U Šekspirovom Ričardu II postoji scena, koju je Niče smatrao vrhuncem svjetske književnosti, kada kralj ostane bez vlasti i na pitanje svojih političkih protivnika šta da učine za njega odgovara: „Pustite me da odem!” Ogoljen, bez svemoći i u neznanju kako da se postavi pred bivšim podanicima, poželio je samo jedno – da nestane!
Da li će crnogorski gospodar Milo Đukanović nakon 16. oktobra poželjeti da ga pustimo da ode? Iako tvrdi da njegov DPS ne smije dozvoliti pobjedu opozicije, jer bi se Crna Gora u tom slučaju ,,vratila na bespuće”.
Nekoliko jubileja koji su se posložili ovih dana, ogledalo su minulog rada sedmostrukog premijera.
Nedavno se navršila decenija od proglašenja nezavisne Crne Gore. Dokle je međuvremenu stigla nezavisna Crna Gora? Do privatne države, u kojoj su i danas isti njen predsjednik (Filip Vujanović) i premijer (Milo Đukanović), u kojoj i dalje vlada njihov DPS, kojem se jedni predaju, drugi prodaju u kojoj su siromaštvo i beznađe preovlađujući pejzaž…
Premijer se povodom tog jubileja pohvalio da danas Crna Gora ima 40.000 zaposlenih više nego referendumske 2006., da je prosječna plata za 70 odsto veća nego prije deset godina, da je uzor drugima u regionu… Ni riječi o tome da je danas više od 40.000 nezaposlenih, među kojima gotovo deset hiljada visokoškolaca, 270 magistara i desetak doktora nauka, da se javni dug utrostručio – sa 700 miliona na 2,1 milijardu eura, da zvanično Crna Gora ima jedan od najgorih zdravstvenih sistema u Evropi, da njeni osnovci spadaju među najnepismenije evropske učenike, da se još progone neistomišljenici, skoro svakodnevno međusobno obračunavaju kriminalci, da se forsiraju nacionalne i vjerske podjele… Ovom posljednjem zanimljiv prilog dao je prije neki dan kolašinski DPS. Ustanovio je da su u vladajućoj koaliciji tog grada (DF-SNP-SDP) polusrbi, poluvjernici, polucrnogorci… Možda će embriolog Darko Pajović naučno razjasniti o kakvim se to stvorenjima radi.
Ovih dana navršilo se sto dana Vlade izbornog povjerenja. Njen potpredsjednik iz redova opozicije Milorad Vujović kaže da je sa opozicionim predstavnicima u Vladi i kontrolorima ,,doprinio otkrivanju partijskog zapošljavanja, nepotizma, dodjeljivanja funkcionerima stambenih kredita i stanova vrijednih preko tri miliona eura, sklapanja štetnih ugovora po državu, otkrivanju visine poreskog duga, nezakonitosti u korišćenju nepokretnosti u vlasništvu države…”
U utorak se navršilo dvadeset pet godina od proglašenja Crne Gore za prvu ekološku državu na ovoj planeti. Kakve su razmjere ekološke katastrofe dovoljno je obići obalu od Ulcinja do Herceg Novog. Nastavak zločina nad prirodom i rasprodaja teritorije slijede: uništavanje Miločera, dijela Boke, Nacionalnog parka Skadarsko jezero, platforme za naftu nicaće na crnogorskom dijelu Jadrana… I opet će da profitiraju domaći i bjelosvjetski tajkuni. Pa zar se onda neko može čuditi što je sada Crna Gora među ekološkim državama ,,skočila” na 47. mjesto? Poređenja radi – Slovenija je na petom, a Hrvatska na petnaestom. Toliko o tome zaslužuje li ovakava Crna Gora da se više kiti epitetom ekološka država.
DPS se nešto nije hvalio ovim jubilejom. Vjerovatno štedi energiju za nadolazeći – dvije i po decenije od ,,oslobađanja” Dubrovnika, najveće sramote Crne Gore u novijoj istoriji.
Tog 1. oktobra 1991. godine Đukanović je takođe bio premijer. I klicao: ,,Šah sam omrznuo od njih i njihovog podaništva šahovnici i mladoj demokratiji tipa kalašnjikov”; ,,Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo sve takve protivnike pobjeđivali tokom cijele naše istorije. Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena”; ,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.”
Konačno, šesnaestog oktobra održavaju se deseti parlamentarni izbori od uvođenja višestrančja u Crnoj Gori.
Dugotrajni premijer neodvojiv je od svakog ovog jubileja. Pa kako da ga ne pustimo da ode?
Naravoučenije. Došli aktivisti jedne stranke, da je ne imenujemo, sigurnim korakom u kuću birača da pritvrde siguran glas za izbore. On im otpozdravi: „Džaba ste došli, neću da glasam za vas nego za – Alibabu”! „A što za Alibabu?”, upitaše. „Zato što Alibaba ima svega četrdeset razbojnika!”
Veseljko KOPRIVICA