Nekoliko sati uoči Dana pobjede nad fašizmom, ispaljen je prvi ,,antifašistički” metak u Đukanovićevoj Crnoj Gori. Ne slučajno, pravo u novinarku Vijesti, Oliveru Lakić. Ima li ikog više ko ne primjećuje zakonitost – da nakon prijetnji velikog vođe upućenih medijima koje ne kontroliše, uslijedi nasilje. Nakon što je Đukanović Vijesti nazvao fašističkim jer „ne dozvoljavaju njegovom sinu da se bavi biznisom zbog prezimena”, neki heroj sistema pucao je u novinarku Vijesti. Kreiranog po Đukanovićevoj mjeri. Da omogući njegovima da se „bave biznisom” i postanu milioneri od naših para, zbog čega se moraju ućutkivati oni koji odbijaju da to ne vide. Batinama, prijetnjama, etiketama, lošim ekonomskim položajem, i konačno – pucnjima iz mraka. A posao svakog novinara u Crnoj Gori koji drži do integriteta i profesije je da piše o tome kako se zloupotrebljavaju moć i javna sredstva. Samo to je radila Olja. I zato je kažnjena.
No, nije Đukanović medije koje ne kontroliše slučajno nazvao baš fašistima. Vođa se, mora da ste primijetili, već neko vrijeme predstavlja kao „antifašist”, spasilac Crne Gore od retrogradnih snaga. Ceremonijalni antifašizam, već je to precizno definisao profesor Milan Popović. Maska iza koje se krije upravo suprotno. Nacionalizam, država iznad svega, proizvodnja neprijatelja, kršenje ljudskih prava… Podsjeća na nešto?
Ceremonijalni antifašizam je Đukanovićev paravan za diktaturu, zarobljene institucije, progone, torturu, pljačku, sistemsko nasilje nad slobodnom riječi. Sve prošle nerasvijetljene napade na novinare, ali i buduće. To je njegova karta za dugu vladavinu. Na koju igra kako na domaćem, tako i na međunarodnom terenu. On sa svojim navodnim prozapadnim svjetonazorom, naspram nazadnih mračnih snaga. Izbor je, reklo bi se, lak.
Mediji koje ne kontroliše, bio je jasan Vođa kad je posljednji put targetirao Olju i sve kolege koji drže do profesije, ali i ostale kritičare, njegova su prava opozicija: „Centrala opozicionog djelovanja nijesu opozicione partije. Suštinska centrala je medijski centar koji pokušava da napravi određenu predstavu o Crnoj Gori. Govorim prije svega o medijskom koncernu Vijesti”. Dio opozicije Đukanović očito ne vidi kao prijetnju. A i zašto bi kad oni čine sve da od njega naprave „antifašistu”. Tu su da upotpune njegovu predstavu. Da onaj koji je vodio zemlju dok se išlo na Dubrovnik i kad se desio zločin deportacija bosanskih izbjeglica, koji je sa svojom braćom i kumovima oglodao ovu zemlju do koske, liči na miroljupca i reformatora. Na jedinog mogućeg partnera Zapada i Evrope.
Predstava se uvijek posebno odigra pred neki Đukanoviću značajan datum. Pred predsjedničke izbore imali smo poturice, pred predstojeće podgoričke izbore – pršute. Marina Jočić nas je ove sedmice opet obasula svojim nacionalističkim „šalama”, nakon čega je uslijedio ples dva nerazdvojna partnera.
Poslanica Fronta je na Fejsbuku napisala kako ,,cijela Vlada za godinu ne može pojesti nijednu njegušku pršutu”, aludirajući na ministre koji nijesu pravoslavne vjeroispovijesti. Nakon što su je osudili Đukanovićevi mediji, ona je kazala da se šalila i da se izvinjava svima koji se osjećaju uvrijeđenim. U nastavku izvinjenja, postalo je još jasnije da se poslanica nije šalila. Objasnila je kako se Bošnjaci (nekoliko stotina pripadnika Bošnjačke stranke) doseljavaju u Podgoricu i zauzimaju pozicije u Vladi, te da se taj „nacionalni inženjering” ne dopada ni nekim glasačima DPS-a. Sigurno. Jer je to onaj isti DPS čiji je Šef mrzio šahovnicu. Presvučen da bi ostao na vlasti. Dok Front, nastao kao pokušaj da se Đukanoviću oduzme adut podjela, sada nosi kostim nacionalističkog strašila na negovom polju.
Dan je Evrope. Briselski zvaničnici osudili su napad na Oliveru Lakić. Nijesu pominjali partnera Zapada. Đukanović se oglasio i proglasio se – žrtvom. Ko će zaustaviti nasilje? Vrijeme je za jačanje domaćih antifašističkih snaga.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ