Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Pobunjenici sa Mauna Kee

Objavljeno prije

na

U današnjem globalizovanom svijetu, Havaji simbolizuju uživanje, odmor, bjekstvo od svakodnevnih briga i obaveza. Palme, plaže, upečatljive boje, ukusnu hranu. Milioni turista koji ih posjećuju svake godine uostalom i dolaze radi toga. A ljudi obično vide samo ono što žele da vide. Raj na zemlji, oazu spokojstva u sveopštem haosu, ljepotu zaštićenu od dekadencije.

Međutim, to je samo šarena laža koja skriva decenijske prakse mučnih političkih i društvenih nepravdi. Većina toga što jeste i što postoji na Havajima je proizvod brutalnog odnosa imperijalnih porobljivača prema domicilnom stanovništvu. Izbačeni sa sopstvene zemlje, ponižavani, zarobljavani i ubijani bez milosti – to je iskustvo neposrednih predaka lokalnih Havajaca. Lično sam se uvjerio da je ovo iskustvo snažan pokretač njihovih sadašnjih stremljenja i da je prisutno u tome kako koncipiraju ciljeve političkih zahtjeva i vide svoju budućnost. Kako se izrazio jedan od njih, “mi nismo Amerikanci”.

Nedavno sam na Havajima učestvovao na naučnom skupu o novim vidovima kolonijalizma u svijetu koji je organizovao Univerzitet Havaja u Hilou. I dok sam u tom obalskom gradiću od 40.000 stanovnika, u univerzitetskoj sali, izlagao o pogubnoj militarizaciji Balkana koja se sprovodi kroz proširenje NATO-a, nisam još uvijek znao da su se svega nekoliko mjeseci prije toga, sasvim nedaleko, odvijali veliki građanski protesti protiv udruženog projekta krupnog kapitala i američke države o izgradnji najvećeg teleskopa na svijetu. Taj teleskop, sa optičkim ogledalom od 30 metara, vrijedan milijardu i po dolara, je bio predviđen da se instalira na vrhu Mauna Kee, ugašenog vulkana i najviše planine na havajskom arhipelagu, koja u havajskoj mitologiji ima status ekvivalentan grčkom Olimpu, mjestu na kome prebivaju bogovi i boginje.

Da nepoštovanje havajske tradicije i vjerovanja bude još grublje i bolnije, na Mauna Kei već postoji 13 teleskopa koji, usljed prevarnih ugovora potpisanih prije četrdesetak godina, plaćaju godišnji zakup od 1 dolara, a takođe i baza američke vojske za vježbanje gađanja iz helikoptera koja, naravno, ne plaća ništa. Zbilja, prisustvo vojske i vojnika je toliko vidljivo (čak je i u civilnom avionu kojim sam letio od Hiloa do Honolulua, pola putnika bilo u vojnoj uniformi) da me nije začudilo kada je jedan od izlagača na skupu, profesor i kantautor Džon Osorio, rekao da su Havaji pod vojnom i političkom okupacijom.

Kasnije, u razgovoru, Osorio mi je obrazložio zašto smatra da Havaji treba da proglase nezavisnost od SAD-a. Mnogi njegovi argumenti su me podsjetili na argumente za nezavisnost Crne Gore, posebno činjenica nasilne aneksije Havaja od strane američke države 1898. godine. Aneksija je uslijedila kao posljedica državnog udara protiv havajske kraljice Liliuokelani koji je sprovela mala grupa američkih finansijera, vlasnika plantaža tropskog voća, 1893., uz vojnu podršku američkih marinaca.

Iako su Havaji inkorporirani kao američka savezna država 1959. godine, a američki Kongres se zvanično izvinio za aneksiju 1993., to je imalo malo uticaja na stavove većine lokalnih Havajaca. Mogao sam da primijetim da je pokret za autonomiju po pitanju obrazovnog sistema i upotrebe prirodnih i privrednih resursa u punom zamahu. Protesti za zaštitu Mauna Kee su samo jedan od mnogobrojnih primjera društvenog i političkog građanskog aktivizma na Havajima koji uvećava i ojačava podršku za samoopredjeljenje i eventualni referendum (koji se za sada malo pominje u javnosti). U ovom konkretnom slučaju, cilj protesta je ostvaren jer je Vrhovni sud Havaja poništio sve dozvole koje su ,,investitori” ranije dobili od havajske izvršne vlasti. Havajski bogovi i boginje sada mogu da odahnu jer je teška mehanizacija uklonjena sa ostrva. Nažalost, glomazni teleskop će biti izgrađen negdje drugo gdje građani nisu dovoljno dobro organizovani da se odupru mahinacijama krupnog kapitala i lokalne korumpirane birokratije. Stoga je jedino održivo rješenje globalno ujedinjavanje progresivnih snaga. Marks i Engels su bili u pravu.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Oči u oči sa 2020-tom

Objavljeno prije

na

Vladajuća euroatlanska tehnokratska elita, ogrezla u korupciji i licemjerju, ne može  se suprostaviti snazi harizme nacional-populista. Političke središnjice više nema, brod mejnstrima je potonuo, a desničarski ekstremi postaju normala svakodnevnice. Širi se krug očajnih koji kompenzaciju svoje bijede pronalaze u napadima na podjednako očajne, samo druge nacije, jezika, religije ili boje kože

 

Džonson, Netanjahu, Tramp. Već je izvjesno da će političke sudbine ova tri nacionalistička lidera obilježiti narednu godinu. Ukoliko uspiju da opstanu na svojim liderskim pozicijama i izvedu ono što su naumili, svijet će idućeg decembra izgledati mnogo drugačije nego što izgleda danas. Stihija političke i ekonomske fragmentacije koju su stavili u pogon će onda skoro sigurno dostići rušilačke razmjere.

Vrlo je moguće da će biti i nasilnih sukoba, vjerovatno na Bliskom Istoku, mada ni otvaranje novih/starihkriznih žarišta u Istočnoj Evropi i Centralnoj Aziji ne bi trebalo potpuno zanemariti. Jasno je da se vladajuća euroatlanska tehnokratska elita, ogrezla u korupciji i licemjerju, ne može suprostaviti snazi harizme ovih nacional-populista. Političke središnjice više nema, brod mejnstrima je potonuo (to i nije bio neki brod), a desničarski ekstremi sve više postaju nova normala svakodnevnice. Širi se krug očajnih koji kompenzaciju svoje bijede pronalaze u napadima na podjednako očajne, samo druge nacije, jezika, religije ili boje kože.

Nije, naravno, slučaj da elita neoliberalnog establišmenta ne nudi neku alternativu. Globalni liberalni mediji na primjer propagiraju novi međunarodni ekonomski pristup zasnovan na smanjenju upotrebe fosilnih goriva i ekologizmu. Njihov simbol je švedska aktivistkinja Greta Tunberg. Je li se iko iznenadio što je časopis Tajm odabrao upravo nju da bude ličnost godine? Tramp je odmah pokušao da cijeli postupak ismije na tviteru jer dobro zna ko su mu glavni ideološki neprijatelji. Međutim, životni stil Tunberg se toliko razlikuje od „širokih narodnih masa“ da ona teško može da ih prevrbuje od nacional-populista, a upravo o tome se ovdje radi. Bivšim radnicima i radnicama propalih krupnih industrijskih sistema i na Zapadu i na Istoku električna vozila i vjetroelektrane ne izgledaju kao rješenje životnih problema. Oni griješe što ne brinu o klimatskim promjenama, ali njihov glas ide za onog ko im obećava posao ili povećanje plata i penzija. To je naravno šarena laž. Džonson, Netanjahu i Tramp samo imaju uvjerljiviji marketing.

A gdje je u sadašnjem trenutku „treći put“? Ima li ga uopšte ili nam ostaje, nažalost, jedino odluka između lošeg i goreg? Evropski pokret DIEM25, osnovan od strane Janisa Varufakisa i Srećka Horvata, koji mnogi vezuju upravo za ovakav politički pristup, nedavno je donio većinsku odluku da na britanskim parlamentarnim izborima pomogne kampanju laburista. Svi sada znamo da ta priča nije imala srećan kraj. Očigledno je da DIEM25 mora osmišljavati štošta novo i drugačije. Varufakis je ove godine postao poslanik u parlamentu Grčke. Iako tvrdi da nije digao ruke od opšte-evropskog projekta, nacionalni parlament je, po prirodi stvari, okrenut ostvarivanju nacionalnih interesa. Kako će Varufakis djelovati u slučaju da interesi Grčke budu u konfliktu sa interesima DIEM25? To nije nimalo naivna etička dilema.

Po mom mišljenju, to znači da oni koji žele da radikalno mijenjaju postojeći globalni sistem moraju formirati i sopstveneglobalne političke strukture. To i jeste bio smisao Marksove i Engelsove Internacionale. Ipak, najobuhvatniju razradu je ova ideja imala za vrijeme trajanje lenjinovske Treće Internacionale (1919-1943), mnogo poznatije pod imenom Kominterna. Kao neka vrsta „crvene paučine“, Kominterna je pokrivala cijeli svijet i njeni članovi i operativci su dali nemjerljivi doprinost razvoju ljevičarske misle i uspjehu ljevičarskih režima. Prije desetak godina, tadašnji predsjednik Venecuele Ugo Čavez je promovisao ideju formiranja Pete Internacionale (poslije neuspješne Četvrte Internacionale koju je formirao Trocki kao međunarodnu kontru Staljinu). Bilo je tada dosta novca od nafte i međunarodna situacija je bila naklonjenija, ali nije mnogo urađeno na povezivanju. Sada, geopolitički gledano, Latinska Amerika nema političkih i ekonomskih kapaciteta da predvodi taj proces. U Venecueli Maduro možda broji posljednje dane na vlasti, a Morales je u Boliviji jedva izvukao živu glavu. Potrebna je moćna država kao sponzor, a takve nema na vidiku.

Može li nas 2020. iznenaditi? Može ako podbace Džonson, Netanjahu i Tramp.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

„Jogurt revolucija“ u Americi?

Objavljeno prije

na

Suština  duboke krize američkog političkog sistema je vezana za Trampov pokušaj da od oligarhijskog sistema napravi monarhistički. Iskustvo govori da će Tramp doživjeti neuspjeh. Nijedan pojedinacne može uspjeti protiv udruženih oligarhijskih grupa. Najgore za stabilnost države će biti ako se, kao kontraudar, Tramp odluči za model miloševićevske „jogurt revolucije“ protiv Kongresa

 

Da li je paradoksalno govoriti o pravilima vlasti?Svakodnevna politička dešavanja ukazuju na to da svaka vlast krši pravila koja je obavezna da primijenjujeako se kose sa interesima vlastodržaca. Ključno pravilo vlasti je izgleda da vlast nema drugih pravila osim sopstvenog opstanka. Postoje, međutim, dvije osnovne strukture vlasti: monarhističko-feudalna i oligarhijska. Svaka od ovih struktura ima svoja pravila. Ono što dovodi do sticanja i gubljenja vlasti u monarhističkim i oligarhijskim sistemima nije isto. U knjizi Stepenice na nebo dvoje ruskih publicista Mihail Hazin i Sergej Šeglov detaljno opisujuove različite prakse. Slični zaključci se mogu naći i u knjizi američkog profesora Džefrija Pfefera Moć: zašto je neki ljudi imaju, a neki ne.

Uopšteno govoreći, monarhistički politički sistemi su rasprostranjeni na prostoru kontinentalne Evroazije (Rusija, Kina, možemo ubrojiti i Crnu Goru), dok su oligarhijski bliži zapadnoj Evropi, posebno Velikoj Britaniji, i SAD-u. U monarhističkom sistemu (kao što mu i samo ime kaže) jedna osoba na vrhu donosi sve ključne odluke, a najvažnija stvar za političko napredovanje je biti pozitivno ocijenjen od strane te osobe. Vezanost za osobu na vrhu mnogo je važnija od privrženosti bilo kakvoj tradiciji ili ideologiji. Međutim, ovakva struktura nije dugoročno stabilna. Vrhovni lider je, kao i svi ljudi, smrtan, pa uvijek ostaje otvoreno pitanje nasljednika.Po pravilima sistema, nasljednik će dovesti svoje, vrlo vjerovatno, potpuno nove ljude. Zbog toga Hazin i Šeglov pišu da oni kojidrže privilegovane položaje u monarhističkom sistemu stalno imaju na umu narodnu poslovicu„na vrijeme izdati znači pravilno predvidjeti.“ Ne sumnjam da upravo ova sintagma trenutno muči mnoge u DPS-u.

U oligarhijskom sistemu, postoji nekoliko centara moći koji dijele istu tradiciju, ideologiju ili sistem vrijednosti. Zbog toga se u oligarhijskom političkom sistemu može napredovati i bez posebne privrženosti jednoj osobi.  Postoji, međutim, i ovdje jedno važno pravilo. Slabiji centri moći formiraju koalicije između sebe da bi se suprostavili onom centru koji je u datom trenutku najjači. Zbog toga je oligarhijski sistem mnogo fleksibilniji i izdržljiviji nego monarhistički. Nijedan vlastodržac nije dovoljno jak da iza sebe ostavi potop. Inače, Velika Britanija je uvela oligarhijski pristup i kao okosnicu svoje geopolitike. Vjekovima je pravila koalicije sa slabijim silama na evropskom kontinentu kako bi matirala onu koja je bila najjača. Možda najupečatljiviji primjer je koalicija sa Francuskom i Rusijom protiv Njemačke uoči Prvog svjetskog rata.

Po mom mišljenju, suština postojeće duboke i ozbiljne krize američkog političkog sistema je vezana za pokušaj predsjednika Donalda Trampa da od oligarhijskog političkog sistema napravi monarhistički. Iz toga proizilazi Trampova opsesija oko lojalnosti svojih saradnika. To objašnjava i činjenicu učestalih otpuštanja ili ostavki.Tramp se konzistentno ponaša kao monarh. I naravno promoviše samo one za koje misli da su njemu lično apsolutno odani. Nije teško zamisliti da u Bijeloj kući vlada atmosfera neprestanog straha oko trajanja na određenoj funkciji. Vladajuća američka politička klasa nije navikla na ovakav odnos. Zbog toga pripadnici oligarhijskog Establišmenta koji kontrolišu američku medijsku scenu stalno Trampu spočitavaju rušenje tradicionalnih političkih vrijednosti, kako u spoljnoj tako i u unutrašnjoj politici. Trampa nije briga za elitni konsensus. Za sebe misli „država, to sam ja“.

Istorijsko iskustvo govori da će Tramp doživjeti neuspjeh. Nijedan pojedinac, makako harizmatičan on bio, ne može uspjeti protiv udruženih oligarhijskih grupa. Tramp preko tvitera i čestih političkih mitinga pokušava da uspostavi direktnu emotivnu vezu sa običnim stanovništvom. Kao i Ronald Regan, i on pokazuje odlike čovjeka od „teflona“. Nijedan skandal se ne lijepi dovoljno dugo da ga sruši. Skandal oko Ukrajine je, međutim, samo vrh ledenog brijega. Mislim da oligarhija sprema mnogo ozbiljnije stvari za prvu polovinu iduće godine, a posebno ljetnje mjesece. Najgore za stabilnost državeće biti ako se, kao kontraudar, Tramp odluči za model miloševićevske „jogurt revolucije“ protiv Kongresa.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Marks, Mao, Markuze

Objavljeno prije

na

Pozitivno mišljenje o socijalizmu među mladima u SAD je najraširenijeu posljednjih četrdeset godina.  Na  nedavnoj velikoj naučnoj konferenciji na Univerzitetu Kalifornije u Santa Barbari, videjlo se da najbolji poznavaoci života i djela  Herberta Markuzea,  nimalo nisu posustali u  vjeri u konačni trijumf ljevičarskih ideja socijalne pravde, jednakosti i internacionalizma

 

Međunarodna asocijacija koja se bavi izučavanjem života i djela njemačko-američkog filozofa jevrejskog porijekla Herberta Markuzea (1898-1979), čiji sam član već skoro deset godina,organizovala je nedavno veliku naučnu konferenciju na Univerzitetu Kalifornije u Santa Barbari. Na ovom univerzitetu kao profesor istorije radi Markuzeov unuk Harold, a u gradu živi i Markuzeov devedeset-jednogodišnji sin Piter. Sa Haroldom se poznajem još od 1997. godine kada sam prvi na internetu napravio veb stranicu o Herbertu Markuzeu, a sa Piterom sam se upoznao 2011. na konferenciji u Filadelfiji. Kao i tada, i na ovoj konferenciji su bili prisutni najpoznatiji tumači Markuzeovog opusa Daglas Kelner, Arnold Far, Čarls Rajc, Endi Lamas, i Piter-Ervin Jansen. Bilo mi ih je drago sve ponovo vidjeti i primijetiti da nimalo nisu posustali u svojoj vjeri u konačni trijumf ljevičarskih ideja socijalne pravde, jednakosti i internacionalizma.

Glavna tema konferencije je bila uloga markuzeovske kritičke teorije u tzv. tamnim vremenima (kao što je naše), kao i budućnost socijalizma kao političkog, ekonomskog i društvenog uređenja. Možda će se mnogi iznenaditi, ali pozitivno mišljenje o socijalizmu među mladim ljudima u SAD je najraširenijeu posljednjih četrdeset godina. Prema jednom istraživanju iz januara 2019., 61 odsto mladih između 18 i 24 godine i 51 odsto onih između 25 i 34 godine se odnose pozitivno prema socijalizmu. Drugo istraživanje iz maja 2019. pokazuje da 43 odsto ispitanika svih uzrasta smatra da je socijalizam dobra stvar.To je još uvijek manje od polovine, ali se ipak rast popularnosti socijalizma teško može ignorisati. I, zbilja, politički program jednog od najpoznatijih američkih političara i kandidata za predsjedničku nominaciju u okviru Demokratske partije, senatora Bernija Sendersa, sa insistiranjem na besplatnom visokom obrazovanju i državnom zdravstvenom osiguranju za sve, ima sve odlike socijalističkog pogleda na svijet. Sendersova koleginica iz Senata, Elizabet Voren, koja, po mom mišljenju, ima najveće šanse da postane predsjednička kandidatkinja Demokratske partije i bude direktna rivalka presjedniku Donaldu Trampu u novembru 2020., je takođe u svoj program uključila određene socijalističke ideje, posebno po pitanju regulisanja makro ekonomskih procesa, mada u manjoj mjeri nego Senders. Nije zbog toga čudno što Tramp u svim značajnim izlaganjima (a ponekad i na tviteru) žestoko kritikuje socijalizam i tzv. radikalne ljevičare. Zar bi im  pridavao toliku pažnju da ne osjeća (Tramp ima izoštren politički instinkt) da mu predstavljaju mnogo veću prijetnju nego konvencionalni, neoliberalni pripadnici političkog establišmenta Demokrata?

Međutim, treba imati na umu da čak ni Sendersov socijalizam ne odražava ono što je o socijalizmu pisao Markuze. Dok se Senders, sasvim opravdano i pravilno, zalaže za kvantitativno poboljšanje životnih i radnih uslova običnih ljudi, u centru Markuzeove misli je bila kvalitativna transformacija ljudske prirode kao takve. Markuze je razmatrao mogućnosti ne samo prijeko potrebnih političkih i ekonomskih promjena, nego i mogućnosti korijenitih izmjenau ljudskim potrebama, željama i nagonima. Poznate su Markuzeove teze o putevima sublimacije agresivnih nagona, o načinima širenja Erosa u društvu, o tome kako da rad postane igra. Zbog toga se mnogima čini da je Markuze u svojim filozofskim promišljanjima išao stopama Marksa i Maoa kao filozof utopije.

Ipak, po Markuzeovom mišljenju, „utopija“ za koju se zalagao nije uopšte bila utopija nego je samo izgledala nemoguće iz perspektive kapitalističkog statusa kvo. Drugim riječima, on je vjerovao da svi materijalni preduslovi za realizovanje „utopije“ već postoje ida se uspostavljanjem drugačije tj. socijalističke organizacije raspodjele „utopija“može ostvariti u praksi. Poznata je njegova izjava iz 1967.:„Danas imamo kapacitet da pretvorimo ovaj svijet u pakao i već smo daleko odmakli na tom putu. U isto vrijeme, imamo kapacitet i da ga pretvorimo u suprotnost paklu.“

Pedeset godina kasnije, kapacitet za destrukciju se još više uvećao, ali se ni opozicija nije potpuno predala. Bez iluzija, ali i bez defetizma, borba za socijalističku budućnost se nastavlja.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo