Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Milo je zakon

Objavljeno prije

na

Vlada je prošle nedjelje utvrdila Predlog zakona o Predsjedniku kojim se, kako je saopšteno, „prvi put uređuje institucija Predsjednika” te njegova prava za vrijeme i po prestanku funkcije. Obaveze predsjednika nijesu pominjane.

Od ministarke javne uprave Suzane Pribilović saznali smo da će, nakon što predloženi zakon bude usvojen, zvaničnici po prestanku mandata, uz 70 odsto predsjedničke plate, imati pravo i na počasno zvanje „bivši predsjednik Crne Gore”. Ali i to da Vlada, za sada, ne zna koliko će primjena novog zakona čije usvajanje predlažu parlamentu koštati poreske obveznike.

Javnosti je još nepoznat i sadržaj predloženog zakona. Mimo običaja, nakon sjednice Vlade, izostalo je objavljivanje teksta usvojenog predloga. On će, prema obavještenju sa zvanične internet stranice Vlade, biti objavljen nakon „verifikacije”. Pođemo li od toga da verifikacija znači provjeru, odnosno, utvrđivanje tačnog stanja (sadržaja) dalo bi se zaključiti da u Vladi možda i nijesu sigurni šta su to usvojili. Ukoliko se provjera ne obavlja na nekom drugom, važnijem mjestu. Onom sa koga je predloženi zakon i stigao pred predstavnike izvršne vlasti.

Iznenada. U ne tako davno usvojenom planu aktivnosti Vlade Duška Markovića za ovu godinu nema pomenutog propisa. Kao što nema ni zakona o Vladi i Skupštini, koji bi pravno uredili način rada izvršne i zakonodavne vlasti. Zato Vlada svoj rad organizuje uredbama koje mijenja po potrebi i nahođenju. Ni tokom kampanje uoči predsjedničkih izbora niko od ministara, svakodnevno prisutnih na Đukanovićevim promocijama, nije pominjao zakon o Predsjedniku.

Vlada se tog zakona dosjetila petnaestak dana nakon što je Đukanović osvojio predsjednički mandat. Pošto zakon, prema ministarkinom opisu, donosi nova prava za novog predsjednika – na više saradnika/savjetnika, više novca i, naslućuje se više nadležnosti – njegovo usvajanje, jeste način da Đukanović od sopstvene partije „naplati” izlazak iz komforne zone moći bez obaveza. Da ne bude da se uzalud mučio u svom trećem povratku na državne funkcije, on se odlučio da sebi proširi nadležnosti ali i krug saradnika koje će moći da okupi o državnom trošku. Da ih daruje zvaničnom titulom člana predsjedničkog kabineta. A možda i još nekim prinadležnostima.

Ono, ništa nije smetalo odlazećem predsjedniku da, u tri svoja mandata, radi sve što je prethodno usaglasio sa partijskim šefom – Milom Đukanovićem. Dovoljno je sjetiti se kako je Filip Vujanović, suprotno ustavnim ovlašćenjima, potpisao Sporazum o statusu američkih snaga sigurnosti, kojim se Crna Gora obavezala da američke vojnike neće izručivati Međunarodnom sudu u slučaju da budu optuženi za genocid, ratne ili zločine protiv čovječnosti. I kako su sve institucije ćuteći prešle preko tog postupka.

Kada već pominjemo odlazećeg Vujanovića, ima onih koji su predlog novog zakona pravdali potrebom da se pravno uredi njegov status pošto postaje „prvi bivši” predsjednik Crne Gore. Čiji autoritet nikako nije u srazmjeri sa vremenom provedenim u vrhovima vlasti. Dok Vlada ne obznani sadržaj prijedloga nećemo znati da li će Vujanović, u postpredsjedničkim danima, uz 70 odsto predsjedničke plate i prava da prisustvuje državnim svečanostima, imati i druge benefite. Poput, službenih prostorija, obezbjeđenja, vozila i vozača…

Važnije je, u svakom slučaju, novi zakon posmatrati u kontekstu pripreme dolazećeg predsjednika Đukanovića da ozvaniči vlast. Nekima nije strana ideja da bi zakon o predsjedniku mogao biti i prvi nagovještaj ostvarenja koncepta „mala zemlja – veliki vođa”. Nešto slično, prije desetak godina, predlagao je Veselin Vukotić politički mentor, ekonomski savjetnik i saradnik (Savjet za privatizaciju, masovna vaučerska privatizacija) a danas i poslovni partner predsjednika–povratnika. Model „mikro vlada za mikro državu” tada nije naišao na odobravanje ni domaćih ni stranih stručnjaka, ali vremena se mijenjanju. Putin, Orban, Vučić i Tramp, već su probili led za ideju o vladavini dominantnog predsjednika koji „guta” vlastitu vladu preuzimajući od nje poslove koji donose moć, popularnost i novac. Dok „preskače” ono što je naporno, nepopularno i dosadno.

Kao stvoreno za Đukanovića. Sve po zakonu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Dar

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vučiću su Rezoluciju o Jasenovcu darovali – PES i Demokrate. Mandićeva i Kneževićeva koalicija i SNP su asistirali

 

 

Očiglednost zna biti varljiva. Mnogi su povodom usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu, kao glavne označili najglasnije: Andriju Mandića i Milana Kneževića. Nije tako. Vučiću su tu Rezoluciju darovali PES i Demokrate. Mandićeva i Kneževićeva koalicija i SNP su asistirali. Nisu slučajno isprednjačili lideri ZBCG. Aleksandar Vučić se dragovoljno odrekao zasluga s očiglednom naumom da Srbiju oslobodi tereta te odluke. Milojko Spajić i Aleksa Bečić su se sustezali da stanu iza svog djela.

Slavu predvodnika Mandić i Knežević su ponijeli nezasluženo. PES i Demokrate udruženo imaju znatno više poslanika nego ZBCG. Da su htjeli drugačiju odluku od ove koja je izglasana, premijer i njegov potpredsjednik mogli su dobiti podršku gotovo kompletne vlade. Uobičajene su tvrdnje kako bi premijer, da se nije povinovao zahtjevu ZBCG, izgubio većinu u parlamentu i ostao bez vlasti. Netačno. Spajiću je na raspolaganju bio državnički i evropski odgovor na tu situaciju: poziv svim parlamentarnim strankama da se formira koncentraciona vlada koja bi poslije IBAR-a nastavila ubrzano ka EU. Ko bi odbio da uđe u tu vladu – bez njega bi se moglo.

Naravno, da Rezolucija nije izglasana ustali bi svjetovni i crkveni branitelji srpstva da žigošu Brankoviće. Ali, da su premijer i potpredsjednik vlade htjeli da se sada ne glasa za nju, podržalo bi ih više od dvije trećine poslanika. Ako vlast, sa tako ogromnom podrškom parlamenta, nije u stanju da se odupre pritisku ili zovu vučićevskih sirena, možemo zamisliti kako bi odluke donosila, i kakve će donositi, pod većim temperaturama. Ovo je jedna od važnijih poruka drame o Rezoluciji o Jasenovcu.

Ta Rezolucija donijeta baš sada i baš u Crnoj Gori, potrebna je samo Vučiću. To je ispričnica za glas za Srebrenicu u UN. Davno su donesene Rezolucije o zločinačkoj prirodi NDH i njenim genocidnim zločinima u Jasenovcu i izvan njega. Ovjerene krvlju najboljih. Onom porukom Druge dalmatinske na Sutjesci svom komandantu: “… izgubili smo 2/3 boraca, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu”. Rezolucije pjesmom opjevane. Goranovom. Nazorovom. Skenderovom. Rezolucije, buktinje. Sisački narodnoslobodilački partizanski odred, 22. juna 1941. Ustanak – 27. jul 1941. Oba zasijedanja AVNOJ-a i sva tri ratna zasijedanja ZAVNOH –a održana su na slobodnoj partizanskoj teritoriji, u okviru granica Pavelićeve nacističke tvorevine. NDH je poražena. Mnoge ustaške glavešine i koljače je stigla kazna. Ustavom Hrvatske je određeno da se država temelji na antifašističkim tekovinama. Jasenovac se zvanično obilježava.

Ginula je crnogorska mladost – od Triglava do Đevđelije. Borci IV proleterske crnogorske udarne brigade: “Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera”. Naša Rezolucija.

Službena Crna Gora je devedestih izabrala sunovrat. Služenje Miloševiću. Zapao je najprljaviji zadatak: napad na bespomoćni Dubrovnik. Njen možda najdublji istorijski pad. Oko nas hode nekažnjeni zločinci. Smjena vlasti nije donijela promjene prema zločinima. Nakon Rezolucije o Srebrenici u parlamentu su usvojene Rezolucije o genocidu u Veliki i Pivi. Slučajno? Masovni zločini u Podrinju, limskoj dolini, u Sandžaku, preskočeni su. Slučajno? Počinili su ih – četnici. U Srbiji, po novome, antifašisti. U tu selektivnost ugrađeno je beskrajno političko licemjerje i ljudsko bezdušje.

Samo Crna Gora suočena sa zločinima počinjenim u njeno ime, može pomoći sebi i drugima da se suoče sa svojim tamama. Ovako, zaboga, opet slučajno, poslije Rezolucije o Srebrenici u UN, izglasavanje komšijskog genocida neminovno se doživljava kao uvreda. Vučić veli nije – zvao. Vjeruj. I bez naloga znali su šta im je dug.

Izvjesno je da Hrvatska neće blokirati put Crne Gore u EU. Baš to bi Vučiću trebalo. Samo, vrijeme premijera Spajića će se drukčije mjeriti. Imao je ogromnu, nekritičnu, podršku Zapada. Više je neće imati. Crna Gora će biti pod posebnim nadzorom.

Mrakom se opet natapaju zemlje bivše Jugoslavije. Paklenih devedesetih i žrtve su podijeljene. Oteto nam je pravo da svi nevino ubijeni budu naši. I pravo da zločinci i tvorci projekata čija realizacija podrazumijeva zločine ne budu naši. Pogotovu ne oni koji su ubijali u naše ime. Gubimo bitku za vlastitu dušu.

“Naprijed drugovi”. Ante Bakotić. Sekretar Partijske organizacije Logora 3. Ciglana. Jasenovac. Kišovito jutro 22. dan aprila 1945. Osvit slobode. Logoraši su pošli u juriš. U vječnost.

Sjećajmo ih se. Kako dolikuje. Sa stidom. Drukčije nemamo pravo mi koji smo dozvolili da se normalizuju i uzvise ovlaš zakamuflirane ideologije, čiji su znak prepoznavanja masovni zločini. Nek bukte sjene nepokorenih. Barem se imamo pred kim stidjeti.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

IBAR, junaci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Optimisti se nadaju da  bi veselje zbog pozitivnog IBAR –a moglo donijeti potreban zamah, prije nego što  zasučemo rukave. Pesimisti strahuju kako bi naša tek oživljena evropska priča uskoro mogla krenuti stranputicom

 

 

Opet smo  lideri. Ozvaničeno je:  IBAR je stigao u Podgoricu. Srećno, junaci.

Dok ovo pišemo, još nijesu stigli reporterski izvještaji sa sinoćnjih proslava. Nije objavljen ni dnevni red za sjednicu Skupštine Crne Gore koju je za sjutra (petak) zakazao predsjednik parlamenta Andrija Mandić. Optimisti se nadaju da  bi veselje moglo donijeti potreban zamah, prije nego što  zasučemo rukave. Pesimisti strahuju kako bi naša tek oživljena evropska priča brzo  mogla krenuti stranputicom.

Poluglasne najave iz parlamenta navode na pomisao da bi se u Skupštini Crne Gore, na Vidovdan, ili u dogledno vrijeme, moglo glasati o rezoluciji o osudi genocida u Jasenovcu. Time bi zakonodavna vlast, iz sve ostale reperkusije tog postupka, mogla krenuti u proces preuzimanja ingerencija pravosuđa. Sa naumom da donosi međunarodne presude. Kao uvod u najavljeno stavljane na dnevni red paketa tzv. identitetskih pitanja koja za cilj imaju formalnu i suštinsku promjenu karaktera Crne Gore kao građanske države.

Koliko god da je IBAR važan, nije dovoljno veliki da sakrije kako izvršna, zakonodavna i sudska vlast već neko vrijeme kohabitiraju na neobičan način.

Zoran Brđanin je stari/novi direktor Uprave policije. Po treći put. Jednom je izabran na konkursu. Dvije vlade su ga u tri navrata smjenjivale. Svaki put nezakonito. Prethodna vlada Dritana Abazovića jednu od tih presuda je zaobišla novom odlukom o razrješenju. Onda se u operaciju Brđanin uključio i parlamentarni odbor za bezbjednost i odbranu. I oni, po mišljenju suda, nezakonito. Uostalom, već su postojale sudske presude iz kojih se dalo naslutiti da će se Brđanin još jednom vratiti na čelo UP. Do daljnjeg.

Upravni sud je poništio i Vladinu odluku o smjeni zastupnice Crne Gore pred sudom za ljudska prava u Strazburu Valentine Pavličić. „Sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi razloge i pravni osnov za prestanak mandata tužilje”, konstatuje se u presudi iz koje proizilazi da je Pavličić i dalje naša zastupnica pred sudom u Strazburu.

Pošto je Vlada, u međuvremenu, na isto mjesto imenovala sutkinju Katarinu Peković sada, formalno, pred Sudom za ljudska prava imamo dvije zastupnice. Neko bi još mogao pomisliti kako je vlastima na srcu poštovanje ljudskih prava. Realnija je ipak pretpostavka da je Spajićev kabinet demonstrirao koliko je većinski nezainteresovan ili nesposoban da odlučuje u skladu sa propisima.

Samo da izlaz iz lavirinta ne potraže slijedeći politiku generalnog direktora i Savjeta RTCG. Iako postoje dvije-tri pravosnažne presude koje kažu da Boris Raonić ne može biti na mjestu na kome je, u medijskom javnom servisu na njih se ne obaziru. Nego su, uz pomoć prijatelja iz Vlade (čitaj premijera) u paket IBAR zakona ubacili par amandmana koji bi im mogli riješiti postojeći problem. Po novom, Raonić ispunjava uslove za generalnog direktora RTCG. Članovi Savjeta više nijesu visoki javni funkcioneri, pa se ni njihovim, moguće nezakontim, odlukama više ne bavi SDT nego Osnovno tužilaštvo.

Zato je i krivična prijava protiv čelnika RTCG iz SDT-a, nakon skoro jednogodišnje istrage, proslijeđena Osnovnom tužilaštvu. Gdje bi cio postupak mogao krenuti iz početka. I trajati ko zna koliko.

Političari trenutno imaju prečih briga od (ne)poštovanja sudskih presuda. Opstanak  aktuelne većine i Vlade je upitan, nakon dobijanja IBAR-a. Preispitivanje međusobnih odnosa  proljetos su najavile Demokrate, Kneževićeva NDP je suspendovala podršku Vladi  do ispunjenja uslova iz svog ultimatuma (počev od Jasenovca a završno sa dvojnim državljanstvom), Mandić se svojski trudi da rad parlamenta privatizuje i potčini interesima grupacije kojoj pripada. Više nije problem samo to što u Skupštini prima i ispraća privatne goste, ne poštujući ni osnove protokola. Sada samostalno zakazuje i otkazuje sjednice,  određuje i mijenja dnevni red, izvrće odluke kolegijuma. Ali, ako je mogao nekažnjeno falsifikovati održavanje sjednice i glasanje poslanika, zašto ne bi mogao i to.

Lokalna vlast u Podgorici se ljulja. Ne nazire se većina nakon izbora u Budvi i Andrijevici. Zapelo je i sa nastavkom saradnje unutar većine u Beranama. Završetak izbornog procesa u Šavniku više se  ne pominje. Ni program Evropa sad 2. Ali ni  paf-paf  projekti izgradnje novih saobraćajnica. Preče je, biće, dvojno državljanstvo.

Bitka za IBAR  je završena, dolazi vrijeme kada će neko morati da prevrne kamen pod koji su vlasti duže od pola godine gurale ozbiljne probleme. Njihove i naše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ne gazi oranje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije sve ovo čemu iz sedmice u sedmicu svjedočimo ni smiješno ni naivno.  Sloboda, demokratija i tolerancija su usjevi koje valja neprekidno obnavljati i njegovati. Da ih ne savlada korov fašizacije. Bar to iskustvo imamo

 

Parlament je, bez rasprave, još jednom usvojio dva IBAR zakona koja im je predsjednik države nedavno vratio na ponovno izjašnjavanje. A imalo se o čemu razgovarati. Poslanici su, umjesto spornim paragrafima, iskorisitili priliku da se pozabave još jednom šovinističkom bravurom njihovog kolege i predsjednika opštine Nikšić Marka Kovačevića.

Kovačević je, čuli smo od predsjednika Skupštine i njegovog partijskog šefa, najtalentovaniji političar svoje generacije. A njegova izjava je (i ovog puta) „izvučena iz konteksta“. Iz perspektive onoga što, prema anketama i glasanju, želi većina građana ove zemlje, što političari javno obećavaju i što je, konačno, propisano zakonima i Ustavom, dalo bi se zaključiti da je iz konteksta izvučen Marko Kovačević a ne njegove izjave. Makar ako je taj kontekst građanska, evropska, antifašistička Crna Gora. Država slobodnih, ravnopravnih i odgovornih/razumnih građana.

Premijer je demonstrirao stečenu posvećenost japanskim manirima. Kao domaćin, zakasnio je na sastanak sa predsjednikom Bugarske, pa je delegacija koju je predvodio Rumen Radev otišla, nakon nekoliko minuta uzaludnog čekanja. Neobičan primjer tradicionalnog gostoprimstva. I znakovita poruka EU partnerima.

Ponuđeno objašnjenje („prethodni sastanak se odužio tri minuta“) dodatno je pokazalo da Milojko Spajić u potpunosti ne shvata prirodu posla koji mu je povjeren. Očito je i da u premijerovom  okruženju nedostaju profesionalci koji bi mu skrenuli pažnju kako je dužan da se ponaša u skladu sa domaćim  međunarodnim procedurama i dobrim običajima. Niko nema pravo na tuđe vrijeme.

Medijski servis priuštio je  javnosti „ekskluzivu“ po svojoj mjeri: zatvorski intervju sa Duškom Kneževićem, tajkunom protiv koga je podignuto više optužnica, a čije dvije banke (u stečaju) državi i povjeriocima duguju više od 100 miliona eura. Da li mu je žao što je zaposlenima ostao dužan više plata i godine neuplaćenih doprinosa za penzioni staž? Stidi li se što su deponenti njegovih banaka ostali bez novca koji je on, dijelom, trošio na ličnu promociju i korupciju? Da li ga je sramota vremena kada je, kao Milov bankar, punio svoje i džepove čelnika tadašnjih vlasti,  sve na štetu građana Crne Gore? Ima li sada sličnih ponuda?

Ništa od toga. Gledaocima RTCG Knežević je pričao o zatvorskoj rutini. Autobiografiji koju piše i po kojoj će se, navodno, snimati film. Prisjećao se dana provedenih u Londonu, dok je bio u bjekstvu, i objašnjavao kako ga „dosta nervira“ priprema za predstojeća suđenja. Dirljiva, romansirana  profil priča.

Od najavljenih dokaza protiv bivših partnera iz vlasti još ništa. „Rekao sam da, dok sam u spuškom pritvoru, ne žalim da dajem nikakve izjave i ne želim da objašnjavam niti da dajem dokaze u drugim predmetima, jer smatram da sam prevaren na način na koji sam zatvoren u Crnoj Gori, i da se tužilaštvo i Viši sud nijesu korektno odnijeli prema meni.” Hvala javnom servisu na ovako kvalitetnom i podrobnom informisanju. Pink i Informer pucaju od zavisti.

Duško Marković formira novu partiju. Stranku evropskog progresa. Nakon trideset godina aktivnog učešća u vlasti tokom kojih je prošao put od Generalnog sekretara vlade, direktora ANB, ministra, potpredsjednika vlade do premijera, nekadašnji potpredsjednik DPS odlučio je da ponudi –  alternativu. Koja bi, makar po najavljenom imenu, morala biti u koliziji sa principima i metodama vlasti čiji je bio jedan od stubova i znakova prepoznavanja. Sad, neka neko kaže kako odlazak u opoziciju ne može biti stimulativan.

Ovakva stvarnost garantuje – neizvjesnu budućnost. Skicu jednog od mogućih modela sjutrašnjice ponudio je koloritni  sljedbenik iz ešalona samozvanih pomiritelja koje predvode Mandić i Kovačević. “Vama smeta to što sam ja Srbin, što volim Rusiju, što se ne odričem toga”, odgovorio je Vladislav Dajković  funkcioner podgoričkih vlasti u razgovoru o novostečenoj a neprijavljenoj imovini. Na opasku zatečenog novinara da je i on Srbin, nedavno došao iz Beograda, uslijedila je presuda.  “Vi ste slučajni Srbin. Srbin po rođenju. Slušam vaše stavove i ne mogu čudom da se načudim.”

Nije sve ovo ni smiješno, ni naivno. Ovo su opomene, pozivnice za buđenje.  Sloboda, demokratija i tolerancija su  usjevi koje valja neprekidno sijati i njegovati. Da ih ne savlada korov fašizacije. Bar u tome imamo iskustva.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo