Da li onaj ko bi se danas odvažio da bude tumač Platona, od sebe traži – too much, to jest – previše!? I šta s tim, ako bi i bilo tu mač htjeti biti tumač Platona, zar bi samo zato trebalo odustati od tog zanimljivog, intrigantnog pokušaja!? Život nas obavezuje htjeti što više, bez straha da ćemo tražiti previše. Šta god tražili, na kakav god podvig se odvažili, šta god bio naš cilj, to ne može biti značajnije ni vrijednije od onoga što već imamo i što smo dobili time što smo – živi!
U životu je dopušteno i promašiti, ali ciljati se mora uvijek visoko!
Dakle, protumačiti Platona, danas, učiniti da njegova filozofija nađe svoju podlogu i u današnjem svijetu, – ovdje i sada – hic et nunc – to znači prilično visoko ciljati i time ispuniti osnovni zahtjev života. U vezi rizika: i najveći rizik od promašaja beznačajan je u poređenju sa odustajanjem od rizika! Jer onaj ko ne rizikuje, ne može si priuštiti čak ni privilegiju da promaši! Sada, kada nam je dopušteno i promašiti, ostaje nam obaveza da pokušamo pogoditi taj visoko postavljeni cilj!
Dakle, centralna Platonova ideja jeste teza o dva svijeta: jedan svijet je original, drugi je kopija; jedan je realan, drugi je njegova sjena; jedan je savršen, drugi je svijet u kom živimo.
Original i kopija, istina i privid, predmet i sjenka! Tumačenje Platonove filozofije svodi se na pitanje kako dokazati tezu o dva svijeta, od kojih je jedan autentičan a drugi kopija; jedan predmet, a drugi sjena; jedan svršen, drugi nesavršen.
Svijet u kom živimo i za koji Platon kaže da je kopija i sjena onog drugog, savršenog svijeta, nesavršen je u svakom pogledu. Nepravda i bezakonje, okrutnost i mržnja, bolest i smrt određuju okvire života u njemu; svemu što stvori priroda ili što izgradi čovjek, suđena je ograničenost i trošnost, prolaznost i propadanje: gradi se za rušenje, rađa se za smrt.
Da u ovom svijetu ništa nije ni savršeno, ni beskrajno, ni vječno – siguran sam da se u tome možemo složiti!? Da!? Ako je tako, onda smo već krenuli Platonovom stazom. Ako je u ovom svijetu sve nesavršeno, ograničeno, prolazno, (kao što i jeste!), kako je moguće da se uopšte došlo do pojma savršenstva, beskrajnosti i vječnosti!? Ko provede cijeli život u mraku, ne može imati ni pojam svjetla, ni pretstavu o svjetlu – i tu ćemo se svakako složiti!
Još niste shvatili šta nam govori Platon!? Pa evo, razmislimo zajedno, korak po korak. Otkuda u svijetu sveopšte nepravde i bezakonja misao o pravednosti i zakonu? U svijetu u kom caruje bezosjećajnost – otkuda saosjećanje? I u svijetu u kom je nemilosrdnost univerzalni princip – otkuda milost? Kako se ideja beskraja obrela ovdje, kako se uopšte mogla roditi u svijetu u kom sve ima svoj početak i kraj? Otkud u svijetu evidentne nesavršenosti koja ne poznaje ni jedan izuzetak – koncept savršenstva? Kako se misao o vječnosti uopšte mogla pojaviti u svijetu u kom svemu i svakome dođe kraj!? Ukratko, činjenica da mi imamo koncepte savršenstva, beskraja, vječnosti, pravednosti, besmrtnosti… uprkos činjenice da smo i mi i svijet u kom živimo – nesavršeni, ograničeni, prolazni, i da pravda nije dostupna nikome, a smrt je dosuđena svima – nameće pitanje: kako drugačije objasniti prisustvo svjetla u svijetu vječnog mraka, nego tvrdnjom da mora postojati drugi svijet u kom vlada vječna svjetlost!?
Nikako! Apsolutno na ni jedan način. Ne postoji drugi odgovor na ta pitanja. Osim Platonovog! Upravo samo prisustvo tih ideja u ovom svijetu, ideja koje nikako nisu mogle nastati iz pretpostavki ovoga svijeta, dokazuje da su mogle i morale doći iz drugog svijeta! Kao što vjetar koji na neko pusto ostrvo donese polen cvijeća i sjeme voća kakvih tu nikada nije bilo, pouzdano potvrđuje njegovim stanovnicima da postoji i drugi svijet, osim tog njihovog ostrva, tamo negdje – iza beskrajne pučine, bez obzira što ga oni neće ni vidjeti ni do njega doploviti!
Pitajte se, razmislite ozbiljno i smireno: Otkuda um u ovom bezumnom svijetu i koji je vjetar nanijeo polen savjesti i u najokorjelije srce!?
Razmislili ste!?
Eto, sada možete mirne duše reći sebi da ste shvatili Platona.
Ferid MUHIĆ