Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Dva vijeka Marksa

Objavljeno prije

na

Prije tačno dvjesta godina, 5. maja 1818., u Trijeru, gradiću tada pod kontrolom pruske monarhije, rodio se Karl Marks. Tačno sto godina kasnije, kada su Marksov rođendan proslavljali boljševici kao nova vlast u Kremlju 1918. godine, činilo se da je kucnuo veliki čas za realizaciju njegovih ideja. Lenjin je tvrdio da će socijalistički internacionalizam zavladati cijelim čovječanstvom – „ko bješe ništa, biće sve”. Propast boljševičke intervencije u Njemačkoj, prvo 1918., kada su ubijeni Karl Libneht i Roza Luksemburg, a zatim i 1923., pokazao je da, ipak, neće ići sve tako jednostavno, da se ljudska istorija ne povinuje determinističkim zakonima.

Međutim, i na stopedesetogodišnjicu Marksovog rođenja, u maju 1968. godine, još se njegovo ime orilo glasno i moćno širom svijeta, a posebno u velikim gradovima Evrope i Latinske Amerike, sada u nerazdvojnom društvu sa novim radničko-studentskim herojima Maom i Markuzeom. Kapitalistički sistem je izgledao na korak od urušavanja. Vladajuće klase Zapada tražile su spas u konvergenciji sa konzervativnom sovjetskom partijskom elitom. Leonid Brežnjev i njegov šef KGB-a Juri Andropov odbili su da pomognu globalni studentski bunt. Blokovski status kvo je odgovarao njihovim novim poslovnim dogovorima sa Zapadom u vezi prodaje sovjetske nafte i prirodnog gasa. Komunistička nomenklatura se tajno bogatila, a kasnije je, rušenjem SSSR-a, privatizovala svoja skrivena bogatstva.

Uz svo zaklinjanje vjernosti Marksovim idejama, teško da bi on bio rastužen propašću SSSR-a. Nikad to nije bila onakva socijalistička država kakvu je priželjkivao i o kakvoj je pisao. Za Marksa, nijedan čovjek nije slobodan dok svi nisu slobodni – „slobodan razvoj pojedinca je uslov slobodnog razvoja zajednice”. U suštini, sovjetski marksizam je bio samo politička forma koja je prikrivala projekat „crvene (evroazijske) imperije”. Zbog toga se Staljin tako lako odrekao Kominterne, a to je bila njegova velika greška. Socijalizam nije moguće graditi u jednoj državi, ma kako moćna ona bila.

U tom smislu se Marks pokazao kao bolji politički strateg od Staljina. Globalnu snagu nepravde i nejednakosti tj. snagu buržoazije moguće je pobijediti samo isto takvom globalnom, ali suprostavljenom snagom, snagom koja posvećena emancipaciji umjesto eksploataciji. Takvu snagu, po Marksu, je predstavljala, i predstavlja, radnička klasa tj. proletarijat.

Marks je tvrdio da je nacionalizam, za proletarijat, gubitnička strategija jer se stvarna moć ne nalazi u pojedinačnom državnom aparatu, nego u mreži multinacionalnih korporacija i banaka tj. transnacionalnog kapitala. Kapital ruši i postavlja nacionalne vlade. Vol strit je moćniji od vašingtonskog establišmenta. Političari su samo marionete krupnog transnacionalnog biznisa.

Upravo zbog toga će talas političkog populizma koji je zahvatio savremene demokratske režime i svojim neutemeljenim obećanjima o ekonomskom prosperitetu i boljem životu zaveo veliki broj pripadnika proletarijata ubrzo rezultirati velikim i tragičnim razočarenjima. S obzirom da će se globalna kriza sve više produbljavati, a siromaštvo i beznađe širiti, proletarijat će postepeno shvatati da je prevaren. Stoga populistički demagozi spremaju nove ratove kako bi nacionalne proletarijate držali u strahu i u mobilizovanoj mržnji protiv imaginarnih neprijatelja. Kapitalističke vrhuške hoće da spriječe ujedinjavanje onih koji zaista nemaju ništa da izgube „osim svojih lanaca”. A, kao što Marks i Engels pišu u Komunističkom manifestu, imaju „svijet da dobiju”.

To znači da su Marksova predviđanja i zaključci još uvijek relevantni. Situacija u kojoj se ogromni resursi koje je proizveo ljudski rad drže zatočenim u obliku kapitala od strane izuzetno malog broja ljudi je dugoročno neodrživa. Jedino je pitanje hoće li njihova neminovna socijalizacija biti dogovorna ili nasilna.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

Globalni dogovor?

Objavljeno prije

na

Racionalna analiza globalnih kretanja ustupa mjesto intuiciji jer se vektori razvoja situacije umnožavaju i komplikuju. Naše sjutra može biti radikalno drugačije od našeg danas. To je opasno, ali, u isto vrijeme, i obećavajuće. Draž nepoznatog je da se u mraku može nalaziti i provalija i ćup pun zlatnika, a često i jedno i drugo. Kako za koga, naravno

 

Očigledna je činjenica da je stepen nepredvidljivosti u globalnoj politici dramatično porastao u posljednjih nekoliko godina.Analitičari sve više moraju razmišljati kao pjesnici da bi uhvatili smisao dešavanja. Racionalna analiza ustupa mjesto intuiciji jer se vektori razvoja situacije umnožavaju i komplikuju. Naše sjutra može biti radikalno drugačije od našeg danas. To je opasno, ali, u isto vrijeme, i obećavajuće. Draž nepoznatog je da se u mraku može nalaziti i provalija i ćup pun zlatnika, a često i jedno i drugo. Kako za koga, naravno.

Nije teško formulisati glavni razlog ovakvog stanja. Strukture, organizacije, norme i pravila koje su, u ključu neoliberalne ekonomije,uspostavile zapadne elite poslije propasti sovjetskog bloka se urušavaju pred našim očima. Zvanični neoliberalni diskurs koji se trideset godina hranio arogancijom i licemjerjem, a produkovao mješavinu polu-istina i laži, je izgubio svoju efikasnost. Niko mu više ne vjeruje. Ni  njegovi glasnogovornici.

Politiku je zamijenio sve manje i manje smisleni spektakl ili, još infantilnije, karitakuralni crtani film, ali je jasno da to ne može dugo da traje. Scenski elementi se rune i lome, glumci-spikeri su istrošeni i tromi, a publika kipti od nezadovoljstva. Postoji bojazan da će neko podmetnuti požar u tom prepunom teatru. Zbilja, u sličnim, ranijim istorijskim epohama problem sistemske nestabilnosti se rješavao velikim ratom. Pobjednici bi zatim uspostavili novi sistem vrijednosti.

Posjedovanje atomskog oružja u suprostavljenim taborima, po mom mišljenju, mogućnost velikog rata (barem za dogledni period) stavlja u drugi plan. To ne znači naravno da neće biti mnoštva perifernih ratova, kao i hibridnih, informacionih i ekonomskih operacija i mjera usmjerenih na promjenu nepodobnih režima. Samo što će sada, za razliku od prethodnog perioda, režime mijenjati (ili braniti) javni i tajni vojni i obavještajni operativci i Rusije i Kine, a ne samo SAD i Evropske unije.

Priručnici specijalnih operacija Hladnog rata u drugoj polovini 20. vijeka će opet postati relevantni – primjeri Bolivije, Čilea, Angole, Mozambika, Vijetnama, Kambodže. Špijunski romani Grahama Grina, Džona Le Karea, Julijana Semjonova i mnogih drugih koji su kupili prašinu po bibliotekama će opet naći put do čitaoca. I studenti će biti zainteresovaniji za datu tematiku, čemu već svjedoči popularnost mog predmeta na Univerzitetu San Franciska.

Uostalom, ne bi me čudilo da uskoro budemo svjedoci ponovljene kubanske krize. I to ne kao farse (u stilu Marksove tvrdnje) nego kao ozbiljne ideološke konfrontacije. Američkom predsjedniku Donaldu Trampu je izgleda socijalizam jedan od najvećih bauka. Sa druge strane, Komunistička partija Kine nema namjeru da ukida svoj totalni politički monopol. Teško je znati da li su se  još  rodili kineski Gorbačov i Jeljcin.

Pragmatičan pristup postojećem stanju stvari je insistiranje na sveobuhvatnom dogovoru velikih sila oko novog globalnog poretka. Moguće je da je naredni sastanak G-20 u Japanu krajem juna pravo vrijeme i mjesto za početak jednog takvog procesa.

Naravno, mnogo toga još ostaje da se konceptualizuje i utvrdi. Koje će biti tačke oslonca i faktori stabilnosti? Kako će se crtati sfere uticaja? Koji će biti dugoročni ciljevi i prioriteti? Kako i kojim sredstvima će se rješavati ogromni problemi siromaštva, terorizma, zaraznih bolesti, migracija, digitalnih i genetskih tehnologija, zagađenja životne sredine? Svima je valjda jasno da je nacionalni okvir manjkav da riješi bilo koji od ovih problema.

Stara poslovica kaže da se „pred zoru mrzne.“ Jedan od tih ledenih udara mogućoj dogovornoj stabilizaciji globalnih prilika mogu biti rezultati majskih izbora za Evropski parlament, posebno ako se znatno uveća broj poslanika desno-populističkog bloka. U tom slučaju će i sama Evropa, umjesto dio rješenja, postati dio problema. I to njen centar više nego njena periferija. Tragično je da evropska politička elita nije izvukla nikakvu pouku iz raspada Jugoslavije.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Književnost tajnog rata

Objavljeno prije

na

Ni američki pisci-obavještajci nisu uspjeli da ugroze primat Britanaca, koji su izmislili književni žanr špijunskog romana. Teško da će na primjer zarada prošlogodišnjeg špijunskog hit filma Crveni vrabac prevazići zaradu novog, dvadesetpetog po redu, filma o Džejmsu Bondu koji je u procesu snimanja

 

Uz demokratiju i kapitalizam, Englezi su izmislili i književni žanr špijunskog romana. Smatra se da je ovaj žanr nastao krajem 19. vijeka u vrijeme kada se Velika Britanija našla pod geopolitičkim pritiskom evropskih kontinentalnih sila – Francuske, Njemačke i Rusije – i kada je britanska elita shvatila da mora konsolidovati borbeno-patriotski duh kod građana u pripremi za buduće ratne sukobe. Stoga su „loši momci“ prvih špijunskih romana bili subverzivni inostrani agenti ubačeni na britansko tlo da siju strah i nemir, a „dobri momci“ britanski džentlmeni-intelektualci koji bi zagarantovano, poput heroja iz bajki, osujetili sve perfidne planove i spasili voljenu državu iz kandži geopolitičkog ropstva.

O ofanzivnim dejstvima britanskih obavještajaca počelo se pisati mnogo kasnije jer je po viktorijanskim moralnim normativima džentlmenima bilo ispod časti da se bave špijunažom ili, nedajbože, da čitaju tuđa pisma. Međutim, ostaje činjenica da su mnogi od pisaca kontraobavještajnih špijunskih romana itekako imali obavještajnog iskustva sa terena. Tako je na primjer Vilijam Le Kju, jedan od najtiražnijih pisaca ovog žanra, još 1907. godine objavio vrlo zanimljiv izvještaj o putovanju kroz balkanske države, uključujući i Crnu Goru. Le Kju opisuje susret sa kraljem (tada još uvijek knjazom) Nikolom na Cetinju („gradu na nebu“) u kojem kralj Nikola izražava svoje divljenje Britanijom i opisuje je kao „jedinstveno najboljeg prijatelja.“ Naravno, to je upravo ono što je željela da čuje britanska publika. Ništa ne jača odanost i ljubav prema sopstvenoj državi nego uvjerenje da čak i lideri drugih država obožavaju njene postupke i dostignuća. Le Kjuova balkanska misija se, dakle, višestruko isplatila.

Poslije Drugog svjetskog rata, (još) jedan britanski pisac-obavještajac Ian Fleming osmišljava ličnost koja će postati globalni simbol moći britanske špijunaže, Džejmsa Bonda. Flemingove knjige i filmovi bazirani na njima koji se još uvijek snimaju – svi se sjećamo Casino Royala iz 2006. godine gdje se radnja tobože odvija u hotelu „Splendid“ – dominiraju svjetskim tržištem. Koliko god da je bila snažna propagandna mašinerija Sovjetskog Saveza i nadarenost sovjetskih pisaca, rat na polju ovog književnog žanra je bio izgubljen. Najveći uspjeh sovjetskog špijunskog romana i filma je protagonist romana Julijana Semjonova, Maks Oto fon Štirlic, ruski obavještajac infiltriran u Gestapo, koji je, iako još uvijek vrlo popularan u Rusiji i vrhu ruske vlasti, ostao potpuno nepoznat u ostalim djelovima svijeta. Sovjeti su čak sponzorisali bugarskog pisca Andreja Guljaškog da stvori ekvivalent Bonda sovjetskog bloka. Međutim, ko danas uopšte zna za Avakuma Zahova, iako on, na kraju jednog romana, gura Bonda u provaliju i sigurnu smrt?

Ni američki pisci-obavještajci nisu uspjeli da ugroze književni primat Britanaca. Teško da će na primjer zarada prošlogodišnjeg špijunskog hit filma Crveni vrabac prevazići zaradu novog, dvadesetpetog po redu, filma o Džejmsu Bondu koji je u procesu snimanja. Crveni vrabac je baziran na istoimenoj prvoj knjizi trilogije Džejsona Metjuza, obavještajca koji je preko trideset godina radio za CIA. Metjuzova knjiga, međutim, obiluje stereotipima o Rusiji. Neće biti da se u Rusiji baš ništa nije promijenilo od doba Staljina! Zabrinjava činjenica da je ovakvo karikaturalno viđenje Rusije po svoj prilici većinsko u američkoj obavještajnoj zajednici.

Zbog toga ne treba da čudi ogroman broj penzionisanih obavještajaca koji su danima i noćima sa malih i velikih ekrana američkih televizijskih stanica ubjeđivali javnost da je američki predsjednik Donald Tramp ruski agent. Sada kada je dvogodišnja istraga specijalnog tužioca Roberta Malera, koja je koštala poreske obveznike (uključujući i mene) desetine miliona dolara, pronašla da za tako nešto nema dokaza, pitanje je da li će smoći snage da javno priznaju grešku ili će se praviti kao da se ništa nije desilo.

Niko ne spori da je uzbudljivo svijet posmatrati kroz prizmu špijunskog romana. Nije, međutim, dobro kada fikcija potpuno zamagli realnost. Budućnost planete može biti dovedena u pitanje.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Dubinski falsifikat

Objavljeno prije

na

Zatvorena i nedemokratska, dubinska država je vrlo opasna. Njeni eksponenti siju strah gdje god se u državnoj hijerarhiji nalazili, a na funkcijama su  najčešće  u vojsci, policiji, i obavještajnim službama. Razvoj digitalnih tehnologija pogoduje  nekažnjivosti djelovanja dubinske države. Gardijan je  tu  tehnologiju nazvao ,,mjestom gdje istina ide da umre”. Kritički pristup realnosti je  jedini spas

 

Već duže vrijeme u međunarodnoj političkoj i naučnoj javnosti je prisutan termin „dubinska država“ (deep state). Često preveden i kao „duboka država“ (po mom mišljenju, neadekvatno), tipično se definiše kao ,,država u državi“ tj. dio državnog aparata koji sprovodi politiku svojih sopstvenih interesa mimo ustavnih, zakonodavnih i drugih regulatornih okvira podložnih demokratskoj praksi i kontroli. U svojoj biti zatvorena i nedemokratska, dubinska država je vrlo opasna. Njeni eksponenti siju strah gdje god se u državnoj hijerarhiji nalazili, mada su funkcije koje obavljaju najčešće u vojsci, policiji, i obavještajnim službama.

Dubinska država svojim protivnicima razara političku i moralnu reputaciju, oduzima imovinu i živote, ne ostavljajući im nikakvu mogućnost za organizovani otpor. Ko se otvoreno suprotstavi dubinskoj državi, može mu se preko noći (ili dana) izgubiti svaki trag. Često se dešava da čak i lideri izabrani većinskom voljom da sprovedu neophodne političke i ekonomske promjene koje su u javnom interesu postaju žrtve mahinacija dubinske države. Mnogi vjeruju na primjer da američka dubinska država, oličena u saradnji između djelova američke obavještajne zajednice sa mafijom i kubanskim emigrantskim krugovima, stoji iza ubistava predsjednika Džona F. Kenedija 1963. godine i njegovog brata Roberta 1968. godine. Isto tako je moguće da sovjetska dubinska država stoji iza uspješnog puča protiv Hruščova 1964. godine i neuspješnog protiv Gorbačova 1991. godine. O jugoslovenskoj dubinskoj državi je, između ostalih, u svojim sjećanjima govorila  i Jovanka Broz.

Upotreba koncepta dubinske države u masovnim medijima dramatično je porasla nakon izbora Donalda Trampa za američkog predsjednika. Budući da je Trampova pobjeda bila neočekivana za veliki dio američkog političkog establišmenta i da je uzdrmala politički status kvo, ne iznenađuje to što je Tramp najčešće predstavljen kao protivnik dubinske države koji lako može postati njena žrtva. I, zbilja, dovoljno je čak i površno pogledati nedavno objavljenu knjigu bivšeg šefa CIA i NSA, generala Majkla Hejdena, memoare bivšeg nominalnog šefa američke obavještajne zajednice, generala Džejmsa Klapera, kao i medijske nastupe još jednog bivšeg šefa CIA, Džona Brenana, da bi se uvidio stepen snažnog animoziteta koji ispoljavaju prema Trampu. Može se pretpostaviti da nije mali broj njihovih političkih istomišljenika u obavještajnim i vojnim krugovima koji su, na dati signal, spremni da istupe protiv Trampa. Njihova podrivna djelatnost bi se jasno mogla okarakterizovati kao artikulacija interesa dubinske države s obzirom da je, po Ustavu, Tramp njihov vrhovni komandant.

Razvoj digitalnih tehnologija pogoduje atmosferi nekažnjivosti djelovanja dubinske države. U tom pogledu, najviše zabrinjava dokazani uticaj na javno mnjenje lažnih vijesti i falsifikata. Naravno, upotreba falsifikata da bi se stekla prednost u ratu ili miru nije ništa novo. Homer je na primjer prije više od dvije i po hiljade godine opisao mehanizam trojanskog konja. Međutim, najnovija vrsta falsifikata je toliko uznemirujuća da je, po analogiji sa jezivim funkcionisanjem dubinske države, nazvana dubinski falsifikat.

Radi se o tome da postoje kompjuterski programi koji mogu generisati lažni, ali vrlo ubjedljivi video snimak osobe koja kaže ili radi nešto što se u realnosti nije desilo. Da bi ukazao na ovakvu mogućnost manipulacije, režiser Džordan Pil je nedavno napravio video u kojem Barak Obama koristi vulgarnu riječ da opiše Trampa. Zbilja, bez upozorenja, teško je primijetiti da je ovaj video totalni falsifikat. Nije teško pomisliti što se može desiti na primjer u žaru predizborne kampanje, ako sličan (vulgarni ili rasistički) dubinski falsifikat o nekoj političkoj ličnosti procuri u javnost. Dok se dokaže da je snimak lažan, i izbori, a i mnogo više od toga, mogu biti izgubljeni.

U isto vrijeme, oni koji su zaista snimljeni u nekoj kriminalnoj radnji će sada još češće odbijati da prihvate odgovornost, pozivajući se na tehnologiju dubinskih falsifikata. Ne čudi stoga što je britanski list Gardijan nazvao ovu tehnologiju “mjestom gdje istina ide da umre.” Kritički pristup realnosti ostaje naš jedini spas.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo