Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Trinaesti čovjek

Objavljeno prije

na

Za američkog diplomatu Maršala Brementa saznao sam sasvim slučajno. U deklasifikovanim izvještajima američkog Savjeta za nacionalnu bezbjednost sa kraja 70-ih godina pisanih za Karterovog savjetnika, poznatog teoretičara geopolitike, Zbignjeva Bžežinskog, bio je potpisan kao autor ideje da od Avganistana treba napraviti ,,Vijetnam za Sovjetski Savez” – šokantan poraz od koga bi se vojska i država teško oporavile. Ta ideja je dovela do snažne američke podrške za radikalne mudžahedine koji su od Avganistana napravili pakao na zemlji ne samo za Sovjete i komunističku političku elitu, nego i za veliku većinu običnih građana. Sve to se na kraju kao bumerang vratilo i SAD-u kroz bin Ladena i Al-Kaidu, ali tada je Brement već bio u penziji, pa nije moglo imati nikakvog uticaja na njegovu karijeru. Ona je dostigla svoj vrhunac za vrijeme reganovskih 80-ih kada je bio ambasador na Islandu, a kasnije i ugledni univerzitetski profesor.

Brementova životna priča, tako tipična za visoke službenike imperijalne mašine, teško da bi zavrijedila čitalački interes da par godina pred smrt nije objavio jedan politički roman. Taj roman je objavila mala i nepoznata izdavačka kuća. Nikada nije objavljen u velikom broju primjeraka što me dodatno zainteresovalo. Roman se bavi upravo Vijetnamom. Na više od 400 stranica, opisuje Brementovo tragično iskustvo koje je krio cijeli život. Iako su sva imena izmijenjena, fabula je do detalja autentična.

Vijetnam je bio Brementovo prvo diplomatsko mjesto. Dobio ga je na banalan način. Tadašnji ambasador Frederik Nolting je tražio da mu se pošalje savjetnik koji dobro igra tenis kako bi mogao da pobijedi tandem šefa američke vojne misije i njegovog zamjenika. To je bilo sredinom 1962. kada je američko vojno prisustvo u Vijetnamu bilo minimalno i kada se vojska Južnog Vijetnama uspješno odupirala napadima komunista sa sjevera. Nolting je bio u dobrim odnosima sa predsjednikom Ngo Dinh Diemom. Diem, visoko obrazovani pripadnik bivše dinastije koji je zamalo postao katolički sveštenik, je bio na čelu umjereno autoritarnog, klijentelističkog režima.

Međutim, jaka frakcija u okviru američkog vojno-obavještajno-medijskog kompleksa bila je nezadovoljna sa Diemom. Njegova opreznost i posvećenost jedinstvu vijetnamskog naroda koje bi prevazišlo ideološke podjele činila im se kao slabost. Agresivni anti-komunizam je bio njihova deviza. Nolting je otišao na odmor u ljeto 1963. i više se nije vratio. Bio je zamijenjen Henrijem Kabotom Lodžom, bivšim senatorom, ambasadorom u UN-u i republikanskim vice-predsjedničkim kandidatom.

Samouvjeren, arogantan i bahat, Lodž je, čim je stigao, počeo da se ponaša kao imperijalni gospodar. Prvih sedmica nije čak htio ni da razgovara sa Diemom, iako je to univerzalno diplomatsko pravilo. Počeo je da šuruje sa grupom generala koji su pod rukovodstvom CIA spremali vojni udar. Još uvijek na mjestu savjetnika ambasadora, Brement je sve to posmatrao sa nevjericom. Međutim, nije rekao ništa niti tražio da ode.

Vojni udar se odigrao na Dan mrtvih, 1. novembra 1963. Diem i njegov brat Nhu su uspjeli da pobjegnu iz predsjedničke palate. Zvali su američku ambasadu, odali gdje se kriju i rekli da žele da se predaju SAD-u. Jedini svjedok poziva je bio Brement. Lodž mu je rekao da o tome nikada i nikome ne smije govoriti: poziv jednostavno nije postojao. Diem i Nhu su ubrzo uhvaćeni i likvidirani na licu mjesta. Brement je zapisao da se osjećao kao trinaesti čovjek u streljačkom vodu. I da cijeli život, bez obzira na karijerne uzlete, nije našao psihički mir.

Nestabilnost koja je potom zahvatila Južni Vijetnam kroz seriju vojnih udara i ubistava na kraju je rezultirala krahom države, komunističkim trijumfom, i najvećim vojnim porazom SAD-a u svojoj istoriji. Možda se sve moglo izbjeći da je bilo manje imperijalne megalomanije i zakulisnih radnji, a više razumijevanja za lokalne prilike. Ova lekcija za američku diplomatiju važi i danas.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Samit ili tvit

Objavljeno prije

na

Trampu najviše odgovora da stanje do izbora ostane isto kao sada. Čućemo puno  bombastičnih riječi, ali ćemo vidjeti minimalan broj bombastičnih akcija.  Demokratska partija,  temeljno razjedinjena, više će se izgleda baviti sobom nego Trampom. Ukoliko u prvi plan ne stavi interese američke radničke i osiromašene srednje klase, teško da se može nadati uspjehu

 

Iako su predsjednički izbori tek u novembru 2020. godine, u Americi je već počela predsjednička kampanja. Liberalni mediji, kakvih je većina na nacionalnom nivou, jasno su stavili do znanja da će i skriveno i otvoreno, i formalno i neformalno, raditi na tome da Donald Tramp ne bude izabran na još jedan predsjednički mandat. Na primjer, prve televizijske debate između predsjedničkih kandidata i kandidatkinja Demokratske partije su organizovane upravo za vrijeme samita G-20 u Japanu kada se Tramp sretao saostalim svjetskim liderima i očekivao da bude u centru pažnje američke javnosti. Tako su se u medijskom prostoru simultano pojavile dvije udarne vijesti, jedna vezana za domaću, unutarameričku, a druga za inostranu, međunarodnu tematiku. Domaća zbivanja, kao što je uvijek slučaj na pretežno parohijalnoj, američkoj političkoj sceni, zasjenila su ova druga. Tako su Trampovi susreti ostali u sjenci (i prašini) žučne debate između bivšeg potpredsjednika Džoa Bajdena i senatorke iz Kalifornije Kamale Haris, a u vijestima lokalne televizijske stanice u San Francisku o njima nije bilo ni riječi.

U isto vrijeme, ne može se reći da se u toku Trampovih samitskih susreta desilo išta od suštinske važnosti. Nije bilo nikakvih dramatičnih obrta. Razmijenjeni su osmjesi i protokolarne izjave, a za medijsku diskusiju i tumačenje nije preostalo ništa osim anegdota o personalnom ponašanju lidera (na veselje tabloidne štampe). To, na primjer, da je Tramp pio koka-kolu, a Putin čaj iz sopstvenog termosa, da je Angela Merkel kasnila na zajedničku večeru, da se Žan-Klod Junker bespomoćno osvrtao, itd. Jasno je da je iz navedenog teško izvući zaključke o sudbini Svjetske trgovinske organizacije ili dogovora o smanjenju broja nuklearnih bojevih glava. Pitanje je da li konkretni rezultati mogu opravdati toliko potrošenog novca poreskih obveznika.

A, opet, možda bi bilo previše radikalno potpuno odbaciti ideju svrsishodnosti ovakvih samita. Razgovarati sa nekim licem u lice je još uvijek  najbolji način da se procijeni karakter, a često i da se pronikne u namjere, sagovornika. Čini se da upravo Tramp igra na takvu ličnu, emocionalnu crtu odnosa između lidera. Tako, na primjer, dok je najavljivao uvođenje trgovinskih sankcija protiv Kine, nije propustio da ponovi kako mu je kineski predsjednik Si Đinping veliki prijatelj. Isto tako, Tramp često na tviteru zna da pohvali „predivna“ pisma koja dobija od sjevernokorejskog autokrate Kim Džong-Una, a na ovom samitu je čak nazvao Putina -koga velika većina američkih političara smatra đavolovim šegrtom, ako ne i samim đavolom -„odličnim momkom.“

Nije do kraja jasno da li Tramp zaista vjeruje u to što kaže ili vjeruje da drugi vjeruju ili vjeruje da drugi vjeruju da on vjeruje. Ipak, na isti način, on gradi odnose i sa svojim biračima. Zbog toga i koristi tviter da najavi važne odluke i tako ih istog momenta dostavlja na desetine miliona personalnih adresa. Tviter demokratizuje pristup informacijama. Milijarderi i beskućnici, lobisti i disidenti, svi dobijajuTrampov tvit u isto vrijeme. Kao od nekog bližnjeg.

Vrlo je moguće da Trampovu dalju političku sudbinu opredijeli neki događaj ili odluka koja se tiče spoljne politike. Direktna vojna intervencija u Venecueli ili duži rat protiv Irana (što ne isključuje munjevito uništenje iranskih nuklearnih pogona) bi se negativno odrazili na njegov rejting. Trampu najviše odgovora da stanje stvari do izbora ostane isto kao sada. Ne vjerujem da će pregaziti ijedan Rubikon ili baciti kocku koju ne bi mogao kasnije uzeti nazad. Čućemo naravno dosta bombastičnih riječi, ali ćemo vidjeti minimalan broj bombastičnih akcija.

Sa druge strane, Demokratska partija za sada ne pokazuje znake  koherentne i inspirativne političke platforme. Još uvijek temeljno razjedinjena između neoliberalno-elitne frakcije koju oličava Bajden i lijevo-populističke koju predstavljaju senatori Berni Senders i Elizabet Voren, više će se izgleda baviti sobom nego Trampom. Ukoliko u prvi plan ne stavi interese američke radničke i osiromašene srednje klase, teško da se može nadati uspjehu.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Globalni dogovor?

Objavljeno prije

na

Racionalna analiza globalnih kretanja ustupa mjesto intuiciji jer se vektori razvoja situacije umnožavaju i komplikuju. Naše sjutra može biti radikalno drugačije od našeg danas. To je opasno, ali, u isto vrijeme, i obećavajuće. Draž nepoznatog je da se u mraku može nalaziti i provalija i ćup pun zlatnika, a često i jedno i drugo. Kako za koga, naravno

 

Očigledna je činjenica da je stepen nepredvidljivosti u globalnoj politici dramatično porastao u posljednjih nekoliko godina.Analitičari sve više moraju razmišljati kao pjesnici da bi uhvatili smisao dešavanja. Racionalna analiza ustupa mjesto intuiciji jer se vektori razvoja situacije umnožavaju i komplikuju. Naše sjutra može biti radikalno drugačije od našeg danas. To je opasno, ali, u isto vrijeme, i obećavajuće. Draž nepoznatog je da se u mraku može nalaziti i provalija i ćup pun zlatnika, a često i jedno i drugo. Kako za koga, naravno.

Nije teško formulisati glavni razlog ovakvog stanja. Strukture, organizacije, norme i pravila koje su, u ključu neoliberalne ekonomije,uspostavile zapadne elite poslije propasti sovjetskog bloka se urušavaju pred našim očima. Zvanični neoliberalni diskurs koji se trideset godina hranio arogancijom i licemjerjem, a produkovao mješavinu polu-istina i laži, je izgubio svoju efikasnost. Niko mu više ne vjeruje. Ni  njegovi glasnogovornici.

Politiku je zamijenio sve manje i manje smisleni spektakl ili, još infantilnije, karitakuralni crtani film, ali je jasno da to ne može dugo da traje. Scenski elementi se rune i lome, glumci-spikeri su istrošeni i tromi, a publika kipti od nezadovoljstva. Postoji bojazan da će neko podmetnuti požar u tom prepunom teatru. Zbilja, u sličnim, ranijim istorijskim epohama problem sistemske nestabilnosti se rješavao velikim ratom. Pobjednici bi zatim uspostavili novi sistem vrijednosti.

Posjedovanje atomskog oružja u suprostavljenim taborima, po mom mišljenju, mogućnost velikog rata (barem za dogledni period) stavlja u drugi plan. To ne znači naravno da neće biti mnoštva perifernih ratova, kao i hibridnih, informacionih i ekonomskih operacija i mjera usmjerenih na promjenu nepodobnih režima. Samo što će sada, za razliku od prethodnog perioda, režime mijenjati (ili braniti) javni i tajni vojni i obavještajni operativci i Rusije i Kine, a ne samo SAD i Evropske unije.

Priručnici specijalnih operacija Hladnog rata u drugoj polovini 20. vijeka će opet postati relevantni – primjeri Bolivije, Čilea, Angole, Mozambika, Vijetnama, Kambodže. Špijunski romani Grahama Grina, Džona Le Karea, Julijana Semjonova i mnogih drugih koji su kupili prašinu po bibliotekama će opet naći put do čitaoca. I studenti će biti zainteresovaniji za datu tematiku, čemu već svjedoči popularnost mog predmeta na Univerzitetu San Franciska.

Uostalom, ne bi me čudilo da uskoro budemo svjedoci ponovljene kubanske krize. I to ne kao farse (u stilu Marksove tvrdnje) nego kao ozbiljne ideološke konfrontacije. Američkom predsjedniku Donaldu Trampu je izgleda socijalizam jedan od najvećih bauka. Sa druge strane, Komunistička partija Kine nema namjeru da ukida svoj totalni politički monopol. Teško je znati da li su se  još  rodili kineski Gorbačov i Jeljcin.

Pragmatičan pristup postojećem stanju stvari je insistiranje na sveobuhvatnom dogovoru velikih sila oko novog globalnog poretka. Moguće je da je naredni sastanak G-20 u Japanu krajem juna pravo vrijeme i mjesto za početak jednog takvog procesa.

Naravno, mnogo toga još ostaje da se konceptualizuje i utvrdi. Koje će biti tačke oslonca i faktori stabilnosti? Kako će se crtati sfere uticaja? Koji će biti dugoročni ciljevi i prioriteti? Kako i kojim sredstvima će se rješavati ogromni problemi siromaštva, terorizma, zaraznih bolesti, migracija, digitalnih i genetskih tehnologija, zagađenja životne sredine? Svima je valjda jasno da je nacionalni okvir manjkav da riješi bilo koji od ovih problema.

Stara poslovica kaže da se „pred zoru mrzne.“ Jedan od tih ledenih udara mogućoj dogovornoj stabilizaciji globalnih prilika mogu biti rezultati majskih izbora za Evropski parlament, posebno ako se znatno uveća broj poslanika desno-populističkog bloka. U tom slučaju će i sama Evropa, umjesto dio rješenja, postati dio problema. I to njen centar više nego njena periferija. Tragično je da evropska politička elita nije izvukla nikakvu pouku iz raspada Jugoslavije.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Književnost tajnog rata

Objavljeno prije

na

Ni američki pisci-obavještajci nisu uspjeli da ugroze primat Britanaca, koji su izmislili književni žanr špijunskog romana. Teško da će na primjer zarada prošlogodišnjeg špijunskog hit filma Crveni vrabac prevazići zaradu novog, dvadesetpetog po redu, filma o Džejmsu Bondu koji je u procesu snimanja

 

Uz demokratiju i kapitalizam, Englezi su izmislili i književni žanr špijunskog romana. Smatra se da je ovaj žanr nastao krajem 19. vijeka u vrijeme kada se Velika Britanija našla pod geopolitičkim pritiskom evropskih kontinentalnih sila – Francuske, Njemačke i Rusije – i kada je britanska elita shvatila da mora konsolidovati borbeno-patriotski duh kod građana u pripremi za buduće ratne sukobe. Stoga su „loši momci“ prvih špijunskih romana bili subverzivni inostrani agenti ubačeni na britansko tlo da siju strah i nemir, a „dobri momci“ britanski džentlmeni-intelektualci koji bi zagarantovano, poput heroja iz bajki, osujetili sve perfidne planove i spasili voljenu državu iz kandži geopolitičkog ropstva.

O ofanzivnim dejstvima britanskih obavještajaca počelo se pisati mnogo kasnije jer je po viktorijanskim moralnim normativima džentlmenima bilo ispod časti da se bave špijunažom ili, nedajbože, da čitaju tuđa pisma. Međutim, ostaje činjenica da su mnogi od pisaca kontraobavještajnih špijunskih romana itekako imali obavještajnog iskustva sa terena. Tako je na primjer Vilijam Le Kju, jedan od najtiražnijih pisaca ovog žanra, još 1907. godine objavio vrlo zanimljiv izvještaj o putovanju kroz balkanske države, uključujući i Crnu Goru. Le Kju opisuje susret sa kraljem (tada još uvijek knjazom) Nikolom na Cetinju („gradu na nebu“) u kojem kralj Nikola izražava svoje divljenje Britanijom i opisuje je kao „jedinstveno najboljeg prijatelja.“ Naravno, to je upravo ono što je željela da čuje britanska publika. Ništa ne jača odanost i ljubav prema sopstvenoj državi nego uvjerenje da čak i lideri drugih država obožavaju njene postupke i dostignuća. Le Kjuova balkanska misija se, dakle, višestruko isplatila.

Poslije Drugog svjetskog rata, (još) jedan britanski pisac-obavještajac Ian Fleming osmišljava ličnost koja će postati globalni simbol moći britanske špijunaže, Džejmsa Bonda. Flemingove knjige i filmovi bazirani na njima koji se još uvijek snimaju – svi se sjećamo Casino Royala iz 2006. godine gdje se radnja tobože odvija u hotelu „Splendid“ – dominiraju svjetskim tržištem. Koliko god da je bila snažna propagandna mašinerija Sovjetskog Saveza i nadarenost sovjetskih pisaca, rat na polju ovog književnog žanra je bio izgubljen. Najveći uspjeh sovjetskog špijunskog romana i filma je protagonist romana Julijana Semjonova, Maks Oto fon Štirlic, ruski obavještajac infiltriran u Gestapo, koji je, iako još uvijek vrlo popularan u Rusiji i vrhu ruske vlasti, ostao potpuno nepoznat u ostalim djelovima svijeta. Sovjeti su čak sponzorisali bugarskog pisca Andreja Guljaškog da stvori ekvivalent Bonda sovjetskog bloka. Međutim, ko danas uopšte zna za Avakuma Zahova, iako on, na kraju jednog romana, gura Bonda u provaliju i sigurnu smrt?

Ni američki pisci-obavještajci nisu uspjeli da ugroze književni primat Britanaca. Teško da će na primjer zarada prošlogodišnjeg špijunskog hit filma Crveni vrabac prevazići zaradu novog, dvadesetpetog po redu, filma o Džejmsu Bondu koji je u procesu snimanja. Crveni vrabac je baziran na istoimenoj prvoj knjizi trilogije Džejsona Metjuza, obavještajca koji je preko trideset godina radio za CIA. Metjuzova knjiga, međutim, obiluje stereotipima o Rusiji. Neće biti da se u Rusiji baš ništa nije promijenilo od doba Staljina! Zabrinjava činjenica da je ovakvo karikaturalno viđenje Rusije po svoj prilici većinsko u američkoj obavještajnoj zajednici.

Zbog toga ne treba da čudi ogroman broj penzionisanih obavještajaca koji su danima i noćima sa malih i velikih ekrana američkih televizijskih stanica ubjeđivali javnost da je američki predsjednik Donald Tramp ruski agent. Sada kada je dvogodišnja istraga specijalnog tužioca Roberta Malera, koja je koštala poreske obveznike (uključujući i mene) desetine miliona dolara, pronašla da za tako nešto nema dokaza, pitanje je da li će smoći snage da javno priznaju grešku ili će se praviti kao da se ništa nije desilo.

Niko ne spori da je uzbudljivo svijet posmatrati kroz prizmu špijunskog romana. Nije, međutim, dobro kada fikcija potpuno zamagli realnost. Budućnost planete može biti dovedena u pitanje.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo