Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Ljeto nespokoja

Objavljeno prije

na

Dva i po mjeseca pred izbore opozicija djeluje iscrpljeno, izgubljeno i posvađano. Trojka koja je ušla u Vladu gubi energiju, DF se radikalizuje, Demokarte pokušavaju kampanjom od vrata do vrata da pridobiju glasove, a SNP vaga i – svuda bi. Mrtav je sporazum o međusobnom nenapadanju. Objedinjavanje snaga protiv DPS-a, nije na vidiku.

Utisak je da opozicione partije uglavnom rade za sebe, a manje za stvaranje uslova da na jesen dođe do promjena. Kao da su se pomirile s porazom. Umjesto da targetiraju naopaku vlast, između sebe se tuku za preraspodjelu glasova. Liče na preduzeća koja se bore da namaknu što više profita tako što će oteti jedni od drugih, ali ne ulaze u Đukanovićev zabran… Kakvi pokloni višedecenijskom vođi, koji sa svojima neumorno radi na jačanju monopola. U permanentnoj je izbornoj kampanji, koja traje od izbora do izbora. A pred oktobar samo se zahuktava.

Najavljuje nove projekte i blagostanje. Radna mjesta, privredni rast, investitore, auto put, Drugi blok u Pljevljima, hidroelektrane na Morači… Čuda. Nakon što je betonirao najveći dio primorja, evo ga sa planovima za Buljaricu, rijetku preostalu oazu na našem Jadranu. Tu planira, uprkos protivljenju brojnih vlasnika zemlje i dijela opozicije, solitere do neba. Bedem, kojim će se opasati more, a zemlja u zaleđu napraviti bezvrijednom. Master planom za Buljaricu koji su crtali stručnjaci iz Katara potpomognuti Bracovim snagama, predviđena je gradnja naselja za preko 150 hiljada ljudi, četvrtinu Crne Gore. Krenuo je, sa svojim glavnim graditeljem Branimirom Gvozdenovićem i na Skadarsko jezero. Da i tamo cementiraju oko vode, u vodi, na vodi. U nacionalnom parku, zaštićenoj zoni. Ništa im nije sveto.

To je taj Đukanovićev Monte Karlo. Sve da liči na Budvu, Perazića do, Petrovac sa onim nezavršenim betonskim čudovištima, što svjedoče o ludilu grandomana i propasti društva. Treba samo uporediti sa ovim Đukanovićevim građevinama svedenu arhitekturu naših predaka po Perastu, Paštrovićima, Cetinju, sjeveru… Uzroke našeg sloma možda najbolje slika baš ta arhitektura nasilja protiv prirode i ljudi. Okrenite se i vidjećete kroz istoriju kako mračna vremena odaju način na koji se gradilo – vidite šta je napravio Musolini u čarobnom Rimu – i sve će vam biti jasno. A i ne morate ići u vremena prošla – pogledajte Vučićev projekat Beogarda na vodi i Skoplje Nikole Gruevskog. Iza Đukanovića ostaće bezbroj spomenika, koji će ga slikati bolje od svih istoričara i sociologa vlasti.

Đukanović demonstrira da za njega ne važe nikavi sporazumi. Ignoriše dogovor oko medijskih zakona. A iako nijedan kapitalni projekat ne bi trebalo, prema leks specijalisu, da se donese bez konsenzusa svih aktera u Vladi, sada vođa tvrdi da to ne važi, sprda se i ponižava trojku. Treba pokrenuti mašine, otvoriti gradilišta, oprati sumnjive pare stečene na kriminalu. Da li ste pročitali kako opet jedan američki analitičar govori o premijeru, njegovoj nepristojno bogatoj porodici i ortacima i tome kako je Crna Gora meka za šverc droge i oružja?

Opoziciona trojka, koja je ušla u Vladu par mjeseci pred izbore, ne može zaustaviti Đukanovića. Ni u naopakim projektima, ni u izbornim krađama. Izborni spisak još ni dirnuli nijesu. A vlast već po terenu obećava, zapošljava, kupuje.

Jasno je da naš problem odavno nije Đukanović. Problem je to što je njegov sistem urušio društvo. Što je korupcija pojela ljude. Što stotine hiljada zavisi od davanja iz budžeta i vjeruju da im to daje lično premijer. Što smo uglavnom mirno posmatrali razaranja.

Ako pred ove izbore, opozicija pokloni još jednu pobjedu Đukanoviću unutrašnjim sukobljavanjem oko preraspodjele opozicionog kolača, snosiće veliku odgovornost za propast ove zemlje. Šta nama znači, kao društvu, što će neko od njih imati pet, neko deset, neko 15 odsto. Rascjepkani, posvađani, oni postaju dio mehanizma vlasti, sredstvo za njenu reprodukciju. Rade za autokratu, a ne za promjenu.

Još jedna pobjeda DPS-a biće završni udarac Crnoj Gori. Poslije Buljarice, Skadarskog jezera, EPCG ništa od ove zemlje ostati neće. Osim tragova naših poraza.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Puna usta Evrope

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok je stabilnost Vlade do pucanja uzdrmao Temeljni ugovor sa SPC-om, vladajući članovi  Odbora za politički sistem, složno su usvojili predlog  članova Sudskog savjeta iz redova uglednih pravnika. Među  njima nema profesora Milana Popovića, koji je simbol vrijednosti,  koje navodno svi žure da nam uvedu. Baš zato ga nema

 

Premijer je  potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, krišom, lažući javnost o datumu potpisivanja, i  uprkos brojnim glasovima neslaganja, jer je htio da „krenemo dalje“. Potpisao je Temeljni ugovor na potpuno neevropski način, jer je, kaže, htio da konačno krenemo u Evropu.

I na stranu premijerova teza da se tako ide u Evropu, lažima, podizanjem nacionalnih tenzija, i otvaranjem prostora Đukanoviću da opet jaše na braniteljstvu crnogorskih interesa. Jedan drugi slučaj pokazuje da niti stare, niti nove političke klase ne mare za Evropu i njene vrijednosti. Dok je stabilnost Vlade do pucanja uzdrmao Temeljni ugovor sa SPC-om, vladajući članovi Odbora za politički sistem, složno su  predložili kandidate za  članove Sudskog savjeta iz redova uglednih pravnika. Normalno,  podršku nije dobio Milan Popović,  profesor Pravnog fakulteta, koji  je simbol evropskih vrijednosti  koje svi navodno žele da nam uvedu.  Osim što je ugledni profesor, koji je predavao  na više evropskih i svjetskih univerziteta, Popović je istaknuti antiratni, građanski i demokratski aktivista. U najtežim trenucima dokazao je da se na njega ne može uticati da odustane od principa.  Kompententan i autonoman u odlučivanju, bio bi prestižan  član Sudskog savjeta svake zemlje koja drži do nezavisnog pravosuđa. I proklamovanih evropskih vrijednosti. U Crnoj Gori za njega nema mjesta. Baš zbog toga.

Mnogi detalji  pokazuju da su ovdašnje političke klase, sa punim ustima evropske retorike, suštinski neevropske. Dok se javno „ratuje“ zbog identitetskih pitanja, dogovori o podjeli partijskog plijena uvijek nađu zajednički jezik i teku kao po loju. U trenutku dok prijeti rušenjem Abazovićeve Vlade, kadrovi DPS-a uredno pronalaze mjesto u dubinama. I niko nema ništa protiv.  A ima li ičeg tako neevropskog od negacije znanja i nezavisnosti.

Ovih dana smijenjen je, i pored dobrih rezultata,  izvršni direktor Aerodroma Goran Jandreoski koji je na tu poziciju doveden kao „regionalno poznati vazduhoplovni stručnjak“. Zamijeniće ga stručnjak iz Bošnjačke stranke. Nedavno je smijenjeno i rukovodstvo Crnogorske plovidbe. Opet, uprkos dobrim rezultatima  u poslovanju. Imenovan je novi Odbor Plovidbe u koji su ušli –  kadrovima DPS-a, SDP-a i Albanske koalicije, koji nemaju iskustva u pomorstvu. SNP je zadržao mjesta. Dogovori o smjenama, za razliku od crkvenih, teku glatko. I bez jedne riječi Abazovića, namjerenog da nas što prije odvede u Evropu. Dok se uhljebljuje, niko se ne buni.  Ni DPS, ni SDP, ni manjinske partije. A bogami mahom ni dio opozicije. Osobito DF.

U raspravama članova Vlade o Temeljnom ugovoru, saznali smo, iako je dokument bio pod oznakom interno,  da nas očekuje još jedan negativan izvještaj o napretku Crne Gore u EU.  Jer se bavimo identitetskim pitanjima, dok reforme čekaju.  Moguće da i u Evropi to znaju, ali ovdje je savršeno jasno da će se  „životne teme“, rešavati kao i do sada. Kroz političke kalkulacije i interese, i bez suštinskih reformi. Oni  poput Milana Popovića, koji žele drugačiju Crnu Goru,nemaju šansu da prođu njihove izborne barikade.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Na rubu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoga dobra rješenja su, od 30. avgusta do danas, obesmišljena. Uveliko trošimo mogućnost da se ostvare i ona manje loša. A onda, nekako, ispadne kao da najgora rješenja dolaze sama. I postaju prihvatljiv izbor većini. Na tom smo rubu

 

Crna Gora tako nešto nikad nije vidjela, čudi se premijer, pošto je primijetio da su cijene na našem Primorju kao na Azurnoj obali. Pa nam, zato, manjka gostiju – u odnosu na prošlogodišnju posjetu i ovogodišnja očekivanja. I ovu informaciju treba posmatrati kroz prizmu naših „podijeljenih svjetova“: jedni se žale na lošu posjetu (Primorje), drugi se hvale (sjever), a treći djeluju kako da ih se sve to ne dotiče. Barem dok u državnom budžetu ima para za redovne isplate.

Nepoznanica je zašto se Abazović odlučio da ovdašnje cijene poredi sa Azurnom obalom. Neki smatraju da je na tu ideju došao dan ranije, dok je s predsjednikom države razgovarao o sudbini Temeljnog ugovora sa SPC. Đukanović, možda iz „prve ruke“ zna koliko su Duška Kneževića koštali zajedničke posjete San Tropeu, uz uživanje u kulinarskom umijeću popularnog TV kuvara Gordona Ramzija. Pa su se mogla praviti adekvatna poređenja sa Budvom i Ulcinjom.

Dosta šale. Nego, problem je što bi i ta priča imala smisla makar koliko i zvanična verzija razgovora, prema kojoj su se dvojica naših državnika, vođeni brigom o demokratskim procedurama, i dobrim običajima, dogovorila da se ugovor sa SPC dostavi na ekspertsku analizu, dvije nedjelje nakon što ga je usvojila Vlada. Ili su,  ipak, Đukanović i Abazović u suštini pričali o budućnosti vladajuće koalicije, po nagovoru onih stranaca, koji određuju odluke naših prvaka. Radi tog cilja,  potpisivanje Temeljnog ugovora može da sačeka zgodnu priliku.

Paralelno, kao prizor alternativnosti, Milan Knežević, citirajući Maratonce, Abazovića poziva da potpiše ugovor sa SPC i obnovi politički brak sa DF-om.  („Dođite sve vam je oprošteno“.)

Dešava se ovih dana još poprilično toga što Crna Gora nikd nije vidjela.

 Prama računici Monstata, zaključno sa podacima iz juna, imamo godišnju inflaciju od 13,5 odsto, što je za oko 50 odsto više od one registrovane u euro zoni (8,6 odsto), iako koristimo istu valutu. Energenti su glavni generator inflacije u zemljama EU (struja je tamo poskupjela, u prosjeku, za više od 40 odsto, a gas još više), dok kod nas cijena električne energije miruje. A do kada će, ne znamo.

Na tek otvorenom auto-putu čudesa: jedan je vozač odlučio da ispred tunela odspava na dvosjedu koji je vozio na krovu automobila, drugi je stao u zaustavnoj traci da doručkuje i popije pivo, grupa motociklista napravila je u tunelu cigaret pauzu. Imamo i onoga što je šest kilometara vozio trakom namijenjenoj vožnji u suprotnom smjeru…

Problemi s kojima je suočena ovdašnja policija tu se ne završavaju. Oni, ovih dana brinu za zadravlje kolega povrijeđenih tokom kafanskog obračuna u Sutomoru, dok javnost nagađa da li su se policajci tamo našli kao gosti ili (ilegalno) obezbjeđenje lokala u kome je tuča okončana upotrebom hladnog oružja; objašnjavaju „miroljubivu koegzistenciju“ sa nacionalističkim jurišnicima tokom prazničkih proslava u Nikšiću; hapse, odnosno, potražuju policajce (pripadnike ANB-a) – nekoliko njih zato što ih tužilaštvo sumnjiči da su pripadnici kotorskih kriminalnih klanova, a jednoga zbog sumnji da je pucao na sugrađanina u Nikšiću, ranio ga, pa pobjegao.

U Grblju je održan parastos osuđenom ratnom zločincu Draži Mihailoviću, „komandantu Kraljevske vojske u otadžbini“. Paroh crkve Svetog Đorđa Gojko Perović kaže kako nema razloga da se ljutimo na SPC, pošto su „Mihailovićevi četnici, u najvećoj mjeri – antifašistički borci za slobodu“. Krvavi tragovi četničkog  antifašizma traju do današnjeg dana, i što je najstrašnije, pokušavaju, kao model, da se nametnu kao izvjesna budućnost. E to je Crna Gora već vidjela.

I neće biti nikakovo čudo neviđeno, ako po istom obraascu neki otac gojko, jednog skorog dana, krene da tumači kako su Đukanović i njegovi poslovni partneri iz DPS-a i okruženja bili „u najvećoj mjeri“ – borci protiv korupcije i kriminala, a za građanski i evropsku Crnu Goru. I šta je spram toga 5, 10, 30 ili 50… kriminalnih afera?

Crna Gora mora biti zdrava, citira premijer Abazović Anu Đuričić Konstraktu, u odgovoru na poslaničko pitanje Milana Kneževića: A šta ćemo sad?

To niko ne zna. Mnoga dobra rješenja su, od 30. avgusta do danas, obesmišljena. Uveliko trošimo mogućnost da se ostvare i ona manje loša. A, onda se najgora nemeću sama. I postaju prihvatljiv izbor većini. Na tom smo rubu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Budućnost prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer je u Potočarima na dan obilježavanja genocida izjavom da tamo nijesu ubijeni Bošnjaci već ljudi, uvrijedio žrtve i istinu.  Predsjednik je tvitom ,,da smo bili nemoćni da spriječimo genocid”, ponovio laž i pokazao da se retuširanje prošlosti nastavlja. Sve smo dalje od suočavanja sa istinom o našim devedesetim. Skupo to možemo platiti

 

U Memorijalnom centru u Potočarima obilježena je 27. godišnjica od kako su, u julu 1995, pripadnici vojske Republike Srpske u tadašnjoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija ubili više od 8.370 muškaraca i dječaka. Žrtve su, među 25.000 zatočenika u osvojenoj Srebrenici, birane po nacionalnoj pripadnosti i godinama života. Bošnjaci, od 14 pa naviše.

U ponedjeljak su u Potočarima sahranjeni ostaci  još 50 pronađenih i identifikovanih žrtava genocida u Srebrenici. Za njih oko 1.000 još se traga. Zbog počinjenog genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih zločina u julu 1995. do sada je osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Tekstove sa gotovo identičnim podacima čitali ste u Monitoru i prošlog ljeta. Uz obavezujuće podsjećanje na žrtve ,,najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”, za to smo imali i dva konkretna povoda. Smjenu tadašnjeg ministra pravde Vladimira Leposavića, nakon što je u parlamentu negirao genocid u Srebrenici . I Rezoluciju o Srebrenici koju je usvojila Skupština Crne Gore.

Tom Rezolucijom se potvrđuje genocid ,,u kojem je stradalo preko osam hiljada civila bošnjačke nacionalnosti”, i osuđuju ,,pokušaji pripisvanja odgovornosti ili krivice srpskom, bošnjačkom, hrvatskom ili bilo kojem drugom narodu…, jer odgovornost može biti isključivo individualna, a nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački”.

Onda je u ponedjeljak premijer Dritan Abazović otišao u Srebrenicu. A predsjednik Milo Đukanović  dohvatio se Tvitera.

Izvode iz Abazovićevog govora sigurno ste već čuli ili pročitali. Ustalasali su region. ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima nego nad ljudima. I nisu ga počinile vojske nego politike. Politike zla, smrti i prevare”, glagoljao je Abazović nad srebreničkim grobovima. Ne postoji niko, ni među žrtvama ni među ubicama, a da ne zna  da su ti ljudi u Srebrenici ubijani samo zato što su  Bošnjaci. U tadašnjoj srpskog ratnoj propagandi, primijetili su to strani izvještači, Bošnjaci   nijesu tretirani  kao ljudi, veća kao – podljudi.  Da masovnim ubicama posao lakše padne.

Abazovićeva tvrdnja da osam hiljada žrtava genocida u Srebrenici nijesu ubile vojske nego politike (sa sve množinom) kosi se sa činjenicama i zvuči kao nevješt pokušaj preraspodjele krivice, uz naznake relativizovanja odgovornosti Vojske RS  za zločin. Drugo je Dritan Abazović mogao reći, ali nije: Genocid u Srebrenici je bio  dio plana etničkog čišćenje istočnog dijela BiH (Podrinja), u službi  konkretnog, velikosrpskog državnog projekta. Projekta, koji se jedino masovnim zločinima mogao ostvariti.

Abazović se kratko izvinio majakama Sreberenice, tvrdnjom da se nije precizno izrazio. Na osnovu onoga što je rekao ne može se zaključiti šta je to drugo želio da kaže.  Improvizovati govor u Srebrenici, u svojstvu premijera Crne Gore samo je po sebi grijeh. Abazović je doživio je salvu kirtika. Njegovo je da otkloni sumnje – da li je u Potačarima ,,birao riječi” vođen željom da ne kaže nešto što se neće dopasti vlastima u Srbiji i potenecijalnim novim /starim koalicionim partnerima u Crnoj Gori, među kojima su i oni koji negiraju genocid u Srebrenici.

A, onda, predsjednik Milo  Đukanović i njegova tvitovanja. ,,Nijemi pred istinom da se pred našim očima desio genocid i da smo bili nemoćni da ga spriječimo”, piše tadašnji premijer Crne Gore. Potpredsjednik DPS-a, izabran na kongesu 1994, na kome se ozbiljno besjedilo o mogućnosti ,,ujedinjenja” Crne Gore i Istočne Hercegovine (do Neretve). Predsjednik Vlade, koja je izručila Karadžiću i Mladiću oko stotinu BiH izbjeglica. Poslala ih u smrt. Autor obmane: ,,Kada je trebalo, mir smo čuvali ratom, braneći napadnutu Crnu Goru i njenu Boku”.

Istina je  – bilo je u Crnoj Gori onih koji su pokušavali da spriječe sve ono što je dovelo do opsade Dubrovnika, logora u Morinju,  deportacije BiH izbjeglica, Bukovice… Na posljetku – Srebrenice.  Đukanović nije bio među njima. Predvodio je one koji su pokušavali da uguše svaki glas otpora ratu i zločinima.

Za razliku od Abazovićevog nastupa, Đukanovićevo preuređivanje prošlosti i vlastite uloge u njoj prošlo je bez reakcije. I ovdje i preko Drine. Navikavamo se na laž.

Daleko smo od suočavanja sa prošlošću. Mnogo je naznaka da bi nas to moglo skupo koštati.  Što je suočavanje sa njom dalje, prerušena prošlost sve je bliža.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo