Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Pravda za Šarića

Objavljeno prije

na

Nakon sedam godine sudanije, staviše tačku i na tu bruku: Vrhovni sud Crne Gore je, potvrđujući presudu Apelacionog, pravosnažno oslobodio Duška Šarića i Jovicu Lončara optužbi da su, kao dio pljevaljskog narko klana, oprali skoro 20 miliona eura.

Drugačije i nije moglo biti.

Prvo su Šarić i Lončar oslobođeni dijela optužbi koje su se odnosile na organizovani kriminal zato što im je tužilaštvo na teret stavilo – a sud to prilikom kontrole optužnice prihvatio – krivično djelo koje u vrijeme izvršenja nije bilo propisano Krivičnim zakonikom. Onda je, pala i optužnica za proizvodnju i promet narkotika „zato što je tužilaštvo, namjerno ili iz neznanja, optuženima stavilo na teret radnju koja po Krivičnom zakoniku ne predstavlja krivično djelo” (citiran je advokat Veselin Radulović).

Paralalno, iz postupka su nestali svi dokazi koji su svjedočili o poslovnim vezama korektnih momaka iz Pljevalja i Prve familije, odnosno, banke iz Nikšića. Sada je preostalo da Šarić i Lončar od države naplate štetu za nezakoniti pritvor, oduzimanje imovine, pretrpljenu materijalnu i nematarijalnu štetu i izgubljenu dobit. Onako kako su uradili njihovi kumovi iz Rožaja – supruga i brat Safeta Kalića, koji u Njemačkoj robija zbog narkobiznisa.

U sjenci skandala sa međunarodnim obrisima (mlađi Šarić je u Crnoj Gori uhapšen tek pošto je iz Italije stigao zahtjev za njegovo izručenje zbog šverca narkotika) doprle su vijesti o još jednoj sudskoj blamaži. Evropski sud za ljudska prava je utvrdio, krajem marta, da je kompaniji Montemlin Šajo povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Privredni sud im duže od tri godine nije dostavio presudu. Sporna odluka donijeta je u junu 2006, a podnosiocu prijave uručena tek u septembru 2009.

Tugu povećava spoznaja da je presuda 39 mjeseci skrivana po tajnim pretincima tadašnjeg predsjednika suda. Ne sjeća se, kaže ovih dana Dragan Rakočević, već bivši sudija, zašto mu je presuda u vezi privatizacije hotela Otrant bila toliko prirasla srcu. Njegovi nasljednici i nekadašnje starješine vele – bilo pa prošlo. I, nikome ništa.

Priča o izgubljenim krivičnim prijavama, zaboravljenim predmetima, zastarjelim optužnicama, (ne)namjerno faličnim presudama… mogla bi biti nastavljena do u nedogled. Ali to nije prioritet crnogorskog pravosuđa.

Njih brine državna kasa. Ne misle pri tom na milione koje država isplaćuje privilegovanim: kriminalcima, preduzetnicima, rođacima ili slugama režima. Problem su oni što traže svoja dva, tri, deset ili 300 eura. Zato su se iz Sudskog savjeta pridružili Vladinoj kritici nelojalnih službenika zakonodavne, izvršne i sudske vlasti koji su se drznuli da se za radna prava i uskraćeni novac izbore tužbama. Znaju, kažu u Savjetu, da Ustav svakome garantuje pravo na jednaku zaštitu prava i sloboda ali – stoji u njihovom saopštenju – pamte i to da svako ima pravo da zna i bude obaviješten. Zbog toga „dijele mišljenje” Vlade da treba objaviti spisak zaposlenih koji su tužili državu. I smišljaju načine kako potencijalne sudske procese otežati nezahvalnicima.

Početkom godine, iz istog Sudskog savjeta ka Ministarstvu pravde krenuo je prijedlog da se izmjenama Zakona o sudovima i Sudskom savjetu predvidi mogućnost da ,,u određenim slučajevima iz rada Sudskog savjeta javnost bude isključena”. Pa se precizira ideja da imena sudija koji budu pozvani na disciplinsku ili krivičnu odgovornost budu skrivena od javnosti „zbog zaštite ugleda sudova”. Šta li tada bi sa onim svačijim ustavnim pravom da bude obaviješten?

Prosto je naravoučenije ovih priča: svi mi možemo biti korektni momci/djevojke dok smo u milosti onih koji odlučuju. I naopako – nema tog prava koje će nam pomoći ako naša pravda podrazumijeva i najmanje odricanje moćnih.

P.S.

Riječ dvije o nečemu manje važnom:

Iz Ministarstva finansija saopštili su kako je, do 30. marta, za gradnju započete dionice autoputa Bar – Boljari izvođaču isplaćeno oko 350 miliona eura. „Iz sredstava kredita plaćeno je 300,06 miliona eura, odnosno 411,62 miliona dolara”, naveli su bez podsjećanja da je za gradnju ovog dijela autoputa od kineske Eskim banke uzet kredit od 944 miliona dolara. To znači da još nije uložena ni polovina planiranog novca (a u tom planu nema petlje na Smokovcu i neophodnih električnih i vodovodnih instalacija duž autoputa). Cesta se gradi skoro tri godine, dok ugovoreni rok za završetak radova ističe za nepunih 15 mjeseci. Sva je prilika, neće biti poštovan.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Interesi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Veselinu Pejoviću,vlasniku KAP-a, eto, jasno je da je Specijalno tužilaštvo batina u rukama vrha prethodnog režima, i njihovih privilegovanih biznismena. Nije, međutim, jasno, zašto nova vlast nije do sada uradila što je mogla kako bi takvo tužilaštvo reformisala. Ili jeste?

 

Veselin Pejović, vlasnik Kombinata aluminijuma (KAP), zna kako funkcioniše sistem.  Zbog rješenja da KAP plati državi 600 hiljada eura, on je direktoru Agencije za zaštitu životne sredine Milanu Gazdiću, prijetio –  Specijalnim državnim tužilaštvom. Logično. I Pejoviću je jasno ono što svi vide – da je Specijalno tužilaštvo batina u rukama vrha prethodnog režima, i njihovih privilegovanih biznismena.

A i navikao je da iz državne kase uzima, a ne da u nju uplaćuje. Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore otkrio je proljetos kako je bivša Vlada  Duška Markovića, svojom uredbom i nerealnim procjenama o količinama štetnih gasova koje se emituju u vazduh, kreirala ambijent u kojem je omogućeno da se iz kase Elektroprivrede  prenese Kombinatu oko 17 miliona eura – za ništa. Ništa se isto desilo i kada je novo rukovodstvo Elektroprivrede tražilo od tužilaštva da istraži te finasijske ,,operacije”.  Zato Veselin, nimalo nepametno, sada prijeti državi  Katnićem.

Nije, međutim, jasno, zašto nova vlast, kojoj je valjda  jasno što i Pejoviću, nije do sada uradila što je mogla kako bi tužilaštvo preuredila. Još čekamo Tužilački savjet. Ako se nova parlamentarna većina i može pravdati DPS-om zbog blokade pravosuđa (VDT, Vrhovni i Upravni sud su u v.d. stanju, Ustavni sud pred blokadom), za čije rješenje je neophodna dvotrećinska većina u parlamentu, opravdanje za to što još nije riješeno pitanje Tužilačkog savjeta, vlast prosto  – nema.  Istina, zauzeti su prečim poslovima. Treba nahraniti partijske i lične interese.  Javni  može da pričeka.

Ni dolazak Eskobara nije mnogo pomogao. Samo što je američki visoki zvaničnik okrenuo leđa, nastavljena je priča o rekonstrukciji Vlade, s iste mrtve tačke kao i prije nego što je došao.

Demokratski front ponudio je platformu  kojom opet traži isto –  da u Vladu  uđe po svaku cijenu. Bila nova ili rekonstruisana, svejedno. To što DF međunarodne adrese ne vidi za partnere, zbog politike koja je ovu zemlju koštala devedesetih i još košta, izgleda  ne smeta domaćim snagama koje se kunu u evropski i građanski put. Lider Demokrata Aleksa Bečić izjasnio se da će razmotriti platformu DF-a, a za nerješavanje političke krize optužio URA-u. Sve pozivajući se na principijelnost da je rekonstrukciju Vlade zagovarao ,,mjesecima”. Zaboravljajući, valjda,  da je i njegov potpis na Sporazumu iz avgusta prošle godine, da će Vlada biti ekspertska.  Bečić je saopštio da su se odnosi Demokrata i URA-e pogoršali prethodnih nekoliko mjeseci, te da ,,ne može da zaboravi saopštenje URA-e i napad na njegovu ličnost”.

Lider URA-e Dritan Abazović je odgovorio da Bečić treba da odluči ko mu je bliži – DF ili URA. ,,Ako Demokrate i DF mogu da nađu zamjenu URA-i neka to urade. Međutim, nemaju ideje i kontakte i to je problem”, kazao je Abazović.

Padom Demokratske partije socijalista u avgustu prošle godine, trebalo je da prođe vrijeme ,,ličnosti”.  Ali nije. U rukama povrijeđene ličnosti Alekse Bečića sada je zakazivanje sjednice na kojoj bi bio izabran Tužilački savjet. U rukama predsjednika URA-e Dritana Abazovića su ,,kontakti” i glas za rekonstrukciju Vlade. U rukama llidera DF-a Andrije Mandića, iza kog je doduše i ličnost predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, su glasovi za usvajanje budžeta, ali i drugi mehanizmi za blokadu rada Vlade. Ličnost premijera Zdravka Krivokapića, koja više liči na englesku kraljicu, čeka da se ,,parlamentarna većina dogovori”.

A Crna Gora nastavlja da čeka institucije. Koje će moći nepristrasno da procesuiraju ličnosti poput Veselina Pejovića, ili predsjednika države Mila Đukanovića. Koje će sankcionisati nasilje nad civilnim aktivistima  i novinarima.  Spašavati žene od nasilnika. Koje će vidjeti da Pljevlja tonu u nacionalistički mrak. Čeka elite koje će raditi u javnom interesu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pravda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovniku i Vrhovništvu se, bez ironije, ali zaista bez ironije, kada za to dođe vrijeme, kao minimum, mora obezbijediti, pravo na fer suđenje

 

Pravda za Vrhovnika i Vrhovništvo tridesetogodišnje crnogorske mafiokratije ne traži neko posebno obrazloženje. Dovoljno je samo da se podseti na njene tri glavne dimenzije. Prva i najznačajnija dimenzija ove pravde odnosi se na žrtve. Koje su velike i brojne. Od žrtava magnum krimena strašnih postjugoslovenskih ratova i ratnih zločina 1990-ih, preko žrtava magnum krimena visoke korupcije i organizovanog kriminala, koji su se na ove samo nadovezali, do najnovije generacije magnum krimena protiv izborne volje građana i ustavnog uređenja, koji su bili (i ostali) uslov za produžavanje beskonačne nekažnjivosti. Druga dimenzija ove pravde odnosi se na konačno uspostavljanje vladavine prava. Za čitavo društvo i za buduće generacije. Treća se odnosi na samog Vrhovnika i Vrhovništvo. Kojima se, bez ironije, ali zaista bez ironije, kada za to dođe vreme, kao minimum, mora obezbediti, pravo na fer suđenje.

Posebno obrazloženje, međutim, zaslužuje činjenica da se u pravcu rečene pravde, čak ni godinu i nešto nakon velike tridestoavgustovske smene, od strane nove vlasti, još uvek nije napravio ni jedan jedini, veći i značajniji korak. I to ni nakon cetinjske krize 4-5. septembra 2021, kada je Vrhovnik podsetio na svoje najmračnije dane, sa onim svojim beskrupuloznim pokušajem nasilne promene vlasti, i još beskrupulouznijim guranjem cele Crne Gore na samu ivicu unutrašnjeg nasilja. Pa ni nakon 3. oktobra ove godine, kada su svetlost dana ugledali Pandorini papiri, još jedno flagrantno svedočanstvo o velikom i produženom krimenu našeg Vrhovnika. Umesto hitne parlamentarne, pravosudne i ukupne političke akcije protiv mafiokratije, Pandore i Vrhovnika, međutim, onaj parlamentarni odbor, sa onom svojom čuvenom „gluvom sobom“, sav svoj plam, već u nekoliko navrata, usmerio je na takozvani bezbednosni sektor. To jest na razgorevanje sukoba unutar nove vlasti.

„Čudo neviđeno“ je potrošena i nedovoljna metafora. „Vrhovnikovi spavači“, ili nešto slično, isto tako. Stupor nove vlasti, u obliku evo već godinu, izostajanja bilo kakve ozbiljnije akcije za privođenje Vrhovnika „k poznaniju prava“, iziskuje potpunije i bolje objašnjenje. A u ovom i ovakvom objašnjenju, tri subjekta su glavna. Prvi, sam Vrhovnik, najjednostavniji je. Izbegavanje pravde, za ovoga je bez alternative, čak pre neka vrsta biologije, nego bilo kakve politike. Drugi, Zapad, nešto je složeniji, mada ni on nije posebno težak. Sve do pre neku godinu, ovaj je našeg Vrhovnika koristio kao svoj glavni geopolitički, posebno NATO alat, a od ispunjenja ovog cilja 2017, kao da bi da se od ovoga oslobodi, ali pri tome, u izvesnoj meri, i dalje ostaje podeljen. Šta je u tom pogledu donela poseta Gabrijela Eskobara krajem prve dekade novembra, ostaje da se vidi. Treći subjekt, nova vlast, posebno nova parlamentarna većina, u čitavoj ovoj priči, najsloženiji je, najkomplikovaniji i najteži.

A ovaj subjekt je takav, pre svega, zbog toga što već evo godinu, od sopstvenih takozvanih identitetskih strasti, nikako ne uspeva da konačno, konkretno i delatno pređe, na svoj, ali, još važnije, i na naš, opštegrađanski – najznačajniji zajednički minimum. Na borbu protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala (što je zapravo samo drugo ime za obećanu pravdu). A onda, još više, i zbog toga, što jedan deo nove parlamentarne većine, čak i ne krije, da na svoje redovne političke konsultacije, svako malo, ide direktno na noge aktuelnom srbijanskom vođi i mafiokrati, političkom i mafiokratskom bratu-blizancu ovog našeg. Pa onda, zbog svega ovoga, ima razloga, i za onaj strah, od kojeg zebe najveći broj građana. Da je tridesetog avgusta prošle godine došlo samo do obične političke smene ali ne i suštinske političke promene. Te da će zbog toga, i ova naša pravda, za Vrhovnika, za sve njegove žrtve, i za sve buduće generacije, još morati da (sa)čeka.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Krug

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se prepričavaju stare priče. Nema nijedne zaokružene političke ponude koja bi mogla odgovoriti na krizu svih vidova vlasti i društva

 

,,Plašim se da Zdravko Krivokapić, ukoliko nastavi sa hermetičkim doživljajem političke stvarnosti, može završiti kao Boris Jeljcin”, kazao je prije neki dan Milan Knežević, jedan od lidera DF-a.  Knežević je namjerno ostao nedorečen u poređenju.

Sad  treba da pogađamo na koje je od dramatičnih trenutaka iz Jecinovog vremena Knežević mislio. Ono kad su protiv njega izveli vojsku na ulice. Ili kada je on, tu istu vojsku, izveo protiv njih. Konačno, možda je samo naglas razmišljao o načinu na koji je Boris Jeljcin završio političku karijeru, podnoseći ostavku i prepuštajući vlast  Vladimiru Putinu. Što predsjednik DNP-a očito  priželjkuje, imamo li u vidu njegovu ocjenu da se vlada ,,na dnevnom nivou” suočava sa porazima na unutrašnjem i spoljašnjem planu. A da u njegovom okruženju možemo prepoznati više od jednog kandidata za našeg Putina.

Stvari bi mogle postati jasnije u četvrtak poslije podne,  za kada je premijer  najavio svoje vanredno obraćanje ,,povodom aktuelne političke situacije u državi”. Dok čitate ovaj broj Monitora vi već znate o čemu je, i kako, govorio.

Za sada  možemo da nagađamo da li će se u Krivokapićevom fokusu naći neslavno završeni razgovori o rekonstrukciji njegovog kabineta i naum DF-a da, sa partnerima iz  vladajuće koalicije, formira novu vladu sa novim premijerom; Ili će Krivokapić obznaniti što je saznao tokom razgovora sa američkim izaslanikom Gabrijelom Eskobarom – od sudbine njegove Vlade do eventualnog pojavljivanja naših političkih i poslovnih prvaka na američkoj ,,crnoj listi”. Može premijer i da predoči informacije o skorom (naredne godine) ulasku Crne Gore u EU, koje je onomad, u Beogradu podijelio sa zvaničnicima Srbije, Albanije i Makedonije. O čemu nas je obavijestio albanski premijer.

Ne bi začudilo ni ako Krivokapić javi šta ima novo u SPC-u. Ali bi bilo iznenađenje   ukoliko pokuša da objasni neke poteze svog kabineta. Recimo, imenovanje Nevenke Ćirović za generalnu konzulku Crne Gore u Sremskim Karlovcima.

Ovako odoka, ispada da je riječ o  razmjeni kadrova (radi sticanja novih iskustava) prepoznatih po radikalno desničarskim stavovima i iskazima netrpeljivosti prema drugima i drugačijem. Naše je Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta ,,uvezlo” novu direktoricu Filmskog centra Crne Gore, skoro  direktno sa izborne liste srpskih ljotićevskih Dveri. A Ministarstvo vanjskih poslova,  evo  ,,izvezlo” nekadašnju novinarku pa funkcionerku Demokrata, prepoznatu po govoru mržnje na društvenim mrežama.

Ministrica Bratić nas je obradovala najavom da eventualnom uvođenju vjeronauke u osnovne i srednje škole mora prethoditi široki konsenzus ,,kako u stručnoj zajednici tako i u društvu u cjelini”. A onda precizirala kako to mora sačekati potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Da se zna čija će biti posljednja. Usput se ministarka dotakla i priče o još jednom potencijalno novom predmetu. Seksualnom obrazovanju. Samo što je u njenoj interpretaciji predmet preimenovan u ,,preproduktivno zdravlje”. A to, prema mišljenju upućenih, predstavlja samo dio mnogo kompletnije priče iz prvog naslova. Koja u fokus ne stavlja reprodukciju već ljudska prava i njihovo poštovanje. Ostali smo uskraćeni za stav da li i ta debata zavisi od Temeljnog ugovora i stavova jedne, očigledno privilegovane, vjerske zajednice. Ili od mišljenja koje će predočiti neki od međunarodnih izaslanika. Kad dođemo na red njihove agende.

U Crnoj Gori se prepričavaju stare priče. Nema nijedne zaokružene političke ponude koja bi mogla odgovoriti na permanentnu krizu izvršne i zakonodavne vlasti, probleme u bezbjednosnom sektoru, paralizu pravosuđa koja je dosegla do Ustavnog suda, ili najavljenu reformu poreskog sistema praćenu (ne)održivim povećanjem zarada i eksperimentom sa finansiranjem zdravstvenog sistema… A sve to bi valjalo razriješiti do kraja godine. Ili  u prvim danima naredne.

Poslije silnih optimističkih najava, ostaje još samo da podjetinjimo. Pa da povjerujemo kako će rješenja na dar  donijeti Djed Mraz. Ili, po novome – Božić Bata.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo