Povežite se sa nama

Uncategorized

TUŽILAČKI SAVJET – DOPUNJENA VERZIJA: Ranka update

Objavljeno prije

na

Parlament je konačno krajem prethodne sedmice izabrao četiri nova člana Tužilačkog savjeta. Dopunjena verzija ne donosi međutim ni dašak promjena. Sve do jednog provjerena lica – bivša državna tužiteljica Ranka Čarapić, dekan Pravnog fakulteta Velimir Rakočević, profesorica FPN Aneta Spaić i Milan Filipović, bivši ministar policije.

Apel civilnog sektora upućen Željku Aprcoviću, predsjedniku parlamentarnog Odbora za pravosuđe koji je birao kandidate, očito nije urodio plodom. Mreža za afirmaciju civilnog sektora (MANS) i Akcija za ljudska prava (HRA) uputile su krajem prošlog mjeseca Aprcoviću pismo u kom su naveli da je ,,krajnje vrijeme da se u Savjetu nađu i predstavnici civilnog društva koji su i konkretno doprinijeli zaštiti ljudskih prava u Crnoj Gori”. Oni su pružili podršku kandidatu Veliji Muriću, advokatu i predsjedniku NVO Crnogorski komitet pravnika za ljudska prava, koji se istakao zastupanjem žrtava teških kršenja ljudskih prava i ratnih zločina. Murić je bio jedan od 15 kandidata za četiri upražnjena mjesta u Tužilačkom savjetu.

Veselin Radulović, advokat i pravni zastupnik MANS-a za Monitor kaže da izbor bivše Vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić za članicu Tužilačkog savjeta na najbolji način odslikava nespremnost i nedostatak volje za uspostavljanje sistema odgovornosti i profesionalnosti u tužilačkoj organizaciji.

,,Podsjećam da je Ranka Čarapić u nasljeđe tužilaštvu ostavila na desetine nerasvijetljenih ubistava, brojne nerasvijetljene napade na novinare, optužnice koje će građane koštati milione eura poput one u slučaju Šarića, nerasvijetljenu aferu Telekom i brojne druge slučajeve visoke korupcije i organizovanog kriminala. Sada ona zajedno sa članovima Tužilačkog savjeta iz reda tužilaca čini većinu koja odlučuje o disciplinskoj odgovornosti i o pritužbama na rad tužilaca, što jasno pokazuje kakvo tužilaštvo žele da imaju oni koji su nju izabrali”, prokomentarisao je on za naš nedjeljnik izbor novih članova Tužilakog savjeta.

Tužilački mandat Ranke Čarapić – obilježila je njena izjava da ,,kriminalci imaju moral” i brojne krivične prijave protiv funkcionera koje su kupile prašinu u ladicama, zbog čega se vrijeme tokom kojeg je ona bila na čelu tužilaštva nerijetko naziva i ,,škaf periodom” tužilaštva. Neke od afera koje su bile na čekanju u periodu Čarapićke su: Prva banka, slučaj Budva, Mugoša, ali i prijave protiv drugih crnogorskih gradonačelnika i ministara, afera Listing, Snimak, Telekom… Optužnice koje su pokrenute, bar kad su u pitanju veliki slučajevi, nerijetko su završile oslobađajućim presudama. Neki od takvih su optužnice za pranje novca u slučaju Kalić i Šarić. Tu su i pale optužnice za ratne zločine. Ona je na saslušanju pred parlamentarnim Odborom za pravosuđe kazala da smatra da je u slučaju palih optužnica odgovornost na sudu.

Radulović podsjeća i da je Čarapićeva na saslušanju u Skupštini otvoreno podržala praksu neodgovornosti tužilaca izjavom da je bolji stari sistem, po kome je ona mogla da savjetuje tužioca da napusti funkciju kako se ne bi pokretao postupak protiv njega. On smatra da je njen izbor u Tužilački savjet garancija tužiocima da i dalje neće odgovarati za propuste. ,,A akterima visoke korupcije organizovanog kriminala daje podstrek da sa svojim aktivnostima nastave bez straha da će biti procesuirani na način koji može da ih ugrozi”.

U nadležnosti Tužilačkog savjeta je da utvrđuje predlog za izbor Vrhovnog državnog tužioca i bira i razrješava rukovodioce državnih tužilaštava i državne tužioce.

,,Jedan sam od pretendenata koji zna kako tužilaštvo diše”, istakla je Čarapićeva kada je kao kandidatkinja za Savjet saslušana u parlamentu. Uz to je napomenula da ,,neće biti neskromna” ako kaže da je za vrijeme provedeno u tužilaštvu ostavila trag koji joj daje za pravo da se kandiduje i da kuca na otvorena vrata Tužilačkog savjeta. Ukoliko je cilj da tužilaštvo ne diše, izabrana je prava osoba.

Bivša tužiteljica nije jedini izbor koji je sporan za civilni sektor i opoziciju.

Odluka Skupštine Crne Gore o izboru članova Tužilačkog savjeta još jednom potvrđuje koliko su policijski i pravosudni organi zatočeni i do krajnosti kontrolisani, saopštila je Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta (DF). ,,Izabrati, iz navodno reda uglednih pravnika, bivšu vrhovnu državnu tužiteljku Ranku Čarapić, koja se za pet godina mandata nije miješala u svoj posao, zatim Milana Filipovića, bivšeg ministara policije, koji gazi devetu deceniju života, osumnjičnenog plagijatora Velimira Rakočevića, i na kraju kao šlag na torti suprugu aktuelnog ministra inostranih poslova Anetu Spaić, to potvrđuje”, kazala je ona.

Filipoviću se nema šta bitno prigovoriti. On je za ministra policije imenovan kao nestranačka ličnost 2003, u vijeme kada se govorilo o depolitizaciji policije. Filipović, za koga je važilo i da je blizak SDP-u, podnio je ostavku nakon što je u jesen 2004. godine probijen rok za usvajanje Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbijednost.

Dekan Pravnog fakulteta Velimir Rakočević duže je bio u fokusu javnosti zbog optužbi da je plagirao udžbenik Kriminologije. Prvo je optužbe na račun Rakočevića iznio profesor Đorđe Ignjatović sa Pravnog fakulteta u Beogradu. On je u časopisu Anali 2009. objavio članak u kome je optužio Rakočeviča da je plagijator. Rakočević je te optužbe demantovao. Ipak brojne sumnje u tom slučaju, od kojih je jedna i da je Rakočević kasnije štampao novi udžbenik kako bi prikrio plagranje, nijesu rasvijetljene do kraja.

Prije Univerziteta, Rakočević je, od 1987. do 2006. radio u policiji – Sektor kriminalističke policije i ZIKS. Od 2003. do kraja 2006. bio je načelnik Odjeljenja za analitiku, informatiku i evidenciju u CB Podgorica.

Tokom saslušanja u parlamentu, on je kazao da bi njegova znanja iz oblasti kriminologije bila značajna za Savjet: ,,Posebno u dijelu edukacije, jer sada imamo neprihvatljivu situaciju u kojoj tužioci ne poznaju osnovne forenzičke sadržaje”. Kako je Rakočević mislio da tim znanjima doprinese radu Tužilačkog savjeta, nejasno je, obzirom da po zakonu to tijelo nema veze sa istragama, već vodi ,,politiku” tužilaštva.

Kako god, razlozi kandidata na ovom konkursu napredak su u odnosu na prethodne, a kada su neki kao razlog za kandidovanje navodili – novac.

Aneta Spaić, osim što je supruga ministra Darmanovića, zanimljiva je i po tome što je kao članica aktuelne radne grupe za izmjenu medijskih zakona insistirala da se unese odredba kojim bi se zaštitio ugled pravosuđa. Radi se o prilično širokom rješenju koje bi bilo opasna prijetnja za slobodu govora, a po kom bi ,,neosnovani, nedobronamjerni i neetični napadi usmjereni na dostojanstvo suda i povjerenja javnosti u pravosuđe”, bili okarakterisani zloupotrebom slobode izražavanja. Nacrt zakona o medijima još nije spreman, a moguće da će javna polemika koju je ovo rješenje izazvalo, a koje je vlast ranije pokušala da progura u Krivični zakonik, obustaviti ovaj naum, koji bi omogućio svojevrsno disciplinovanje medija.

Disciplinovanje pravosuđa odavno je u toku. Dopunjena verzija Tužilačkog savjeta pomoći će da stvari ostanu – iste.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo