Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili povjerenom važnom poslu. Stekao se utisak da su ustavne amandmane usvojili radi forme, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi

Državni parlament je 24. avgusta usvojio ustavne amandmane XVII do XXI. Glasalo je 68 poslanika, bez glasova protiv. Usvojen je i Ustavni zakon za sprovođenje amandmana. Otud zaključak kako je Crna Gora, izmjenama Ustava, uradila ono što se od nje godinama tražilo iz Brisela i Strazbura: usvojena je nova formula za izbor članova Sudskog i Tužilačkog savjeta uz manje neposrednog uticaja izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku samoupravu.

Na prvi pogled, bila je to jedna, jedinstvena, ustavna reforma.

Sudski i Tužilački savjet našli su se u istom ustavnom paketu, pred istim parlamentom i pod istim evropskim zahtjevom. Amandman XVII, na primjer, propisuje isti parlamentarni prag za izbor četiri člana jednog i četiri člana drugog savjeta iz reda uglednih pravnika: dvotrećinska, odnosno, u drugom krugu glasanja tropetinska većina svih poslanika. Tu se sličnost uglavnom završava. A prije detalja, vrijedi podsjetiti zašto je, uopšte, došlo do izmjena Ustava Crne Gore.

U obrazloženju Vladinog predloga ustavnih amandmana iz februara ove godine piše da je EU, još u junu 2024, zatražila od Crne Gore izmjenu Ustava u vezi sa sastavom i postupkom imenovanja Sudskog i Tužilačkog savjeta. Kod Sudskog savjeta evropski zahtjev bio je naročito konkretan. U Vladinom obrazloženju citira se preporuka GRECO-a (antikorupcijsko tijelo koje je 1999. osnovao Savjet Evrope) da se ukine članstvo ministra pravde po službenoj dužnosti i obezbijedi da najmanje polovina Sudskog savjeta bude sastavljena od sudija koje biraju njihove kolege.

Vlada citira i preporuku da predsjedavajuću funkciju u Sudskom savjetu obavlja jedan od tih sudija. Ali, njen prijedlog usvojen u parlamentu nije u potpunosti saglasan sa navedenim. Kod rješenja za predsjedavajućeg Sudskog savjeta otišlo se  u drugom smjeru. Prema novim ustavnim rješenjima predsjednika tog tijela biraju članovi Savjeta među onim kolegama koji nijesu nosioci sudijske funkcije. Dvotrećinskom većinom.

U Tužilačkom savjetu zadržan je postojeći model prema kome je Vrhovni državni tužilac, po slovu Ustava, automatski član i predsjedavajući tog Savjeta. Dakle, predsjedavanje VDT Tužilačkim savjetom nije stvar odluke njegovih članova, kao u slučaju Sudskog, nego Ustavna norma.

Očigledno, autori amandmana nijesu napravili jedan model funkcionisanja dva pravosudna savjeta, nego su se odlučili za dva bitno različita rješenja. Samo po sebi to ne mora biti greška. Sudija i tužilac nijesu na identičnim finkcijama, sud i tužilaštvo nemaju isti položaj u sistemu vlasti, a nezavisnost suda nije isto što i samostalnost državnog tužilaštva…

Problem je što smo ostali uskraćeni za obrazloženje takvog pristupa. Istovremeno, Vlada kao predlagač ustavnih amandmana i parlament koji ih je usvojio potpuno su ignorisali prijedloge i primjedbe pristigle tokom (formalne) javne rasprave.

Bez odgovora ostalo je pitanje zbog čega su razlike baš ove i ovakve: Sudski savjet bira svog predsjednika izvan sudijske profesije dok Tužilačkim savjetom, kao i do sada, predsjedava VDT; Ministar pravde izlazi iz Sudskog savjeta, ali Ministarstvo delegira svog predstavnika u Tužilačkom savjetu; Predstavnik advokata/Advokatske komore je u jednom savjetu (sudskom) izostavljen iz sastava, dok je u drugom imperativno predviđen. Nevladin sektor dobija mjesto u Tužilačkom savjetu, ali ne i u Sudskom… Savjeti imaju i različit broj članova, dok njihov sastav proglašavaju nosioci različitih državnih funkcija – predsjednik države, odnosno, predsjednik parlamenta.

Samo su kriterijumi za izbor „uglednih pravnika“ koji ulaze u sastav dva savjeta – po različitim procedurama – jednako neprecizni i podložni volji parlamentarne većine koja treba da izabere/potvrdi njihovo članstvo. Ustavni odbor se oglušio i o zahtjeve da se definicija uglednog pravnika precizira i/ili normira, dok prethodno iskustvo uči da to nije previd nego smišljena odluka. Ona poslanicima daje mogućnost da u međusobnim pregovorima i dogovorima „trguju“ onima koji su, po njihovim partijskim ili ličnim kriterijumima, (ne)podobni za članstvo u savjetima. Često ne mareći za njihov profesionalni i lični ugled.

Prema novim ustavnim amandmanima, Sudski savjet dobija jasnu profesionalnu većinu. Amandman XVIII propisuje da Sudski savjet ima predsjednika i devet članova (ukupno 10 članova, što omogućava glasanje 5:5). Članovi Sudskog savjeta su predsjednik Vrhovnog suda po službenoj dužnosti, pet sudija koje bira i razrješava Konferencija sudija „vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti sudova i sudija“ (predsjednici sudova, osim Vrhovnog, ne mogu biti članovi Savjeta); četiri ugledna pravnika koje bira i razrješava Skupština na prijedlog nadležnog radnog tijela, „po raspisanom javnom pozivu“. Sastav Sudskog savjeta proglašava predsjednik države.

Matematika je jasna: od deset ljudi koji će da sjede u Savjetu, šest dolazi iz sudijske profesije. Predsjednik Vrhovnog suda i pet sudija koje biraju njihove kolege. Tako profesionalni (sudijski) blok ima većinu. Međutim, predsjednik Savjeta bira se iz reda članova koje je imenovao državni parlament. On ima odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda pri donošenju bilo koje odluke.

Djeluje da je ovim rješenjem uspostavljena ravnoteža između (EU) zahtjeva da sudije biraju makar polovinu članova Sudskog savjeta, ali da se taj Savjet ne pretvori u zatvoreno cehovsko tijelo. Praksa će pokazati da li je pronađena prava mjera te ravnoteže.

Amandman XIX propisuje da ministar pravde više nije član Sudskog savjeta. To je izmjena koju su GRECO i Venecijanska komisija godinama tražili.Venecijanska komisija je još 2022. upozorila da članstvo ministra pravde ne mora automatski ugroziti nezavisnost Sudskog savjeta, ali je naglasila da izvršna vlast ne smije preko njega, kao člana po službenoj dužnosti, dobiti mogućnost da dominira Savjetom. Kao dodatna primjedba navedeno je da ministar ne bi trebalo da učestvuje u odlučivanju o disciplinskim mjerama protiv sudija.

Kod Tužilačkog savjeta imamo bitno drugačiji pristup. Amandman XX zadržava Tužilački savjet kao tijelo sa predsjednikom i deset članova. Uz broj članova, i njegov sastav je bitno drugačiji od Sudskog savjeta.

U Tužilačkom savjetu su VDT, kao predsjednik Savjeta; pet državnih tužilaca koje bira i razrješava Konferencija državnih tužilaca; dva ugledna pravnika koji nijesu advokati, koje bira Skupština; jedan ugledni pravnik kao predstavnik nevladinih organizacija, kojeg bira Skupština; jedan ugledni pravnik iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore Crne Gore i jedan član kojeg imenuje ministar pravde iz reda zaposlenih u Ministarstvu pravde. Sastav Tužilačkog savjeta proglašava predsjednik Skupštine.

Ponovo matematika. Pet profesionalnih tužilaca. Pet članova koji nijesu tužioci. I VDT, kao predsjednik Savjeta. Ovdje nema neriješenog ishoda. Odlučujući glas, u slučaju ravnoteže članova koje su birali zakonodavna i izvršna vlast i onih koji u Savjet dolaze po osnovu podrške kolega iz tužilaštva mogao bi imati Vrhovni državni tužilac. To nameće makar dvije dileme.

Prva, zašto u Tužilačkom savjetu nije razdvojeno rukovođenje od upravljanja institicijom/sistemom, kao što je to urađeno u slučaju Sudskog savjeta. I druga: koju stranu i interese u Tužilačkom savjetu zastupa VDT? Onih kojima hijerarhijski komanduje sljedstveno ustrojstvu tužilačke organizacije, ili onih koji su ga izabrali (parlament) i imaju posljednju riječ u slučaju njegovog razrješenja.

Iz opozicije tvrde da bi se sa tom dilemom mogli suočiti već tokom kampanje za naredne parlamentarne izbore. Pošto se, navodno, razrađuju i predizborni scenariji u kojima bi državno tužilaštvo i SDT mogli imati neuobičajeno značajnu ulogu.

Dalje, za razliku od uglednih pravnika koje parlament bira u Sudski savjet, pet članova Tužilačkog savjeta bira se po osnovu puno preciznije profesionalne/političke legitimacije. Makar što se predlagača tiče.

Ministar pravde nije član Tužilačkog savjeta ali izvršna vlast ima svog predstavnika u tom tijelu. I ovo je vrlo jasna razlika u odnosu na Sudski savjet. U Tužilačkom savjetu, novi Ustav izričito rezerviše jedno mjesto za uglednog pravnika iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore. U Sudskom savjetu takvog mjesta nema.

Stvar postaje zanimljivija ako se ima u vidu da advokatura predstavlja profesiju koja neposredno učestvuje u krivičnim postupcima, ali istovremeno nije dio državnog tužilaštva nego su njihovi interesi, na neki način, sukobljeni.

Da li se postupalo po rezonu da tužilaštvu, preko Savjeta, treba ponuditi i drugačiju profesionalnu perspektivu, ili je u pitanju mogućnost neke vrste „profesionalnog nadzora“ od druge strane? Zašto sličan model nije primijenjen i na Sudski savjet? Odgovore nijesmo čuli tokom predlaganja i usvajanja ustavnih amandmana.

Kroz prijedloge dostavljene tokom javne rasprave, dobili smo niz inicijativa o modelima izbora članova dva savjeta koje su predstavnici zakonodavne vlasti ignorisali. Na primjer, da se u Tužilačkom savjetu nađe i predstavnik sudijske organizacije, po istom modelu po kome je ta mogućnost data Advokatskoj komori. Ubjedljivo zvuči argument da bi to moglo doprinijeti boljoj međusobnoj saradnji na zajedničkom poslu koji obavljaju u javnom interesu.

Eventualni kontraargumenti sačekaće neku drugu priliku. Kao i rasprava na temu da li je usvojenim ustavnim amandmanima zakonodavna vlast izdigla Tužilaštvo (ili makar VDT-a) u neformalnu ali moćnu četvrtu granu vlasti.

Četvrta grana vlasti nije pravna kategorija, ali se tim izrazom pokušava opisati organ koji može pokrenuti državni aparat protiv pojedinca, snažno uticati na političke procese i istovremeno ostati zaštićen od neposredne političke kontrole, kaže Boris Marić. On smatra da ravnotežu treba tražiti u sistemu u kome tužilac „ne prima političke naredbe, ali daje profesionalne odgovore i snosi posljedice za nepostupanje, selektivnost i teške propuste”. O mjestu VDT u Tužilačkom savjetu naš sagovornik kaže: „Ako VDT strahuje od Savjeta dok radi svoj posao, nema samostalnosti. Ako Savjet ne može ništa kada VDT svoj posao ne radi, nema odgovornosti”.

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili važnom poslu koji im je bio povjeren. Stekao se utisak da su usvajanje ustavnih amandmana odradili forme radi, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi.

A nove ustavne promjene već su najavljene za septembar. Vidjeli su da je lako.

Zoran RADULOVIĆ  

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane

Požari koji su buknuli u avgustu opet su otvorili pitanje o sposobnosti države da se nosi sa ovim stalnim rizikom i prijetnjom sa kojom se suočavamo svakog ljeta.

Zbog velikog požara koji je buktio između Baošića i Bijele, preventivno je evakuisano nekoliko desetina mještana i turista. Ova dva naselja su ostala bez struje i vode, a vatrena stihija je ugrožavala i kuće koje su odbranjene zahvaljujući požrtvovanosti vatrogasaca. U višednevnom gašenju požara učestvovale su kompletne vazduhoplovne snage Crne Gore (avioni MUP-a i helikopteri Vojske), lokalne službe zaštite, brojna dobrovoljna vatrogasna društva iz Boke, ekipe iz Podgorice, Nikšića i Bara, kao i vatrogasci koji su došli u pomoć iz Trebinja.

Stihiju su političari i funkcioneri Demokrata iskoristili i da se promotivno slikaju, a ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je poljupcem u ruku mitropolita Joanikija koji je došao da pruži „duhovnu pomoć“, izazvao raspravu o sekularnosti države.

Zvanični stav vlasti je da je Crna Gora ušla u požarnu sezonu spremnija nego ikada ranije. Zaista, za razliku od proteklih godina, MUP je uspio da osposobi sva tri protipožarna aviona tipa Air Tractor. Vlada je za ovu požarnu sezonu uspjela da obezbijedi zakup aviona Antonov, čime su ukupni kapaciteti za gašenje iz vazduha podignuti na 17 tona vode u jednom naletu, što je četiri puta više nego prošle godine.

Ipak, uprkos boljoj pripremi, podaci Evropskog sistema za informisanje o šumskim požarima (EFFIS) pokazuju da je do avgusta u Crnoj Gori vatrom već progutano blizu 10.000 hektara zemljišta. A glavni požarni udar krenuo je ovog mjeseca.

Podsjetimo da je premijer Crne Gore Milojko Spajić u avgustu 2024. godine najavio da će vlada pronaći sredstva za kupovinu makar jednog kanadera, procijenjenog na oko 50 miliona eura, kako bi se riješio višedecenijski problem sa požarima. Ta sredstva još uvijek nijesu nađena, pa se Vlada ove godine opredijelila za privremenu mjeru – zakup vazduhoplova tokom tri mjeseca. Zakup aviona Antonov traje do kraja avgusta.

O strateškom promišljanju govori i podatak da je Vlada informaciju o potrebi nabavke dva višenamjenska aviona i dva višenamjenska helikoptera usvojila tek u junu, kada je ljetnja sezona već počela.
U tom dokumentu se potreba za novim vazduhoplovima obrazlaže, između ostalog, sve izraženijim posljedicama klimatskih promjena, učestalijim i intenzivnijim požarnim sezonama i potrebom da Crna Gora poveća sposobnost reagovanja u vanrednim situacijama.

Da je povećanje sposobnosti neophodno govore nam i iskustva iz regiona. Tako su Hrvatska i Srbija, koje su tokom prošle godine pomagale Crnoj Gori u gašenju požara, ove godine pogođene požarima velikih razmjera.

Najteža situacija zadesila je Dalmaciju, posebno turističko mjesto Omiš, gdje je u velikom požaru jedna osoba izgubila život, a 14 ljudi je hospitalizovano (od kojih 10 na intenzivnoj njezi). Izgorjelo je preko 70 kuća, preko 100 vozila i 50 plovila, a oko 2.000 ljudi je preventivno evakuisano. Apokaliptične slike iz Omiša prikazivale su ljude koji su spas od vatre tražili u moru, odakle su ih kasnije izvlačili mještani barkama.

„Temeljni uzroci pojačane ranjivosti Hrvatske na požare nalaze se u političkoj indolentnosti spram javnog interesa i tretmanu prostora dominantno kao komercijalnog resursa“, analiziraju odgovor na požare hrvatski mediji.

U Srbiji je samo u jednom avgustovskom danu zabilježeno 178 požara. U tri opštine je proglašena vanredna situacija, a borba sa vatrenom stihijom se danima vodi u Delibarskoj pješćari.

Slično je i u ostatku Evrope, u kojoj se pejzaž, nakon nekoliko uzastopnih toplotnih talasa, pretvorio u ¥lako zapaljivo gorivo“, konstatuju stručnjaci. Najteže pogođena zemlja u EU je Španija, gdje je u gašenju požara život izgubio jedan vojnik. Dvoje ljudi je poginulo u požarima na grčkim ostrvima, na Halkidikiju stotine turista je evakuisaniso čamcima direktno sa plaža. Francuska bilježi najgoru godinu od 2012. godine. Megapožari su uništili stotine kuća i natjerali preko 200.000 stanovnika i turista na evakuaciju. Belgija se danima bori sa najvećim šumskim požarom u posljednjih sto godina u jednom od svojih prirodnih rezervata.

Najveće žarište na planeti je Afrika u kojoj je ove godine zabilježeno preko 50 odsto svih spaljenih površina na Zemlji. Kanada i SAD se suočavaju sa dugotrajnom sušom i „vatrenim olujama“, a službe za zaštitu sa nedostatkom ljudstva i vatrogasaca na terenu za gašenje megapožara.

A da će svake godine biti još gore upozorio je nedavno austrijski meteorolog i stručnjak za klimatske promjene Andreas Jager. Njegovu analizu, koja je šokirala austrijsku i evropsku javnost, brzo su prenijeli brojni svjetski i regionalni mediji. Njegova procjena da preživljavamo vjerovatno najhladnije ljeto u naredna tri vijeka zvuči nevjerovatno na prvi pogled, ali prema riječima ovog stručnjaka, to je surova fizička realnost koja nas tek čeka u decenijama pred nama. Pozivajući se na  naučna fakta, Jager je poručio zabrinutoj javnosti: „Klimatske promjene nisu nikakva izmišljotina, niti politička platforma, već čista, tvrdokorna fizika!“

Jagerovoj procjeni naruku ide statistika: podaci Evropskog informacionog sistema za šumske požare (EFFIS) pokazuju da je od početka ove godine do 13. avgusta u Evropskoj uniji izgorjelo 568.415 hektara, što je površina veća od Luksemburga.

Vjerovali ili ne u efekat staklene bašte i zagrijavanje planete, svake godine svjedočimo toplotnim talasima koji su ljeti sve duži, snijega je na planinama zimi sve manje, sniježni period tokom godine skraćen je za čak 22 dana u Evropi, vodostaji su niži a požari redovni.

Pariski sporazum imao je za cilj da emisiju CO2 smanji tako da srednja globalna temperatura do kraja 21. vijeka ne poraste za više od 1,5 stepeni u odnosu na predindustrijski period. Aktuelni podaci govore da je srednja globalna temperatura površine Zemlje već porasla između 1,2 i 1,3 stepena, dok su se kopnene vode zagrijale znatno više. U Evropi se ove godine bilježe rekordno niski vodostaji velikih rijeka i jezera.

Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije (WMO), ekstremno topli periodi koji su se prije industrijske revolucije događali jednom u 50 godina, danas su pet puta češći. Podaci Američke agencije za zaštitu životne sredine (EPA) pokazuju da su gradovi tokom 60-ih godina 20. vijeka bilježili prosječno dva toplotna talasa godišnje, dok taj prosjek danas iznosi više od šest talasa godišnje. Sezona visokih temperatura produžena je više od 40 dana u odnosu na ranije decenije. U Južnoj Evropi tako temperature sve češće prelaze 40 stepeni. Dosadašnji evropski rekord zabilježen je na Siciliji 2021. godine sa temperaturom 48,8 stepeni. U djelovima Sjeverne Amerike, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ljetnje temperature prelaze 50 podiok.

Istraživanja govore da toplotni talasi u Evropi godišnje uzorkuju preko 50.000 smrtnih slučajeva. Samo tokom 2022. godine materijalna šteta povezana sa toplotnim talasima i sušom u Evropi procijenjena je na preko 40 milijardi eura. Ekstremni vremenski i klimatski događaji prouzrokovali su u EU ekonomske gubitke procijenjene na 822 milijarde eura između 1980. i 2024. godine, prema podacima Evropske agencije za životnu sredinu, pri čemu je četvrtina te štete nastala samo u posljednje četiri godine.

U Briselu se zbog toga razmišlja u pravcu redovnih rashoda zbog katastrofa, u odnosu na dosadašnji stav da su prirodne nepogode skupi jednokratni udari na budžet. Portparol Evropske komisije rekao je da izvršna vlast EU razmatra načine za rješavanje problema nedovoljne osiguravajuće zaštite od klimatskih rizika, u okviru paketa mjera koji bi trebalo da bude usvojen do kraja ove godine.

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni uspostavljeni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara u Crnoj Goru, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane.

„Izgradnja održivog sistema zasniva se na prevenciji, tj. sprečavanju nastanka novih rizika od požara, a na šta odgovor treba da daju svi subjekti sistema zaštite i spasavanja, koji su prepoznati u zakonu, kako bi se smanjila izloženost stanovništva i infrastrukture. Zato se u Crnoj Gori prava politika upravljanja rizikom od požara mora voditi tokom svih dvanaest mjeseci, a ne samo tokom tzv. požarne sezone. Izazivanja požara treba sankcionisati strože i efikasnije”, izjavila je za Dan dr Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene. Ona potencira potrebu jačanja savremenih sistema ranog otkrivanja rizika i ranog upozoravanja (npr. termo i optičke kamere koje rade na principu vještačke inteligencije, satelitsko praćenje i dronovi), obučene i dobro opremljene službe, mnogo preciznije lokalne prognoze vremena, naročito kretanja vjetra u rizičnim danima.

Tokom požara u Baošićima, Pokret za Herceg Novi „Idemooo!“ tražio je sazivanje vanredne sjednice Skupštine opštine. Istakli su da je neophodno razmotriti šta je tokom požara funkcionisalo dobro, gdje su se pokazali problemi, kakvo je stanje opreme i ljudstva, protivpožarnih puteva, hidrantske mreže i dostupnosti vode, kako je funkcionisala koordinacija službi i šta je potrebno hitno uraditi da grad narednu sličnu opasnost dočeka spremniji. Ovo je dobra polazna osnova i za druge opštine.

A šta svaki pojedinac može uraditi. Prema zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), procjenjuje se da je između 80 i 95 odsto svih šumskih požara na planeti direktno ili indirektno izazvano ljudskim aktivnostima. Tokom ljeta dovoljna je mala nepažnja kao što je bacanje opuška kroz prozor automobila, paljenje na otvorenom, roštilj, da se na plus 40 vatra očas razbukti.

Predrag NIKOLIĆ

Na obilježavanju 150 godina bitke na Fundini predsjednik Skupštine i lider NSD Andrija Mandić je u Kučima formalno obznanio odavno vidljiv razlaz za zvaničnim Beogradom i režimom braće Vučić. Mnogi posmatrači se slažu da su nedavne proslave dvije velike crnogorske pobjede nad osmanskom vojskom, osim razlaza NSD-a sa braćom Vučić, obznanile i politički razlaz Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP) sa centralom u Beogradu. Dok se Mandiću prijeti iz Beograda da će „da plati” za obračun sa Mitropolijom i Joanikijem, Beograd ima više institucionalnih poluga

Prošlog petka povodom 150 godina bitke na Fundini predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić je u Kučima formalno obznanio odavno vidljiv razlaz za zvaničnim Beogradom i režimom braće Vučić. „Srpski nacionalni i kulturni identitet nije i ne može biti ekskluzivno pravo jedne države, jednog centra ili jedne političke garniture”, rekao je šef Skupštine. „Niko nema pravo da ovdašnjim Srbima mjeri srpstvo, da ga ovjerava ili poništava… Mi smo slobodan narod i slobodni građani Crne Gore. Ljubav prema svome rodu mjeri se bratskim dogovorom… Sa svakom bratskom adresom ćemo razgovarati bratski, sa ljubavlju i poštovanjem. Ali ćemo odluke o budućnosti Crne Gore donositi ovdje, kao što su se uvijek donosile”, istakao je Mandić.

Svečanosti je prisustvovao i mitropolit crnogorsko primorski Joanikije Mićović. Drugi vladika u Crnoj Gori Metodije Ostojić je bio vidno odsutan iako je Joanikije samo devet dana ranije prisustvovao proslavi 150 godina bitke kod Vučjeg dola u Metodijevoj jurisdikciji Eparhije budimljansko-nikčićke (EBN). Metodiju je na proslavu došao i patrijarh Porfirije Perić. Mnogi posmatrači se slažu da su nedavne proslave dvije velike crnogorske pobjede nad osmanskom vojskom, osim razlaza NSD-a sa braćom Vučić, obznanile i politički razlaz Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP) sa centralom u Beogradu.

Iduće jutro režimski Srpski Telegraf je objavio na naslovnici Prljavi plan – Ruše SPC da bi srušili državu (Srbiju) i Propao prvi udar na crkvu – sledi drugi još žešći. Sve sa slikama Vučića, i njemu lojalnih arhijereja Porfirija, Metodija i Sergija Karanovića (Bihaćko-petrovački). Tekst implicitno poručuje kako crnogorski mitropolit i drugi izdajnici „sa vrlo opasnim namerama” ciljaju na Vučića, koji je za njih preveliki zalogaj, pa zbog toga indirektno pokušavaju rušiti SPC da bi srušili Srbiju. Urednik Telegrafa Borislav Kašanski se istog jutra pojavio u studiju žute vučićevske TV Pink kod Jovane Jeremić zajedno sa, već čuvenim po vulgarnostima, urednikom Politike Vladimirom Vukovićem. Jeremička vidno zabrinuta za svekoliko srpstvo navodi kako je Mandićev govor „udarna tema na društvenim mrežama” i postavlja pitanje da li su to u pitanju „potezi vučeni iz Zagreba” i da li su Srbi u Crnoj Gori postali kolateralna šteta. Na Jeremićkinu konstataciju da je „Vučić nametnuo temu o fragmentaciji srpstva” Vuković je autocenzurno zavriskao „ne, ne, nije Vučić nametnuo” pa su se Jeremićka i Kašanski trenutačno samoispravili sa „Vučić upozorava”.

Na pitanje Jeremićke da li je Mandićev govor „poruka Vučiću” Vuković je potvrdio da jeste „jedna bezobrazna poruka”. Potom je krenuo sa salvom ličnih uvreda na račun Andrije Mandića. Njegovo obraćanje je nazvao „govor ovog naplaćenog Srbina koji ispred sebe ima neke zamlaćene Srbe koji napadaju nas napaćene Srbe”. Mandić je „razbijač svega srpskog u Crnoj Gori” koji je doveo „bulumentu” u Kuče i održao „klasični  zelenaški, komitski govor, kome bi pozavidjeli i Savić Marković Štedimlija i Sekula Drljević”. Onda se obrušio na Mitropoliju rekavši da je „žalosno što tome prisustvuje i daje legitimitet Mitropolija crnogorsko-primorska… ali ona to radi iz nekih svojih razloga koji ce svima biti vrlo jasni širom vaseljene”. Mandić je, po Vukoviću, „kmezo bezobrazni… miš koji se obračunava šrafcigerima… lažov…     idiot… tranja… najgori Srbin, kum Mila Đukanovića, zmija…”. Jeremićka  ushićeno  kliknula: „Ti si karakter”.

Da srbijanska vlast i Patrijaršija odobravaju i podstiču uličarski vokabular potvrdilo se polovinom jula kad je Vukoviću u Patrijaršijskom dvoru uručena medalja Svetog velikomučenika i pobedonosca Georgija prvog stepena. Medalju je uručio Metodije u prisustvu Sinoda (crkvene vlade) i Patrijarha za „pokazanu ljubav prema Svetoj Majci SPC-u… i svedočenje Istine”. Vuković se ranije isticao po omalovažavanju i vrijađanju pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića. Opisivao ga je kao „nebivalu crkvenorušiteljsku diverziju”, separatistu, autonomaša, DPS-ovca, Udbaša, prodavca cetinjskih magli, vlastoljubivog šizofrenika itd. Joanikije je za Vukovića „licemjer” i zajedno s Amfilohijem „produžena ruka Mila Đukanovića i njegovog DPS-a na terenu… i posle UDBE UDBA… za par koferčića sa eurima iz Vlade Crne Gore”.

U MPC-u su razumjeli i davanje medalje i poruku koja im je time poslata od braće Vučić. Nedavno saopštenje MCP-a kojim je kritikovano Vučićevo tumačenje litija i miješanje u crkvene poslove nije preneseno na portalu SPC-a. Saopštenje Metodijeve eparhije kojim se veliča Vučić preneseno  je integralno. Vučić lično se u audio-snimku koji je nedavno objavila kosovska RTV Dukadjini vulgarno izražavao o kosovskom episkopu Teodosiju i igumanu Savi Janjiću i svima koje on smatra izdajnicima. Njegovi tabloidi su o Amfilohiju dok je bio živ objavili veliki broj pljuvačkih tekstova.

Dok se Mandiću prijeti iz Beograda da će „da plati” i da će „cijena ovoga što radi biti veoma skupa”, za obračun sa Mitropolijom i Joanikijem Beograd ima više institucionalnih poluga. Još prije smjene episkopa žičkog Justina (de facto zbog podrške srpskim studentima) u maju ove godine na arhijerejskom saboru na osnovu nikad dokazanih optužbi, uveliko se licitiralo u državnim i crkvenim krugovima kako se riješiti neposlušnog Joanikija. Jedna varijanta je bila suspenzija i smjena Joanikija na osnovu izmišljenih optužbi kao kod Justina. Druga varijanta je novo sakaćenje MCP-a i formiranje Eparhije bokokotorske koja bi obuhvatala i primorje sve do Bara. Time bi srbijanska Prva familija i njeno okruženje došli u posjed velike imovine ogromne vrijednosti uz morsku obalu. Navodno ova ideja ima sve veći broj pristalica biznis krugova bliskih braći Vučić zbog valorizacije krupnog plijena, pogotovo u Buljarici i Kotorskom zalivu.

Temeljni ugovor (TU) koji su 3. avgusta 2022. godine potpisali tadašnji premijer Dritan Abazović i patrijarh Porfirije, vrhu SPC-a (a i time i sekularnoj vlasti) su date odriješene ruke da radi šta god hoće u Crnoj Gori a da se zauzvrat SPC nije maltene ni na ništa obavezala. Član 6 TU-a izričito navodi da „Аrhijerejski Sabоr SPC-a je kaо najviša crkvena vlast isključivо nadležan za izbоr, hirоtоniju i pоstavljenje arhijereja u eparhijama u Crnоj Gоri, kaо i za оsnivanje, mijenjanje i ukidanje eparhija u skladu sa pravоslavnim kanоnskim pravоm i Ustavоm SPC”. Dalje se navodi da „nadležne crkvene vlasti imaju pravо da u skladu sa pravоslavnim kanоnskim pоretkоm i оdgоvarajućim crkvenim prоpisima dоnоse оdluke … bez ikakvоg uplitanja državne vlasti”. Beograd može ukinuti i MCP.

Šta god da je u pozadini ovakve odluke Abazovića i njegovog ministra pravde Marka Kovača (iz SNP-a, koga je kasnije Vučić odlikovao) – neznanje ili nešto mnogo gore – sada može doći na naplatu.

TU je priznao i nepostojeći kontinuitet SPC-a u Crnoj Gori od 1219. godine i Svetog Save. SPC kao nezavisna i kanonska crkva datira tek od 1920.  Stvaranju SPC-a je prethodilo stvaranje Jugoslavije, što je bio osnov za stvaranje SPC-a jer po drevnim hrišćanskim kanonima granice eparhija i crkvi moraju pratiti državne granice. Kada je ukidana crnogorska pravoslavna mitropolija opravdanje je bilo da je stvorena nova država. Međutim, kada se raspala Jugoslavija, zvanični Beograd i njemu podređena Patrijaršija su prestali primjenjivati drevno kanonsko pravo i zadržali jurisdikcije u novostvorenim državama kao politički oportune, osim nedavno u Makedoniji. Dok bi se moglo razumjeti što nije došlo do stvaranja hrvatske, kosovske i bosanske pravoslavne crkve jer su pravoslavci u tim državama manjina, u Crnoj Gori je, kao i Makedonji, pravoslavno stanovništvo većinsko.

Srbija je još po aneksiji Crne Gore 1918, izuzela dio Bijelog Polja i Pljevalja od crnogorske Mitropolije i dala te teritorije drugim eparhijama. Kada je nakon rata 1999. postalo izvjesno da se Crna Gora kreće ka samostalnosti, srpska vlast i Patrijaršija su odlučile pocijepati MCP i na većem dijelu njene teritorije formirati (ili kako su tada rekli „obnoviti”) Eparhiju nikšićko-budimljansku koja je pokrivala 10 opština i 52 odsto teritorije Crne Gore. Tadašnji premijer bio je prozapadni i reformski Zoran Đinđić, koji se nije odrekao velikosrpskih pretenzija. Đinđić i tadašnji Sinod su odluku ozvaničili u maju 2001. Amfilohije je jedini otpor pružio planovima da MCP-u da otmu Manastir Ostrog kao glavni izvor prihoda. Uspio je izdejstvovati i da prvi episkop EBN-a bude njegov tadašnji vikarni episkop Joanikije. Kasnije su od Mitropolije otrgnuti i Igalo i Sutorina i dati Zahumsko-hercegovačkoj eparhiji tako da je Crna Gora državnu samostalnost dočekala eklesijalno rascjepkana voljom Beograda. Amfilohijev Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori je njegovom smrću ukinut.

Nezvanično Monitor saznaje da su predstavnici crnogorske vlasti održali nekoliko sastanaka sa MCP i da postoji konzensus da se ne dozvoli Vučiću i njegovim službama i Sinodu da radi što i kako hoće. Ukoliko bi Beograd suspendovao Joanikija postoji opcija da se Crna Gora obrati Vaseljenskom patrijarhu Vartolomeju za pomoć i intervenciju. Navodno Beogradu ne odgovara internacionalizacija crkvenog pitanja.

Po nedavnoj reakciji premijera Milojka Spajića, Mandića i Demokrata, reklo bi se da zvanična Crna Gora više neće ćutati na pomame iz Beograda. Vidjećemo.

Jovo MARTINOVIĆ