne osjećamo kada se te jeseni daleke  prisjećamo.

A ta jesen je zaista daleka, vrlo, vrlo daleka! Na samoj granici sjećanja. Nije  ni potrebno da se sjećamo. Dovoljno je što znamo da je naša vjernost idealima, oduvijek bila jednaka našoj vjernosti izdajstvu. Prvi ideal obilježilo je prvo izdajstvo ideala. Nema ideala koji nismo izdali, nema čovjeka koji nije izdao svoje ideale. Kad nam ponestane ideala, ili kad nam dosadi iznevjeravati stalno iste ideale, izmišljamo nove. Da nam bude zabavnije, da obnovimo domišljatost i inventivnost izdajstva kao našeg najvećeg talenta. I vježbamo izdajstvo neumorno, u svakom slobodnom trenutku. Znamo da sam talenat nije dovoljan. Ako se ne vježba redovno, talenat oslabi, zahrđa, atrofira! Više i temeljitije nego što se radi i planira održavanje forme u vrhunskom  sportu,   mora se samoprijekorno raditi na usavršavanju talenta za izdajstvo, posvetiti se smišljanju i planiranju koga, kada i kako izdati. Naporno jeste, ali isplati se! Ni u jednom području života uspjeh ne donosi toliku slavu koliku izdajstvo donosi izdajniku! Slava izdajnika je toliko velika da uvećava slavu i najslavnijih, a njen sjaj trajno obasjava i žrtvu izdaje.

Vrijedni i poslušni zemljoradnik Avelj, ostao bi anoniman i odavno bi bio zaboravljen da ga  nije izdao, proslavio i trajno od zaborava mu sačuvao ime njegov rođeni brat Kain! Ubivši ga podlo, čak ga je učinio besmrtnim. Juda je izdao Isusa i time uvećao njegova stradanja. Ko bi se sjećao i po čemu bi pamtio Josifa (Jusufa) da ga nije proslavilo izdajstvo njegove braće!? Samsona i njegovu divovsku snagu proslavilo je izdajstvo njegove Dalile. Cezaru je završnu glazuru slave dao njegov posinak Brut. Karađorđa je izdao Miloš Obrenović, njegov kum. Minotaura je izdala njegova rođena kćer Arijadna. Banovića Strahinju izdala je njegova žena Anđa.   Srbe na Kosovu je izdao Vuk Branković. Srbi i Hrvati iz Bosne izdali su Bosnu.

Izdajstvo je naša najveća sposobnost, u izdajstvu smo  najmaštovitiji, najinventivniji, najviše svoji! Nijedna druga odlika kojom definišemo ćovjeka, nije tako univerzalno i ekskluzivno prisutna kod ljudi i samo kod ljudi, kao izdajstvo. Samo je ćovjek izdajnik – niko drugi, nikada nikoga nije izdao! To nije mala stvar! To je naša definicija,  naša differentia specifica! Čovjek je biće izdaje. Izdajnik pronicanje u našu suštinu! Nekada smo vjerovali da samo mi, ljudi, koristimo poruđa, ali smo se uvjerili da to čine i neke životinje. Tvrdili smo da samo mi imamo razum,  a da su životinje beslovjesni automati. Sada znamo da je i to zabluda. O svemu drugom što nas razlikuje od svih živih bića samo nagađamo. Jedino o izdajstvu znamo sigurno! To je samo naša i ničija druga sposobnost! Naša vjernost izdajstvu – naš ponos i dika. Ne postoji ideal pred kojim bismo ustuknuli i odustali od njegove izdaje. Nijednu zadatu riječ nismo ostavili da je ne prekršimo, nijedno obećanje održali, nikome nismo zadali tvrdu vjeru a da ga nismo iznevjerili. Izdali smo sve svoje moralne ideale – čast, solidarnost, sućut, poštenje,  hrabrost; izdali smo sve društvene ideale – jednakost, pravednost, uzajamno poštovanje i ravnopravnost svih naroda i kultura. Pretvorili smo naš svijet  u Mašinu za proizvodnju iluzija, fatazija i šarenih laža, naš život je saga o žrtvovanju svih duhovnih vrijednosti nezajažljivoj strasti za uživanjem i nezasitnoj pohlepi za posjedovanjem predmeta koje nazivamo ,,materijalnim dobrima“  a u kojima je malo šta dobroga.

Život je pjesma. Između ostalog, o izdajstvu. I ovaj tekst ćemo završiti kako smo ga i počeli: pjesmom o izdajstvu, Džordža Gordona Bajrona

Thy love is lust, thy friendship all a cheat,

Thy tongue hypocrisy, thy heart deceit!

(Tvoja ljubav je požuda, tvoje prijateljstvo prevara,

Tvoj jezik licemjerje, tvoje srce izdaja)

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Antinomije ropstva i slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Antinomije ropstva i slobode otkrivaju da ni ropstvo ni sloboda za nas nisu ni sudbina, ni izbor, da nas zapravo više uopšte i ne zanimaju

 

Jedan stav postaje istina kada više nismo sposobni da vidimo koliko je pogrešan! Na primjer, tvrdnja da je ropstvo sudbina a sloboda izbor. Gotovo da nema naroda koji u svojim temeljima nema mit o ropstvu u koje je zapao voljom sudbine i iz kog se oslobodio sopstvenom snagom. Istorija čovječanstva je prikazana kao istorija oslobađanja iz kandži robovanja slijepim zakonima prirode. Filozofija istorije civilizacije je povijest oslobađanja iz stanja opšteg ropstva u kom je samo vladar slobodan, do imaginarnog društva u kom su svi slobodni. Istorija nauke je saga o oslobađanju čovjeka iz ropstva neznanja do prosvijetljenog Razuma. Savremene žene su slobodni potomci majki koje su čamile u vjekovnom ropstvu muškarcima. Savremeni muškarci su slobodni potomci očeva koji su bili u vjekovnom ropstvu šačice vladara – nekad muškaraca, nekad bome i žena!

Šablon koji ropstvo prikazuje kao zlu sudbinu, a slobodu kao podvig postao je generalni okvir autopercepcije čovjeka na svim nivoima. Ropstvo je dobilo najviši rang na ljestvici nužnih i dovoljnih uslova ljudskog postojanja. Narodi grčevito brane svoje pravo na robovanje, odnosno na period istorije koji su proveli u ropstvu. Samo im ne dirajte u njihovo ropstvo! Nije važno što nisu nikada bili robovi: važno je da oni ne bi mogli vidjeti sebe kao herojske narode, bez priče o tome da su bili porobljeni! Ako treba izmisliće svoje ropstvo, da bi dokazali svoj heroizam!

Nije poenta što smo slobodni, poenta je da smo smi mi slobodni! Zato nam je potreban mit o ropstvu. Orao je slobodan, ali šta mu vrijedi kad se nije izborio za nju? Niti je nešto žrtvovao za tu slobodu, niti se iz nekakvog ropstva oslobodio, nego se prosto slobodan ispilio iz jajeta?!

Tako je s nama ljudima. Oduvijek i svugdje. U svim našim pričama, mi moramo biti glavni junaci. Sve ćemo preokrenuti samo da mi budemo glavni ne samo u svojim nego u svim pričama. U krajnoj liniji drugih priča i nema: sve naše priče su priče o nama. Šta vrijedi bićima koja su slobodnija od nas kad nikada nisu bili u ropstvu kog su se svojim herojstvom oslobodili!?

Sasvim smo zaboravili da je ropstvo često izbor! I ne samo često,  nego mnogo češće nego sudbina! Biramo ropstvo, ko još bira slobodu? Čije ropstvo nije izabrano ropstvo? Milijarde ljudi u svijetu čiji život prolazi u robovanju rutini dnevnih obaveza kojima su se dobrovoljno potčinili, jer od toga zavisi parče hljeba, njihovo i njihove djece, zar to nije izabrano ropstvo!? Medijski pretvoreno u priču o slobodi i pravima darovanim upravo od onih koji ih drže u izabranom ropstvu!?

Ko bi ih krivio za takav izbor? Zar princip svakog izbora nije: manje zlo umjesto većeg; veće dobro umjesto manjeg!? Algoritam ropstva i slobode je vrlo jednostavan.

Ropstvo je lako. Sloboda je teška.

Ako je život ono što nam se dešava svakog dana, onda je slobodan onaj koji raspolaže svakim danom svog života. Životinje koje obezbjeđuju same sebi smještaj i hranu, nisu divlje, nego su slobodne. Životinje kojima to obezbjeđuju ljudi, nisu pitome, nego su u ropstvu. Svi ljudi koji rade za platu, u ropstvu su.

Ropstvo je sigurnost, sloboda je neizvjesnost.

Priča o herojskom izlasku iz ropstva u slobodu dobija svoju neiscrpnu energiju iz naše potrebe da opravdamo svoje ostajanje u ropstvu. I još ga proglasiti za slobodu. Ta potreba nije posljedica nekakve dvoličnosti, čak ni slabosti karaktera. To je prirodni poriv da se ostane u što manjem zlu i što većem dobru bez hipoteke moralnih dilema koje iz takvog izbora proizilaze. To je generalno pravilo kom se, manje-više, svi povinuju, što bi se reklo: Cosi fan tutti – Tako rade svi! – u aluziji na operu Amadeusa Mocarta: Cosi fan tutte – Tako rade sve (žene). Mocartov naslov je dijagnostički precizan: opšte prihvatanje ovog generalnog pravila desilo se zahvaljujući ženama. Poštovanje generalnog principa svakog izbora: da se teži prijatnom i izbjegava neprijatno, u savremenoj civilizaciji je sinonim pohlepe za materijalnim dobrima promovisanom u jedinu vrlinu a njihovo sticanje u jedini cilj vrijedan da nam  zatreperi duša i da nam jače zakuca srce.

Antinomije ropstva i slobode otkrivaju da ni ropstvo ni sloboda za nas nisu ni sudbina, ni izbor, da nas zapravo više uopšte i ne zanimaju. Ropstvo je postalo banalna stvarnost ovog svijeta a slobodu jedva da još pamti poneki živ čovjek, ako ga sjećanje nije izdalo.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Izbrisani ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar samo osramoćen još može biti živ? Zar samo mrtav može još biti dostojanstven?

 

Kada u neku državu uvezu simentalske krave,  sanske koze, arapske konje,  šarplanince,  angorske mačke, svugdje i uvijek svi ostaju to što jesu bez obzira u kojoj zemlji pasu, brste,  galopiraju, laju,  mjauču. Kada se LJUDI, pripadnici različitih naroda dosele u drugu državu, izbriše se ono što jesu a oni postaju statistička varijabla, fluktuirajuća političko-teritorijalna odrednica  koja se mijenja sa promjenom države u kojoj žive. O tome šta su, niko ih i ne pita. Ono su što im kaže država da jesu.

Naravno, država  ne bi toliko truda uložila u obezličavanje ljudi kad u tome ne bi vidjela veliku korist za sebe Ako bi im priznala da su pripadnici svog naroda, eto problema: svi oni bi vagali i odmjeravali svaku odluku države kroz prizmu efekta koji ta odluka ima za njihov narod. Iz perspektive države, to je krajnje ružna navika koja se svim sredstvima mora suzbiti. Pedagošku lekciju odvikavanja masovnih razmjera,  očitale su svojim građanima države učesnice u  Prvom svjetskom ratu da bi suzbile pacifistički pokret bratimljenja ljudi zaraćenih strana, podsjetivši ih autoritetot prijekog suda da su u takvim situacijama građani vlasnuštvo svojih država, te  da su bez države niko i ništa, ljudi bez svojstava,  puke utvare koje obitavaju samo na stranicama monumentalnog romana Roberta Muzila: Ljudi bez svojstava!

Tako su autentični pripadnici mnogih naroda postali puka valuta – anonimno sredstvo za plaćanje nenamirenih dugova među državama, vrsta novca,  univerzalni ekivalent čija vrijednost raste i pada u situaciji u kojoj ratovi postaju zbivanja čiji se efekti odražavaju na  tržište ljudi-novca a  migracije cijelih naroda kontrolišu se kao kretanje svojevrsne kriptovalute.

Iz dana u dan, narodi postaju bezimeni vazali velikog političkog, vojnog, ekonomskog, kulturnog i duhovnog pakta, koji svakome posebno određuje šta će i kada će raditi, koliko će novaca godišnje dobijati, na šta će ih trošiti, kada će živjeti a kada ginuti, koga će voliti a koga mrziti, čemu će težiti na javi, od čega će strijepiti u snu.

,,Kamen na kamenu; gdje li nestade čovjek?” Gotovo je s čovjekom. Dugo mu je trebalo ali najzad smo dočekali da nestane! Pojedinac je postojao dok je bila moguća tragedija, kao i obratno. Antička tragedija je tragedija pojedinca ali i njegova najveća potvrda! Hamartia, neumoljiva sudbina, upravljala je njegovim postupcima ali u njega samog nije dirala! I kralj Edip i Fedra bili su najviše svoji, u trenutku najdublje tragedije. Bilo je to vrijeme kada je svaki čovjek imao svoju sudbinu! – može li se biti više čovjek?

Za Hegela i Karlajla, samo su još veliki ljudi bili pojedinci! Za njih, istorija je djelo takvih  pojedinaca, vođa: svijet je melanholična ali uzvišena  aleja velikana! Bijeli supremacionisti proglasili su svoju rasu za tvorca istorije, da bi izbor stijesnili na anglosaksonski, odnosno, na germanski narod – Kipling, Karlajl, Kingsli, Čerčil u prvom, Gobino, Hitler, Hmsun u drugom slučaju. Za Marksa, vrijeme velikih socijalnih revolucija je bilo dokaz da istoriju ne stvaraju ni pojedinci, ni narodi, ni rase,  nego radnici – socijalna klasa kao jedina lokomotiva istorije!

Narodi se pretapaju  u građane – anonimna stada sa žigom država kojima upravljaju anonimni bordovi. Pojedinac više ne postoji. S njim  je iščezla i tragedija i hamartia. Došlo je vrijeme kada niko više nema svoju subinu. Može li se biti manje čovjek!?

Šta drugo može inteligentan čovjek, osim da se prilagodi ovoj situaciji!? Inteligencija se i definiše kao sposobnost prilagođavanja situaciji. Dobro zvuči, ali kad malo bolje promislim, pitam se nije li uvreda za inteligenciju da se adaptira na sve promjene, da se prilagodi svakoj situaciji, kakva god ona bila!? Zar inteligencija nema svoje dostojanstvo, neki minimum samopoštovanja ispod kog je bruka i sramota ići!?

Zar samo osramoćen još može biti živ?

Zar samo mrtav može još biti dostojanstven?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo