Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Trampov metod

Objavljeno prije

na

U jednom javnom istupanju, neposredno nakon što je izabran za predsjednika, Donald Tramp je napravio znakoviti lapsus. Govoreći o SAD-u, umjesto riječi država (country) upotrijebio je riječ firma (company). Iako se odmah ispravio, već tada mi je bilo jasno da Tramp u svom razmišljanju poistovijećuje upravljanje državom sa upravljanjem firmom. Shvatio sam da onaj ko želi da razumije (i predvidi) Trampove buduće političke poteze, mora imati dobar osjećaj za to kako je Tramp vodio svoj biznis.

Mislim da je suština Trampovog modela poslovanja u ovoj opservaciji: Tramp je bio medijski najpoznatiji američki milioner, iako nije bio ni blizu toga da bude najbogatiji. To znači da ključ Trampovog uspjeha nije bio u tome koliko novca ima na bankovnom računu, što, uostalom, ni dan danas niko ne zna s obzirom da je odbio da objavi sve svoje poreske prijave.

Trampov najznačajni poslovni proizvod je bio njegov imidž tj. njegovo ime kao brend. Mnogi preduzimači su gradili nebodere po Njujorku, ali je ipak najprestižnije živjeti u onom koji je izgradio Tramp. U Las Vegasu ima mnogo hotela-kockarnica koje, da bi privukle goste, moraju da rekreiraju čitave gradove, Veneciju, Pariz, Njujork, pa čak i civilizacije, kao što je drevni Rim, a Tramp ima samo svoje ime uklesano zlatnim slovima na vrhu fasade i to je to. Hotel godinama odlično posluje. Kako je to moguće? Kako je Tramp postao takav magnet popularnosti?

Po mom mišljenju, Trampova popularnost se zasniva na tome što je već decenijama svojim ponašanjem doveo do toga da konstantno bude u žiži medija. Provokativno je ulazio u sve političke i biznis kontroverze i kada bi primijetio da gubi, pokušavao je da poremeti ili promijeni pravila igre. Zbunjivao je konkurente i moguće partnere, odvlačio njihovu pažnju, laskao im i prijetio, češće od svega blefirao, sve u cilju da ih psihološki nadvlada i navede da vide njegovu ponudu kao najbolji mogući izlaz iz date situacije. To su glavni principi Trampovog „umijeća pregovaranja”, o kojima je čak objavio i knjigu (koju je, naravno, pisao neko drugi po njegovim usmenim instrukcijama). Svi koji prate Trampov tviter znaju da on često jedva gramatički pravilno sroči i tih nekoliko rečenica. A, inače, njegov vokabular je na nivou složenosti osmog razreda osnovne škole. Međutim, kao što se iz Trampovog primjera da zaključiti, za sudbinu multi-milionskog biznisa, to ne mora da bude toliko bitno.

Druga je priča kako će se Trampov metod upravljanja odraziti ne samo na sudbinu jedne velike svjetske sile, nego i čitavog svijeta. Upravo ovih dana vidimo krupnu dozu primjene Trampovih principa na globalnoj političkoj pozornici. Priznavanje Jerusalima za isključivo izraelski glavni grad, izlazak iz nuklearnog dogovora sa Iranom, trgovinske razmirice sa Evropom i Azijom, igra vruće-hladno u vezi samita sa sjevernokorejskim liderom Kim Džong-Unom. Sve su to žestoki nasrtaji na postojeći globalni status kvo u već poznatom Trampovom stilu. To što za njega očigledno predstavlja regularni modus operandi izgleda kao noćna mora za političke elite drugih država.

Upravo su se oko toga složili na nedavnom ekonomskom samitu u Sankt-Peterburgu, inače formalni geopolitički protivnici, domaćin, ruski predsjednik Vladimir Putin i njegovi gosti,

francuski predsjednik Emanuel Makron i japanski premijer Šinzo Abe. Nije tajna da slično misle i kineski predsjednik Si Đinping i indijski premijer Narendra Modi.

Za sada nije dovoljno jasno na koji način će oni reagovati na Trampovo provokativno ponašanje. Da li će nastojati da se pojedinačno, iza leđa drugih, dogovore sa Trampom ili će se svi zajedno organizovati protiv njega? Tramp naravno računa na ovo prvo, a vjerovatno misli da ni ovo drugo nije previše strašno za SAD. On iz ličnog iskustva zna da se i poslije bankrota firma može uspješno oporaviti. Velika je, međutim, razlika između poslovnog bankrota i nuklearne apokalipse.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

Internacionalizam ili nestanak

Objavljeno prije

na

Velika kriza kapitalizma dramatično pogoršana pandemijom koronavirusa, čini neophodnim povezivanje globalnih ljevičarskih snaga. Borba za viziju svijeta poslije kapitalizma mora se voditi na svim frontovima. U tom duhu je proteklog vikenda održan prvi samit nove globalne ljevičarske inicijative – Progresivne Internacionale

 

Da proleteri nemaju domovinu, te da je njihova domovina cijela planeta tvrdili su u Manifestu komunističke partije Marks i Engels. Kao ljudi od djela, oni su svoje riječi sproveli u život i formirali prvu ljevičarsku Internacionalu 1864. u Londonu. Sve jači intenzitet ljevičarskog političkog djelovanja i uticaj socijaldemokratskih partija u društvu doveli su do formiranja Druge Internacionale u Parizu 1889. Ubrzo poslije uspjeha boljševičkog prevrata, Lenjin je formirao Treću Internacionalu, poznatiju kao Kominterna, 1919. u Moskvi. Kao izazov Staljinu, Trocki je formirao Četvrtu Internacionalu 1938, a bivši predsjednik Venecuele Ugo Čavez je pokušavao da formira Petu Internacionalu početkom ovog vijeka. Ogromna materijalna i ideološka moć kapitalista uspjela je da osujeti sve ove ljevičarske globalne iskorake.

Međutim, velika kriza kapitalizma kao ekonomskog sistema koja je otpočela 2008, a sada je dramatično pogoršana pandemijom koronavirusa, čini neophodnim ponovno povezivanje svih globalnih ljevičarskih snaga. Borba za viziju svijeta poslije kapitalizma mora se voditi na svim frontovima. U tom duhu je proteklog vikenda (18– 20 septembra) održan prvi samit nove globalne ljevičarske inicijative – Progresivne Internacionale – pod sloganom „internacionalizam ili nestanak.“

Samit se odvijao virtuelno i izlaganja učesnika se mogu naći na internetu. Poznati grčki ekonomista i bivši ministar finansija Janis Varufakis je držao uvodnu riječ. On je predstavio svoju nedavno objavljenu knjigu Drugo sada: Zapisi iz alternativne sadašnjosti u kojoj obrazlaže mogućnost postkapitalističke budućnosti na principima demokratskog socijalizma. Po svom metodološkom pristupu, ova knjiga formalno podsjeća na knjigu mog prijatelja i kolege Milana Popovića Ostaci na kraju vremena. Kao i Popović, Varufakis koristi imaginarne protagoniste koji gledaju na našu sadašnjost iz perspektive bliske budućnosti tj. 2036. Na taj način, Varufakis pokušava da osmisli moguće transformacije globalnog sistema i ukaže kojim putem treba ići da bi se izbjeglo globalno digitalno ropstvo koje nam nameće krupni kapital u savezu sa radikalno desničarskim političkim liderima i pokretima.

Ljevičari sada nemaju samo jednog globalnog oponenta kao prije dvadesetak godina kada je američki ekonomista Pol Krugman pisao o sukobu između „čovjeka Davosa“ (nazvanog po mjestu godišnjeg okupljanja kapitalističke elite) i „čovjeka Sietla“ (nazvanog po alter-globalističkim protestima protiv Svjetske banke i MMF-a održanih u tom gradu 1999). Sada je tu i „čovjek Benona“ (ideologa trampovskog, nacionalističkog populizma). Dok je „čovjek Davosa“ koristio strukturalno, sistemsko nasilje da omogući kontinuirano profitiranje na ugnjetavanju ljudi i eksploataciji resursa, „čovjek Benona“ koristi bukvalno, otvoreno nasilje što lako može dovesti do globalnog razbuktavanja etničkih i rasnih sukoba. Tada bi opet, kao i u svakom ratu, najteže posljedice snosili najugroženiji i najsiromašniji.

Nije nemoguće da se desi takav apokaliptički rasplet gdje, umjesto da spoznaju da pod različitim uniformama kuca jedno te isto srce, proleteri svih zemalja krenu u masovno nasilno razračunavanje. Kao branu od ratnog ludila, Varufakis predlaže lucidan ekonomski plan koji se temelji na ideji da kao što svaka osoba ima jedan glas, što je sada opšte prihvaćeni univerzalni standard, tako i svaki zaposleni i zaposlena (na svim nivoima) treba da posjeduje po jednu akciju firme u kojoj rade. To ne znači da bi im zarada bila ista, ali bi omogućilo pretvaranje firmi u kooperativna preduzeća gdje bi se mogućnost iskorištavanja većine od strane male manjine na vrhu svela na minimum. Ima u ovoj ideji i odjeka jugoslovenskog samoupravnog socijalizma.To je važan dokaz da Jugoslavija neće biti tako lako zaboravljena u analima svjetske istorije kao što su se nadali njeni rušitelji od kojih su neki još na vlasti na Balkanu.

Intelektualna vitalnost Progresivne Internacionale ukazuje da ljevičari nisu „gubitnici istorije.“ Borba za socijalnu pravdu i pravičnu raspodjelu resursa nikad neće stati. Novi modeli i nove organizacije zamjenjuju stare, ali, bilo u fabrici, za plugom, ili za kompjuterom, osnovni cilj ostaje isti – „ko bješe ništa, biće sve.“

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Nezavisna Kalifornija

Objavljeno prije

na

U ovom trenutku, najveći uticaj na dinamiku odnosa između Kalifornije i Vašingtona imaju vrlo zategnuti odnosi između  Trampa i kalifornijskih vlasti na čelu sa guvernerom Gavinom Njusamom. Ako Tramp  pobijedi u novembru, neće biti teško ubijediti većinu Kalifornijaca da kažu „Yes California“

 

Prije tri i po godine, nekoliko mjeseci poslije pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima, napisao sam za Monitor kolumnu posvećenu ideji nezavisnosti Kalifornije pod naslovom California Exit? Bila je to jedna od prvih kolumni na tu temu u Evropi što se potvrdilo njenom popularnošću kada sam je preveo na engleski i postavio na svoj tadašnji blog. Tada sam napisao da je to ideja kojoj vrijeme tek dolazi zbog već tada vidljivog zaoštravanja između kalifornijskih i federalnih vlasti. Takođe sam napisao da pažljivo pratim razvoj suverenističke misli u Kaliforniji, kao i pokrete i političke partije koje je zastupaju. Iako su istraživanja javnog mnjenja već tada ukazivala da podrška za nezavisnost nije nezanemarljiva i da iznosi oko 25 odsto, sama ideja je u javnosti bila predstavljena marginalnim ličnostima sa sumnjivom političkom biografijom tako da nije imala nikakve šanse za uspjeh.

Naime, tadašnji lider glavnog pokreta za nezavisnost pod nazivom Pokret „Yes California“ je bio Luis Marineli, Amerikanac koji je dugo živio u Rusiji i koji je bio u konfliktu sa američkom imigracionom službom oko legalnog statusa njegove žene Ruskinje. Marineli je tada bio otvorio i „ambasadu“ tzv. nezavisne republike Kalifornije u Moskvi. Zbog toga je bilo lako njegovu djelatnost, kao i ideje  Pokreta, predstaviti u medijima kao neku vrstu perfidne ruske obavještajne operacije za podrivanje američke državnosti. Kao rezult, zvanična inicijativa Pokreta za promjenu člana kalifornijskog Ustava koji definiše Kaliforniju kao „nedjeljivi dio“ SAD-a nije uspjela da prikupi oko 600.000 neophodnih potpisa i da se nađe na glasačkom listiću na izborima u novembru 2018. U istom periodu, Marineli je riješio problem sa imigracionom službom i nestao sa političke scene, što ukazuje na mogućnost da je zbilja bio provokator.

Međutim, novo rukovodstvo Pokreta, koje je, za razliku od Marinelija, utemeljeno u Kaliforniji i baštini progresivne demokratske vrijednosti, kao što su besplatna zdravstvena zaštita i besplatno visoko obrazovanje, je tokom prošle godine riješilo da pokrene stvari sa mrtve tačke i da se ponovo angažuje sa sličnom inicijativom. Ovog puta ideja je da se o devoluciji političke moći sa federalnog na kalifornijski nivo glasa na izborima 2024. s tim što bi se konačna nezavisnost ostvarila nekoliko godina poslije toga.

Tim povodom su mediji prenijeli da je Pokret kao glavnog menadžera zaposlio Alastera Keitnesa koji je bio aktivan u pripremi referenduma za nezavisnost Škotske. Keitnes je inače stručnjak za energetsku industriju i kriptovalute. Ekonomski plan za nezavisnu Kaliforniju koji je predstavio u nedavnom intervjuu predviđa da svaki građanin i građanka Kalifornije redovno prima dividendu od prodaje kalifornijskih resursa na svjetskom tržištu. S obzirom na to da Kalifornija ima  jednu od najvećih svjetskih ekonomija (petu po veličini, sa bruto društvenim prihodom od 3,2 triliona dolara prošle godine), ta suma bi omogućila da svako ko živi u njoj ima obezbjeđenu solidnu materijalnu egzistenciju i, kao što se to obično kaže, „život dostojan čovjeka“.

Izgleda i da Holivud, kulturno srce Kalifornije, koji je u svojim ostvarenjima predvidio mnoge političke trendove i lomove, takođe počinje da kuca u ritmu nezavisnosti. Na primjer, u TV seriji Političar čija je druga sezona počela da se prikazuje u junu, jedna od glavnih ličnosti je kandidatkinja koja se u kampanji za guvernera Kalifornije zalaže za nezavisnost. Vjerovatno da bi se ovoj ideji pridao dodatan značaj, ta uloga je povjerena jednoj od najpoznatijih američkih glumica Gvinet Paltrou.

Naravno, u ovom trenutku, najveći uticaj na dinamiku između Kalifornije i Vašingtona imaju vrlo zategnuti odnosi između predsjednika Trampa i kalifornijskih vlasti na čelu sa guvernerom Gavinom Njusamom, prominentnim političarem u okviru Demokratske partije. I Trampov najveći protivnik u Kongresu, Nensi Pelozi, je takođe iz Kalifornije (predstavlja distrikt San Franciska u kome živim). Taj prvenstveno ideološki sukob se sve više preliva u svakodnevni život običnih ljudi. Ukoliko Tramp ponovi pobijedi u novembru, neće biti teško ubijediti većinu Kalifornijaca da kažu „Yes California.“

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Rođen 3. novembra

Objavljeno prije

na

Trampov govor na Dan nezavisnosti  podsjetio je na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989.  Perfidna manipulacija istorijskim događajima  kao i autentičnim problemima ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima  krize je jedna te ista. Ta matrica nije ništa dobro donijela  Jugoslaviji, neće ni Americi. Problem je što  ni  Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost

 

Ovogodišnja proslava Dana nezavisnosti 4. jula je u Americi prošla u znaku naglog porasta broja zaraženih korona virusom i, naravno, Donalda Trampa.Trampa je stvorila američka industrija zabave zasnovana na senzacionalizmu i malograđanskim interesovanjima. Da li je iko mogao očekivati da će se on kada postane predsjednik ponašati drugačije nego što se ponašao cijelog života? Odrastao u zatvorenim milionerskim krugovama i okružen luksuzom i privilegijama, Tramp je odavno prestao da pravi razliku između stvarnog i virtuelnog svijeta. Ni poslije tri i po godine predsjedničkog mandata izgleda da nije naučio što znači realnost. Za njega je i dalje sve samo spektakl.

Zbog toga je za svoj pretpraznički govor i odabrao dolinu ispod Maunt Rašmor, gdje je u sjenci četiri predsjednička profila – Vašingtona, Džefersona, Linkolna i T. Ruzvelta – održao jedan od najagresivnijih govora u novijoj američkoj istoriji. Najbizarnija crta njegovog govora je bila zaokupljenost tzv. unutrašnjim neprijateljima. Dok su raniji predsjednici u svojim govorima veličali američku moć prema tzv. spoljnim neprijateljima i tako snažili ideološku viziju zajedništva u svijesti svih američkih građana, Tramp se jasno opredijelio za politiku jačanja i produbljivanja podjela u  Americi. Pozicionirajući sebe i svoje pristalice kao politički, duhovno, pa čak i životno ugrožene, čini mi se da je ostavio vrlo malo prostora za stvarni dijalog sa političkim protivnicima. A bez iskrenog dijaloga o traumama prošlosti teško da je moguće održati dugoročni mir i stabilnost u zemlji.

Trampov govor me najviše podsjetio na gazimestanski govor Miloševića na Vidovdan 1989. godine. Perfidna retorička manipulacija istorijskim događajima i spomenicima, kao i autentičnim problemima okupljenih ljudi, u cilju opstanka na vlasti u uslovima velike političke i ekonomske krize je jedna te ista. To je matrica koja nije ništa dobro donijela ni tadašnjoj Jugoslaviji, pa neće ni Americi. Jugoslovenski epilog su bila jeziva stradanja, raspad države i društva, i cunami nasilja i kriminala kome se ne vidi kraj. Međutim, Jugoslavija je bila država na svjetskoj poluperiferiji (prema terminologiji Imanuela Volerstina), a ovdje se radi o centralnoj državi globalnog kapitalističkog sistema. Jasno je da od uspjeha ili neuspjeha Trampove borbe za još jedan predsjednički mandat zavise konture ne samo američke, nego i planetarne budućnosti.

Problem je da ni Trampov predsjednički protivkandidat Džo Bajden nema progresivnu viziju za budućnost. Neoliberalna globalna politika vašingtonskog establišmenta čiji je Bajden jedan od najdosljednijih izdanaka je dovela do toga da, po najnovijim statističkim podacima, više od polovine svjetskog stanovništva posjeduje samo 2 odsto ukupnih svjetskih resursa, dok 1 odsto najbogatijih posjeduje 44 odsto. Nemogućnost zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba običnih ljudi u sjenci katastrofalne ekonomske nejednakosti je i dovela do političkog uzleta trampovskog nacional-populizma. Ostaje da se vidi da li će Bajdenov izbor potpredsjednice (on je već rekao da će biti žena) bitnije promijeniti socijalno-ekonomsku komponentu njegove političke platforme. Velika je šansa da će i osoba koju odabere biti izdanak istog tog, duboko korumpiranog establišmenta.

Međutim, najveće i najozbiljnije pitanje je da li će pobjeda bilo kojeg kandidata, bilo Trampa ili Bajdena, biti prihvaćena kao legitimna od strane onog koji bude poražen. U nedavnom tvitu, Tramp je već nagovijestio da bi izbori mogli biti pokradeni ako bude dozvoljeno masovno glasanje putem pisma. A Bajden je izjavio da će, ako Tramp ne prihvati poraz, tražiti da ga generali odvedu iz Bijele kuće.

Ukoliko zaista dođe do osporavanja rezultata izbora, postizborna ustavna kriza bi mogla da uruši temelje države. Moguće je čak da bi pojedine savezne države, posebno u slučaju ponovne pobjede Trampa, krenule ka proglašavanju određenog stepena nezavisnosti. Kalifornija, na primjer, je već peta po veličini ekonomija u svijetu. Jasno je da bi svojim građanima i građankama mogla da obezbijedi solidnu egzistenciju.

To je malo vjerovatni scenario, mada nema sumnje da će 3. novembra biti rođen jedan novi svijet.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo