Povežite se sa nama

FOKUS

Trigranit umjesto Arapa

Objavljeno prije

na

nastrigranit

U subotu je raspisan tender za višedecenijski zakup Velike plaže i Ade Bojane, praćen optimističkim najavama vladinih zvaničnika o očekivanim investicijama „i do 15 milijardi eura”. Ko vjeruje – to je sjajna vijest. Crnogorskoj ekonomiji je neophodna snažna finansijska injekcija. A polako splašnjava entuzijazam da će se do željenog novca doći kroz proces prodaje manjinskog paketa i dokapitalizaciju Elektroprivrede. Nade se, zato, ponovo polažu u pješčane plaže na ulcinjskoj rivijeri. Izjalove li se ta očekivanja, eto i nas u čekaonici MMF-a. Po ljuti lijek za ljute rane. STRAH OD PROMJENA: Tri dana kasnije, crnogorski finansijski sektor ostao je zatečen viješću da su generalni direktor Crnogorske komercijalne banke Milka Ljumović i njena zamjenica Bosa Tatar odlučile da se povuku sa čelnih funkcija u najvećoj crnogorskoj banci koju su i osnovale prije 12 godina. Iznenađenje je bilo tim veće što je, prije nepunih mjesec dana, Odbor direktora CKB odlučio da rukovodećem timu povjeri novi, četvorogodišnji mandat.

Izgledalo je da su se obistinile priče koje kruže još od kraja prošle godine, da se iza kulisa predstave u kojoj glavne uloge igraju Prva banka i Vlada Crne Gore, vodi borba za uspostavljanje dominacije na crnogorskom finansijskom tržištu. Sa ciljem da se Prva banka i njeni akcionari izbave iz problema u koje su zapali te da se, istovremeno, uspostavi potpunakontrola nad finansijskim tokovima u Crnoj Gori a privilegovanima olakša pristup sve “tanjim” izvorima novca. CKB se nalazila u središtu ove priče. Kako zbog liderske pozicije na tržištu, tako i zbog finansijskih injekcija od matične banke i KFT-a (40 + 50 miliona eura, ne računajući 150 miliona koje je OTP zimus obezbijedio Crnogorskoj komercijalnoj banci). Zato su prvi komentari odlaska čelnica CKB išli u tom pravcu. Uz dilemu – zašto su se “predale” bez borbe?

Ispostavilo se, ipak, da je odluka Borda CKB s početka marta bila, zapravo, pokušaj da se dvojac Ljumović -Tatar privoli da promijeni odluku s kraja prošle godine o svojevoljnom povlačanju sa čelnih funkcija u CKB. Predstavnici mađarskog OTP-a, koja je od 2006. stopostotni vlasnik CKB procijenili su da je poslovni uspjeh CKB-a u značajnoj mjeri personalizovan, ne samo zbog finansijskih vještina rukovodećeg tima i njihovih saradnika već i zbog njihovog umijeća da privuku i sačuvaju klijente koji su banci ostali lojalni i u vremenu kada su se na tržištu pojavile neke, na prvi pogled, primamljivije ponude.

Kompromis je postignut tako što dosadašnje direktorice, i pored odlaska u penziju, za sada ostaju u CKB kao članovi Odbora direktora. To bi trebao biti jasan signal klijentima da se u odnosu banke prema njima ništa suštinski neće promijeniti. “Krajem novembra dogovorila sam se sa vlasnicima iz Mađarske da odem krajem marta”, saopštila je Milka Ljumović. “Ne odlazim zbog globalne krize niti onoga što se desilo na tržištu. Naprotiv, mislim da je CKB dobar projekat o čemu govore svi segmenti poslovanja. Krizu nijesmo osjetili jer su naši vlasnici uvijek bili spremni da nam izađu u susret i mislim da smo jedina banka koja je uspješno protrčala vrijeme od oktobra uz pomoć svojih vlasnika.”

Ostaje da se vidi da li će sve to biti dovoljno da CKB sačuva i onaj dio svoje klijentele koji je na Trg Vektre odlazio ponajviše zato što su tamo “Milka i Bosa”? Ili će nova uprava dio harizme svoje banke morati da nadoknadi na neki drugi način? Zbog značaja ove banke u Crnoj Gori, odgovor se ne tiče samo njenih akcionara.

STARI ZNANCI: OTP je odlučio d a n a rukovodeća mjesta u banci dovede, takođe, majstore bankarskog zanata. Džordža Bobvoša i Lasla Šaradija. Radne biografije novih direktora obećavaju uspijeh. Iza njih su godine rada u Erste, Rajfajzen i Austrija banci. Dodatno, harizmatični poliglota Džordž Bobvoš nije potpuni stranac. Kao regionalni direktor Trigranita on je, već nekoliko godina, čest gost u Crnoj Gori.

Trigranit je, podsjetimo, multinacionalna kompanija sa sjedištem u Budimpešti. U Crnoj Gori su prisutni od momenta kada je jedan od njegovih najvećih akcionara, Piter Mank sa ovdašnjim vlastima zaključio posao kupovine nekadašnjeg Arsenala u Tivtu. Potom je OTP postao vlasnik 100 odsto akcija Crnogorske komercijalne banke. Šandor Čanji, vlasnik OTP banke takođe je akcionar Trigranita. Među suvlasnicima ove kompanije su, uz osnivača Šandora Demijana, i britanska porodica Rotšild, otac doskorašnjeg američkog predsednika Džordž Buš stariji, bivši kanadski premijer Brajan Malroni, kao i proslavljeni trgovac oružjem iz Saudijske Arabije Adnan Kašogi.

milka-ljumovic-frZvučna imena na listi akcionara obećavala su mnogo. Ni najave nijesu izostale. Bobvoš je, još prije koju godinu najavio da je Trigranit zainteresovan za ulaganja na Velikoj plaži, gradnju Milenium siti centra u Podgorici i druge atraktivne projekte čija je ukupna vrijednost dostizala 10-tak milijardi eura.

Ulcinj je i tada bio “prvi pik” mađarske kompanije. Trigranit bi, rečeno je, po ugledu na Dubai, na Velikoj plaži sagradio ekskluzivno turističko naselje sa velikim brojem ekskluzivnih hotela i vila dok bi u centru tog novog naselja bio Twin Towers hotel. Gradnja kompletnog naselja trajala bi 15 godina. “Planovi da se investira u Crnu Goru nisu se promijenili. Mi smo sigurni da će Trigranit dobiti šansu da pokaže svoje sposobnosti i namjere, investirajući u crnogorsku budućnost”, podsjetio je Bobvoš u maju prošle godine.

Tada je, međutim, to obećanje ostalo u sjenci odluke Trigranita da odustane od najavljivane gradnje poslovnog kompleksa u centru Podgorice. Obrazloženje da je tražena cijena od hiljadu eura po kvadratu prevelika za ponuđenu lokaciju razljutilo je ovdašnje zvaničnike. “Kada se sve proanalizira i sračuna, može se zaključiti da bi ovaj projekat bio finansijski neodrživ”, rekao je Bobvoš uz konstataciju da je “neobjašnjivo i besmisleno da se zemlja u Podgorici nudi po tako visokim cijenama…” Iz današnje perspektive, ova priča pokazuje da novi direktor CKB ima sposobnost dobrog predviđanja kretanja na tržištu.

PAKET ARANŽMAN: Trigranit se sada, na velika vrata, vraća u igru. Pošto su se, po svoj prilici, izjalovili zvučno najavljivani planovi sa šeicima, vlast u Podgorici se okrenula ka Budimpešti. Ono što intrigira ovdašnju javnost jeste pitanje: da li u paketu sa ambicioznim državnim projektima ide i rješavanje privatnih finansijskih problema ovdašnje političko-ekonomske elite.

Bezbroj puta je ponovljeno – uslov za ulazak u igru na Velikoj plaži za investitore sa Bliskog istoka bila je kupovina (makar dijela) akcija Prve banke kojom sada gazduje familija premijera Mila Đukanovića. Kada su se dobro preračunali, Arapi su zaključili da je to preskupa ulaznica. Da li je Trigranit preuzeo njihovo mjesto u Podgorici i Ulcinju?

Dostupne iinformacije i procjene stručnjaka ovdje se razlikuju.

ISTI SCENARIO: Po jednima, scenario je ostao isti. Promijenio se samo glavni glumac.

Prvo je raspisan tender za Veliku plažu. Pošto su naučili “podgoričku lekciju” ovdašnji zvaničnici od budućeg zakupca traže minimalnu koncesionu nadoknadu. Prema onome što je saopštio Branimir Gvozdenović, od godišnjeg zakupa 17 miliona kvadrata na Velikoj plaži i Adi vlada očekuje – dva miliona eura. Približno toliko , poređenja radi, Aman plaća za godišnji zakup tri hotela na Budvanskoj rivijeri.

Potom je Bobvoš postao direktor CKB. Najzanimljivije, kažu zagovornici ovog scenarija, slijedi. Prije nego što bude poznat epilog “ulcinjskog tendera” rješavaće se sudbina Prve banke. Prema njima, očekuje se “merdžovanje” (uprošćeno – spajanje) Prve i Crnogorske komercijalne banke. OTP bi “kupio” dio crnogorskog tržišta i gomilu rizičnih plasmana sve to upakovano skupa sa – Velikom plažom i Adom. Ozvaničenje već viđenog pobjednika na tenderu bio bi četvrti, završni korak ove operacije. Na opšte zadovoljstvo.

Zagovornici druge teze kažu da je izbor novih direktora CKB, nakon što su već bivše direktorice ostale pri odluci o povlačenju, obavljen u Budimpešti – bez bilo kakvih dogovora i aranžmana van banke. Prema tim informacijama, Trigranit i njegovi akcionari u ovom trenutku nijesu spremni na velike dodatne investicije, a Prva banka i Velika plaža još nemaju kupca. Da li je to dobra ili loša vijest?

 

Ulcinj pod zakup

Analitičari smatraju da će opština Ulcinj od svih ovih silnih tendera na njenoj teritoriji imati veoma malo koristi. Taj se zaključak nameće sam od sebe ako se zna da investitor nije dužan da uplaćuje dažbine dok traje investicija. A čitav projekat izgradnje najmanje 25 hiljada ležaja na Velikoj plaži biće realizovan za 20 godina. Ono što je još gore, ukoliko se taj scenario zaista ostvari, jeste što Ulcinjani i njihovi gosti praktično neće imati gdje da se kupaju. Koliko će tada vrijedjeti kuća u Štoju, odnosno u zaleđu Velike plaže, da li će u njima spavati samo hiljade radnika koji će raditi u „evropskom Dubaiju”, kome će svoje sobe izdavati privatni stanodavci u Ulcinju, ko će izgraditi novu infrastrukturu u gradu, to su samo neka pitanja koja se sve češće postavljaju u Ulcinju. U crnogorskoj Vladi su već izračunali: samo u prve tri godine nakon zaključenja ugovora o zakupu investitor će na Velikoj plaži morati da realizuje program ulaganja od barem milijardu eura. “Naknadna ulaganja moraju iznositi najmanje tri milijarde eura”, rekao je ministar za ekonomski razvoj Branimir Gvozdenović. Ulcinjani, ipak, nijesu oduševljeni pričom da će njihov grad uskoro postati Dubai, Rimini, Nica, Kan, Monako, Monte Karlo. Sve, samo ne Ulcinj. Smeta im i što je Vlada u predizbornoj žurbi zaboravila da konsultuje Skupštinu Crne Gore (što je dužna za koncesije duže od 30 godina) ali i lokalnu samoupravu. “Ako se o tome ne izjasni crnogorski Parlament, onda to svakako mora da učini Skupština opštine Ulcinj”, rekao je za Monitor predsjednik Demokratskog saveza u Crnoj Gori i poslanik u crnogorskom Parlamentu Mehmet Bardhi. Prema njegovim riječima, opštinska Skupština, bez obzira na zakonske ingerencije, treba da donese konačnu odluku o tako značajnom pitanju. “Ako SO ne bude raspravljala o pokušaju Vlade da krčmi našu imovinu, biće to predaja pred naletom jednog okupatorskog režima”, rekao je Bardhi i dodao da bi stoga bilo dobro da se i na političkom nivou razgovara o ovim pitanjima. “Uostalom, bez Valdanosa i ‘njegove sestre’ poluostrva Mendre, Ade, Štojske plaže i Šaskog jezera, ne znam što će ostati od Ulcinja!”, zaključio je on. I njegov novi kolega u Skupštini Crne Gore, potpredsjednik Nove demokratske snage – FORCA, Genc Nimanbegu je za naš nedjeljnik rekao da raspisivanje tendera o izdavanju Velike plaže i Ade na zakup od 90 godina nije dobro procjenjena odluka i da se o tome mora otvoriti rasprava na posebnoj sjednici SO Ulcinj. “Mogućnost da tim jedinstvenim prostorom može da gazduje jedan privredni subjekat krije u sebi niz opasnosti. Razvoj crnogorskog i ulcinjskog turizma ili bilo koje druge privredne grane ne treba da zavisi od jedne firme ili pojedinca”, naglasio je on i ukazao na slučaj “strateškog partnera Olega Deripaske”. Poslanik FORCE u budućem sazivu crnogorske Skupštine je nadležne upitao i šta će sada biti sa prijedlogom Regionalnog parka Delta Bojane, koji je lane, uz podršku Svjetske banke, izradilo Ministarstvo turizma i zaštite životne sredine. Tim aktom se, naime, predviđa da gotovo čitava teritorija ulcinjske opštine postane prvi regionalni park prirode u Crnoj Gori. Odgovora nema.

 

Mustafa CANKA / Zoran RADULOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo