Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Rusi dolaze, opet

Objavljeno prije

na

Prije tačno 50 godina, kanadski režiser Norman Džuison je, pod nazivom Rusi dolaze, snimio film koji ismijava paranoičnu političku propagandu hladnoratovskog vremena o potencijalnoj ruskoj invaziji SAD-a. Radnja se odvija u malom američkom obalskom gradiću pored kojeg se, greškom kapetana, nasukala ruska podmornica. Baš kao i u sferi tadašnje visoke politike, čitav film protiče na ivici sukoba između Rusa i Amerikanaca. Međutim, na kraju, uz obrt koji objedinjuje univerzalne težnje i jednih i drugih, Amerikanci pomažu Rusima da se bezbjedno vrate na pučinu, a publika napušta kinosalu s uvjerenjem da su ideološke podjele besmislen izgovor za ratno stanje između dvije supersile.

Ova poruka međusobnog uvažavanja i suštinskog mira je naišla na veliku podršku širom svijeta, pa je film bio jedan od najpopularnijih ne samo te 1966. nego i kasnijih godina, sa ukupnim pozitivnim rejtingom od 81 odsto, a bio je nominovan i za Oskara. To se nije dopalo onima kojima su geopolitička zaoštravanja, nasilna sukobljavanja i ratovi izvori zarade, uticaja i moći pa je Džuisonu, kao kanadskom državljaninu, bilo onemogućeno da se vrati u SAD poslije posjete SSSR-u, a po holivudskim kuloarima se širio glas da je agent Kremlja. U filmu nije predstavio Ruse onako kako su zahtijevali interesi hegemonističke spoljno-političke agende, kao hladne, surove, plitkoumne, civilizacijski zaostale i primitivne.

U ovogodišnjoj izbornoj kampanji za predsjednika SAD američki građani i građanke su opet, od strane istih krugova, izloženi potpuno istim propagandnim stereotipima. Tako je u TV emisiji, Majkl Morel, u dva navrata vršilac dužnosti direktora CIA i dugogodišnji zamjenik direktora, izjavio da, ukoliko se suprostave američkim ciljevima u Siriji, Ruse treba ,,ubijati”. Svega nekoliko dana prije ove brutalne izjave, Morel je u kolumni Njujork Tajmsa javno podržao Hilari Klinton i nazvao njenog protivkandidata Donalda Trampa ,,nesvjesnim agentom Rusije” i neprijateljem SAD-a. Suočenoj sa velikim brojem neriješenih pitanja u vezi državnih tajni koje su procurele zbog njene neodgovorne upotrebe privatnog email servera, kao i sa skandalima vezanim za rad Fondacije Klinton, Klintonovoj su napadi na Trampa kao ,,sibirskog kandidata” i Putinovog čovjeka postali jedini način da homogenizuje biračko tijelo. Od ekipe iz Granda do ekipe iz Lenglija, izgleda da se stvaranje državnog neprijatelja smatra sigurnom dobitnom izbornom kombinacijom.

Međutim, veze Klintonovih sa Rusijom nisu manje snažne od onih koje se imputiraju Trampu. Bil Klinton je, na primjer, za govor u Moskvi dobio 500.000 dolara od ruske banke povezane sa kanadskom firmom Uranium One u kojoj je većinsko vlasništvo kasnije stekla ruska agencija za atomsku energiju. Po navodima Njujork Tajmsa, Klintonova je bila članica državnog komiteta koji je odobrio prodaju. Neposredno poslije toga, predsjednik UO te firme je donirao 2.35 miliona dolara Fondaciji Klinton.

U isto vrijeme, bez obzira na Trampovu (često nedosljednu) retoriku, mnogi u vrhu Trampove kampanje, pa i sam potpredsjednički kandidat Majk Pens, ne zaostaju daleko od Klintonove u propagiranju rusofobije. Čak i šef Trampove kampanje Pol Manafort, koji je nedavno podnio ostavku zbog navodnih proruskih veza, je 2008. bio glavni u predsjedničkoj kampanji Džona Mekejna, jednog od najvećih ,,jastrebova” američke spoljne politike. Manafortu su inače i crnogorski poreski obveznici, posredstvom kriminogene vlade Crne Gore, isplatili više od milion eura da lobira u Vašingtonu za ulazak u NATO.

To znači da ko god pobijedio na predsjedničkim izborima, a Klintonova ima daleko veću podršku vojno-industrijsko-obavještajnog kompleksa, militaristički hegemonizam kao primarna crta američke geopolitike neće biti prevaziđen. U suštini, i Tramp i Klintonova predstavljaju demagošku prevaru američkog biračkog tijela, a posebno srednjih i radničkih slojeva stanovništva. Uz Partiju Zelenih, jedinu nadu uliva novoformirani pokret Naša revolucija koji okuplja glasače Bernija Sandersa i sve one koji vjeruju da SAD imaju potencijal i resurse za progresivnu globalnu transformaciju. Zajedničkim snagama mogli bi doseći kritičnu masu na narednim predsjedničkim izborima. Ako to već ne bude kasno za ljudski rod.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

KGB i Jugoslavija

Objavljeno prije

na

KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada

 

Litvanski centar za istraživanje genocida i otpora skenirao je i objavio na internetu nekoliko desetina strogo povjerljivih internih časopisa KGB-a. Ovi časopisi, čija je svrha bila obrazovanje i usavršavanje kadrovskog sastava KGB-a, se i dalje smatraju državnom tajnom u Rusiji. U jednom od njih, preciznije tom broj 23 Radova Više škole KGB-a „Feliks Dzeržinski“ objavljenog 1981. godine, naišao sam na članak koji se odnosi na Jugoslaviju. Pod dugačkim naslovom „Korišćenje teritorije i građana SFRJ-a od strane obavještajnih službi imperijalističkih država radi vođenja subverzivne djelatnosti protiv Sovjetskog Saveza“,  članak potpisuje major kontraobavještajne službe KGB-a V. A. Tihonjenkov.

Već sam naslov nagovještava odnos KGB-a prema Jugoslaviji. Iako su politički i ekonomski odnosi između SSSR-a i Jugoslavije u tom periodu bili u uzlaznoj putanji, KGB je pristupao Jugoslaviji i Jugoslovenima sa izvjesnom dozom podozrenja. Na primjer, Tihonjenkov tvrdi da u Jugoslaviji najjaču obavještajnu poziciju imaju američke obavještajne službe, a da su vrlo aktivne i britanske i zapadnonjemačke. Prema Tihonjenkovu, kroz svoje agente od uticaja u vrhu jugoslovenske vlasti, ove službe pokušavaju da stvore probleme u odnosima između SSSR-a i Jugoslavije. On kao primjer postojanja takve objavještajne agende navodi tvrdnje zapadnih službi da SSSR namjerava da napadne i okupira Jugoslaviju u slučaju pojave nestabilnosti poslije Titove smrti. Nasuprot tome, Tihonjenkov insistra da upravo SSSR čvrsto podržava očuvanje cijelovitosti Jugoslavije, dok je iznutra ruši i sabotira Zapad koji za svaku republiku ima različiti pristup pokušavajući da ih što više odvoji i od federalnog centra i jednu od druge. Na primjer, u slučaju Slovenije, zapadne službe se oslanjaju na snažne ekonomske veze sa zapadnim firmama i bankama, dok se u Srbiji protura priča o neophodnosti „široke demokratije“ i potpunog napuštanja socijalizma. U isto vrijeme, Tihonjenkov odbacuje navode zapadnih medija da SSSR tajno sarađuje sa nacionalističkim antijugoslovenskim emigrantskim krugovima, posebno hrvatskim, iako priznaje da se pojedinci iz tih organizacija obraćaju sovjetskim ambasadama u Evropi i nude im saradnju protiv jugoslovenske vlasti.

Tihonjenkov takođe tvrdi da zapadne službe koriste teritoriju Jugoslavije da vrbuju sovjetske građane i građanke koji dolaze u posjetu iz SSSR-a, bilo u zvanične bilo u turističke svrhe. Tako na primjer opisuje kako neki jugoslovenski domaćini u dosluhu sa svojim zapadnim mentorima često pozivaju sovjetske naučnike i zvanična lica na privatne zabave gdje ih „u društvu mladih žena“ pokušavaju ubijediti da prebjegnu na Zapad. Čini se da je i Crna Gora predstavljala pogodno mjesto za ovakva i slična vrbovanja. Tako Tihonjenkov navodi primjer posjete sovjetskog vojnog broda luci Tivat 1976. godine kada su čak tri sovjetska mornara i jedan oficir dali izjave KGB-u da su ih domaćini nagovarali da se ne vraćaju nazad na brod i da će im pomoći da emigriraju na Zapad.

Čini se da Tihonjenkova posebno pogađa to što neki Jugosloveni prema kojima, kako tvrdi, sovjetski građani osjećaju „iskrenu simpatiju i prijateljstvo“, prikupljaju važne političke, ekonomske, vojne i druge informacije za zapadne službe dok borave i rade u SSSR-u. U tom pogledu, navodi i primjer neimenovanog bivšeg jugoslovenskog ambasadora u Moskvi koji je izgleda rado dijelio svoje impresije sa zapadnjacima.

U isto vrijeme, imajući u vidu prirodu informacija kojima Tihonjenkov raspolaže, stiče se jasan utisak da je i KGB imao svoje simpatizere u jugoslovenskoj vlasti. U članku se, na primjer, u pozitivnom svjetlu citiraju izjave Titovog savjetnika za bezbjednost Ivana Miškovića, kao i saveznog sekretara za unutrašnje poslove Franja Herlevića. Zanimljivo je i upozorenje Tihonjenkova da poslije posjete Jugoslaviji kineskog lidera Hua Guofenga 1978. godine, KGB treba da obrati pažnju i na moguće uspostavljanje antisovjetske kineske agenturne mreže. Kina, baš kao i Zapad, je u  to vrijeme smatrana opasnim protivnikom SSSR-a.

Sve u svemu, KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Sve ustaljeno pretvara se u dim

Objavljeno prije

na

Više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu

 

Predviđanja budućnosti su nezahvalna jer čovjek uvijek ima mogućnost izbora. Ponekad od naizgled trivijalnih odluka zavise događaji svjetskog značaja. Svako već zna: zamah leptirovih krila na jednom kraju svijeta može dovesti do zemljotresa na drugom. U savremenom dobu, taj leptir je često dobijao oblik telefonskog poziva, a u ovo vrijeme medijske dominacije društvenih mreža, nosilac iznenadnih katastrofa može biti nečiji „tvit.“

Ipak, postoje trendovi koji su uočljivi svakom pažljivijem posmatraču. Neki vozovi stižu na svoje destinacije po voznom redu. Istorija ima određenu strukturu. Imperije se stvaraju i propadaju. Krupne ličnosti bljesnu i nestanu u tmini. Forme kulture se izgrađuju i ruše. Bila je Jugoslavija i više je nema. Međutim, jugoslovenski model raspada nastavlja da se inkarnira po svijetu. Nije od njega daleko ni ovo što se posljednjih mjeseci dešava u SAD-u. Sve države sa korumpiranom političkom elitom su nesrećne na isti način.

Taj voz ne kasni ni minuta. Već nekoliko godina u svojim tekstovima napominjem da više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu. U skladu sa tim, Tramp nije otpočeo nijedan novi rat, dok Bajden ima cijelu listu, od Afrike preko Bliskog istoka do Istočne Evrope i Centralne Azije.

U isto vrijeme, i jedna i druga strana gura ispod tepiha glavni problem američkog društva: dramatičan porast društvene nejednakosti, bijede i očaja. Nije im u interesu da ga riješavaju jer upravo na njemu grade svoje političke karijere i materijalno profitiraju. I jednima i drugima odgovora da prebace problem u ideološku ravan i time gurnu svoje pristalice u narodu u sveopšte sukobljavanje. Nasilni sukobi, kad se dese, neće pogoditi njih. Ni oni ni njihovi bližnji neće ginuti. To je stara i turobna priča.

Novo je to što je pandemija korona virusa sve postojeće procese socijalne i individualne degradacije radikalno ubrzala. Mnoga mala i srednja preduzeća su maltene preko noći zbrisana sa lica zemlje, a milioni ljudi su ostali bez posla i sada su u izolaciji i depresiji. U isto vrijeme, gigantske korporacije ostvaruju milijarde dolara u prihodima. Koncentracija njihovog bogatstva i moći dostiže epohalne razmjere. Čuvena rečenica Marksa i Engelsa iz Manifesta komunističke partije o tome da se „sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara u dim“ je okrenuta naglavačke. Istorija kao da ide unazad. Umjesto u socijalizam, čini se da svijet, ubrzanim koracima, ulazi u novi feudalizam globalnih razmjera.

Prve karakteristike ovog morbidno-regresivnog sistema se već naziru. Ko god istupa kritički protiv dominatnog narativa masovnih medija i korporacija u čijem su vlasništvu, odmah biva cenzurisan. Nemilosrdno mu se oduzima mogućnost da drugi čuju njegov ili njen stav. A s obzirom da su sada svi aspekti ličnog života digitalizovani i neraskidivo vezani jedan za drugi, cenzura može lako da se proširi na mogućnost putovanja, dobijanja kredita, zaposlenja, života uopšte. Svi cenzori obožavaju staljinistički pristup: „Nema čovjeka, nema problema.“

Jasno je, naravno, da otpor i borba za bolje sjutra neće prestati, ali će morati da se izražavaju u novim formama i da upotrebljavaju nove metode. Hakeri su već postali profesionalni revolucionari 21. vijeka. Uloga zviždača unutar sistema će postati još značajnija. Pojaviće se novi Meninzi i Snoudeni.

Ipak, u praktičnom smislu, ne smije se krenuti od nule. Moraju se uzeti u obzir gorka iskustva ranijih pobuna. Bez transformacije individualne i kolektivne svijesti, nema dugoročnog uspjeha. Nije poenta da se jedna elita zamijeni drugom nego da se omogući socijalna jednakost i prosperitetan život za sve. Da ono što se ukaže, kad se rasčisti dim i pepeo starog, bude novo i drugačije.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Kraj apokalipse?

Objavljeno prije

na

Velika kriza može da bude i velika šansa. Nažalost, po svemu sudeći, politička praksa je još jedanput razočarala teoriju. Naredna 2021. neće donijeti planetarno bratstvo. Baš zbog toga, u neku ruku, može biti još i gora nego apokaliptična 2020

 

Posljednja sedmica decembra je svake godine svojevrsna kognitivna raskrsnica. Ukršta se naše razmišljanje o godini koja je prošla sa razmišljanjem o onoj koja dolazi. Upoređujemo ono što smo doživjeli sa onim što očekujemo da će nas tek snaći na trnovitom životnom putu. I pitamo se – hoće li nam biti bolje?

Prirodni je zakon da poslije noći, ma kako mračna i hladna ona bila, nastupi zora. Istorija isto tako poznaje periode mira i periode rata, periode procvata i periode propasti. Njegoš je govorio o čaši meda i čaši žuči. Sve je to opštepoznato.

Međutim, ono što se ne zna i što naravno predstavlja centar misterije je kada će to tačno otpočeti dugoželjena tranzicija, kada će se krenuti u pokret iz tame u svjetlo, iz minusa u plus. Jesmo li ovo dotakli dno ili ima još da se pada?

Sve ovo postaje posebno akutno ako se ima u vidu protekla 2020. U decembru prošle godine nije bilo nikakvih indikacija da će cijela planeta biti iznenada zavijena u crno, da će doći do blokada, izolacija i zatvaranja. Da će čak i običan izlazak na ulicu izgledati kao odlazak u ratnu zonu. Da se rodbina i prijatelji neće moći sresti mjesecima.

Tada su se striktno geopolitičke razmirice činile kao nešto najgore što može da ugrozi planetu. Simboli apokalipse su bili mogući ratovi, posebno na Bliskom Istoku ili Jugoistočnoj Aziji. Bijes Donalda Trampa, a ne virusna groznica, je bilo ono od čega se tresla globalna neoliberalna politička elita. O virusima je tada razmišljao samo mali broj ljudi, većinom oni koji nikad ne pišu kolumne jer im je služba da rade u sjenci. Sada o koronavirusu razmišlja svako, ali to ne predstavlja nikakvu utjehu. Godina 2020. je nepovratno njime obilježena. I za mnoge, izgubljena.

Prateći globalna zbivanja, već godinama su mi jasne dvije stvari. Prvo: „život dostojan čovjeka“ na našoj planeti zahtijeva reformatiranje tj. perestrojku postojećih ekonomskih odnosa i to ne samo iz moralnih, nego i iz strukturalnih razloga. Kapitalizam u svakom svom obliku, bilo da je neoliberalni ili državni, iza sebe ostavlja sprženu zemlju i u metaforičkom i u bukvalnom smislu, jer trka za profitom ubija svaku zajednicu. I drugo: istorijski gledano, takve sistemske promjene se dešavaju samo poslije velikih katastrofa i ratova.

Imajući ovo u vidu, neko možda može da vidi u globalnoj pandemiji koronavirusa upravo takvu vrstu sistemskog okidača poslije kojeg će nastupiti renesansno, novo doba ispunjenja ideala Francuske revolucije – slobode, jednakosti i bratstva. Ili, barem, „razuzdane“ godine, kao što su bile dvadesete godine prošlog vijeka, godine čarlstona i velikog Getsbija. Drugim riječima, u svoj ovoj nesreći, neko može naći prostora i za malo radosti, ushićenja pred svijetlom budućnošću.

Dobro bi bilo da bude tako. Međutim, meni se čini da je takvo viđenje, iako inspirativno, ipak naivno. Koronavirus nije riješio niti jednu geopolitičku dilemu. Čak se desilo obratno. Pod krinkom pandemije, pojedine države su još više narušile ionako vrlo osjetljivu raspodjelu globalne moći. U isto vrijeme, odluke i propisi međunarodnih organizacija se sve više i više zanemaruju ako idu nauštrb nacionalnih interesa. Zbog toga izlazak iz karantina vezan za pojavu vakcina (kojih će vremenom biti veliki broj brendova) može dovesti do naglog skoka nasilja, kako unutar država (vlasti protiv opozicije), tako i u međudržavnim odnosima. Dodatni faktor nestabilnosti unosi i unutrašnja politička kriza u SAD-u koja svakim danom postaje sve ozbiljnija, kao i loši odnosi između država Evropske unije, opterećeni posljedicama Breksita.

Teorijski gledano, velika kriza može da bude i velika šansa. Nažalost, po svemu sudeći, politička praksa je još jedanput razočarala teoriju. Naredna 2021. neće donijeti planetarno bratstvo. Baš zbog toga, u neku ruku, može biti još i gora nego apokaliptična 2020.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo