Nakon sedam godine sudanije, staviše tačku i na tu bruku: Vrhovni sud Crne Gore je, potvrđujući presudu Apelacionog, pravosnažno oslobodio Duška Šarića i Jovicu Lončara optužbi da su, kao dio pljevaljskog narko klana, oprali skoro 20 miliona eura.

Drugačije i nije moglo biti.

Prvo su Šarić i Lončar oslobođeni dijela optužbi koje su se odnosile na organizovani kriminal zato što im je tužilaštvo na teret stavilo – a sud to prilikom kontrole optužnice prihvatio – krivično djelo koje u vrijeme izvršenja nije bilo propisano Krivičnim zakonikom. Onda je, pala i optužnica za proizvodnju i promet narkotika „zato što je tužilaštvo, namjerno ili iz neznanja, optuženima stavilo na teret radnju koja po Krivičnom zakoniku ne predstavlja krivično djelo” (citiran je advokat Veselin Radulović).

Paralalno, iz postupka su nestali svi dokazi koji su svjedočili o poslovnim vezama korektnih momaka iz Pljevalja i Prve familije, odnosno, banke iz Nikšića. Sada je preostalo da Šarić i Lončar od države naplate štetu za nezakoniti pritvor, oduzimanje imovine, pretrpljenu materijalnu i nematarijalnu štetu i izgubljenu dobit. Onako kako su uradili njihovi kumovi iz Rožaja – supruga i brat Safeta Kalića, koji u Njemačkoj robija zbog narkobiznisa.

U sjenci skandala sa međunarodnim obrisima (mlađi Šarić je u Crnoj Gori uhapšen tek pošto je iz Italije stigao zahtjev za njegovo izručenje zbog šverca narkotika) doprle su vijesti o još jednoj sudskoj blamaži. Evropski sud za ljudska prava je utvrdio, krajem marta, da je kompaniji Montemlin Šajo povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Privredni sud im duže od tri godine nije dostavio presudu. Sporna odluka donijeta je u junu 2006, a podnosiocu prijave uručena tek u septembru 2009.

Tugu povećava spoznaja da je presuda 39 mjeseci skrivana po tajnim pretincima tadašnjeg predsjednika suda. Ne sjeća se, kaže ovih dana Dragan Rakočević, već bivši sudija, zašto mu je presuda u vezi privatizacije hotela Otrant bila toliko prirasla srcu. Njegovi nasljednici i nekadašnje starješine vele – bilo pa prošlo. I, nikome ništa.

Priča o izgubljenim krivičnim prijavama, zaboravljenim predmetima, zastarjelim optužnicama, (ne)namjerno faličnim presudama… mogla bi biti nastavljena do u nedogled. Ali to nije prioritet crnogorskog pravosuđa.

Njih brine državna kasa. Ne misle pri tom na milione koje država isplaćuje privilegovanim: kriminalcima, preduzetnicima, rođacima ili slugama režima. Problem su oni što traže svoja dva, tri, deset ili 300 eura. Zato su se iz Sudskog savjeta pridružili Vladinoj kritici nelojalnih službenika zakonodavne, izvršne i sudske vlasti koji su se drznuli da se za radna prava i uskraćeni novac izbore tužbama. Znaju, kažu u Savjetu, da Ustav svakome garantuje pravo na jednaku zaštitu prava i sloboda ali – stoji u njihovom saopštenju – pamte i to da svako ima pravo da zna i bude obaviješten. Zbog toga „dijele mišljenje” Vlade da treba objaviti spisak zaposlenih koji su tužili državu. I smišljaju načine kako potencijalne sudske procese otežati nezahvalnicima.

Početkom godine, iz istog Sudskog savjeta ka Ministarstvu pravde krenuo je prijedlog da se izmjenama Zakona o sudovima i Sudskom savjetu predvidi mogućnost da ,,u određenim slučajevima iz rada Sudskog savjeta javnost bude isključena”. Pa se precizira ideja da imena sudija koji budu pozvani na disciplinsku ili krivičnu odgovornost budu skrivena od javnosti „zbog zaštite ugleda sudova”. Šta li tada bi sa onim svačijim ustavnim pravom da bude obaviješten?

Prosto je naravoučenije ovih priča: svi mi možemo biti korektni momci/djevojke dok smo u milosti onih koji odlučuju. I naopako – nema tog prava koje će nam pomoći ako naša pravda podrazumijeva i najmanje odricanje moćnih.

P.S.

Riječ dvije o nečemu manje važnom:

Iz Ministarstva finansija saopštili su kako je, do 30. marta, za gradnju započete dionice autoputa Bar – Boljari izvođaču isplaćeno oko 350 miliona eura. „Iz sredstava kredita plaćeno je 300,06 miliona eura, odnosno 411,62 miliona dolara”, naveli su bez podsjećanja da je za gradnju ovog dijela autoputa od kineske Eskim banke uzet kredit od 944 miliona dolara. To znači da još nije uložena ni polovina planiranog novca (a u tom planu nema petlje na Smokovcu i neophodnih električnih i vodovodnih instalacija duž autoputa). Cesta se gradi skoro tri godine, dok ugovoreni rok za završetak radova ističe za nepunih 15 mjeseci. Sva je prilika, neće biti poštovan.

Zoran RADULOVIĆ