Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Ko ubije Spartaka, dobija Cezara

Objavljeno prije

na

Za desetak dana će se privesti kraju još jedna globalna saga. Predsjednički izbori u SAD-u. U neprekinutom nizu četvorogodišnjih izbora od 1788. godine, Amerika će dobiti svog jubilarnog 45. predsjednika ili, po prvi put, predsjednicu. Ni ratovi ni velike krize koje su na drugim kontinentima dovodile do radikalnih promjena na političkoj mapi, do raspada i stvaranja imperija i država, nisu uspjeli da skrenu izborni mehanizam sa Ustavom zacrtanog kursa. Proizvod liberalne koncepcije političkih odnosa, sa već na samom početku dodatih deset amandmana o građanskim pravima i slobodama, američki Ustav je do sada izdržavao test novih političkih i ekonomskih okolnosti, kako u okviru same države, tako i izvan nje. To se odnosilo i na sam tok predsjedničkih izbora, kao i na priznavanje izbornog rezultata.

Iako su najmanje dva puta do sada postojale osnovane sumnje da su izbori bili ,,pokradeni” u korist jednog kandidata (a posljednji put je to bilo ne tako davno na izborima 2000. godine između Džordža Buša mlađeg i Ala Gora), uvijek bi kandidat koji je zvanično proglašen za gubitnika priznavao poraz. Po prvi put na ovim izborima, to možda neće biti slučaj.

Donald Tramp je, u nedavnoj debati sa protivkandidatkinjom Hilari Klinton, izjavio da će razmisliti da li će, u slučaju da izgubi, prihvatiti da se povuče, jer je, po njegovom mišljenju, čitav izborni proces ,,namješten”. Ova tvrdnja je u skladu sa populističkim imidžom autsajdera koji je Tramp izgradio tokom kampanje i koji mu je donio toliku prednost nad ostalim republikanskim kandidatima i popularnost u široj javnosti. Iako je apsurdno da se jedan milijarder koji je odrastao u luksuzu i izobilju predstavlja kao glas ugnjetenih i marginalizovanih, to što skoro cijelokupni politički, obavještajni i medijski establišment otvoreno radi protiv njega je znak da Tramp predstavlja snažnu ideološku prijetnju statusu kvo. Naime, u korupciji i prljavim radnjama ogrezla liberalna oligarhija je suočena sa tradicionalističkim poimanjem politike i liderstva gdje vođa ,,na bijelom konju” dolazi niotkuda da spasi narod. Otuda i realan afinitet između Trampa i Putina, kao i drugih tradicionalističkih političkih lidera koji jačaju kroz cijelu Evropu. Dekadentna oligarhija koja je okrutno osujetila mogućnost prijeko potrebnih sistemskih promjena sa strane ljevice, predstavljene u predsjedničkoj kampanji Bernijem Sendersom, sada biva fatalno urušavana sa strane desnice. Ona je ubila Spartaka, ali će joj Cezar doći glave.

Zbog toga nema sumnje da se nad američkim političkim sistemom nadvila teška kriza, najveća od građanskog rata 60-ih godina 19. vijeka. Ona se ne može razriješiti pobjedom Hilari Klinton na izborima, pa čak i u slučaju da Tramp odmah prizna poraz. Milioni Amerikanaca čiji životni standard konzistentno opada u posljednje dvije decenije i koji stoga postaju sve svjesniji prevarne iluzornosti liberalnih obećanja o pravima na ,,život, slobodu i traženje sreće” zahtijevaju temeljne promjene. Studenti grcaju u dugovima za školarinu i teško nalaze zaposlenje. Mnogi rade dva posla da bi se prehranili. Stanarina i namirnice dramatično poskupljuju. Žitelj svakog većeg američkog grada u toku svakodnevnih aktivnosti postaje svjedok sve većeg broja beskućnika, bolesnih, izgubljenih, degradiranih u svojoj ljudskosti, koji spavaju u kartonskim kutijama na golom pločniku. Beznađe i besmisao. A putevi progresivnih političkih promjena su blokirani sistemom na umoru.

Nije zato čudno što dolazi do zaoštravanja na međunarodnoj sceni. Što se američki vojno-industrijski kompleks užurbano priprema za nove ratove. Što se istočna Evropa militarizuje, a Bliski istok morbidno prekopava granatama i bombama (u tandemu sa geopolitičkim saveznicima i oponentima). Zar nije naučena lekcija Ruske imperije i Sovjetskog Saveza? Izvoz krize ratovima može biti samo kratkotrajni predah koji ubrzo izaziva još dublje strukturalne poremećaje.

Ukoliko liberalni establišment nastavi destrukciju ljevičarskih snaga, i poslije Trampa će biti neki novi Tramp. Staloženiji, perfidniji, hladnokrvniji, mlađi. Pobjednik.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Kineska poruka

Objavljeno prije

na

Izgleda da su lideri Kine i Tajvana zaboravili na Džiangovu poruku, da radeći zajedno i pomažući jedno drugom, bez obzira na razlike u ideologiji, mogu da nadmudre i savladaju sve izazove budućnosti

 

Džiang Benhu koji objavljuje pod pseudonimom Mai Džia se smatra najuspješnijim piscem špijunskih romana u savremenoj Kini. Ne samo da se njegove knjige štampaju u milionskim tiražima nego se često odmah po objavljivanju adaptiraju u televizijske serije i filmove. Moguće je da njihovoj popularnosti doprinosi reputacija Džiangovog insajderskog znanja jer se tvrdi da je u ranijem periodu bio profesionalno angažovan u kineskoj vojno-obavještajnoj službi. Ako je to istina, onda je Džiang sličan piscima špijunskih romana na Zapadu, na primjer Džonu Le Kareu ili Grahamu Grinu, koji su se, poslije obavještajne karijere, ovjenčali literaturnom slavom.

S obzirom na strogo kontrolisanu kinesku medijsku scenu, jasno je da Džiang o prirodi svoje ranije karijere neće ništa otvoreno napisati, pa čak ni u svojoj fikciji. On nije disident: tematika svih njegovih romana se odvija u prošlosti, u periodu prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Njegovi romani ne otkrivaju tajne o kineskim obavještajcima, ali su značajni za razumijevanje jedne možda još važnije teme: načina na koji kineska komunistička vlast želi da predstavi određene događaje iz svoje prošlosti domaćoj i inostranoj javnosti u kontekstu savremenih geopolitičkih potreba. Iako su romani vrlo kvalitetno napisani, njihova primarna funkcija nije estetska nego geopolitička.

Najnoviji Džiangov roman preveden na engleski jezik nosi naslov Poruka. Radnja se dešava u Džiangovom rodnom gradu Hangžou za vrijeme japanske okupacije. Glavni protagonisti su pet oficira kriptografske službe kineske kolaboracione vlade (tri muškarca i dvije žene) koji su uhapšeni i zatvoreni zajedno u jednoj udaljenoj vili gdje se nalaze se pod istragom japanskog kontraobavještajca pukovnika Hihare i njegovih kineskih saradnika. Hihara treba da utvrdi ko je od njih komunistički agent pod pseudonimom Duh. Dodatan zaplet predstavlja činjenica da Duh mora da upozori jednog od komunističkih lidera da ne dolazi na konspirativni sastanak u Hangžou jer su vrijeme i mjesto sastanka poznati Japancima. Kako će mu poslati tu poruku kad se nalazi pod stalnim nadzorom?

Ipak, Duh – žena po imenu Li Ningju – po cijenu sopstvene smrti uspijeva da pošalje poruku. Poslije konačne pobjede komunista 1949. godine, ona biva proglašena za narodnog heroja, a njena porodica dobija značajne privilegije od novih vlasti. I tu bi se mogla staviti tačka.

Međutim, to još nije ni pola romana. Naime, narator koji objavljuje zapis ovog događaja dobija vijest da je druga žena koja je bila zatvorena sa Li još uvijek živa. Ona sada živi na Tajvanu gdje su na vlasti protivnici komunista, izbjegli sljedbenici nacionalističkog lidera Čang Kai-šeka. Kada je narator došao da je posjeti, ova žena koja se zove Gu Ksiaomeng, mu je ispričala drugu, mnogo uvjerljiviju verziju cijelog događaja u kojoj je ona ta koja je uspjela da dostavi poruku i tako pomogne komunistima. Međutim, zato što je i u to vrijeme i kasnije radila kao agent za kineske nacionalističke snage, poslije njihovog poraza, Gu je morala da prebjegne na Tajvan. Tada su je, zbog ideoloških razloga, komunistički funcioneri izbrisali iz cijele priče kao da nikad nije ni postojala.

U ovoj drugoj verziji se nalazi i suština geopolitičke poruke Džiangovog romana. Naime, kineski komunisti i kineski nacionalisti su predstavljeni zajedno u borbi protiv spoljašnjeg neprijatelja. Drugim riječima, komunistička Kina i nekomunistički Tajvan nisu i ne smiju biti neprijatelji. Oni su izdanci jednog istog patriotskog duha koji treba da se ujedini u zajednički front protiv sadašnjih i budućih neprijatelja. Jedino takav zajednički nastup je garant sigurnog uspjeha. Kao što su zajedno nadmudrili i savladali Japance u Drugom svjetskom ratu, tako i na polju savremene geopolitike, radeći zajedno i pomažući jedno drugom, bez obzira na postojeće razlike u ideologiji, mogu da nadmudre i savladaju sve izazove budućnosti.

Ipak, u svjetlu zaoštrene retorike u posljednje vrijeme, izgleda da su lideri Kine i Tajvana zaboravili na Džiangovu poruku.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

KGB i Jugoslavija

Objavljeno prije

na

KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada

 

Litvanski centar za istraživanje genocida i otpora skenirao je i objavio na internetu nekoliko desetina strogo povjerljivih internih časopisa KGB-a. Ovi časopisi, čija je svrha bila obrazovanje i usavršavanje kadrovskog sastava KGB-a, se i dalje smatraju državnom tajnom u Rusiji. U jednom od njih, preciznije tom broj 23 Radova Više škole KGB-a „Feliks Dzeržinski“ objavljenog 1981. godine, naišao sam na članak koji se odnosi na Jugoslaviju. Pod dugačkim naslovom „Korišćenje teritorije i građana SFRJ-a od strane obavještajnih službi imperijalističkih država radi vođenja subverzivne djelatnosti protiv Sovjetskog Saveza“,  članak potpisuje major kontraobavještajne službe KGB-a V. A. Tihonjenkov.

Već sam naslov nagovještava odnos KGB-a prema Jugoslaviji. Iako su politički i ekonomski odnosi između SSSR-a i Jugoslavije u tom periodu bili u uzlaznoj putanji, KGB je pristupao Jugoslaviji i Jugoslovenima sa izvjesnom dozom podozrenja. Na primjer, Tihonjenkov tvrdi da u Jugoslaviji najjaču obavještajnu poziciju imaju američke obavještajne službe, a da su vrlo aktivne i britanske i zapadnonjemačke. Prema Tihonjenkovu, kroz svoje agente od uticaja u vrhu jugoslovenske vlasti, ove službe pokušavaju da stvore probleme u odnosima između SSSR-a i Jugoslavije. On kao primjer postojanja takve objavještajne agende navodi tvrdnje zapadnih službi da SSSR namjerava da napadne i okupira Jugoslaviju u slučaju pojave nestabilnosti poslije Titove smrti. Nasuprot tome, Tihonjenkov insistra da upravo SSSR čvrsto podržava očuvanje cijelovitosti Jugoslavije, dok je iznutra ruši i sabotira Zapad koji za svaku republiku ima različiti pristup pokušavajući da ih što više odvoji i od federalnog centra i jednu od druge. Na primjer, u slučaju Slovenije, zapadne službe se oslanjaju na snažne ekonomske veze sa zapadnim firmama i bankama, dok se u Srbiji protura priča o neophodnosti „široke demokratije“ i potpunog napuštanja socijalizma. U isto vrijeme, Tihonjenkov odbacuje navode zapadnih medija da SSSR tajno sarađuje sa nacionalističkim antijugoslovenskim emigrantskim krugovima, posebno hrvatskim, iako priznaje da se pojedinci iz tih organizacija obraćaju sovjetskim ambasadama u Evropi i nude im saradnju protiv jugoslovenske vlasti.

Tihonjenkov takođe tvrdi da zapadne službe koriste teritoriju Jugoslavije da vrbuju sovjetske građane i građanke koji dolaze u posjetu iz SSSR-a, bilo u zvanične bilo u turističke svrhe. Tako na primjer opisuje kako neki jugoslovenski domaćini u dosluhu sa svojim zapadnim mentorima često pozivaju sovjetske naučnike i zvanična lica na privatne zabave gdje ih „u društvu mladih žena“ pokušavaju ubijediti da prebjegnu na Zapad. Čini se da je i Crna Gora predstavljala pogodno mjesto za ovakva i slična vrbovanja. Tako Tihonjenkov navodi primjer posjete sovjetskog vojnog broda luci Tivat 1976. godine kada su čak tri sovjetska mornara i jedan oficir dali izjave KGB-u da su ih domaćini nagovarali da se ne vraćaju nazad na brod i da će im pomoći da emigriraju na Zapad.

Čini se da Tihonjenkova posebno pogađa to što neki Jugosloveni prema kojima, kako tvrdi, sovjetski građani osjećaju „iskrenu simpatiju i prijateljstvo“, prikupljaju važne političke, ekonomske, vojne i druge informacije za zapadne službe dok borave i rade u SSSR-u. U tom pogledu, navodi i primjer neimenovanog bivšeg jugoslovenskog ambasadora u Moskvi koji je izgleda rado dijelio svoje impresije sa zapadnjacima.

U isto vrijeme, imajući u vidu prirodu informacija kojima Tihonjenkov raspolaže, stiče se jasan utisak da je i KGB imao svoje simpatizere u jugoslovenskoj vlasti. U članku se, na primjer, u pozitivnom svjetlu citiraju izjave Titovog savjetnika za bezbjednost Ivana Miškovića, kao i saveznog sekretara za unutrašnje poslove Franja Herlevića. Zanimljivo je i upozorenje Tihonjenkova da poslije posjete Jugoslaviji kineskog lidera Hua Guofenga 1978. godine, KGB treba da obrati pažnju i na moguće uspostavljanje antisovjetske kineske agenturne mreže. Kina, baš kao i Zapad, je u  to vrijeme smatrana opasnim protivnikom SSSR-a.

Sve u svemu, KGB je ranih osamdesetih Jugoslaviju osmatrao sa oprezom. Iako je vidio osnovu za uspostavljanje boljih odnosa, ona je za njega uglavnom bila „trojanski konj“ Zapada.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Sve ustaljeno pretvara se u dim

Objavljeno prije

na

Više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu

 

Predviđanja budućnosti su nezahvalna jer čovjek uvijek ima mogućnost izbora. Ponekad od naizgled trivijalnih odluka zavise događaji svjetskog značaja. Svako već zna: zamah leptirovih krila na jednom kraju svijeta može dovesti do zemljotresa na drugom. U savremenom dobu, taj leptir je često dobijao oblik telefonskog poziva, a u ovo vrijeme medijske dominacije društvenih mreža, nosilac iznenadnih katastrofa može biti nečiji „tvit.“

Ipak, postoje trendovi koji su uočljivi svakom pažljivijem posmatraču. Neki vozovi stižu na svoje destinacije po voznom redu. Istorija ima određenu strukturu. Imperije se stvaraju i propadaju. Krupne ličnosti bljesnu i nestanu u tmini. Forme kulture se izgrađuju i ruše. Bila je Jugoslavija i više je nema. Međutim, jugoslovenski model raspada nastavlja da se inkarnira po svijetu. Nije od njega daleko ni ovo što se posljednjih mjeseci dešava u SAD-u. Sve države sa korumpiranom političkom elitom su nesrećne na isti način.

Taj voz ne kasni ni minuta. Već nekoliko godina u svojim tekstovima napominjem da više ne postoji bazični konsenzus u vrhu američkog društva o tome koji putem Amerika treba da ide. Nacionalističko-populistička struja se sukobljava sa globalističkom. Jedna želi da Ameriku bukvalno ogradi od svijeta, a druga da svijet oblikuje prema američkom modelu. U skladu sa tim, Tramp nije otpočeo nijedan novi rat, dok Bajden ima cijelu listu, od Afrike preko Bliskog istoka do Istočne Evrope i Centralne Azije.

U isto vrijeme, i jedna i druga strana gura ispod tepiha glavni problem američkog društva: dramatičan porast društvene nejednakosti, bijede i očaja. Nije im u interesu da ga riješavaju jer upravo na njemu grade svoje političke karijere i materijalno profitiraju. I jednima i drugima odgovora da prebace problem u ideološku ravan i time gurnu svoje pristalice u narodu u sveopšte sukobljavanje. Nasilni sukobi, kad se dese, neće pogoditi njih. Ni oni ni njihovi bližnji neće ginuti. To je stara i turobna priča.

Novo je to što je pandemija korona virusa sve postojeće procese socijalne i individualne degradacije radikalno ubrzala. Mnoga mala i srednja preduzeća su maltene preko noći zbrisana sa lica zemlje, a milioni ljudi su ostali bez posla i sada su u izolaciji i depresiji. U isto vrijeme, gigantske korporacije ostvaruju milijarde dolara u prihodima. Koncentracija njihovog bogatstva i moći dostiže epohalne razmjere. Čuvena rečenica Marksa i Engelsa iz Manifesta komunističke partije o tome da se „sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara u dim“ je okrenuta naglavačke. Istorija kao da ide unazad. Umjesto u socijalizam, čini se da svijet, ubrzanim koracima, ulazi u novi feudalizam globalnih razmjera.

Prve karakteristike ovog morbidno-regresivnog sistema se već naziru. Ko god istupa kritički protiv dominatnog narativa masovnih medija i korporacija u čijem su vlasništvu, odmah biva cenzurisan. Nemilosrdno mu se oduzima mogućnost da drugi čuju njegov ili njen stav. A s obzirom da su sada svi aspekti ličnog života digitalizovani i neraskidivo vezani jedan za drugi, cenzura može lako da se proširi na mogućnost putovanja, dobijanja kredita, zaposlenja, života uopšte. Svi cenzori obožavaju staljinistički pristup: „Nema čovjeka, nema problema.“

Jasno je, naravno, da otpor i borba za bolje sjutra neće prestati, ali će morati da se izražavaju u novim formama i da upotrebljavaju nove metode. Hakeri su već postali profesionalni revolucionari 21. vijeka. Uloga zviždača unutar sistema će postati još značajnija. Pojaviće se novi Meninzi i Snoudeni.

Ipak, u praktičnom smislu, ne smije se krenuti od nule. Moraju se uzeti u obzir gorka iskustva ranijih pobuna. Bez transformacije individualne i kolektivne svijesti, nema dugoročnog uspjeha. Nije poenta da se jedna elita zamijeni drugom nego da se omogući socijalna jednakost i prosperitetan život za sve. Da ono što se ukaže, kad se rasčisti dim i pepeo starog, bude novo i drugačije.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo