Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi da pokvari slučaj Lazara Rađenovića. Na vijest da Rađenović nakon četiri godine izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande skoro da nijesu ni ulazili, dođe ti da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navilki smo da to što radiš nije fer, al ovo nije u redu ni po crnogorskoj pravdi

Biti gradonačelnik iz redova DPS je pravi crnogorski san. Kad jednom dođeš na to mjesto, ostaneš makar deceniju, po ugledu na državni model, i vladavinu Prvoga. Pomalo svraćeš na posao, većinom meziš i pijuckaš po kafanama, i za koju godinu postaneš vlasnik pregršt stanova i masnog bankovnog računa, na koji se nerijetko prilivaju i prihodi  tvoje lokalne firme koju ti ko fol vodi kum, ili neki bliski prijatelj. I sinovi ti ubrzo postaju biznismeni, a kćerke vlasnice nekretnina. Gradiš, rušiš, pokatkad pretučeš urednika novine koja ti se navrzla i prati te u stopu, pa čak i kad parkiraš nepropisno.

Ima doduše i neugodnih strana gradonačelnikovanja.

Protiv tebe tužilaštvo u jednom trenu podigne optužnicu, al shvataš da je partija morala da popravi statistiku koju šalje Briselu, i ne ljutiš se. Nije prijatno,  moraš da se vozaš do Podgorice na razgovor s Milivojem, osim ako nisi Mugoša, al na kraju uglavnom sve prođe okej. Ili se suđenje otegne u neodgled, ili odgađaš zatvorsku kaznu do smrti, nešto poput bivšeg gradonačelnika Bara koji duže od godinu zbog porodičnih razloga ne stiže da skokne do ZIKS-a.

Neki, doduše, i ne završe na optužnicama, poput bivšeg gradonačelnika Cetinja, Aleksandra Bogdanovića, sada ministra kulture. Ili možda bolje –  princ Aleksandar Bogdanović Prečvrsti, pošto je na vijest princa Nikole Petrovića da odgađa prenos svojih predaka u Crnu Goru, mlađahni ministar ove sedmice odlučno kazao – neće moći.

Crnogorski san o gradonačelniku mogao bi, međutim, da pokvari slučaj Lazara Rađenovića, bivšeg gradonačelnika Budve.  Zbog njega, depeesovski podmladak možda počne i da odbija ovu unosnu poziciju. Mediji su ove sedmice javili da Rađenović izlazi iz zatvora. Pa otkad je on u zatvoru, počneš začuđeno da računaš. Gotovo četiri godine, ispostavi se. Pušten je malo ranije, jer se dobro vladao, pa ni Prepravedni Milivoje nije imao ništa protiv. Na vijest da je Rađenović izlazi iz zatvora, u koji njegovi drugovi iz budvanske bande gotovo da nijesu ni ulazili, kreneš da osjećaš  neku nelagodu. Gotovo da ti ga bude žao.

Jest, znaš i sam, pomalo je jezivo da žališ člana kriminalne grupe, al ti ipak dođe da kažeš –  pa, tužioče, mili brate, navikli smo da to što radiš nije fer, al ovo nekako nije u redu ni po crnogorskoj pravdi.  Što Lazar četiri godine u zatvoru, a Svetozar Marović, istom optužnicom označen  kao šef budvanske kriminalne grupe koja je taj grad oštetila za desetine miliona eura, dakle Lazarov šef,  ni dana u ZIKS-u. Negdje je u Beogradu. Uz sve, Millivoje je  Maroviću i na papiru odredio kaznu gotovo duplo manju od one koja je dopala Lazaru.

U Beogradu je i Olivera Iličnić, Marovićeva saradnica, protiv koje je Specijalno tužilašto ove sedmice podiglo optužnicu, iako zna da je Srbija neće izručiti. Još prije dvije godine su im iz Beograda poručili da to za šta Crna Gora Ilinčićevu tereti, nije razlog da nam je vrate. Istina, Milivoje preferira da optužuje likove van granica Crne Gore koji ovdje nikad neće svratiti, a i takve optužnice uvijek dobro dođu za domaću predstavu o zahuktaloj pravdi. Čak je i Rađenovićev prethodnik, takođe član budvanske kriminalne grupe, Rajko Kuljača, odavno na slobodi. Dobio je status svjedoka saradnika i prilično manju kaznu od Lazara, a i njegov mali se ovih dana pohvalio automobilom od 100 hiljada eura. Plus što svake godine iz Uprave policije masovno ljetuju u Kuljačinom hotelu. Imao je rašta robijati.

Ni Svetozarev podmladak, Miloš, takođe član budvanske kriminalne grupe, neće služiti zatvorsku kaznu u Crnoj Gori, skorašnja je vijest. Ako će je uopšte igdje služiti. To mu, pojašnjeno je, omogućava srpsko državljanstvo koje je dobio dok je istraga uveliko trajala.

Možda mučnije od priče o Lazaru, zvuči ona o budućnosti.  Priča kojoj ni Sporazum o budućnosti ne pomaže. Priča o polupraznim opozicionim stolovima na kojima bi trebalo govoriti o toj budućnosti i pravednijem društvu. Priča o borbi za mjesta u parlamentarnim odborima, koji neće donijeti fer i slobodne izbore, i boljeg tužioca.  Nego, nema tu puno priče. Ostaje samo da se šeta.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Oni koji žele promjene,  oni koji su organizovali šetnje i koji su šetali za bolju Crnu Goru,  oni koji je žele, nek se ne prepuste ljetu do kraja.  Ako u avgustu dokusure Taru ili Sinjajevinu, ne možemo je na jesen vratiti. Male vatre pobune neka gore iako je prevruće.  Jer ova vlast zemlju uništava i ljeti. A  opozicija je nesložna i na visokim temperaturama

Podgoričke žege tjeraju ljude na plaže, planine, na rashlađivanje. Planiraju se odmori, limunade, suncobrani, avionske karte, biraju destinacije. Oni sa  plićim džepom nemaju kud do da se zakapijaju u stanu, ispod klime, i eventualno vozom za vikend spuste do Sutomora. Ostaje im i da se nadaju  da klima neće previše povećati račun za struju. Pošto ga je već Blažo podigao do neba. Da, predsjednikov mali.  Zbog svega, nema u julu i avgustu previše prostora da se misli o promjenama, političkim sistemima, izborima, ekonomiji.

Vrućine jedino ne ometaju Milivoja da pohapsi pola Crne Gore. Zbog utaje poreza specijalno tužilaštvo podiglo je optužnicu koja obuhvata ne tako mali broj privrednika. Četrnaest. Uobičajeno, nema tu zvučnih imena. Doduše, mala smo zemlja, pa uhapšene i prepozna neki komšija, prodavac cigareta iz ulice u kojoj osumnjičeni živi, šalterska radnica iz banke u kojoj podiže novac.  Kako god, krupnih riba nema ni na ovoj Katnićevoj optužnici, zbog koje je sazvao i konferenciju za novinare, sa sve pauerpoint prezentacijom, kojom nam se Milivoje želi predstaviti kao zakleti čuvar državne kase i zakona.  Ni da su uhapsili Đukanovića i njegovih četrnaest.  Uhapšeni su navodno oštetili državu za četiri miliona eura.  Četrdeset koverti, od ko zna koliko,  koje su  iz crnih fondova pošle u džepove funkcionera vladajuće partije pred izbore. I zbog kojih Milivoje nije podigao optužnicu.   Milion manje od plave torbe koju pominje insajder Duško Knežević. Može i druga matematika –  to je tek trećina novca koju je brat predsjednika, Aleksandar, dobio od naših para nizašta, jer mu je to nečinjenjem omogućila Vlada, kojom je rukovodio njegov brat. Da, čuvena afera Limenka zbog koje nije odgovarao niko.  I tako,  redom.  Ali Milivoje tu ne vidi kriminal. Ni dokaze. Snimci na kojima se vidi kako se koverte stavljaju u džepove depepesovskih odjela, papiri koji govore kako Prva familija slaže naše milione- ništa to.  Poslanik DF Nebojša Medojević tvrdi da Prva familija stoji i na vrhu poreske piramide zbog koje je Katnić sada pohapsio masu ljudi.  Katnić se nije ni osvrnuo. Ne samo da ne vidi, nego i ne čuje. A i vruće je, ne može još da gura ruku u vatru.

Visoke temperature ne ometaju ni poslanike da na brzinu usvajaju rebalanse budžeta, i na pleća nam stavljaju nove  stotine miliona duga.  Ovonedjeljno podizanje ruku poslanika vladajuće partije koštaće nas novih 500 miliona eura.  Kao da duga već nema dovoljno. Za naredne tri generacije.  Ruke se jedino i dalje  ne dižu kad su u pitanju ljudska prava.  Doduše, falilo je ne samo ruku i iz vladajuće koalicije, nego i iz opozicije da se izglasa Zakon o životnom partnerstvu   osoba istog pola. U njemu nije bilo ništa od onih uobičajenih argumenata onih koji ga ne bi glasali. Predlogom zakona nije bilo omogućeno roditeljstvo, starateljstvo, hraniteljstvo i usvajanje djece, već je prosto trebalo da reguliše pitanja od životne važnosti istopolnih parova. Njihovu imovinu, njihovo pravo da skupa žive u ljubavi.   Poslanici su rekli – ne. Kamo sreće da su tako čvrsti kad treba odbraniti Taru,  Sinjajevinu, i ostala rijetka bogatstva koja su nam preostala.

Dio opozicionih poslanika ne samo da ne ometa vrućina da sa depeesovcima ćaskaju  u parlamentu, nego ni Sporazum o budućnosti. Koji kao da se lagano predaje zaboravu.  Računaju se rejtinzi, nastavljaju unutaropoziciona trvenja i ostale gubitničke matematike.

Zato je važno da se oni koji žele promjene, oni koji su organizovali šetnje za bolju Crnu Goru, oni koji su šetali, i svi koji nijesu, ali je žele, ne prepuste ljetu do kraja.  Ako u avgustu dokusure Taru ili Sinjajevinu, ne možemo je na jesen vratiti. Male vatre pobune neka gore iako je prevruće.  Jer,  ova vlast zemlju uništava i ljeti. A  opozicija je nesložna i na visokim temperaturama.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Svemirski prostor – to čudesno nebo prema kojem često podižemo oči kada nas pritisnu zemaljske tegobe – postaje jedna vrsta beskonačnog „divljeg Zapada“ u kome ne važe nikakva pravila osim onoga ko brže i bolje poteže revolver. Analiza poteza globalnih lidera, da bi bila tačnija, mora migrirati od geopolitičke u astropolitičku

Ovih dana SAD proslavljaju pedesetogodišnjicu jednog od svojih najvećih naučnih i spoljnopolitičkih uspjeha u dvadesetom vijeku. 20. jula 1969. Nil Armstrong i Baz Oldrin su prvi u istoriji čovječanstva zakoračili na površinu Mjeseca. U toku skoro decenijskog trajanja programa Apolo,ukupno je dvanaest američkih astronauta hodalo Mjesecom. Zabodeno je šest američkih zastava od kojih, prema tumačenjima nedavnih fotografija, čak pet još stoji na istom mjestu. Iako je imao značajnu početnu prednost kroz lansiranje Sputnika i let Jurija Gagarina, SSSR – zbog sukoba unutar partijske nomenklature kao i iznenadne smrti glavnog sovjetskog raketnog stručnjaka Sergeja Karaljova – nije nikada uspio da pošalje čovjeka na Mjesec.U današnje vrijeme, prema istraživanjima javnog mnjenja, oko 5 odstoAmerikanaca vjeruje da to nisu uspjele ni SAD već da je sve bila holivudska hladnoratovska prevara.

S obzirom da je u politici glavni resurs ona verzija istorije u koju vjeruje velika većina, Donald Tramp je iskoristio ovaj jubilej da potvrdi i opravda talas masivnih američkih državnih i privatnih investicija u tehnologije vezane za svemir. Za razliku od često licemjernih izjava američkih političara, Tramp je bio jasan. Ne radi se ovdje ni o značaju za nauku ni o dobrobiti za čovječanstvo. Ubrzana američka ekspanzija u svemir je vezana za vojnu odbranu i profit. Svemirski prostor – to čudesno nebo prema kojem često podižemo oči kada nas pritisnu zemaljske tegobe – tako postaje jedna vrsta beskonačnog „divljeg Zapada“ u kome ne važe nikakva pravila osim toga ko brže i bolje poteže revolver.

Ovim će i geopolitika koja se odomaćila kao glavni teorijski okvir za razumijevanje sadašnjih i budućih poteza globalnih lidera takođe biti prevaziđena. Teritorije, granice i zemaljski mineralni resursi neće više biti odlučujući faktori u donošenju odluka vezanih za rat i mir. Pozicioniranje u svemiru i eksploatacija svemirskih resursa, broj naoružanih satelita, svemirskih brodova i permanentnih stanica će postati presudni u hijerarhiji svjetske moći. Zbog toga se „geo“ (zemlja) već sada treba zamijeniti sa „astro“ (zvijezda). Analiza, da bi bila tačnija, mora migrirati od geopolitičke u astropolitičku.

Prvi na udaru militarizacije i komercijalizacije će očigledno biti Mjesec. Decenijama su naučnici vjerovali da je vječni Zemljin saputnik turobno mjesto na kome nema ništa od vrijednosti za tržišnu eksploataciju. Međutim, krajem prošle decenije na Mjesecu su otkrivena ogromna nalazišta leda. Prema izjavama direktora NASA, bivšeg republikanskog kongresmena Džima Brajdenstajna, upravo će ovaj led biti iskorišten za funkcionisanje američke permanentne lunarne orbitalne stanice Gejtvej na čijoj se realizaciji intenzivno radi. Brajdenstajn smatra da ova stanica može obezbijediti sve neophodne pripreme za put ljudi na planetu Mars. Mora se utvrditi, na primjer, kako na ljudski organizam djeluje dugoročno prebivanje izvan Zemljinog zaštitnog magnetskog omotača. Naravno, ne smiju se zapostaviti ni psihološki efekti izolacije i rizičnog putovanja u nepoznato. Umjetnici-vizionari već odavno osmišljavaju ovu temu. Da li su u NASA gledali film Andreja Tarkovskog Solaris baziran na istoimenom romanu Stanislava Lema?

Naravno, daleko od toga da će se SAD u svemiru naći u političkom vakuumu. Sve ostale svjetske sile imaju takođe velike ambicije i planove. Njihovi potencijalni sukobi i predstavljaju razlog za medijsku traženost astropolitičke analize i analitičara. Na primjer, direktor ruskog ekvivalenta NASA, Roskosmosa, Dmitri Rogozin je jedan od najoštrijih kritičara zapadne politike prema Rusiji još od vremena kada je bio ruski ambasador pri NATO-u. Sigurno je da on nema iluzija o „međunarodnoj“ saradnji u svemiru.

Međutim, trenutno su najaktivniji Kinezi čiji je rover Jutu 2 preduhitrio i Amerikance i Ruse, sletjevši na dalju stranu Mjeseca. Aktivni su takođe i Indija i Japan, pa čak i Izrael. EU ima agenciju za svemir (ESA), ali suočena sa problemom sopstvenog opstanka, teško da može da se bavi svemirom. Nevolje EU ne dijele samo njene članice, nego i one države koje su za nju politički vezane, uključujući i Crnu Goru. Sa ovakvom EU, kao i sa ovom crnogorskom vlašću, još dugo neće biti nikoga iz Crne Gore u svemiru.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari