Bombardovati dvije godine dva miliona pripadnika jednog naroda, stjeranih u grad-logor; hvaliti se briljantno izvedenom otmicom predsjednika suverene države i njegove supruge; ciljati raketom u školu da bi se ubilo što više djece; izvršiti planirano ubistvo predsjednika države u toku mirovnih pregovora i sve to –  mirne savjesti – moguće je samo ljudima čija svijest niče iz korijena moralnog zla: predrasude  o  razlici među ljudima

Prije ravno tri mjeseca (03.01.2026.), armija SAD kidnapovala je Nikolasa Madura, predsjednika Venecuele i njegovu suprugu Siliu Flores. Poslije prvog šoka, interes svijeta za njihovu sudbinu brzo je splasnuo iako i dalje ne znamo šta je bilo s njima.. Danas ih više niko i ne spominje.

Teško je zamisliti šta bi se sve desilo da je armija SAD, umjesto njih, iz rezidencije u Parizu, kidnapovala Emanuela Makrona, predsjednika Francuske i njegovu (bivšu) suprugu Brižit Makron, ali je sigurno da bi ovakav  ravnodušni ishod  bio aspolutno isključen.

Prje četiri dana (01.03.2026.), izraelski projektili ciljano su pogodili žensku osnovnu školu u gradu Minabu, na jugu Irana i ubili 150, a teško ranili preko 100 djece, maloljetnih učenica. Nije uslijedilo nikakva osuda Izraela od strane UN, ni izvinjenje Izraela ili SAD. Oglasio se UNESKO i generalni sekretar UN Antonio Gutereš, saopštenjem koje osuđuje “vojne napade“ (millitary attacks), ne navodeći čije, ali zato konkretno  osuđuje Iran zbog “osvetničkog bombardovanja država Srednjeg Istoka“, bez i jedne riječi o osvetničkom bombardovanju i okupaciji Južnog Libana od strane Izraela.

Nije teško zamisliti šta bi se sve desilo i kakva bi se lavina  osuda “paklenog iranskog režima“ pokrenula (počevši od UN, EU, UNESKO, do svih zemalja svijeta) i zatrpala sve svjetske i lokalne mejnstrim medije –   da su iranski projektili ciljano pogodili osnovnu školu u Izraelu i ubili 150 ,a ranili 100 izraelskih učenika-djece.

Prije pet dana, (28. 02. 2026.), dok su mirovni pregovori sa SAD uspješno privođeni kraju,  SAD i Izrael su akcijom pripremanom u oktobru 2025., ubili  Ajatolaha Ali Hamneija, njegovu kčerku, zeta,  unuče, i snahu. Uz impresivan broj čestitki počiniteljima za “brilijantnu operaciju“, ni jedan glas osude od oficijalnih instanci i organizacija nije stigao ni sa jedne strane svijeta, a Izrael je već najavio da planira ubistvo Ali Hamneijevog nasljednika, čim bude izabran.

Ko bi preživio, pričao bi šta se desilo sa Iranom da su iranske rakete  ubile Benjamina Netanjahua i četiri člana njegove najuže porodice u Tel Avivu, dok bi u međuvremenu stizale bezbrojne izjave saučešća, knjige žalosti i najoštrije osude tog “podmuklog i kukavičkog zločina“.

Ova tri primjera, uz dvije godine genocida koji su Izraelci pred očlima svijeta, vršili nad Palestincima, potvrđuju da  je  svijet u kom živimo, politički utemeljen i  da u praksi funkcioniše na dvije moralno poražavajuće premise:

1. Ideološkoj internalizaciji stava o pragmatičnoj superiornosti moralnog zla nad moralnom vrlinom i njenim promovisanjem u dominatni kulturni kod društva;
2. Svjetski poredak funkcioniše na juridički i etički neprihvatljivoj pretpostavci radikalne nejednakosti država, kultura, religija, naroda – koja svoj korijen ima u teorije o kvalitativnoj nejednakosti ljudi.

Kada je Atahualpa, kralj Inka došao bez oružja na sastanak na  koji ga je jula mjeseca 1533 pozvao Francisko Pizaro, koji mu se prethodno zakleo na Bibliju da  ga i on čeka bez oružja, te da nikakvo zlo ne prijeti ni njemu, ni njegovoj pratnji, ovaj ga je zarobio i pobio oko 800 njegovih  pratilaca, do posljednjeg.  Za otkup je zatražio da se jedna velika prostorija do vrha napuni zlatom i draguljima. Kada je to učinjeno, Pizaro je, umjesto da ga pusti, kao što se ponovo zakleo na Bibliju, ubio Atahualpu. U pismu Karlosu V, kralju Španije, Pizaro objašnjava da mu je savjest mirna jer „…vjernika ne obavezuje zakletva na Sveto Pismo, data divljacima!“

Bombardovati dvije godine dva miliona pripadnika jednog naroda, stjerane u grad-logor; hvaliti se briljantno izvedenom otmicom predsjednika jedne suverene države i njegove supruge; ciljati raketom u školu da bi se ubilo što više djece; izvršiti prethodno planirano ubistvo predsjednika države u toku mirovnih pregovora i sve to –  mirne savjesti! – moguće je samo ljudima čija svijest niće iz korijena moralnog zla: predrasude  o  razlici među ljudima.

Ferid MUHIĆ

Može li biti da oni koji naizgled putuju, samo mijenjaju mjesto za mjestom, grad za gradom, državu za državom, a u stvari ne idu nigdje, jer nemaju nikakav krajnji cilj!? I ne može li biti da oni koji ostaju u istom gradu ali sa jasnim ciljem da promijene svoj grad, život i sebe prema određenom dugoročnom planu, zapravo – putuju

Po običaju, i tog dana sam krenuo na vrh brežuljka iznad mog grada.  Htio sam saznati koliko karavana dođe u naš grad za mjesec dana u toku ljeta..  Samo što sam se udobno namjestio u zavjetrinu grma divlje ruže na krivinu prašnjavog puta, izbile su prve kamile velikog karavana. Dok sam prebrojavao i u svoj tefter zapisivao kamile, konje, mazge, magarce, pse, kočije, pješake, prođe mi kroz glavu pitanje koje mi je odredilo život:“Gdje su krenuli?“ Bio je to već jedanaesti dan i petnaesti karavan koji sam pratio sa svoje  osmatračnice. Karavani dolaze i prolaze, mi ostajemo u gradu. Oni negdje idu – mi ne idemo nigdje! Idu ili ne idu!? Može li biti obrnuto!? Da oni koji naizgled putuju, samo mijenjaju mjesto za mjestom, grad za gradom, državu za državom, a u stvari ne idu nigdje, jer nemaju nikakav krajnji cilj!? I ne može li biti da oni koji ostaju u istom gradu ali sa jasnim ciljem da promijene svoj grad, život i sebe prema određenom dugoročnom planu, zapravo – putuju!?  A šta ako svi ljudi, cijelo čovječanstvo, bez obzira na razlike u  načinu života, ipak negdje ide jer ima svoj cilj koji još nije spoznalo? Ili  ako ne ide nigdje nego  je sve samo besciljna promjena mjesta, privid i iluzija…?

Istog dana, dobio sam odobrenje od porodice i krenuo da potražim odgovor na ovo pitanje. Utvrdio sam da su mnogi mudri ljudi cijelog živita tragali za odgovorom na isto pitanje. I nisu se složili. Naprotiv, podijelili su se u dva suprotstavljena tabora.  Prema jednima, i čovječanstvo u cjelini, i svaki ćovjek pojedinac, imaju svoj put. Život jeste Put. Tao. Neki od njih su otišli još dalje i naglasili da je život samo Put. I ništa više. Nema nikakvog cilja, nema odredišta, ni luke spasa. Ni svjetla na kraju tunela.  Cilj je – ništa, Put je – sve!

Umjerena struja pobornika shvatanja života kao puta ka cilju,  razišla se u  određenju tog cilja. Za jedne, taj Cilj je bolji i pravedniji svijet, historija je put čovječanstva prema tom Cilju. I tu počinje pravi sukob, nepomirljivi konflikt: ko ima licencu da definuše bolji i pravedniji svijet? Dok oni slabiji i manji tvrde da je to svijet jednakosti i pravde za sve, oni veći i jači smatraju da to može i mora biti svijet u kom oni suvereno određuju pravila i podređuju sve druge svojim interesima. Za njih važi obrnuti princip: Put je – ništa, Cilj je – sve! Time opravdavaju samovoljno prisvojeno pravo da u svakom trenutku i protiv svakoga, primijene sva sredstva koja imaju na raspolaganju. Svoje pravilo: “Cilj opravdava sredstva!“, jezuiti su koristili da spasu duše ljudi opsjednutih đavolom; ovi drugi, sami opsjednuti đavolom vlastoljubivosti, slijede isto pravilo da bi sebi potčinili tuđe duše.

Neki napredovanje u skladu, harmoniji i ljepoti života vide kao krajnji Cilj  Puta, nasuprot onima koji tvrde da je  neograničen  tehnološki napredak  jedini stvarni Put, a furistički svijet koloniziranja drugih planeta krajni Cilj. Egzaltirani i inspirisani ekstatičkim iskustvom nadnaravnog, proglasili su ljubav za jedini Put pojedinca ka prosvjetljenju a za jedini cilj odredili su – spoznaju Boga.  S druge strane, iako sa različitim pozicijama,  najbrojniji su oni koji negiraju i Put i Cilj, sa velikim početnim slovima. Pozivajući se na “zdrav razum“, rezultate bihejviorističkih eksperimenata i empirijske nauke, njihovo moto je carpe diem: zgrabi današnji dan, jednom se živi, život ne određuju ideali nego fiziologija i zakoni socijalne psihologije,  niko nigdje ne ide, od onih koji su otišli s ovog svijeta,  niko nije nigdje stigao. Za njih, čovječanstvo je u najboljem slučaju besmisleni mravinjak, život pojedinca tek okrutna, kratka i glupava šala!

Kao juče da je bilo kada sam prije 60 godina sebi prvi put postavio to pitanje: “Gdje smo krenuli!?“ Znam da smo negdje krenuli, da jesmo na Putu, da taj Put vodi i čovječanstvo i svakog pojedinca do Cilja! Jer ako je istina da nigdje ne idemo i da nema Cilja, šta ćemo ovdje!?

Ferid MUHIĆ

U vremenima brutalne bezosjećajnosti, pitanje časti je sačuvati lirsku dispoziciju i slaviti nježnost! Jednom sam davno sebi obećao da,  bez obzira na okolnosti, ništa neće stati između mene i mog osmjeha. I tako osmjehnut, naletih na jednu informaciju o heroju borbe za nezavisnost Demoratske Republike Kongo

Planirao sam da za ovu kolumnu napišem nešto vedro, možda čak i kozeriju, ali svakako da bude bezbrižno. Lirsko. Osjetio sam da već duže vremena u mojim tekstovima  meni samom nedostaje jedan bitan začin – nježnost! Jer, nebo nad ovim svijetom je već nekoliko godina prekriveno teškim, tmastim oblacima, nigdje ni traga od one poslovične vedrine na rubu čak i najcrnjeg oblaka. Zabrinutost je postala normalno stanje duha. Dešava se svašta, ali ništa više nije smiješno. Zaključio sam da je u vremenima brutalne bezosjećajnosti i opšte anksioznosti, pitanje časti sačuvati lirsku dispoziciju i slaviti nježnost! Sjetih se da sam jednom davno sebi obećao da  bez obzira na okolnosti, ništa neće stati između mene i mog osmjeha. I tako osmjehnut, naletih na jednu informaciju.

„20 novembar 2024.

Pozlaćeni zub Patrisa Lumumbe, heroja borbe za nezavisnost Demoratske Republike Kongo, na sigurnom je mjestu i nije ukraden, izjavila je njegova kćerka Julija Lumumba za BBC.”

Informacija je primljena sa velikim olakšanjem u cijeloj zemlji, nakon što je prethodno objavljena nepotvrđena vijest da je pozlaćeni zub Patrisa Lumumbe prethodne noći ukraden iz mauzoleja u Kinšasi, gdje je bio izložen. Srećom, zabrinuta za bezbjednost zuba, porodica ga je pravovremeno premjestila na sigurno mjesto. Odlično se sjećam Patrisa Lumumbe, njegove neumorne političke borbe za nezavisnost Demokratske Republike Kongo, vatrenog zalaganja za ujedinjenje Afrike, kao i  vijesti da je mučki ubijen 1961. godine, u 36-oj godini života. Patris Lumumba je bio heroj mladih u cijelom slobodoljubivom svijetu. Studentski domovi, klubovi, organizacije mladih, nosile su s ponosom njegovo ime u mnogim zemljama, uključujući i Jugoslaviju. Ipak, u tim vijestima  nije bilo ni riječi o njegovom pozlaćenom zubu, niti je pobliže opisano ubistvo Patrisa Lumumbe,  prvog premijera DR Kongo.

Evo zašto se to skrivalo toliko dugo. Pozlaćeni zub Patrisa Lumumbe, uz izvinjenje, vratila je njegovoj porodici nekadašnja kolonijalna sila Belgija 2022. godine – i sada pazite ovo: kao jedino što je od njega ostalo! U skladu sa pričom o evropskim vrijednostima Belgija, kao prijestolnica EU, s pravom treba da se smatra za reprezentativni primjer poštovanja tih vrijednosti. U konkretnom slučaju, te vrijednosti su potvrđene činjenicom da je pozlaćeni zub Patrisa Lumumbe vraćen njegovoj porodici. Da, ali tek 61 godinu nakon njegovog ubistva (1961-1922.)! – prigovoriće sitničari.  Dobro, složićemo se i upitati: Kako se desilo da je taj pozlaćeni zub jedino što je ostalo od Patrisa Lumumbe i kako se našao i 61 godinu čuvao u Briselu?

Nakon što je 17. januara 1961. godine,  po naređenju Brisela ubijen zajedno sa svoja dva najbliža saborca, Patris Lumumba je po istom naređenju morao i – nestati! U skladu sa evropskim  vrijednostima, politički protivnici se ne sahranjuju nego jednostavno – nestanu! Slijedećeg jutra, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Katange  Godefroid Munongo je naredio da se tijelo Patrisa Lumumbe isječe na sitne dijelove i da se ostatci rastvore u sumpornoj kiselini. Da bi Brisel bio siguran, naredbu je izvršio lično belgijski žandarmerijski oficir  Žerar Soete (Gerard Soete), ne prije nego što je izvadio i poslao u Brisel pozlaćeni zub po kom se moglo potvrditi da je to uistinu posljednje što je od njega ostalo na ovom svijetu.

Ima mnogo toga između neba i zemlje što ne razumijemo a vjerovatno nikada nećemo ni razumjeti. Poslije ovog otkrića o sudbini Patrisa Lumumbe, ne znam kako, ali neodoljivo uvjerljivo mi se učini da svaki put vidim na TV ekranu kako kod svakog učesnika nedavno održane Konferencije u Davosu i svih  zvaničnika EU i njenih saveznika,  čim zinu  u ustima im zasija pozlaćeni zub Patrisa Lumumbe.