Skoro pa niko više ne iščekuje vijesti o hapšenju krupnih riba. Sjećate se kako se nagađalo ko će poslije Marovića biti sljedeći. Gvozdenović, Mugoša, pa čak i Lukšić, pominjala su se zvučna imena. Poneko je priupitivao – a Đukanovići, ali tužilac nije čuo. Posle Budvana nema sljedećih. Doba je nevinosti. Nevini su i Kalići, Subotić, moguće i Šarić. Đukanovići normalno. Otkud im milioni, ne zna se.

I onda vrelog julskog jutra pročitaš da je aktivista LGBT Stevan Milivojević ukrao čokoladicu u Voliju. Tu smo, dakle. Eto, ko su lopovi, pomisliće prosječan čitalac Dnevnih novina, zaduženih za proizvodnju kriminalaca od kritičara režima. Oni bi da ruše vlast, a kradu čokoladice, reći će. Moguće da će u sebi dodati i onu čuvenu – ovi bar kradu milione, svaka im čast kad umiju a da ih ne uhvate – al’ hajd’ da se vratimo iz umjetničkih sloboda nazad u novinski tekst.

Od tada Stevana razvlače po režimskim medijima. Bez ijednog jedinog dokaza. A on je tog julskog jutra baš napunio dvadeset pet. I već uknjižio godine trpljenja – diskriminacije, etiketaranja, neprijatnih pogleda. Tu su i batine uz pogrdne riječi dvojice siledžija u centru Podgorice. Ali on je učinio što mnogi nijesu: upisao ličnu i građansku hrabrost na svoje mlado lice.

Umjesto rođendanske čestitke, Stevana je dočekao novinski naslov da je kriminalac. Vijest se širila mrežama, medijima, kuloarima… Iz sata u sat je napuhavana, sa bezbroj izmišljenih detalja. Za nekoliko sati Stevan je dobio etiketu. Bilo je i onih koji su govorili da im je otpočetka sumnjiv, ali i onih koji su u nevjerici mahali glavom. Proglašen je krivim, iako niko nije vidio snimak koji dokazuje da je uzeo čokoladicu, a koji navodno, prema režimskim medijima, postoji. Iako nijedan od istražnih organa nije pokrenuo postupak protiv njega. Iako ni Voli nije podnio prijavu protiv njega. Ništa zato, Dnevne novine i ostali Statisovi mediji su nastavili da blate Milivojevića. Istovremeno on danima pokušava da dođe do snimka. Bezuspješno. U policiji kažu da ga nemaju, u tužilaštvu takođe, u Voliju upućuju na policiju…

Pitanje za one koji vjeruju da ovo nije priča o sistemu koji blati one koji žele drugačije društvo – zašto se Milivojeviću ne omogući da dođe do snimka i tako zasvagda razjasni da li je krao čokoladice ili ne? Zato što to sistem ne želi. Zato što je svrha ove medijsko policijske storije da proizvede sumnju. Da je izvuče kad mu zatreba. Preventivno ili kao sankciju. Da kritičari što duže troše snagu dokazujući da ne kradu čokoladice dok oni kradu milione.

Nije to prva čokoladica u režimskim medijima za nepodobne. Novinari i urednici medija koje Đukanović ne kontroliše u državnoj su Pobjedi godinama predstavljani nemoralnim osobama, kako bi se obezvrijedilo ono što govore. Po modelu: ko je on da to kaže a vara ženu, ili muža… Bezbroj izmišljotina, malo istine i seksa naravno, i recept policijsko-medijske kuhinje je uspio. Bar privremeno, koliko i treba – dok se ne pokupuju lične karte i birači, odradi neki novi korupcionaški posao, ili podignu tenzije.

Najotrovniju čokoladicu iz policijsko-medijske kuhinje je dobila Vanja Ćalović. Po zasluzi, valjda. Što jače sija neka zvijezda u Đukanovićevoj kaljuzi to je snažnije pokušavaju ugasiti. Spram Vanjine snage, stigla je i bolesna montirana afera. Da je proglasi moralno nepodobnom svojski se trudio i sam premijer, saopštavajući da on eto sasvim sigurno zna da je to baš ona na snimku. Kako, nije objašnjavao. Sjećate se, uostalom.

Kada je na naslovnoj stranici ugledala montirani snimak, Vanja je bila mlada žena koja je provela cijeli niz rođendana boreći se za bolje društvo. Umjesto da odrasta u tom boljem društvu. Koje su nam ukrali. Sa sve Snimkom. I ova posljednja režimska čokolada, je prozivka za sve nas. Da ne ostavimo čovjeka samog. Da ne odustanemo.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ