Povežite se sa nama

FOKUS

Trigranit umjesto Arapa

Objavljeno prije

na

U subotu je raspisan tender za višedecenijski zakup Velike plaže i Ade Bojane, praćen optimističkim najavama vladinih zvaničnika o očekivanim investicijama „i do 15 milijardi eura”. Ko vjeruje – to je sjajna vijest. Crnogorskoj ekonomiji je neophodna snažna finansijska injekcija. A polako splašnjava entuzijazam da će se do željenog novca doći kroz proces prodaje manjinskog paketa i dokapitalizaciju Elektroprivrede. Nade se, zato, ponovo polažu u pješčane plaže na ulcinjskoj rivijeri. Izjalove li se ta očekivanja, eto i nas u čekaonici MMF-a. Po ljuti lijek za ljute rane. STRAH OD PROMJENA: Tri dana kasnije, crnogorski finansijski sektor ostao je zatečen viješću da su generalni direktor Crnogorske komercijalne banke Milka Ljumović i njena zamjenica Bosa Tatar odlučile da se povuku sa čelnih funkcija u najvećoj crnogorskoj banci koju su i osnovale prije 12 godina. Iznenađenje je bilo tim veće što je, prije nepunih mjesec dana, Odbor direktora CKB odlučio da rukovodećem timu povjeri novi, četvorogodišnji mandat.

Izgledalo je da su se obistinile priče koje kruže još od kraja prošle godine, da se iza kulisa predstave u kojoj glavne uloge igraju Prva banka i Vlada Crne Gore, vodi borba za uspostavljanje dominacije na crnogorskom finansijskom tržištu. Sa ciljem da se Prva banka i njeni akcionari izbave iz problema u koje su zapali te da se, istovremeno, uspostavi potpunakontrola nad finansijskim tokovima u Crnoj Gori a privilegovanima olakša pristup sve “tanjim” izvorima novca. CKB se nalazila u središtu ove priče. Kako zbog liderske pozicije na tržištu, tako i zbog finansijskih injekcija od matične banke i KFT-a (40 + 50 miliona eura, ne računajući 150 miliona koje je OTP zimus obezbijedio Crnogorskoj komercijalnoj banci). Zato su prvi komentari odlaska čelnica CKB išli u tom pravcu. Uz dilemu – zašto su se “predale” bez borbe?

Ispostavilo se, ipak, da je odluka Borda CKB s početka marta bila, zapravo, pokušaj da se dvojac Ljumović -Tatar privoli da promijeni odluku s kraja prošle godine o svojevoljnom povlačanju sa čelnih funkcija u CKB. Predstavnici mađarskog OTP-a, koja je od 2006. stopostotni vlasnik CKB procijenili su da je poslovni uspjeh CKB-a u značajnoj mjeri personalizovan, ne samo zbog finansijskih vještina rukovodećeg tima i njihovih saradnika već i zbog njihovog umijeća da privuku i sačuvaju klijente koji su banci ostali lojalni i u vremenu kada su se na tržištu pojavile neke, na prvi pogled, primamljivije ponude.

Kompromis je postignut tako što dosadašnje direktorice, i pored odlaska u penziju, za sada ostaju u CKB kao članovi Odbora direktora. To bi trebao biti jasan signal klijentima da se u odnosu banke prema njima ništa suštinski neće promijeniti. “Krajem novembra dogovorila sam se sa vlasnicima iz Mađarske da odem krajem marta”, saopštila je Milka Ljumović. “Ne odlazim zbog globalne krize niti onoga što se desilo na tržištu. Naprotiv, mislim da je CKB dobar projekat o čemu govore svi segmenti poslovanja. Krizu nijesmo osjetili jer su naši vlasnici uvijek bili spremni da nam izađu u susret i mislim da smo jedina banka koja je uspješno protrčala vrijeme od oktobra uz pomoć svojih vlasnika.”

Ostaje da se vidi da li će sve to biti dovoljno da CKB sačuva i onaj dio svoje klijentele koji je na Trg Vektre odlazio ponajviše zato što su tamo “Milka i Bosa”? Ili će nova uprava dio harizme svoje banke morati da nadoknadi na neki drugi način? Zbog značaja ove banke u Crnoj Gori, odgovor se ne tiče samo njenih akcionara.

STARI ZNANCI: OTP je odlučio d a n a rukovodeća mjesta u banci dovede, takođe, majstore bankarskog zanata. Džordža Bobvoša i Lasla Šaradija. Radne biografije novih direktora obećavaju uspijeh. Iza njih su godine rada u Erste, Rajfajzen i Austrija banci. Dodatno, harizmatični poliglota Džordž Bobvoš nije potpuni stranac. Kao regionalni direktor Trigranita on je, već nekoliko godina, čest gost u Crnoj Gori.

Trigranit je, podsjetimo, multinacionalna kompanija sa sjedištem u Budimpešti. U Crnoj Gori su prisutni od momenta kada je jedan od njegovih najvećih akcionara, Piter Mank sa ovdašnjim vlastima zaključio posao kupovine nekadašnjeg Arsenala u Tivtu. Potom je OTP postao vlasnik 100 odsto akcija Crnogorske komercijalne banke. Šandor Čanji, vlasnik OTP banke takođe je akcionar Trigranita. Među suvlasnicima ove kompanije su, uz osnivača Šandora Demijana, i britanska porodica Rotšild, otac doskorašnjeg američkog predsednika Džordž Buš stariji, bivši kanadski premijer Brajan Malroni, kao i proslavljeni trgovac oružjem iz Saudijske Arabije Adnan Kašogi.

milka-ljumovic-frZvučna imena na listi akcionara obećavala su mnogo. Ni najave nijesu izostale. Bobvoš je, još prije koju godinu najavio da je Trigranit zainteresovan za ulaganja na Velikoj plaži, gradnju Milenium siti centra u Podgorici i druge atraktivne projekte čija je ukupna vrijednost dostizala 10-tak milijardi eura.

Ulcinj je i tada bio “prvi pik” mađarske kompanije. Trigranit bi, rečeno je, po ugledu na Dubai, na Velikoj plaži sagradio ekskluzivno turističko naselje sa velikim brojem ekskluzivnih hotela i vila dok bi u centru tog novog naselja bio Twin Towers hotel. Gradnja kompletnog naselja trajala bi 15 godina. “Planovi da se investira u Crnu Goru nisu se promijenili. Mi smo sigurni da će Trigranit dobiti šansu da pokaže svoje sposobnosti i namjere, investirajući u crnogorsku budućnost”, podsjetio je Bobvoš u maju prošle godine.

Tada je, međutim, to obećanje ostalo u sjenci odluke Trigranita da odustane od najavljivane gradnje poslovnog kompleksa u centru Podgorice. Obrazloženje da je tražena cijena od hiljadu eura po kvadratu prevelika za ponuđenu lokaciju razljutilo je ovdašnje zvaničnike. “Kada se sve proanalizira i sračuna, može se zaključiti da bi ovaj projekat bio finansijski neodrživ”, rekao je Bobvoš uz konstataciju da je “neobjašnjivo i besmisleno da se zemlja u Podgorici nudi po tako visokim cijenama…” Iz današnje perspektive, ova priča pokazuje da novi direktor CKB ima sposobnost dobrog predviđanja kretanja na tržištu.

PAKET ARANŽMAN: Trigranit se sada, na velika vrata, vraća u igru. Pošto su se, po svoj prilici, izjalovili zvučno najavljivani planovi sa šeicima, vlast u Podgorici se okrenula ka Budimpešti. Ono što intrigira ovdašnju javnost jeste pitanje: da li u paketu sa ambicioznim državnim projektima ide i rješavanje privatnih finansijskih problema ovdašnje političko-ekonomske elite.

Bezbroj puta je ponovljeno – uslov za ulazak u igru na Velikoj plaži za investitore sa Bliskog istoka bila je kupovina (makar dijela) akcija Prve banke kojom sada gazduje familija premijera Mila Đukanovića. Kada su se dobro preračunali, Arapi su zaključili da je to preskupa ulaznica. Da li je Trigranit preuzeo njihovo mjesto u Podgorici i Ulcinju?

Dostupne iinformacije i procjene stručnjaka ovdje se razlikuju.

ISTI SCENARIO: Po jednima, scenario je ostao isti. Promijenio se samo glavni glumac.

Prvo je raspisan tender za Veliku plažu. Pošto su naučili “podgoričku lekciju” ovdašnji zvaničnici od budućeg zakupca traže minimalnu koncesionu nadoknadu. Prema onome što je saopštio Branimir Gvozdenović, od godišnjeg zakupa 17 miliona kvadrata na Velikoj plaži i Adi vlada očekuje – dva miliona eura. Približno toliko , poređenja radi, Aman plaća za godišnji zakup tri hotela na Budvanskoj rivijeri.

Potom je Bobvoš postao direktor CKB. Najzanimljivije, kažu zagovornici ovog scenarija, slijedi. Prije nego što bude poznat epilog “ulcinjskog tendera” rješavaće se sudbina Prve banke. Prema njima, očekuje se “merdžovanje” (uprošćeno – spajanje) Prve i Crnogorske komercijalne banke. OTP bi “kupio” dio crnogorskog tržišta i gomilu rizičnih plasmana sve to upakovano skupa sa – Velikom plažom i Adom. Ozvaničenje već viđenog pobjednika na tenderu bio bi četvrti, završni korak ove operacije. Na opšte zadovoljstvo.

Zagovornici druge teze kažu da je izbor novih direktora CKB, nakon što su već bivše direktorice ostale pri odluci o povlačenju, obavljen u Budimpešti – bez bilo kakvih dogovora i aranžmana van banke. Prema tim informacijama, Trigranit i njegovi akcionari u ovom trenutku nijesu spremni na velike dodatne investicije, a Prva banka i Velika plaža još nemaju kupca. Da li je to dobra ili loša vijest?

 

Ulcinj pod zakup

Analitičari smatraju da će opština Ulcinj od svih ovih silnih tendera na njenoj teritoriji imati veoma malo koristi. Taj se zaključak nameće sam od sebe ako se zna da investitor nije dužan da uplaćuje dažbine dok traje investicija. A čitav projekat izgradnje najmanje 25 hiljada ležaja na Velikoj plaži biće realizovan za 20 godina. Ono što je još gore, ukoliko se taj scenario zaista ostvari, jeste što Ulcinjani i njihovi gosti praktično neće imati gdje da se kupaju. Koliko će tada vrijedjeti kuća u Štoju, odnosno u zaleđu Velike plaže, da li će u njima spavati samo hiljade radnika koji će raditi u „evropskom Dubaiju”, kome će svoje sobe izdavati privatni stanodavci u Ulcinju, ko će izgraditi novu infrastrukturu u gradu, to su samo neka pitanja koja se sve češće postavljaju u Ulcinju. U crnogorskoj Vladi su već izračunali: samo u prve tri godine nakon zaključenja ugovora o zakupu investitor će na Velikoj plaži morati da realizuje program ulaganja od barem milijardu eura. “Naknadna ulaganja moraju iznositi najmanje tri milijarde eura”, rekao je ministar za ekonomski razvoj Branimir Gvozdenović. Ulcinjani, ipak, nijesu oduševljeni pričom da će njihov grad uskoro postati Dubai, Rimini, Nica, Kan, Monako, Monte Karlo. Sve, samo ne Ulcinj. Smeta im i što je Vlada u predizbornoj žurbi zaboravila da konsultuje Skupštinu Crne Gore (što je dužna za koncesije duže od 30 godina) ali i lokalnu samoupravu. “Ako se o tome ne izjasni crnogorski Parlament, onda to svakako mora da učini Skupština opštine Ulcinj”, rekao je za Monitor predsjednik Demokratskog saveza u Crnoj Gori i poslanik u crnogorskom Parlamentu Mehmet Bardhi. Prema njegovim riječima, opštinska Skupština, bez obzira na zakonske ingerencije, treba da donese konačnu odluku o tako značajnom pitanju. “Ako SO ne bude raspravljala o pokušaju Vlade da krčmi našu imovinu, biće to predaja pred naletom jednog okupatorskog režima”, rekao je Bardhi i dodao da bi stoga bilo dobro da se i na političkom nivou razgovara o ovim pitanjima. “Uostalom, bez Valdanosa i ‘njegove sestre’ poluostrva Mendre, Ade, Štojske plaže i Šaskog jezera, ne znam što će ostati od Ulcinja!”, zaključio je on. I njegov novi kolega u Skupštini Crne Gore, potpredsjednik Nove demokratske snage – FORCA, Genc Nimanbegu je za naš nedjeljnik rekao da raspisivanje tendera o izdavanju Velike plaže i Ade na zakup od 90 godina nije dobro procjenjena odluka i da se o tome mora otvoriti rasprava na posebnoj sjednici SO Ulcinj. “Mogućnost da tim jedinstvenim prostorom može da gazduje jedan privredni subjekat krije u sebi niz opasnosti. Razvoj crnogorskog i ulcinjskog turizma ili bilo koje druge privredne grane ne treba da zavisi od jedne firme ili pojedinca”, naglasio je on i ukazao na slučaj “strateškog partnera Olega Deripaske”. Poslanik FORCE u budućem sazivu crnogorske Skupštine je nadležne upitao i šta će sada biti sa prijedlogom Regionalnog parka Delta Bojane, koji je lane, uz podršku Svjetske banke, izradilo Ministarstvo turizma i zaštite životne sredine. Tim aktom se, naime, predviđa da gotovo čitava teritorija ulcinjske opštine postane prvi regionalni park prirode u Crnoj Gori. Odgovora nema.

 

Mustafa CANKA / Zoran RADULOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo