Povežite se sa nama

DUHANKESA

O vođama, narodima i ratovima

Objavljeno prije

na

Okriviti vođe za zločine počinjene u ratu, znači poniziti narod! Skinuti odgovornost sa njega, proglasiti ga neuračunljivim. Nezrelim. Maloumnim. Lišenim savjesti i moralne odgovornosti. Jer nisu vođe počinitelji zločine u ratu, nego vojska, a vojsku čini narod. Vođe, pa i vojskovođe, rijetko kad ispale i jedan jedini metak u borbi. Sa sigurnošću se može tvrditi da Hitler, Staljin, Čerčil, Ruzvelt, Mao Ce-Tung i car Hirohito (da spomenemo samo najzačajnije vođe zaraćenih strana u Drugom svjetskom ratu), nisu ubili ni jednog jedinog čovjeka. Pa ipak, procjenuje se da je, što na bojištima, što u zarobljeništvu, a najviše pak izvan ratnih operacija, ubijeno oko 80 miliona ljudi. Od toga čak 55 miliona civila i oko 25 miliona vojnika!

Ko je pobio toliki narod!? Zna se: pobio se sam narod, ili, hajde da budemo precizni – sami narodi! To dobro znaju i vođe, kao što je toga svjestan i narod. Da, reći ćete, ali na zapovijest vođa! Do dana današnjeg, vođe ćute, prihvataju krivnju, samo da bi odbranili svoje izmišljeno pravo na ulogu vođa; narod ćuti, samo da bi sačuvao svoju bespravnu privilegiju da i ubuduće čini zločine i ostane nekažnjen, čak i neokrivljen. Kada pas na komandu vlasnika, izujeda prolaznika, odgovara njegov vlasnik. I to je u redu. Pas ne može odbiti naredbu iz moralnih razloga jer nema ni savjesti, ni osjećaj moralne odgovornosti, ni lični integritet. Za zločine počinjene u ratu, pod komandom vođa, odgovaraju vođe a ne narod. To nije u redu. Jer svaki čovjek ima savjest i ne samo što može, nego je i dužan odbiti naredbu iz moralnih razloga.

Treba se suočiti sa činjenicama! Priča o zlim vođama i o dobrom narodu jedna je od temeljnih manipulacija moderne istorije čovječanstva. Princip prava vođe na neprikosnovenu zapovijest oslanja se na princip obaveze bespogovorne poslušnosti naroda, u njihovom obostranom interesu. Preuzimanje odgovornosti legitimiše vođu, oslobađanje od odgovornosti legitmiše podanike. U takvom modelu društva, samo komandna odgovornost podrazumijeva i moralnu odgovornost, dok je čin poslušnog izvršenja komande – isključuje!? Logika ovog odnosa ujedno je logika modernog društva. Savjest i moralni integritet priznaje se samo vođama, dok se narod, prihvatanjem obaveze poslušnosti, oslobađa odgovornosti i de fakto proglašava za moralno neuračunjlivu kategoriju, iako, u cjelini uzevši, ni jedan narod nije ni nezreo, ni malouman, kao što i svaki normalan čovjek posjeduje savjest i mloralni integritet, te bi, na toj osnovi, objektivno morali biti i odgovorni za svoje postupke!

Neka bilo koji vođa, koliko god bio harizmatičan i koliko god narod bio spreman da ga slijedi i sluša, pokuša nagovoriti narod da svakog jutra popije čašu morske vode, kao dokaz svoje lojalnosti i spremnosti na samožrtvovanje! Ni najvatrenije pristalice, kako god bili fanatični, ne bi na to pristali. “Šta on misli, da smo mi budale, idioti, kreteni!? Koji bi normalan čovjek sa dva grama mozga u glavi, tražio da ljudi svakog jutra ispiju čašu morske vode? Nije to nikakav vođa, nego obična budaletina!”

Ćute vođe, ćuti i narod. Znaju vođe šta narod hoće, pa to i traže od naroda. Zna narod šta im vođe nude, pa idu za onim ko im nudi ono što oni najviše vole.

Dakle, da konstatujemo, narod tačno zna šta se od njega traži i odmah pravi svoje kalkulacije: šta dobija, sta gubi: isplati li mu se ili se na isplati; uklapa li se ono što vođa traži od njih, sa ličnim interesima svakog pripadnika tog naroda? Da sumiramo: kada je rat u pitanju, te kalkulacije nisu etičke, ne odnose se na pitanje opravdanosti potencijalnog ubijanja desetina ili stotina hiljada ljudi, nego na drugu vrstu pitanja u kojima se procjenjuje interes samih učesnika. U ratu, narod dobija alibi za zločin!

Rješenje je uvođenje nezavisnog svjetskog suda za ratne zločine. Vođe odgovaraju za krivična djela koja se u principu mogu kazniti samo zatvorom. Direktni učesnici, oficiri, odgovaraju za ista djela kao političari, ali sa oštrijom kaznenom politikom i obrnuto proporcionalno uvećanim vremenskim kaznama u odnosu na čin: što niži čin, kazna je viša. Neposredni počinitelji ubistava podležu najoštrijim sankcijama, uključujući smrtnu kaznu.

Tek tada bi se osvijestili oni koji se pozivaju na obavezu poslušnosti! Onaj koji naređuje ubijanje, dobija zatvor, izvršitelj smrtnu kaznu!? Taman posla! Ko bi bio lud da posluša!?

Uvođenjem personalne odgovornosti, vratilo bi se dostojanstvo narodu a time i obaveza lične moralne odgovornosti, a uloga vlasti bi se demistificirala: vlast bi ostala razvlašćena u ključnom segmentu: da objavljuje rat i proglašava opštu mobilizaciju!

Zašto se ovo neće desiti: Zato što to odgovara vlasti ali isto tako, zato što to odgovara i narodu. Biti nečiji dresirani pas, daje veliku privilegiju da izujedaš do smrti nekoga koga inače mrziš. Dovoljno je da te nahuška vlasnik. Vlastima treba dresirani pas koji će spremno napasti svakog na koga ga nahuška. Narodu treba neko ko će izigravati vlasnika da bi odigrao ulogu dresiranog psa koji jedva čeka da ga vlasnik-vlast nahuška. Ako sve ispadne dobro, i vlasti i narod će se ofajditi, čak i proslaviti; ako krenu kola nizbrdo, međunarodni šinteri uhvate vlasnika a pas se izvuče, jer šta je kriv pas – morao je slušati svog vlasnika!

Nikada, ni u miru ni u ratu, čovjek ne smije biti ničiji poslušni pas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Stepom jezdi četa kozačka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki narod, svaka porodica, jeste takva četa; dok god je živ, i svaki čovjek jezdi svijetom – stepom beskrajnom

 

Desi se da ono što smo godinama  uzaludno tražili, nađe nas!

Tako je jedan stih izvorne pjesme, pronašao  Ivana Bunjina. Prije  nego što je pristupio pisanju svog romana Život Arsenjeva, za koji je dobio Nobelovu nagradu 1933. godine, ovaj veliki ruski pisac je godinama tražio misao koja će izraziti, obuhvatiti, sublimirati suštinu njegovog doživljaja svijeta onako kako ga je on namjeravao prenijeti u planiranom romanu. Misao nije  našao, ali zato je misao pronašla njega! Desilo se  to u magnovenju, kada mu je u svijesti zazvonila davna, gotovo zaboravljena pjesma koju je, mnogo godina ranije jednog jutra čuo na imanju Bunjinovih:

,,Stepom jezdi četa kozačka…”

Veličanstvenost prizora beskrajne stepe kojom jezdi četa kozačka, u velikom piscu kristalisala se u sliku istorije čovječanstva. Svaki narod, svaka porodica, jeste takva četa; dok god je živ, i svaki čovjek jezdi svijetom – stepom beskrajnom. Za Bunjina, u tom stihu se sabrala sva ljepota i vrijednost slobode kao najdragocjenije sadržine ljudskog života, koja nema cijene i koju ništa drugo ne može zamijeniti! Učinilo mu se da je našoj neutaživoj potrebi za slobodom, na raspolaganju svo prostranstvo ovoga svijeta! Taj prizor je u trenutku i trajno potisnuo osjećanje tjeskobe koje ga je sve više obuzimalo u svijetu bezbrojnih propisa i ograničanja, željeznih ograda i ucrtanih staza,  kapija dvoraca i zidova tvrđava, državnih granica i astmatično kratkog daha svakodnevnog života, prepunog briga i obaveza. Pred snagom vizije tih jahača koji pod beskrajnim nebom, beskrajno slobodni jezde beskrajnom stepom, pitanja tipa: ,,Zar smo mi rođeni kao ljudi da bismo živjeli kao mravi!? Zar nam zato duša žudi za daljinama a srce nam brže zakuca na sam pomen slobode, da bismo skončali ne upoznavši daljine i ne okusivši slobodu!?”, dobila su svoj odgovor a Ivan Bunjin je mogao pristupiti pisanju svog velikog romana.

Moć takvih iznenadnih vizija nije privilegija ni darovitih pojedinaca, pisaca, mislilaca, filozofa, ni neke posebne epohe.  Svaki čovjek je  doživio taj blijesak koji  osvijetli, obuhvati i označi njegovu stvarnu poziciju u cjelini svijeta. Taj sijev uvida izvede ga iz tijesnih okvira svakodnevnog života prepunog problema, otvori mu daleke horizonte i situira ga u njegovo davno zaboravljeno sopstveno središte. Čovjek shvati da bi život bez slobode bio nepopravljiva greška.  Da je, u svijetu bez slobode  zaboravio ko je i da živi nečiji tuđi a ne svoj život. Eto, upravo u takvim rijetkim ali prosvjetljujućim magnovenjima, naš život koji smo uzalud godinama tražili, pronađe nas. Ako ga tada ispustimo iz ruku, niti ćemo mi više naći svoj život, niti će naš život naći nas.

Pogledaj čovječe pažljivije: kud god se okreneš, tebe nema nigdje. O svemu ti govore, samo ne o tebi. Kao da im je glavni cilj da zaboraviš na sebe i na svoj život. Pregovori oko integracije u EU, međunarodni politički interesi, unutrašnji sukobi pozicije i opozicije, nacionalistički ispadi, diskriminacija, stalna poskupljenja troškova života… Pokraj svih problema koje svaki čovjek ima preko glave svakog dana,  nije čudo što više ne znaš ko si,  nego što ne znaš ni da si to ti!

Ako pitaš mene, sačuvaj u sebi jasnu svijest da je sopstveni život najveći praznik. U vrijeme kada te svuda u svijetu sistematski izlažu rastrojstvu, jedini spas ti je trijezna glava. Na osnovu mog skromnog iskustva, rekao bih da se trijezna glava najbolje može sačuvati kada pred očima imaš sliku slobode. Bunjinu se sloboda ukazala u Kozacima koji jezde stepom; ti je nađi za sebe. Ne da bi zaboravio na probleme svijeta u kakvom živiš, ne da bi dezertirao od tog svijeta, nego da bi shvatio prolazni karakter svih problema i sačuvao svijest o potrebi da ostaneš svoj i slobodan u svijetu ovakvom kakav jeste.

Ne plaši se problema. Imati probleme, znači imati dokaze da si živ. Kada čovjek riješi neki veliki problem, kad sa olakšanjem odahne i pomisli da je najsigurniji, tada je njegov život u najvećoj opasnosti. Tada treba smjesta pronaći neki  novi problem, izmisliti ga ako već ne vidi da  su problemi uvijek tu, na svakom koraku! Bolje je imati i nerješiv problem, nego nemati nikakvih problema.

Šta god bilo, u kakvim god problemima se našao, čovjek ne smije zaboraviti sebe kao ličnost, mora sačuvati jasnu svijest o svojoj slobodi, znati  da istinski živi samo dok živi kao da jezdi stepom beskrajnom.

           Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otvaranje ili zatvaranje islamskih umova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko god govori o islamskim i neislamskim umovima, govori o svemu osim o umu

 

Ovih dana, prijatelj mi je poslao intervju koji me je već naslovom živo zainteresovao. Naslov je zaista intrigantan: ,,Bojim se slijepih ulica koje i dalje zatvaraju muslimanske umove”. Naježio sam se: Muslimani koji zatvorenih umova i dalje šetaju ćorsokacima! Da te strah uhvati. Ipak, činjenica da je intervjuisani Mustafa Akjol (Akyol) autor nekoliko zapaženih knjiga, da je od 2013. godine kolumnista ,,The New York Times-a”, te da ga je britanski magazin Prospect uvrstio među prvih 50 mislilaca svijeta (za razliku od ATP renkinga tenisera,  nikad mi nije bilo jasno kako se pravi ova rang lista!), zebnju je zamijenilo  uvjerenje da ću u tekstu naći odgovor kako da se otvore zatvoreni muslimanski umovi da bi najzad našli izlaz iz svojih slijepih ulica. Povod za intervju (koji je sa M. Akjolom napravila Amila Buturović), bila je njegova najnovija knjiga Ponovno otvaranje islamskih umova. Naslov  obećava, rekoh sebi i prihvatih se čitanja.

Zapeo sam već na početku:,,Pokušajte danas sugerirati da bi muslimani mogli uzeti neke ideje  od Johna Lockea ili Karla Poppera, i nećete dobiti veoma tople odgovore iz strogih krugova”. Zar se odgovori ne traže iz upućenih a ne iz strogih krugova!?  – pomislih. Hajde da vidimo šta kažu upućeni krugovi. Koje  bi to ideje muslimani mogli uzeti od Džona Loka i Karla Popera. Na prvom mjestu, ideju vjerske tolerancije kao državne politike, koju je navodno prvi razvio upravo Džon Lok u svom djelu  Pismo o toleranciji (A Letter Concerning Toleration, objavljenom 1689. Kao naručeno da se otvore islamski umovi zatvoreni u slijepe ulice netolerancije.

Prije nego što razgledamo tu ideju u njenoj izvornoj formi, treba znati da je Lok, kao najistaknutiji zastupnik liberalne sekularne države, između ostalog napisao i da lokalni žitelji Amerike ili bilo kojih drugih teritorija (native people), nemaju nikakva prava na život, slobodu, ličnu sopstvenost, pa čak   ni na zemlju na kojoj žive, jer te teritorije legalno pripadaju ,,tolerantnim“ osvajačima,  U vezi religijske tolerancije Lok je smatrao da Engleska država treba tolerisati religiju (ali samo anglikansku crkvu), dok je katolike isključio iz  ove priče. U  Engleskoj  je politika protjerivanja Jevreja počela znatno ranije nego u Španiji (1492). Naime, 200 godina prije toga, kralj Engleske,  Edvard I je (18. jula 1290), izdao Kraljevski Edikt o totalnom protjerivanju Jevreja iz Engleske. Ovaj Edikt je ostao na snazi tokom cijelog srednjeg vijeka i zvanično je ukinut tek 1657. Razumije se, bila je ukinuta samo zabrana boravka Jevreja  na tlu Engleske, tako da Loku nije nije bilo na kraj pameti da se zalaže za toleranciju njihove religije.

Kao bismo se pitali mogu li hrišćani uzeti neke ideje  od muslimana  da bi otvorili svoje  zatvorene umove,  predložio bih im Medinski Ustav. Napisao ga je Muhamed a.s. 622 godine – punih 1067 godina prije Lokovog Pisma o toleranciji.  Medinskim Ustavom prava  nemuslimana u muslimanskim  državama bila su regulisana na principu vjerske tolerancije. Navodimo dva od ukupno 47 članova ovog Ustava:

  1. Pravo na vjerovanje u Boga jednako je za sve (čl. 33).
  2. Ne-muslimani u muslimanskoj državi imaju ista politička i kulturna prava kao i muslimani. Njima se garantuje kulturna autonomija i sloboda religije (čl. 34).

Završni, 47 član, naglašava: Ovaj Ustav ne može biti poništen ni prekršen, ni od strane neprijatelja, ni od države. Od tada do danas, princip vjerske tolerancije ostao je na snazi u svim islamskim državama.  Ipak, niko nije našao za shodno da spomene revolucionarne zaključke Medinskog Ustava – da bi otvorio zatvorene neislamske umove!?

Kad smo kod Popera, njegova knjiga Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, (1945), je jedva prikrivena kanonizacija totalitarnog društva. Kao i svako totalitarno društvo, i Poperovo Otvoreno društvo je otvoreno samo za istomišljenike i zatvoreno za sve neistomišljenike. Niti će nekome otvoriti um, niti će nekome pokazati izlaz iz slijepe ulice.

Ko god govori o islamskim i neislamskim umovima, govori o svemu osim o umu! Ko god drugome otvara um, čini to da bi izbacio ono što mu tamo smeta i zamijenio ga onim što njemu ide na ruku. Um je jedino što je naše. Um – to smo mi!  Nezamjenjljivu vrijednost posjedovanja svog sopstvenog uma, odslikava onaj morbidni ali britki aforizam Erazma Roterdamskog:,,Kada bi svim ljudima odsjekli glave i zakotrljali ih niz padinu, svako bi trčao za svojom glavom!” Nemojte dopustiti da vam drugi  otvori um, da ne biste poslije trčali za svojom glavom,

Sačuvajte svoj um! Svejedno da li smatrate da vam je dat od prirode, ili da je blagoslov od Boga.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otočani na trgu velegrada

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Lovac koji sam jede svoju lovinu,
Filozof koji svoje misli čuva za sebe –
Ima li strašnijeg prizora?”

Dok sam već treći put prolazio između visokih stolova oko kojih su stajali ljudi sa čašama kuhanog crvenog vina, uz poneku veliku kriglu piva i obaveznim sendvičima s viršlama i senfom, u trenutku u kom sam izgubio nadu da ću pronaći slobodan stol za sebe,  dva čovjeka oslobodiše stol sa moje desne strane. Učinili su to iznenada, kao po komandi, usred glasnog razgovora. Pokušah ljubazno da im se zahvalim, uz smiješak. Ako izuzmem začuđeni pogled jednog od njih i njegove, sa očiglednom indignacijom podignute obrve, dva gospodina me zaobiđoše sa toliko pažnje sa koliko bi zabišli kakav stub.

Praznično ukrašen, blještavo osvijetljen, trg velegrada bio je preplavljen velikim raznobojnim šatorima, montažnim tendama pod kojima su bile tezge sa najraznovrsnijom robom, provizornim roštiljima i pultovima sa alkoholnim i bezalkoholnim pićima. Oko svih ovih mjesta rojili su se ljudi, hiljade i hiljade ljudi. Probijajući se kroz tu bujicu, zapazio sam nekoliko beskućnika koji su se vrzmali oko tezgi sa hranom i pultova sa pićem.  Neki su direktno tražili sendvič sa viršlom, pljeskavicu, čašu kuhanog vina ili kriglu piva; drugi su samo molećivo gledali u ljude koji su jeli ili pili, kao što umiljat pas skitnica gleda u goste za stolom u bašti kakvog provincijskog restorana. Za sve vrijeme dok sam tražio slobodno mjesto, nisam primijetio da je bilo koja od ove dvije strategije uspješna. I jedni i drugi bili su podjednako ignorisani, iako su, u dva incidenta, toliko zasmetali ljudima zanijetim u svoje jelo, piće i razgovor, da su im se obrecnuli i otjerali ih, prijeteći da će im poslati policiju.

Kada sam, pukom srećom, konačno pronašao ovaj slobodni stol i malo se opustio od iscrpljujućeg guranja kroz neopisivu gužvu, sami od sebe, zazvoniše mi u mislima tri stiha:

„Lovac koji sam jede svoju lovinu,

Filozof koji svoje misli čuva za sebe –

Ima li strašnijeg prizora?”

Posmatrajući tu zatvorenost ljudi u sebe, učinilo mi se da gledam beskrajnu flotu podmornica hermitički zatvorenih, da ne prime u sebe ni kap okeana kroz koji plove dubinama svoje sebičnosti. Pomisao na okean asocirala me je na sasvim drugu vrstu ljudi, domorodaca sa jednog ostrva u Tihom okeanu. Naime, antropologe koji su tamo prvi došli, veoma je iznenadila nevjerovatna nesebičnost i potpuno odsustvo egoizma u psihologiji pripadnika lokalnog plemena. U studijama koje su uslijedile, naveli su veliki broj konkretnih primjera koje su detaljno opisali i analizirali. Šta god bi neko od pripadnika plemena pronašao sam u šumi, prva pomisao mu je bila da ga odnese nekome od saplemenika kome bi to moglo najbolje poslužiti. Ako bi naišao na deblo oboreno od oluje, pogodno za gredu kuće, odmah bi to javio onome kome je takva greda bila najpotrebnija. Sve plodove koje bi sam sabrao, svako bi nedirnute odnijeo u selo, da ih podijeli sa drugima. Ulovljenu divljač, kako sitniju tako i krupniju, nijedan lovac ne bi krišom donio svojoj kući, nego bi je, bez izuzetka,  netaknutu odnio u selo da je podijeli sa drugima.

Sasvim relaksiran, izvadio sam iz džepa zelenu metalnu tabakeru („Clubmaster, Superior Brazil”). Sa uživanjem sam zapalio jedan cigarillos.  Tabakeru, sa desetak preostalih cigarillosa, vratio sam u džep. Udobno nalakćen na glatku plastičnu površinu visokog stola, premišljajući se čime da sebe počastim na ovom hladnom jesenjem danu, ugledah jednog od onih beskućnika. Žudno je posmatrao dim moje cigare, kao da ga očima udiše. Trenutak zatim, odvaži se i tihim ali jasnim glasom mi se obrati:

„Gospon, imate li jednu cigaru za mene!?” Po akcentu sam osjetio da nije iz ovog grada pa ga upitah.

„Odakle si, prijatelju?”

„Otočanin, gospon. Ja sam Vam Otočanin.”

Izvadih tabakeru iz džepa i dadoh mu je. Oči mu radosno sinuše, zahvali se i žurno se udalji. Odmah zatim ugledah kako sav srećan vadi tabakeru i preostale cigare dijeli sa dva jednako loše odjevena druga. „Evo još dva Otočanina u  velegradu”, pomislih.

Do danas me peče saznanje da bih ga sasvim sigurno i ja odbio, samo da se nisam sjetio onih pacifičkih otočana.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo