Dječak i djevojčica. Koračaju jedno uz drugo seoskim putem prekrivenim bijelom prašinom. Bijeli put se pruža daleko pred njima pa se blagom kosom spušta u prostranu zaravan, vijuga kroz livade prekrivene cvijećem i zamiče u šumarku prošaranom zracima jutarnjeg sunca. Proljeće je u punom sjaju. Samo još u mekim sjenama divljih ruža, ispod gustog lišća malina, u bokorima paviti, svjetluca poneka kap rose. Iz obližnjeg šumarka oglasi se kos. Gipkim dječijim koracima, udaljavaju se od posljednjih kuća. Uskoro, kuće postaju sve udaljenije siluete poređane na obzorju brda. Malo zatim, sasvim zamakoše iz vida.
Tačno iznad njihovih glava, oglasi se cvrkut. Dug, istovremeno i isprekidan i neprekidan cvrkut, kao da je dolazio ravno s plavog neba. Zastadoše usred livade. Busenje visoke, sočne trave nadnosilo se nad put usječen u blagoj strmini. Rahla, rastresita crnica visila je u grumenima sa spleta korijena gustih trava i livadskog cvijeća. Podigoše glave odgonetajući tajnu izvora onog cvrkuta koji nije prestajao.
– Eno! Planinska ševa! – reče dječak upirući prstom u sunčanu plavet.
– Ah, da, vidim i ja tu tačku što leprša – oglasi se poslije par sekundi djevojčica.
– Eto, ta tačka što leprša, to je planinska ševa! – dječakov glas zvučao je vrlo autoritativno.
– Kako znaš? Kako znaš da je to planinska ševa, kad jedva vidiš samo crnu tačku na plavom nebu? – djevojčica spusti pogled sa crne tačke na plavom nebu i pogleda dječaka.
– Rekao nam je učitelj, kad smo prošle godine išli sa školom u šumu. I tada je jedna planinska ševa isto ovako lepršala visoko na nebu i dugo cvrkutala. – Dječakov glas više nije bio tako autoritativan.
– Znači, ti ne znaš šta je ta crna tačka koja cvrkuće na nebu. Tako sam i mislila. Ti samo kažeš ono što ti je rekao učitelj. – Djevojčica je već bila puna samopouzdanja.
– Ali ako je učitelj znao da je to planinska ševa i rekao mi to, onda i ja sada znam da je to zaista planinska ševa! – Otpor dječaka dobio je novu snagu.
– Ako mi sada ne vidimo ništa osim crne tačke koja leprša na nebu, i učitelj je mogao vidjeti samo crnu tačku a ne nekakvu planinsku ševu! Morao si pitati učitelja ono što sam ja pitala tebe: Kako znaš, učitelju?
Na početku šumarka, od bijelog puta odvajala se jedna staza. Dječak prekide ćutanje u koje su oboje utonuli poslije rasprave na temu ,,Kako znaš?”.
– Da svratimo do ribnjaka? – upita i veselo se nasmija.
Ribnjak je predstavljao protočno jezerce puno bistre vode planinskog potoka.
Počinjao je omanjim hučnim vodopadom a završavao u brzom dubokom potoku pregrađenom gustom mrežom koja je sprečavala ribama izlaz iz ribnjaka.
– Gledaj kako pastrmke veselo jure pod vodom i kako iskaču visoko iz vode! –uzviknu ushićeno dječak i radosno pljesnu rukama. – To je ono što pastrmke najviše vole!”
– Kako znaš da to pastrmke vole, i još, najviše vole? Pa ti nisi pastrmka? – djevojčica je bila baš dobro raspoložena za filozofske razgovore.
– Ni ti nisi ja, pa kako onda možeš znati da ja ne znam šta vole pastrmke? – zagrijavao se i dječak.
– Tačno je: ja nisam ti i zato ne mogu znati šta ti znaš. Ali ni ti nisi riba, što znači da ne možeš znati šta ribe vole! – posla djevojčica svoju loptu.
– Čim si me pitala: Kako znaš šta ribe vole, znači da si već znala da ja to znam, samo te je zanimalo kako ja to znam. – Dječak pokuša da uskladi izraz lica i glas, ali efekat nije bio uvjerljiv!
Opet su koračali u tišini sve dublje zalazeći u šumu. Odjednom, djevojčica se trgnu, pokri usta rukom i poluuplašeno, poluzgroženo pokaza nekakvu pobijeljenu golu kost u travi kraj puta. Bila je to konjska lobanja.
– Jadni konj. Toliko mi je žao što je mrtav – sažali se djevojčica.
– Kako znaš da je loše biti mrtav? – upita dječak.
Zatečena pitanjem, djevojčica ne odgovori ništa. Ni dječak više ne reče ni riječi. Stajali su tu, u šumi, sučelice i nijemo se posmatrali. Nije se čuo ni kos. Ni cvrkut planinske ševe.
Ferid MUHIĆ
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice