Povežite se sa nama

MONITORING

Tajne oficirskih dosijea

Objavljeno prije

na

vujanovic-vijenac-003

Ministarstvu odbrane Crne Gore na raspolaganju su pet aktivnih generala, od kojih dvojica na službi u Generalštabu, dok su trojica u vojno-diplomatskim misijama.
Toliki broj generala, kao i ostalog oficirskog personala – uključujući i aktivne pukovnike – nesrazmjeran je planiranoj formaciji Vojske Crne Gore (VCG) od 2.400 pripadnika. Objavljen je deficit podoficira, kao i profesionalnih vojnika (loše plate), ali, s generalima – da kucnemo u drvo – dobro stojimo.
Na jednog crnogorskog generala tako dolazi svega po 500 oficira, podoficira i vojnika, što je red veličina jednog pješadijskog bataljona.
U odnosu na 1990-te pa nadalje, brojnost profesionalnih pripadnika oružanih snaga u Crnoj Gori je prepolovljena. Bivši operativno-strategijski nivoi komandovanja Vojske Jugoslavije instaliralni od 1992. godine – poput armije, korpusa ili komande ratne mornarice – ukinuti su, ali je, paradoksalno, broj aktivnih generala u VCG, odnosno, u Ministarstvu odbrane povećan. Ranije su obično bila najviše tri jugoslovenska generala, dva su sjedjela u Podgorici a jedan u Kumboru (komandi ratne mornarice) – i njihov broj je bio neracionalan.

KO JE KO: Viceadmiral Dragan Samardžić, načelnik Generalštaba VCG, ima dvije generalske zvjezdice, jednu manje načelnik štaba Generalštaba VCG general-major Dragan Milosavljević.
Ukupno trojica drugih general-potpukovnika (dvije zvjezdice) podnose izvještaje o radu mninistru odbrane Boru Vučiniću. General-potpukovnik Ljubiša Jokić je šef vojnog dijela misije Crne Gore pri NATO-u u Briselu, general-potpukovnik Jovan Lakčević vojni ataše u Sloveniji a general-potukovnik Radosav Martinović vojni ataše i u Austriji i pri OEBS-u.
Vazduhoplovac Jokić je bio posljednji načelnik Generalštaba Vojske Srbije i Crne Gore, inženjerac Lakčević komandant Podgoričkog korpusa i prvi načelnik Generalštaba VCG; artiljerac Martinović je sredinom 1990-ih bio pomoćnik načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije a 1999. komandant 2. armije (Podgorica).
Svi oni, uključujući Samardžića i Milosavljevića, u generale su promovisani odlukama iz Beograda, za doba „saveznih država”. Bez izuzetka, završili su jugoslovenske vojne akademije i sva komadno-štabna usavršavanja i bili učesnici slavnog vojevanja na prostoru SFRJ; tokom karijera na šapkama su promijenili po tri-četiri i državnih i ideoloških amblema.
Od crnogorskog referenduma, jedina unaprijeđenja u viši generalski čin su uslijedila kada je, predsjednik Filip Vujanović, 9. juna 2006. u čin general-potpukovnika unaprijedio general-majora Lakčevića a kontraadmirala Samardžića u viceadmirala – oba unaprjeđenja bila su vanredna.
Karijera Samardžića, sadašnjeg šefa Generalštaba, uglavnom i jeste hronologija vanrednih unaprijeđenja. Izgleda kako se Samardžić istakao kao oficir 18. mornaričke brigade raketnih čamaca i topovnjača Jugoslovenske narodne armije (JNA) tokom borbenih dejstava u Hrvatskoj. Od ratne 1992, kada je nagrađen činom poručnika bojnog broda, unaprijedili su Samardžića ukupno šest puta – od toga čak pet puta vanredno.
Nakon referenduma, Samardžić je najprije bio Lakčevićev zamjenik, zatim je – navodno, uzburkale su se generalske pizme – privremeno skinuo uniformu, obukao građansko odijelo, stavio kravatu i postao, kao civil, pomoćnik ministra Vučinića za materijalne resurse. Samardžić je u uniformu opet uskočio kada je Lakčević februara 2008, odlukom Savjeta za odbranu i bezbjednost, razriješen dužnosti šefa Generalštaba.
U Generalštabu drugi po činu, pješadijski general Milosavljević, od 1992. vanredno je proizvođen u sve činove. Kao pripadnik jedinica i operativnih štabova bivšeg 2. korpusa (Titograd) JNA, on je, takođe, učesnik ratnih dejstava.

KABINET: Autorizacija kadrovske politike, ne samo zbog Ustavnih i zakonskih ovlašćenja, pripisuje se predsjedniku Vujanoviću.
Šef njegovog vojnog kabineta, Rajko Pešić, postavljen je prošle godine za vojnog atašea u SAD. Pešić je samo potpukovnik, što je upadljiv hijerarhijski kontrast u odnosu na trojicu drugih vojnih atašea – general-potpukovnike Jokića, Lakčevića i Martinovića.
Upravo intervencijom iz Vujanovićevog kabineta, na službu je 2006. primljen pukovnik Zoran Bošković, sada šef Odsjeka za međunarodnu odbrambenu saradnju Ministarstva odbrane. Bošković se u propisanom roku da se oficiri bivše ,,savezne vojske”, nakon crnogorskog referenduma, po slobodnoj volji izjasne da li će biti pripadnici oružanih snaga Crne Gore ili Srbije – najprije opredijelio da ostane u Srbiji. Naknadno, predomislio se, perspektiva daljeg napredovanja u Beogradu mu se izjalovila.
Pukovnik Bošković je rođak Vuka Boškovića, Vujanovićevog savjetnika za nacionalnu bezbjednost. Prema pisanju štampe, Bošković je viđen za budućeg vojnog atašea u Njemačkoj.

Iz akta Vujanovićevog kabineta Br.02-728/2 od 7. juna 2007. godine, potpisao generalni sekretar Milan Brajević, saznajemo da su i dokumenti oko unaprjeđenja i postavljenja najodgovornijih u vojnom vrhu – nedostupni! Vujanovićev kabinet je odbio zahtjev za pristup informacijama o unaprjeđenjima i postavljenjima za general-potpukovnika Lakčevića i viceadmirala Samardžića. Iako je ta informacija objavljena u svim medijima, iz Vujanovićevog kabineta su se pozvali na odredbe o ograničavanju slobodnog pristupa informacijama jer ,,dokumenta koja se traže predstavljaju sastavni dio personalnog dosijea” čijim bi se ,,objelodanjivanjem značajno ugrozili privatnost i druga lična prava pojedinaca”.

Vujanović je Lakčevića i Samardžića, unaprijedio i postavio na dužnosti u Generalštabu VCG na osnovu zakonskih propisa ,,savezne države” a da akti o tim unaprjeđenjima nijesu objavljeni u Službenom listu RCG – samim tim akti formalno i nijesu stupili na snagu. I to se zove: vojna tajna!

TAJNE: Male države, po običaju, imaju najveće vojne tajne. Na crnogorskom primjeru vojne tajne nijesu vrste i obim ubojnih ratnih materijala, već domen zakulisne kadrovske politike.
Markantan primjer je ,,razrješenje” general-potpukovnika Lakčevića s dužnosti načelnika Generalštaba koje je uslijedilo par mjeseci nakon hapšenja mornaričkog pukovnika Ilije Brčića u Italiji. Javnost sa službene adrese nikada nije upoznata o stvarnim razlozima sklanjanja Lakčevića.
Brčićev ,,personalni dosije” imao je neprijatnu činjenicu – krivičnu presudu hrvatskog suda, izrečenu u odsustvu, ali za nju se, na vrijeme, znalo i u Generalštabu i u Ministarstvu odbrane!

U Crnoj Gori, nekada mnogopoštovana oficirska uniforma, sada je i zgodna mimikrija. Na primjer, komandant Vazduhoplovne baze VCG u Golubovcima, pukovnik Vladislav Vlahović, službeno – helikopterski pilot, bio je zapravo pripadnik vojno-obavještajne službe, te raniji šef 123. obavještajnog centra VJ u Podgorici i vojni ataše zvaničnog Beograda na povjerljivim zadacima u Velikoj Britaniji.

Niz neprijatnih ili manje prijatnih činjenica iz biografija mnogih aktivnih oficira VCG su arhivirane u ,,personalnim dosijeima” i mogu – daleko od javnosti i stvarnih potreba oružanih snaga – našim glavarima poslužiti kao delikatno sredstvo selektiranja vojnog vrha, po modelu: Ja tebi serdare, ti meni vojvodo.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

REVOLUCIONARNE BIZNIS IDEJE ŽARKA RADULOVIĆA: Muke robovlasničke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Turistički guru Žarko Radulović,  isprave optužuje radnike što neće da rade 16 sati dnevno za startnu platu od 299 eura.  I još idu u Njemačku

 

Neće ljudi u Crnoj Gori da rade pa to ti je, samo kritikuju, piju kafe, izvoljevaju, a posla ima samo treba zasući rukave, često čujete od onih koji su se dobro snašli. I dok to većina misli, i samo privatno govori, recept za ostvarenje crnogorskog sna konačno je javno saopštio turistički guru Žarko Radulović, suvlasnik hotelske grupe Montenegro stars.

,,Priča je sljedeća. U Splendidu imam 15 čistača javnih površina. Startna plata im je 299 eura. Sa prekovremenim i noćnim satima plata im je od 400 do 450 eura. Imaju tri obroka u hotelu i plaćen stan. Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan. Rekao sam im, ako budete tako radili, plata će vam biti od 850 do 1.200 eura, zavisno od smjene. I to samo da tako rade tokom tri sljedeća mjeseca. Znate li koliko je njih prihvatilo da rade za ovu platu i pod ovim uslovima? Nijedan!”, objašnjava Radulović.

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Da utvrdimo -makar tokom ljeta, na plus 40, da rade 16 sati dnevno! Uz naravno jedan dan slobodan, hvala, i plata će sa početne od 299 porasti možda i na 1.200 eura. Hrana, smještaj, sve, a imaš skoro osam sati i da spavaš. A i samo tri mjeseca. I neće! Baš niko.

Uvod u ovaj lament nad crnogorskim turizmom počinje time da gospodina Radulović, kao i pred svaku sezonu, kuka da radne snage u turizmu nedostaje, ali su radnici u Crnoj Gori spremni da se žale kako su im plate male, a neće da rade prekovremeno kako bi zaradili i više od hiljadu eura.

Ova ideja je izazvala lavine komentara na portalima i društvenim mrežama. ,,Recite, gospodine Raduloviću, kome da se javim i evo me odma dolazim iz Cetinja da radim jer se ne mogu zaposliti godinama. Radiću i prekovremeno. Jedino nisam član DPS-a pa nisam siguran da li je to problem”, konkuriše jedan od komentatora.

Drugome nije jasna računica: ,,Startna plata 299, pa onda sa prekovremenim i noćnim 400, a na kraju kaže plata će vam biti do 1200 eura. Kako? Za koliko radnih sati? Pa ne mogu da radim 45 sati dnevno? Što je ovo? Koja je ovo računica ?”.

Treći se uzda u institucije: ,,Gospodin javno izjavljuje ‘Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan’. Đe su državne institucije da reaguju?
Zna se koliko je zakonom dozvoljeno trajanje prekovremenog rada.
Ovo je sramota!”.

Očigledno nije. Radulović upozorava da je pred ovu sezonu radne snage manje nego prošle godine, a da će iduće godine to biti još veći problem. I Hrvatska se sureće sa sličnim problemom, pa sve više radnika iz okruženja poslove, tokom sezone, nalazi po Dalmaciji. Razlog – prosječna plata u Hrvatskoj premašila je 800 eura, kod nas je 500.

Neki od komentatora na Radulovićev predlog prenijeli su iskustva iz susjedne zemlje: ,,Prošle sezone sam bio u Hrvatskoj, smještaj perfektan, tri obroka, svaki minut posle 22 uveče, svaka nedelja, dvokratno, praznik plaćeno duplo. Radio sam najviše osam sati dnevno uz zagarantovan jedan dan nedeljno slobodan. Osnovna plata 700 eura, plus bakšiš. Znači otprilike oko 1.200 mjesečno”;  ,,Meni je brat otišao ove godine za Dubrovnik da radi u ugostiteljstvu. Ovdje je za stresan posao koji je radio dobijao 300 eura, dok u Dubrovniku za isti rad dobija početnu platu 700 eura, jedan dan nedeljno slobodno, i plaćeni svi porezi i doprinosi. Plus se prema njemu ponašaju krajnje korektno i pošteno. Da se razumijemo, ima i tri obroka i smještaj koji je više nego korektan”.

Međutim, Radulović se ne upoređuje sa Hrvatskom, on se takmiči samo sa najboljima. Prema njegovim riječima u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji plata za ove poslove, koje on nudi, iznosi od 800 do 1.200 eura. Ni u Americi nije, po Raduloviću, ništa bolje: ,,Ako naš radnik ode u SAD da radi kao konobar, sedmična plata u boljem restoranu ili kafeu je oko 350 dolara, a soba studio je oko 1.500 do 1.800 dolara mjesečno, i to udaljena dva sata vožnje do posla. Oni tamo žive od bakšiša”.

A tek u Njemačkoj, to je mučenje: ,,A njima tamo treba da bi preživjeli do 1.500 eura jer poslodavac ne plaća stan. Tamo svi rade dva posla da bi preživjeli. Naš čovjek tamo može i radi dva posla, a ovdje to neće. Ja nemam objašnjenja za ovo. Još jedna uporedba – 500 eura kod nas vrijedi kao 1.500 u Njemačkoj”, ističe Radulović.

Statistika kaže da u Njemačkoj sobarice u hotelima godišnje zarade 19.000 eura, dok čistačice u ugostiteljstvu imaju hiljadu eura više – mjesečno preko 1.600 eura.  Što je po Radulovićevoj računici kao naših 500 i nešto. Znači naš čovjek, kad bi pristao da radi 16 sati, zaradio bi za tri mjeseca 3.600 eura. Kako ne bi imao gdje da ih tokom ljeta potroši, jer samo radi, a ima i hranu i spavanje sve što je potrebno za preživljavanje, te pare bi mu ostale. Ostale mjesece ne teba ni da radi, samo da odmara i tempira formu za sljedeću sezonu u Splendidu, jer ima da troši blizu 500 eura mjesečno, što je kao 1.500 u Njemačkoj.

Radulovićev koncept bi mogao da bude spasonosan ne samo za Crnu Goru već i za region. Samo mu treba omogućiti otvaranje što više hotela i da on snagom svoje argumentacije zaustavi talas ekonomske migracije koji ne jenjava već godinama.

Naravno ima i oprečnih stavova. ,,Već 11 godina živim i radim u Njemačkoj. Vozim viljuškar u jednoj firmi (posao za koji nije potrebna škola), znate crnogorske diplome su ođe nepriznate, pa iz tog razloga nijesam mogao konkurisat za ono za šta sam se školovao u CG. Vidite, gospodine Raduloviću, iznijeli ste par neistina o njemačkim zaradama i njemačkim cijenama. Da Vam iz ličnog iskustva prenesem da ja zarađujem 2760  eura bruto ili 1806 eura neto na poresku klasu 4. Imam dvoje djece i zbog toga su manji odbici. Radno vrijeme, gospodine Raduloviću, mi počinje u 6 izjutra i završava se u 14:15h. Dvije pauze, jedna pola sata, druga 15 minuta. Svaki prekovremeni sat je plaćen 15 posto,  ako je normalna smjena ili 25% ako je od 20:00 časova. Radi se od ponedeljka do petka, subota je na dobrovoljnoj bazi i plaćena je 100 eura neto. Cijena prehrambenih proizvoda je ođe makar 30 posto jeftinija nego u CG, dizel je juče koštao 1.24 eura. Šamponi, prašak za veš i slično duplo jeftinije nego u CG. Na djecu dobijam 400 eura dodatka, od kojih plaćam vrtić 190 eura za mlađeg i produženi boravak 130 eura za starijeg…”, piše jedan od gastarbajtera vidno iznerviran Radulovićevom optimističkom strategijom.

I na koncu što da se radi kad naš čovjek jednostavno neće da radi i doprinosi malo sebi i domovini, a više novobogatašima sa genijalnim idejama i smislom za biznis. ,,Jedini izlaz iz ove situacije nedostatka radne snage je da Vlada i ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim omekšaju kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, a za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično”, zaključio je Radulović.

Ovaj predlog Radulović uporno ponavlja. Za sada nema ko da ga čuje, a haos traje. A dok institucije ćute, radnika u turizmu i građevinarstvu je sve manje. Većina je otišla u Njemačku. Dnevnica im je ovdje tri a tamo 12 eura. Za sada još niko od njih nije shvatio da je naš euro tri puta vrijedniji od tamošnjeg. Imaju kad.

Nezahvalno je prognozirati u kom će se pravcu ovaj strateški plan razvoja turizma dalje razvijati. Ne zaboravimo, Radulović je predsjednik  Crnogorskog turističkog udruženja, uglednik vladajućih Socijaldemokrata, čovjek sa brojnim priznanjima u turizmu, tokom sezone, i mimo nje, medijski najviše eksponiran kada su turistički uspjesi u pitanju…  Umjesto zaključka prenosimo nedavnu raspravu iz jednog podgoričkog lokala: ,,Je li moguće da ovo priča. Da li ti ljudi uopšte imaju veze sa realnošću”, glasno komentariše jedan mladić. Drugi ironično tvrdi da tu ima istine, dok treći prekida nešto što liči na početak uobičajene rasprave, riječima: ,,Ne, oni se samo sprdaju sa nama”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAD GRAĐANI PLAĆAJU PROPUSTE PRAVOSUĐA: Presipanje iz šupljeg u puno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Račun koji će građani morati platiti porodici Safeta Kalića samo raste. Prema nekim procjenama mogao bi dostići čak  miliona eura. Istovremeno, niko u državi ne snosi odgovornost zbog toga, niti u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornijezacijelislučaj

 

Najnovija vijest: prema procjenama sudskih vještaka Rožajcu Safetu Kaliću samo za stan u podgoričkom naselju Gorica C treba dodijeliti odštetu u iznosu od 128 hiljada eura.  Šteta na tom Kalićevom stanu nastala je navodno amortizacijom tokom pet godina procesa protiv  njega, njegovog brata Mersudina i supruge Amine za pranje novca, tokom kojih je tim stanom, kao i drugom vrijednom imovinom koja je Kalićima oduzeta nakon hapšenja 2011, gazdovala Uprava za nekrentine.

Ukoliko se sud složi sa tom procjenom, biće to samo kap u odnosu na višemilionski račun koji je već  isporučen crnogorskim građanima zbog propusta pravosuđa i državnih organa u ovom slučaju. Proces se 2016.  završio oslobađajućim presudama, nakon čega su Kalići pokrenuli osam tužbi protiv države zbog neosnovanog pritvaranja, štete nastale na imovini koja im je oduzeta nakon hapšenja, i gubitka dobiti kada su u pitanju njihove kompanije.

Za sada im je po tom osnovu dosuđeno preko tri miliona eura, na osnovu većinom nepravosnažnih presuda. Ta bi se cifra, kako je nedavno pisao  Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) mogla, međutim, popeti i na deset miliona eura. Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, je odmah kada su Kalići oslobođeni optužbi najavio medijima da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti “makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA CAREVIĆA, PREDSJEDNIKA BUDVE: Volan, koze, gradonačelnička fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čime je sve ispisana biografija predsjednika opštine Budva i  šta se pod njegovom upravom dešava u metropoli cnogorskog turizma

 

“Gospodine predsjedniče, više bi me poštovale Vaše koze nego Vi!” Kada je ovako nedavno reagovala jedna odbornica budvanskog parlamenta tokom polemike sa predsjednikom Opštne Budva Markom Carevićem, umjetničko ime Bato, mnogi su se prisjetili da u njegovoj  predpolitičkoj biografiji počasno mjesto ima i odrednica vlasnik farme koza u rodnoj Krimovici.

“Za sad ih imam oko 115, sor­ta al­pin­ka i bal­ka­nika, a oče­ku­je­mo iz Srem­ske Mi­tro­vi­ce još 100 al­pin­ki”, pohvalio se Carević početkom 2016. godine u razgovoru za Dan.

Carević vjerovatno tada nije ni sanjao da će jednog dana zasjesti u fotelju gradonačelnika turističke metropole Crne Gore. Trenutno, kako je nedavno kazao, ima pet farmi sa hiljadu grla stoke.

I još nešto iz 2016. Otkrio je i ovo: “Pro­šle go­di­ne nam je sva­ka gla­vi­ca cr­nog lu­ka bu­kval­no bi­la od po ki­lo­gram”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo