Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Tajne zapadne diplomatije

Objavljeno prije

na

U novembru 2017. prestižna američka Asocijacija za slovenske, istočno-evropske i evroazijske studije, u okviru svoje godišnje konferencije, organizovala je panel pod nazivom „Ko je kome što obećao oko proširenja NATO-a.” Godinama već u američkim i evropskim političkim krugovima važi verzija da nije bilo nikakvih obećanja SSSR-u i, kasnije, Rusiji da do proširenja NATO-a na Istok neće doći. Ovaj panel je bio prilika da se ova verzija, iz objektivne akademsko-istorijske perspektive, ili potvrdi ili opovrgne. Pripremajući se za panel, Svetlana Savranskaja i Tom Blanton, istraživači američkog nevladinog Arhiva za nacionalnu bezbjednost, sakupili su više od pedeset deklasifikovanih dokumenata američkih, britanskih, njemačkih i ruskih državnih institucija koje su bile involvirane u pregovore oko sudbine Istočne Njemačke i novih mehanizama za bezbjednost u Evropi. Ovi dokumenti su, uz propratne bilješke, nedavno postali dostupni za javnost u dva dijela pod intrigantnim naslovima „NATO proširenje: što je Gorbačov čuo” i „NATO proširenje: što je Jeljcin čuo”.

Čitajući ove dokumente, postaje jasno da ono što su Mihail Gorbačov i Boris Jeljcin čuli nije ono što se na kraju i desilo. Gorbačov je nekoliko puta uvjeravan od strane Džejmsa Bejkera, tadašnjeg američkog državnog sekretara, da poslije ujedinjenja Njemačke, NATO neće ići „ni jedan inč na Istok.” Slično su Gorbačovu ponavljali i američki predsjednik Džordž Buš, njemački kancelar Helmut Kol, francuski predsjednik Fransoa Miteran, čak i čuvena „gvozdena lejdi” Margaret Tačer. Ideja koja je tada prezentirana Gorbačevu je da će OEBS (tada još uvijek KEBS) postati ključna organizacija za bezbjednost u Evropi koja će, potpuno ravnopravno, uključiti i SSSR. Džon Mejdžor, koji je zamijenio Tačer na čelu britanske vlade, rekao je Gorbačovu da „nema govora o jačanju NATO-a”, a na direktno pitanje maršala Dmitrija Jazova, sovjetskog ministra odbrane, o NATO članstvu istočno-evropskih država, da od toga „nema ništa”. Čak je i tadašnji generalni sekretar NATO-a, Manfred Verner, kako se navodi u jednom deklasifikovanom dokumentu, u julu 1991., u razgovoru sa delegacijom ruskih političara, rekao da su on i Savjet NATO-a protiv proširenja.

Već narednog mjeseca pokušan je u Moskvi državni udar protiv Gorbačova, a svega nekoliko mjeseci poslije toga, predsjednici Rusije, Ukrajine i Bjelorusije su, bez ikakvih konsultacija sa građanima koji su većinski bili za opstanak SSSR-a (što je pokazao referendum održan u devet republika u martu 1991. sa 77,85 odsto glasova „za”), potpisali dokumente o raspadu SSSR-a i njegovoj transformaciji u Zajednicu nezavisnih država. Tako je glavni pregovarač oko NATO-a sa Zapadom postao ruski predsjednik Jeljcin.

Deklasifikovani dokumenti pokazaju da Jeljcin nije ništa manje od Gorbačova bio predmet manipulacije zapadnih diplomata i političara, uključujući i američkog predsjednika Bila Klintona. Slabog zdravlja (pregovori sa američkim potpredsjednikom Alom Gorom su vođeni u Jeljcinovoj bolničkoj sobi) i često pijan, pod velikim uticajem pro-zapadnog ministra spoljnih poslova Andreja Kozireva, Jeljcin se suprostavljao NATO proširenju koliko je mogao. Upozoravao je Klintona da će proširenje NATO-a predstavljati „poniženje za Rusiju” i da će voditi „hladnom miru” i novim ozbiljnim podjelama u Evropi. Predlagao je da se izgradi zajednička evropska bezbjednosna infrastruktura pod okriljem OEBS-a, a da se NATO potpuno transformiše u političku organizaciju. Na Jeljcinove opravdane tvrdnje, niko se nije obazirao. Zapad, predvođen američkom državnom sekretarkom Medlin Olbrajt i njenim zamjenikom Ričardom Holbrukom, odlučio je da iskoristi tadašnju vojnu i diplomatsku slabost Rusije da proširi granice svog geopolitičkog uticaja do maksimuma. Čak i oni istočno-evropski političari, kao češki predsjednik Vaclav Havel, koji su se inicijalno zalagali za rasformiranje vojnih blokova u Evropi, su bili kooptirani u bezobzirnu kampanju za proširenje NATO-a.

Danas jasno vidimo do kakvih su štetnih posljedica po stabilnost i mir u Evropi dovele manipulativne aktivnosti zapadne diplomatije oko proširenja NATO-a. Ipak, zahvaljujući prilježnom radu naučnih istraživača, sve tajno postaje javno, pa se krivci ne mogu dugo skrivati iza kulisa propagande i mitova.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Internacionalizam ili nestanak

Objavljeno prije

na

Velika kriza kapitalizma dramatično pogoršana pandemijom koronavirusa, čini neophodnim povezivanje globalnih ljevičarskih snaga. Borba za viziju svijeta poslije kapitalizma mora se voditi na svim frontovima. U tom duhu je proteklog vikenda održan prvi samit nove globalne ljevičarske inicijative – Progresivne Internacionale

 

Da proleteri nemaju domovinu, te da je njihova domovina cijela planeta tvrdili su u Manifestu komunističke partije Marks i Engels. Kao ljudi od djela, oni su svoje riječi sproveli u život i formirali prvu ljevičarsku Internacionalu 1864. u Londonu. Sve jači intenzitet ljevičarskog političkog djelovanja i uticaj socijaldemokratskih partija u društvu doveli su do formiranja Druge Internacionale u Parizu 1889. Ubrzo poslije uspjeha boljševičkog prevrata, Lenjin je formirao Treću Internacionalu, poznatiju kao Kominterna, 1919. u Moskvi. Kao izazov Staljinu, Trocki je formirao Četvrtu Internacionalu 1938, a bivši predsjednik Venecuele Ugo Čavez je pokušavao da formira Petu Internacionalu početkom ovog vijeka. Ogromna materijalna i ideološka moć kapitalista uspjela je da osujeti sve ove ljevičarske globalne iskorake.

Međutim, velika kriza kapitalizma kao ekonomskog sistema koja je otpočela 2008, a sada je dramatično pogoršana pandemijom koronavirusa, čini neophodnim ponovno povezivanje svih globalnih ljevičarskih snaga. Borba za viziju svijeta poslije kapitalizma mora se voditi na svim frontovima. U tom duhu je proteklog vikenda (18– 20 septembra) održan prvi samit nove globalne ljevičarske inicijative – Progresivne Internacionale – pod sloganom „internacionalizam ili nestanak.“

Samit se odvijao virtuelno i izlaganja učesnika se mogu naći na internetu. Poznati grčki ekonomista i bivši ministar finansija Janis Varufakis je držao uvodnu riječ. On je predstavio svoju nedavno objavljenu knjigu Drugo sada: Zapisi iz alternativne sadašnjosti u kojoj obrazlaže mogućnost postkapitalističke budućnosti na principima demokratskog socijalizma. Po svom metodološkom pristupu, ova knjiga formalno podsjeća na knjigu mog prijatelja i kolege Milana Popovića Ostaci na kraju vremena. Kao i Popović, Varufakis koristi imaginarne protagoniste koji gledaju na našu sadašnjost iz perspektive bliske budućnosti tj. 2036. Na taj način, Varufakis pokušava da osmisli moguće transformacije globalnog sistema i ukaže kojim putem treba ići da bi se izbjeglo globalno digitalno ropstvo koje nam nameće krupni kapital u savezu sa radikalno desničarskim političkim liderima i pokretima.

Ljevičari sada nemaju samo jednog globalnog oponenta kao prije dvadesetak godina kada je američki ekonomista Pol Krugman pisao o sukobu između „čovjeka Davosa“ (nazvanog po mjestu godišnjeg okupljanja kapitalističke elite) i „čovjeka Sietla“ (nazvanog po alter-globalističkim protestima protiv Svjetske banke i MMF-a održanih u tom gradu 1999). Sada je tu i „čovjek Benona“ (ideologa trampovskog, nacionalističkog populizma). Dok je „čovjek Davosa“ koristio strukturalno, sistemsko nasilje da omogući kontinuirano profitiranje na ugnjetavanju ljudi i eksploataciji resursa, „čovjek Benona“ koristi bukvalno, otvoreno nasilje što lako može dovesti do globalnog razbuktavanja etničkih i rasnih sukoba. Tada bi opet, kao i u svakom ratu, najteže posljedice snosili najugroženiji i najsiromašniji.

Nije nemoguće da se desi takav apokaliptički rasplet gdje, umjesto da spoznaju da pod različitim uniformama kuca jedno te isto srce, proleteri svih zemalja krenu u masovno nasilno razračunavanje. Kao branu od ratnog ludila, Varufakis predlaže lucidan ekonomski plan koji se temelji na ideji da kao što svaka osoba ima jedan glas, što je sada opšte prihvaćeni univerzalni standard, tako i svaki zaposleni i zaposlena (na svim nivoima) treba da posjeduje po jednu akciju firme u kojoj rade. To ne znači da bi im zarada bila ista, ali bi omogućilo pretvaranje firmi u kooperativna preduzeća gdje bi se mogućnost iskorištavanja većine od strane male manjine na vrhu svela na minimum. Ima u ovoj ideji i odjeka jugoslovenskog samoupravnog socijalizma.To je važan dokaz da Jugoslavija neće biti tako lako zaboravljena u analima svjetske istorije kao što su se nadali njeni rušitelji od kojih su neki još na vlasti na Balkanu.

Intelektualna vitalnost Progresivne Internacionale ukazuje da ljevičari nisu „gubitnici istorije.“ Borba za socijalnu pravdu i pravičnu raspodjelu resursa nikad neće stati. Novi modeli i nove organizacije zamjenjuju stare, ali, bilo u fabrici, za plugom, ili za kompjuterom, osnovni cilj ostaje isti – „ko bješe ništa, biće sve.“

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Nezavisna Kalifornija

Objavljeno prije

na

U ovom trenutku, najveći uticaj na dinamiku odnosa između Kalifornije i Vašingtona imaju vrlo zategnuti odnosi između  Trampa i kalifornijskih vlasti na čelu sa guvernerom Gavinom Njusamom. Ako Tramp  pobijedi u novembru, neće biti teško ubijediti većinu Kalifornijaca da kažu „Yes California“

 

Prije tri i po godine, nekoliko mjeseci poslije pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima, napisao sam za Monitor kolumnu posvećenu ideji nezavisnosti Kalifornije pod naslovom California Exit? Bila je to jedna od prvih kolumni na tu temu u Evropi što se potvrdilo njenom popularnošću kada sam je preveo na engleski i postavio na svoj tadašnji blog. Tada sam napisao da je to ideja kojoj vrijeme tek dolazi zbog već tada vidljivog zaoštravanja između kalifornijskih i federalnih vlasti. Takođe sam napisao da pažljivo pratim razvoj suverenističke misli u Kaliforniji, kao i pokrete i političke partije koje je zastupaju. Iako su istraživanja javnog mnjenja već tada ukazivala da podrška za nezavisnost nije nezanemarljiva i da iznosi oko 25 odsto, sama ideja je u javnosti bila predstavljena marginalnim ličnostima sa sumnjivom političkom biografijom tako da nije imala nikakve šanse za uspjeh.

Naime, tadašnji lider glavnog pokreta za nezavisnost pod nazivom Pokret „Yes California“ je bio Luis Marineli, Amerikanac koji je dugo živio u Rusiji i koji je bio u konfliktu sa američkom imigracionom službom oko legalnog statusa njegove žene Ruskinje. Marineli je tada bio otvorio i „ambasadu“ tzv. nezavisne republike Kalifornije u Moskvi. Zbog toga je bilo lako njegovu djelatnost, kao i ideje  Pokreta, predstaviti u medijima kao neku vrstu perfidne ruske obavještajne operacije za podrivanje američke državnosti. Kao rezult, zvanična inicijativa Pokreta za promjenu člana kalifornijskog Ustava koji definiše Kaliforniju kao „nedjeljivi dio“ SAD-a nije uspjela da prikupi oko 600.000 neophodnih potpisa i da se nađe na glasačkom listiću na izborima u novembru 2018. U istom periodu, Marineli je riješio problem sa imigracionom službom i nestao sa političke scene, što ukazuje na mogućnost da je zbilja bio provokator.

Međutim, novo rukovodstvo Pokreta, koje je, za razliku od Marinelija, utemeljeno u Kaliforniji i baštini progresivne demokratske vrijednosti, kao što su besplatna zdravstvena zaštita i besplatno visoko obrazovanje, je tokom prošle godine riješilo da pokrene stvari sa mrtve tačke i da se ponovo angažuje sa sličnom inicijativom. Ovog puta ideja je da se o devoluciji političke moći sa federalnog na kalifornijski nivo glasa na izborima 2024. s tim što bi se konačna nezavisnost ostvarila nekoliko godina poslije toga.

Tim povodom su mediji prenijeli da je Pokret kao glavnog menadžera zaposlio Alastera Keitnesa koji je bio aktivan u pripremi referenduma za nezavisnost Škotske. Keitnes je inače stručnjak za energetsku industriju i kriptovalute. Ekonomski plan za nezavisnu Kaliforniju koji je predstavio u nedavnom intervjuu predviđa da svaki građanin i građanka Kalifornije redovno prima dividendu od prodaje kalifornijskih resursa na svjetskom tržištu. S obzirom na to da Kalifornija ima  jednu od najvećih svjetskih ekonomija (petu po veličini, sa bruto društvenim prihodom od 3,2 triliona dolara prošle godine), ta suma bi omogućila da svako ko živi u njoj ima obezbjeđenu solidnu materijalnu egzistenciju i, kao što se to obično kaže, „život dostojan čovjeka“.

Izgleda i da Holivud, kulturno srce Kalifornije, koji je u svojim ostvarenjima predvidio mnoge političke trendove i lomove, takođe počinje da kuca u ritmu nezavisnosti. Na primjer, u TV seriji Političar čija je druga sezona počela da se prikazuje u junu, jedna od glavnih ličnosti je kandidatkinja koja se u kampanji za guvernera Kalifornije zalaže za nezavisnost. Vjerovatno da bi se ovoj ideji pridao dodatan značaj, ta uloga je povjerena jednoj od najpoznatijih američkih glumica Gvinet Paltrou.

Naravno, u ovom trenutku, najveći uticaj na dinamiku između Kalifornije i Vašingtona imaju vrlo zategnuti odnosi između predsjednika Trampa i kalifornijskih vlasti na čelu sa guvernerom Gavinom Njusamom, prominentnim političarem u okviru Demokratske partije. I Trampov najveći protivnik u Kongresu, Nensi Pelozi, je takođe iz Kalifornije (predstavlja distrikt San Franciska u kome živim). Taj prvenstveno ideološki sukob se sve više preliva u svakodnevni život običnih ljudi. Ukoliko Tramp ponovi pobijedi u novembru, neće biti teško ubijediti većinu Kalifornijaca da kažu „Yes California.“

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Rođen 3. novembra

Objavljeno prije

na

Trampov govor na Dan nezavisnosti  podsjetio je na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989.  Perfidna manipulacija istorijskim događajima  kao i autentičnim problemima ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima  krize je jedna te ista. Ta matrica nije ništa dobro donijela  Jugoslaviji, neće ni Americi. Problem je što  ni  Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost

 

Ovogodišnja proslava Dana nezavisnosti 4. jula je u Americi prošla u znaku naglog porasta broja zaraženih korona virusom i, naravno, Donalda Trampa.Trampa je stvorila američka industrija zabave zasnovana na senzacionalizmu i malograđanskim interesovanjima. Da li je iko mogao očekivati da će se on kada postane predsjednik ponašati drugačije nego što se ponašao cijelog života? Odrastao u zatvorenim milionerskim krugovama i okružen luksuzom i privilegijama, Tramp je odavno prestao da pravi razliku između stvarnog i virtuelnog svijeta. Ni poslije tri i po godine predsjedničkog mandata izgleda da nije naučio što znači realnost. Za njega je i dalje sve samo spektakl.

Zbog toga je za svoj pretpraznički govor i odabrao dolinu ispod Maunt Rašmor, gdje je u sjenci četiri predsjednička profila – Vašingtona, Džefersona, Linkolna i T. Ruzvelta – održao jedan od najagresivnijih govora u novijoj američkoj istoriji. Najbizarnija crta njegovog govora je bila zaokupljenost tzv. unutrašnjim neprijateljima. Dok su raniji predsjednici u svojim govorima veličali američku moć prema tzv. spoljnim neprijateljima i tako snažili ideološku viziju zajedništva u svijesti svih američkih građana, Tramp se jasno opredijelio za politiku jačanja i produbljivanja podjela u  Americi. Pozicionirajući sebe i svoje pristalice kao politički, duhovno, pa čak i životno ugrožene, čini mi se da je ostavio vrlo malo prostora za stvarni dijalog sa političkim protivnicima. A bez iskrenog dijaloga o traumama prošlosti teško da je moguće održati dugoročni mir i stabilnost u zemlji.

Trampov govor me najviše podsjetio na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989. godine. Perfidna retorička manipulacija istorijskim događajima i spomenicima, kao i autentičnim problemima okupljenih ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima velike političke i ekonomske krize je jedna te ista. To je matrica koja nije ništa dobro donijela ni tadašnjoj Jugoslaviji, pa neće ni Americi. Jugoslovenski epilog su bila jeziva stradanja, raspad države i društva, i cunami nasilja i kriminala kome se ne vidi kraj. Međutim, Jugoslavija je bila država na svjetskoj poluperiferiji (prema terminologiji Imanuela Volerstina), a ovdje se radi o centralnoj državi globalnog kapitalističkog sistema. Jasno je da od uspjeha ili neuspjeha Trampove borbe za još jedan predsjednički mandat zavise konture ne samo američke, nego i planetarne budućnosti.

Problem je da ni Trampov predsjednički protivkandidat Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost. Neoliberalna globalna politika vašingtonskog establišmenta čiji je Bajden jedan od najdosljednijih izdanaka je dovela do toga da, po najnovijim statističkim podacima, više od polovine svjetskog stanovništva posjeduje samo 2 odsto ukupnih svjetskih resursa, dok 1 odsto najbogatijih posjeduje 44 odsto. Nemogućnost zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba običnih ljudi u sjenci katastrofalne ekonomske nejednakosti je i dovela do političkog uzleta trampovskog nacional-populizma. Ostaje da se vidi da li će Bajdenov izbor potpredsjednice (on je već rekao da će biti žena) bitnije promijeniti socijalno-ekonomsku komponentu njegove političke platforme. Velika je šansa da će i osoba koju odabere biti izdanak istog tog, duboko korumpiranog establišmenta.

Međutim, najveće i najozbiljnije pitanje je da li će pobjeda bilo kojeg kandidata, bilo Trampa ili Bajdena, biti prihvaćena kao legitimna od strane onog koji bude poražen. U nedavnom tvitu, Tramp je već nagovijestio da bi izbori mogli biti pokradeni ako bude dozvoljeno masovno glasanje putem pisma. A Bajden je izjavio da će, ako Tramp ne prihvati poraz, tražiti da ga generali odvedu iz Bijele kuće.

Ukoliko zaista dođe do osporavanja rezultata izbora, postizborna ustavna kriza bi mogla da uruši temelje države. Moguće je čak da bi pojedine savezne države, posebno u slučaju ponovne pobjede Trampa, krenule ka proglašavanju određenog stepena nezavisnosti. Kalifornija, na primjer, je već peta po veličini ekonomija u svijetu. Jasno je da bi svojim građanima i građankama mogla da obezbijedi solidnu egzistenciju.

To je malo vjerovatni scenario, mada nema sumnje da će 3. novembra biti rođen jedan novi svijet.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo