Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Pravda za Šarića

Objavljeno prije

na

Nakon sedam godine sudanije, staviše tačku i na tu bruku: Vrhovni sud Crne Gore je, potvrđujući presudu Apelacionog, pravosnažno oslobodio Duška Šarića i Jovicu Lončara optužbi da su, kao dio pljevaljskog narko klana, oprali skoro 20 miliona eura.

Drugačije i nije moglo biti.

Prvo su Šarić i Lončar oslobođeni dijela optužbi koje su se odnosile na organizovani kriminal zato što im je tužilaštvo na teret stavilo – a sud to prilikom kontrole optužnice prihvatio – krivično djelo koje u vrijeme izvršenja nije bilo propisano Krivičnim zakonikom. Onda je, pala i optužnica za proizvodnju i promet narkotika „zato što je tužilaštvo, namjerno ili iz neznanja, optuženima stavilo na teret radnju koja po Krivičnom zakoniku ne predstavlja krivično djelo” (citiran je advokat Veselin Radulović).

Paralalno, iz postupka su nestali svi dokazi koji su svjedočili o poslovnim vezama korektnih momaka iz Pljevalja i Prve familije, odnosno, banke iz Nikšića. Sada je preostalo da Šarić i Lončar od države naplate štetu za nezakoniti pritvor, oduzimanje imovine, pretrpljenu materijalnu i nematarijalnu štetu i izgubljenu dobit. Onako kako su uradili njihovi kumovi iz Rožaja – supruga i brat Safeta Kalića, koji u Njemačkoj robija zbog narkobiznisa.

U sjenci skandala sa međunarodnim obrisima (mlađi Šarić je u Crnoj Gori uhapšen tek pošto je iz Italije stigao zahtjev za njegovo izručenje zbog šverca narkotika) doprle su vijesti o još jednoj sudskoj blamaži. Evropski sud za ljudska prava je utvrdio, krajem marta, da je kompaniji Montemlin Šajo povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Privredni sud im duže od tri godine nije dostavio presudu. Sporna odluka donijeta je u junu 2006, a podnosiocu prijave uručena tek u septembru 2009.

Tugu povećava spoznaja da je presuda 39 mjeseci skrivana po tajnim pretincima tadašnjeg predsjednika suda. Ne sjeća se, kaže ovih dana Dragan Rakočević, već bivši sudija, zašto mu je presuda u vezi privatizacije hotela Otrant bila toliko prirasla srcu. Njegovi nasljednici i nekadašnje starješine vele – bilo pa prošlo. I, nikome ništa.

Priča o izgubljenim krivičnim prijavama, zaboravljenim predmetima, zastarjelim optužnicama, (ne)namjerno faličnim presudama… mogla bi biti nastavljena do u nedogled. Ali to nije prioritet crnogorskog pravosuđa.

Njih brine državna kasa. Ne misle pri tom na milione koje država isplaćuje privilegovanim: kriminalcima, preduzetnicima, rođacima ili slugama režima. Problem su oni što traže svoja dva, tri, deset ili 300 eura. Zato su se iz Sudskog savjeta pridružili Vladinoj kritici nelojalnih službenika zakonodavne, izvršne i sudske vlasti koji su se drznuli da se za radna prava i uskraćeni novac izbore tužbama. Znaju, kažu u Savjetu, da Ustav svakome garantuje pravo na jednaku zaštitu prava i sloboda ali – stoji u njihovom saopštenju – pamte i to da svako ima pravo da zna i bude obaviješten. Zbog toga „dijele mišljenje” Vlade da treba objaviti spisak zaposlenih koji su tužili državu. I smišljaju načine kako potencijalne sudske procese otežati nezahvalnicima.

Početkom godine, iz istog Sudskog savjeta ka Ministarstvu pravde krenuo je prijedlog da se izmjenama Zakona o sudovima i Sudskom savjetu predvidi mogućnost da ,,u određenim slučajevima iz rada Sudskog savjeta javnost bude isključena”. Pa se precizira ideja da imena sudija koji budu pozvani na disciplinsku ili krivičnu odgovornost budu skrivena od javnosti „zbog zaštite ugleda sudova”. Šta li tada bi sa onim svačijim ustavnim pravom da bude obaviješten?

Prosto je naravoučenije ovih priča: svi mi možemo biti korektni momci/djevojke dok smo u milosti onih koji odlučuju. I naopako – nema tog prava koje će nam pomoći ako naša pravda podrazumijeva i najmanje odricanje moćnih.

P.S.

Riječ dvije o nečemu manje važnom:

Iz Ministarstva finansija saopštili su kako je, do 30. marta, za gradnju započete dionice autoputa Bar – Boljari izvođaču isplaćeno oko 350 miliona eura. „Iz sredstava kredita plaćeno je 300,06 miliona eura, odnosno 411,62 miliona dolara”, naveli su bez podsjećanja da je za gradnju ovog dijela autoputa od kineske Eskim banke uzet kredit od 944 miliona dolara. To znači da još nije uložena ni polovina planiranog novca (a u tom planu nema petlje na Smokovcu i neophodnih električnih i vodovodnih instalacija duž autoputa). Cesta se gradi skoro tri godine, dok ugovoreni rok za završetak radova ističe za nepunih 15 mjeseci. Sva je prilika, neće biti poštovan.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dok nas Evropa čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski građani, izjasnili su se, žele u EU. Hoće bolji standard i institucije. Problem je što im za ispunjenu želju treba – bolja vlast. A  na izborima baš umiju da promaše

Crnogorski građani,  čak preko 70 posto,  žele  u EU.  Hoće bolji standard i  institucije. Prema najsvježijem istraživanju javnog mnjenja agencije DeFacto Consultancy, pristupanje Crne Gore EU podržava 73,8 odsto građana.

Šefica  Delegacije EU u Crnoj Gori Oana Kristina Popa ocijenila je da ova  poruka građana – da je njihova budućnost u EU –  mora prevazići političke podjele i postati snažan motivacioni faktor da se svi  posvete zajedničkom cilju.

„Sad je vrijeme da se napravi iskorak, da se na riječima i djelu pokaže posvećenost evropskoj budućnosti Crne Gore. Potrebno je da zajedno predvodite društveno-ekonomski oporavak nakon Kovida-19, unaprijedite reformsku agendu u oblasti vladavine prava i ojačate društvenu koheziju”, zaključila je Popa.

Problem je tek u tome,  neka vlast Crnu Goru mora da uvede u EU. Sprovede reforme koje od njih Brisel traži, i napravi od ove zemlje mjesto za normalan život. Do sada, dobili su tek evropsku retoriku i  obećanja. Dok je euroriječio i obećavao  Crna Gora samo što nije ušla u EU, Đukanović je decenijama pustošio zemlju, uništavao institucije i gajio podjele. I korupciju i organizovani kriminal. Nakon tri decenije, trebalo je drugačije. Umjesto toga, opet: zapošljavanje po dubini, po partijskoj i vjerskoj liniji, ratovi rezolucijama, dijeljenje živih i mrtvih. I opet, puno evropske retorike. I obećanja.

Lijepo zvuči Krivokapićevo obećanje  da će Crna Gora biti članica Evropske unije već 2024. godine. Samo,  malo šta je tokom protekle godine nova vlast uradila na tom putu. Ključne reforme, koje se od Crne Gore očekuju, u poglavljima 23, 24, nijesu ni mrdnule. Na jedvite jade,   nakon više negodovanja iz Brisela zbog načina na koji nova vlast pokušava da se riješi Đukanovićevog nasleđa u institucijama, usvojeni su tužilački zakoni. No do  profesionalnog i slobodnog tužilaštva, ključne institucije u ispunjavanju onoga što Brisel traži kada su u pitanju reforme u oblasti vladavine prava, korupcije i organizovanog kriminala, dug je put.

Dok se čeka novi tužilački savjet, aktuelni savjet je ušao u proceduru izbora  novog vrhovnog državnog tužioca, uprkos  ranijem stavu skupštinskog Odbora za politički sistem, pravosuđe i upravu da se  postupak izbora VDT-a obustavi i primijeni član 184a izmijenjenog zakona.

Kandidature su predali Suzana Mugoša, sutkinja koja je donijela presudu u slučaju državni udar, v.d. vrhovnog državnog tužoioca Dražen Burić, koji je godinama bio zamjenik Ivice Stankovića u Vrhovnom državnom tužilaštvu, advokat Aleksandar Kovačević i službenik Uprave policije Vladimir Delević.

Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović ocijenio je da TS u tehničkom mandatu ,,hoće silom na sramotu da izabere ljude, koji će uskoro, vjerovatno, biti smijenjeni”. On je apelovao na njih da to ne rade, navodeći da u TS-u ima onih ,,koji nijesu daleko od toga da budu procesuirani“.

Iako je činjenica da je prethodni režim zarobio ključne institucije, te da njihovo oslobađanje nije lak posao, posebno dok Demokratska partija socijalista i dalje kontroliše neke od njih, što se vidi i na primjeru promjena u tužilaštvu, put za ozdravljenje institucija nije tek njihovo političko preuzimanje od strane novih  pobjednika. Konačno, za izbor novog državnog tužioca moraće se postići široki konsenzus, imajući u vidu da je potrebno da dvije trećine parlamentaraca glasa za njega.  Pa i u slučaju da se aktuelni Tužilački savjet, pod kontrolom prethodne vlasti, zaustavi u naumu da obavi izbor kandidata za VDT, prije nego se formira novi.

Nije dovoljno reći da tužilaštvo mora biti oslobođeno, ili da je došao kraj švercu cigareta. A posebno ne „procesuirati“ tužioce na političkim adresama. Aktuelna vlast do sada na drugim primjerima nije pokazala da ima ozbiljnu  namjeru  da profesionalizuje institucije i administraciju. Pokazala je umijeće i strast da ih zamijeni svojima. To smo već gledali. Dok su nam obećavali da smo prva sljedeća članica EU.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Moglo je i drugačije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluke poput spašavanja Solane, ono je što se očekivalo od nove vlasti nakon 31. avgusta. Ali, premalo ih je

 

Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte je ove sedmice donio odluku da je Ulcinjska solana – u državnom vlasništvu. Tako je konačno spriječen naum da se ovo zemljiše, blizu 15 miliona kvadratnih metara na samoj obali, preda u privatne ruke porodici Đukanović.

Prva banka braće Đukanović na to zemljište polaže pravo na osnovu hipoteka za kredite koje je uprava Solane uzimala, uprkos tome što je zemljište koje su zalagali kod Prve bilo državno. Nakon otvorenog spora da li je nakon privatizacije zemljište ulcinjske Solane ostalo u vlasništvu države, dugo se čekalo na konačnu odluku nadležnih institucija.

„Zemljište ukupne površine 14.524.051 metara je stalna državna svojina Crne Gore kako prije privatizacije tako i do današnjeg dana“, objavio je predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić, nakon odluke Savjeta. Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović je ocijenio da je u pitanju „istorijska odluka”.

Ovu odluku pozdravile su i međunarodne adrese. Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber saopštio je da je to „važan korak za ispunjenje završnih mjerila u oblasti zaštite životne sredine“.

Još jedan nedavni potez Vlade dočekan je pohvalama sa zapadnih adresa, ali i dijela javnosti. Ministar finansija Milojko Spajić obznanio je da je Vlada uspjela da smanji kamatu za kredit kineskoj EXIM banci, kojim se investira izgradnja prve dionice autoputa u Crnoj Gori. Godišnje se radi o uštedi od osam miliona eura za budžet.

Ove sedmice ministar je saopštio i da je to „međukorak do refinansiranja kredita za auto-put“, te da su o tome nastavljeni pregovori sa „evropskim partnerima“.

Crna Gora se zadužila 944 miliona dolara na dvadeset godina kod EXIM banke za izgradnju prioritetne dionice autoputa Bar–Boljare, i dodatno još 90 miliona za pristupne puteve. Kako je taj kredit bio ne samo ogromno zaduženje za zemlju nego i rizičan, u aprilu ove godine crnogorske vlasti su uputile zahtjev Evropskoj komisiji u kojem traže pomoć za poravnanje kineskog duga zbog auto-puta.

Odluke poput ovih, u interesu spašavanja tri decenije opustošene zemlje,  ono je što se očekivalo od nove vlasti nakon 31. avgusta. No, premalo ih za gotovo godinu dana otkako se desila smjena prethodnog režima. Propuštene su brojne šanse. Danas, razlika da je jedan klijentelistički režim otišao u prošlost ne osjeća se, jer su dubine samo popunjene novim pripadnostima. Premijer Zdravko Krivokapić, dok saopštava da neće odustati od ekspertske vlade uprkos političkoj krizi i zahtjevima lidera Fronta da se formira politička vlada, potvrđuje kako funkcioniše princip trgovine. „Sve dubinske funkcije dobili su kako su željeli“. Otpora da se matrica promijeni, očito nije bilo. Uzalud forma ekspertske vlade, kad je suština vladanja partitokratska.

Nova vlast obećala je i „pomirenje“. I to bi bila promjena, nakon što je ratna vlast devedesetih preobukla mirovno odijelo i nastavila decenijama da vlada na podjelama. No, zemlja je od jeseni prošle godine sve dublje tonula u podjele i tenzije. Otvoreni su opasni procesi. Danas se ratuje rezolucijama i žrtvama, sve je više „naših i njihovih“, na djelu je prekrajanje  prošlosti, a politika devedestih življa je nego ikad.

Nijesu problem samo dubine. U ekspertskoj vladi je ministrica prosvjete, nauke, kulture i sporta, koja nakon niza spornih odluka i izjava, na mjesto v. d. direktorice škole u Baru postavi učiteljicu koja je disciplinski odgovarala jer je u političke svrhe zloupotrebljavala djecu. A potom je ipak smijeni, jer je neprikladno pozirala slikajući se. A ne zbog toga što slavi ratne zločince. To je preporučuje. Premijeru Krivokapiću na pamet ne pada da ministricu zbog toga opozove. Nije dovoljno smijeniti ministra pravde koji negira Srebrenicu, dok su kabineti ekspertske vlade puni onih koji se sa ministrom slažu.

Promjene čekaju neko drugo vrijeme.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Antifašizam koji ne živimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda bude i jedan 13. jul kad će se antifašizam proslavljati presudama za zločine i udžbenicima istorije u kojima se ne laže o Crnoj Gori iz devedesetih. Do tada, okolo će odjekivati praznina svečarskih govora. Crna Gora će se gušiti u laži. Nesposobna da zasluži najljepše tekovine 13. jula. I utka ih u svoju budućnost.

 

Proslavili smo još jedan 13. jul. Utvrđujući ko ga je, kad, kome i kako čestitao. Nakon prozivki bivšeg premijera Duška Markovića da aktuelni premijer Zdravko Krivokapić nije čestitao građanima ovaj praznik, utvrđeno je da je Krivokapić to ipak učinio, ali 9. jula, na proslavi povodom dodjele Trinaestojulske nagrade. Potom je Kabinet Krivokapića iskopao dokaz da je i bivši premijer Marković prošle godine čestitao građanima 13. jul na tviteru – 14. jula. Još da se utvrdi je li bolje zakasniti ili poraniti sa čestitkama. Za političke poene, naravno. Antifašizam svakako ne živimo.

Doduše, kad je već odabrao da porani, premijer Krivokapić je možda mogao  još krajem prošle godine,  kad je stupio na funkciju, da  trsi tu muku, i  čestita sve praznike koji slijede. A onda, u tačno vrijeme, ispoštuje njemu važne datume. Kao kad je recimo, na Vidovdan, posjetio spomenik u Podlastvi, gdje su sahranjeni i pripadnici Ravnogorskog pokreta. I sve ostale liturgije SPC.

Jeste čudo kako se bivšem premijeru Markoviću desilo da omaši s prošlogodišnjom  čestitkom s obzirom na njegov istančani filing „pripadnosti slobodarskoj i nezavisnoj Crnoj Gori“. Istina, filing  mu se javio  nakon decenije progona njegovog DPS-a „izdajnika i separatista“. Ali da ne sitničarimo. Gotovo pa su besprijekorni bivši odličnici u protokolu i trošenju velikih riječi kao što je antifašizam. Dok su institucije koje su zarobili u fiokama godinama držale slučajeve ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori  da ih nikad ne rasvijetle i ne kazne. I ućutkivani glasovi koji su podsjećali na odgovornost ovdašnih vrhova za zločine, počinjene dok su oni igrali u Miloševićevom timu.

Ovog 11. jula,   Đukanović je stajao u Potočarima,  sve sa cvijetom na reveru, simbolom stradanja Srebrenice,  kao da nikad nije ni vidio onog  Đukanovića, ratnog saveznika onih čiji je genocid djelo. I kao da nikad čuo nije za onog Đukanovića, tokom čije vladavine niko u Crnoj Gori nije odgovarao za zločine počinjene u njoj.

Ovdje kod kuće, s pravom je primijećeno, da pominjanje Srebrenice i hvaljenje Amfilohija, u istoj rečenici, kako to čini predsjednik parlamenta Aleksa Bečić, baš i ne ide. Dvorski intelektualci, međutim, uvijek, nepogrešivo, zaborave da pitaju ono čuveno – šta si u ratu radio, Predsjedniče?  Nekako su uspjeli da zaborave, ne samo da je devedesetih Đukanović učestvovao u kreiranju politike čija je završnica bila Srebrenica  nego i da je u njegovo doba mitropolit Amfilohije u Crnoj Gori napravio imperiju.

Bošnjačka stranka se nakon gubitka vlasti probudila i u Potočare stigla ovjenčana zaslugom za novu rezulciju o genocidu Srebrenici. Jednom će njeni vrhovi valjda  odgovoriti na pitanje – zašto su tokom svih silnih godina saučesništva u vlasti, ratni zločini ostali nekažnjeni?

Premijer Krivokapić je na Đukanovićevu izjavu da u „strukturama nove vlasti ima propagatora fašizma“, uzvratio podsjećanjem na Đukanovićevu vladavinu i njene rezultate. Ni jednom riječju ne osvrćući se na to da oni čiju je listu predvodio kad je došao na vlast otvoreno negiraju genocid u Srebrenici,  i prekrajaju trinaestojulsku istoriju. Ili da mitrpolit Jonakije, čiji oprost zna da zatraži za premijerske postupke,  jedini ne tapše na proslavi Trinaestog jula. I ne krije gorčinu zbog usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici.

Ko negira sudskom presudama dokazani genocid, u normalnom svijetu se tretira kao ekstremni desničar. S kojim se pristojni svijet ne druži. Partije koje negiraju genocid i slave zločince  su  ekstremno desničarske,  sa njima i njihovim vođama se ne pravi vlada. To bi, dok se govori o rekonstrukciji ovdašnje vlade, a lideri DF-a ističu namjeru da zaposjednu pozicije u njoj,  morao imati u vidu Dritan Abazović i URA. Antifašistički nastupi nijesu dovoljni.

Možda jednom bude i neki 13. jul kad će se antifašizam, uz zahvalnost našim precima koji su ustali protiv zavojevača – fašista, ovjeravati  presudama za zločine i udžbenicima istorije u kojima se ne laže o Crnoj Gori iz devedesetih.

Do tada, okolo će odjekivati prijeteća praznina svečarskih govora političkih predvodnika, vladajućih i opozicionih, koji nijesu odgovarali za ratno-huškačku politiku koju su vodili. Niti se sučili sa njom. Crna Gora će se gušiti u laži. Nesposobna da zasluži najljepše tekovine 13. jula. I utka ih u svoju budućnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo