Povežite se sa nama

DUHANKESA

O vođama, narodima i ratovima

Objavljeno prije

na

Okriviti vođe za zločine počinjene u ratu, znači poniziti narod! Skinuti odgovornost sa njega, proglasiti ga neuračunljivim. Nezrelim. Maloumnim. Lišenim savjesti i moralne odgovornosti. Jer nisu vođe počinitelji zločine u ratu, nego vojska, a vojsku čini narod. Vođe, pa i vojskovođe, rijetko kad ispale i jedan jedini metak u borbi. Sa sigurnošću se može tvrditi da Hitler, Staljin, Čerčil, Ruzvelt, Mao Ce-Tung i car Hirohito (da spomenemo samo najzačajnije vođe zaraćenih strana u Drugom svjetskom ratu), nisu ubili ni jednog jedinog čovjeka. Pa ipak, procjenuje se da je, što na bojištima, što u zarobljeništvu, a najviše pak izvan ratnih operacija, ubijeno oko 80 miliona ljudi. Od toga čak 55 miliona civila i oko 25 miliona vojnika!

Ko je pobio toliki narod!? Zna se: pobio se sam narod, ili, hajde da budemo precizni – sami narodi! To dobro znaju i vođe, kao što je toga svjestan i narod. Da, reći ćete, ali na zapovijest vođa! Do dana današnjeg, vođe ćute, prihvataju krivnju, samo da bi odbranili svoje izmišljeno pravo na ulogu vođa; narod ćuti, samo da bi sačuvao svoju bespravnu privilegiju da i ubuduće čini zločine i ostane nekažnjen, čak i neokrivljen. Kada pas na komandu vlasnika, izujeda prolaznika, odgovara njegov vlasnik. I to je u redu. Pas ne može odbiti naredbu iz moralnih razloga jer nema ni savjesti, ni osjećaj moralne odgovornosti, ni lični integritet. Za zločine počinjene u ratu, pod komandom vođa, odgovaraju vođe a ne narod. To nije u redu. Jer svaki čovjek ima savjest i ne samo što može, nego je i dužan odbiti naredbu iz moralnih razloga.

Treba se suočiti sa činjenicama! Priča o zlim vođama i o dobrom narodu jedna je od temeljnih manipulacija moderne istorije čovječanstva. Princip prava vođe na neprikosnovenu zapovijest oslanja se na princip obaveze bespogovorne poslušnosti naroda, u njihovom obostranom interesu. Preuzimanje odgovornosti legitimiše vođu, oslobađanje od odgovornosti legitmiše podanike. U takvom modelu društva, samo komandna odgovornost podrazumijeva i moralnu odgovornost, dok je čin poslušnog izvršenja komande – isključuje!? Logika ovog odnosa ujedno je logika modernog društva. Savjest i moralni integritet priznaje se samo vođama, dok se narod, prihvatanjem obaveze poslušnosti, oslobađa odgovornosti i de fakto proglašava za moralno neuračunjlivu kategoriju, iako, u cjelini uzevši, ni jedan narod nije ni nezreo, ni malouman, kao što i svaki normalan čovjek posjeduje savjest i mloralni integritet, te bi, na toj osnovi, objektivno morali biti i odgovorni za svoje postupke!

Neka bilo koji vođa, koliko god bio harizmatičan i koliko god narod bio spreman da ga slijedi i sluša, pokuša nagovoriti narod da svakog jutra popije čašu morske vode, kao dokaz svoje lojalnosti i spremnosti na samožrtvovanje! Ni najvatrenije pristalice, kako god bili fanatični, ne bi na to pristali. “Šta on misli, da smo mi budale, idioti, kreteni!? Koji bi normalan čovjek sa dva grama mozga u glavi, tražio da ljudi svakog jutra ispiju čašu morske vode? Nije to nikakav vođa, nego obična budaletina!”

Ćute vođe, ćuti i narod. Znaju vođe šta narod hoće, pa to i traže od naroda. Zna narod šta im vođe nude, pa idu za onim ko im nudi ono što oni najviše vole.

Dakle, da konstatujemo, narod tačno zna šta se od njega traži i odmah pravi svoje kalkulacije: šta dobija, sta gubi: isplati li mu se ili se na isplati; uklapa li se ono što vođa traži od njih, sa ličnim interesima svakog pripadnika tog naroda? Da sumiramo: kada je rat u pitanju, te kalkulacije nisu etičke, ne odnose se na pitanje opravdanosti potencijalnog ubijanja desetina ili stotina hiljada ljudi, nego na drugu vrstu pitanja u kojima se procjenjuje interes samih učesnika. U ratu, narod dobija alibi za zločin!

Rješenje je uvođenje nezavisnog svjetskog suda za ratne zločine. Vođe odgovaraju za krivična djela koja se u principu mogu kazniti samo zatvorom. Direktni učesnici, oficiri, odgovaraju za ista djela kao političari, ali sa oštrijom kaznenom politikom i obrnuto proporcionalno uvećanim vremenskim kaznama u odnosu na čin: što niži čin, kazna je viša. Neposredni počinitelji ubistava podležu najoštrijim sankcijama, uključujući smrtnu kaznu.

Tek tada bi se osvijestili oni koji se pozivaju na obavezu poslušnosti! Onaj koji naređuje ubijanje, dobija zatvor, izvršitelj smrtnu kaznu!? Taman posla! Ko bi bio lud da posluša!?

Uvođenjem personalne odgovornosti, vratilo bi se dostojanstvo narodu a time i obaveza lične moralne odgovornosti, a uloga vlasti bi se demistificirala: vlast bi ostala razvlašćena u ključnom segmentu: da objavljuje rat i proglašava opštu mobilizaciju!

Zašto se ovo neće desiti: Zato što to odgovara vlasti ali isto tako, zato što to odgovara i narodu. Biti nečiji dresirani pas, daje veliku privilegiju da izujedaš do smrti nekoga koga inače mrziš. Dovoljno je da te nahuška vlasnik. Vlastima treba dresirani pas koji će spremno napasti svakog na koga ga nahuška. Narodu treba neko ko će izigravati vlasnika da bi odigrao ulogu dresiranog psa koji jedva čeka da ga vlasnik-vlast nahuška. Ako sve ispadne dobro, i vlasti i narod će se ofajditi, čak i proslaviti; ako krenu kola nizbrdo, međunarodni šinteri uhvate vlasnika a pas se izvuče, jer šta je kriv pas – morao je slušati svog vlasnika!

Nikada, ni u miru ni u ratu, čovjek ne smije biti ničiji poslušni pas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Strijela i bumerang

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je naš život progonstvo, a ništavilo naš dom? Odgovor na ovo najvažnije pitanje koje možemo sebi postaviti, zavisi od odgovora na pitanje jesmo li odapeta strijela ili smo bumerang

 

Jesmo li odapeta strijela ili zamahom vještim hitnut bumerang – pitanje je sad?! Isto pitanje Šekspir je iz dramaturških razloga prenaglašeno formulisao kao egzistencijalnu dilemu: „Biti ili ne biti – pitanje je sad?!“ Prenaglašeno, zato što se pitanje „Biti ili ne biti?“, koje se svodi na pitanje: „Živjeti ili ne živjeti?“, već odgovorilo. Moraš najprije biti da bi se mogao pitati hoćeš li još da budeš ili hoćeš da više ne budeš; samo onaj ko je živ, može sebe zapitati da li želi još da živi, ili bi rađe da svoj život, kao iznošeno odijelo, baci tamo gdje je mjesto starim odijelima!

Da li je naš život progonstvo, a ništavilo naš dom? – odgovor na ovo najvažnije pitanje koje možemo sebi postaviti, zavisi od odgovora  na pitanje jesmo li odapeta strijela, ili smo bumerang? Ako smo strijela, znamo da će, koliko god brzo, visoko, daleko i dugo letila, ta strijela jednom pasti. Rasprostranjenost uvjerenja da je smrt definitivni završetak našeg postojanja, ide u prilog onima koji smatraju da je život strijela odapeta samo jednom i nepovratno! Ako smo strijela, onda postaje sasvim razumljiva ona „strahotna žeđ za besmrtnošću“ o kojoj govori Migel de Unamuno, smatrajući je za najdublji i bezuslovni poriv svakog čovjeka. Iz istog uvjerenja potiče i čuveni aforizam premudrog Baruha de Spinoze da je imperativ da se traje vječno, zauvijek, bez obzira na sve, da se bude kako god to bilo, onaj univerzalni impuls i zajednička suština koja izjednačava i poravnava sve što jeste – organsko i neorgansko, bakteriju i genija, novorođenče i stogodišnjaka: „Quod in suo esse perseverare conatur!“ – „Ono što svoju suštinu zna kao trajanje“.

Ko svoj život vidi kao strijelu, želi samo da njen let traje vječno! Svejedno  kakav je život, bitno je da se ostane živ! Slavni liječnik i vidar Galen se molio da vječno živi, ako ne drugačije, onda samo gledajući ovaj svijet: „Makar i sa pola duše, ali gledati ovaj svijet! Pa bilo to i preko leđa oznojene mazge.“ Veliki matematičar i filozof Blez Paskal predočio je tragičnost ljudskog života i smrti prizorom beskrajne povorke koja tumara svijetom ne znajući ni gdje je, ni otkuda je, ni kako je tu došla, ni gdje će, ni do kada će – bez najave i opomene, svakog trenutka neko zauvijek nestane iz te povorke! Tako je matematički saldo smrti stalno otvoren, račun života bez najave sveden, svjetlo ugašeno, gledanje završeno.

Saznanje da u kosmičkim proporcijama, tu povorku čine mikronske čestice, nastanjene na zrnu praha čiji gubitak ne bi ni najmanje poremetio cjelinu beskrajnih svjetova koji bi produžili da postoje, bitno relativizira tragiku Paskalove povorke i kompromituje važnost pitanja života i smrti na nivo beznačajne epizode.

Sam Paskal je bravurozno porekao beznačajnost sopstvene alegorije kada je shvatio da je sva ona cjelina beskrajnih svjetova zapravo sabrana iza čela, u svijesti svakog učesnika te povorke. Jeste, desi nam se da nas i u trenucima najveće razdraganosti, bez najave, obuzme zebnja, da nam pomisao na smrt kao jeza klizne leđima. Slabi smo, lomni, tek pusta smo trska.

Ali trska smo koja misli!

I tada shvatimo da život nije strijela, nego bumerang.

Jer bumerang nije ono što mislimo: potpuno neopravdana metaforu za oružje kojim čovjek, umjesto cilja pogodi samog sebe!  Bumerang je djelo genija, čudo na djelu, ni manje ni više nego strijela koja se, jednom odapeta, opet vraća na tetivu istog luka. Ako smo bumerang, onda je naš život kružni let kojim se nebrojeno mnogo puta vraćamo u onu istu vještu ruku koja nas je prvi put hitnula i koja nas, svakim novim izbačajem, šalje u sve višu i višu orbitu!

Dželaludin Rumi, Mevlana govori upravo o tome kada kaže: „Umro sam kao mineral i postao biljka, umro sam kao biljka i postao životinja, umro sam kao životinja i postao čovjek. Zašto da se bojim? Kada sam bivao manji umiranjem?”

Razumljivo je što nam se neće iz života: ni dijete neće iz majčine utrobe, sve dok nešto u njemu ne dozna da odlazak iz majčine utrobe nije odlazak iz života nego prelazak u novi, viši život. Razumljiva je i opravdana nostalgija, melanholični uzdah zahvalnosti kada se treba rastati od sve one ljepote koja nas je opčinjavala u ovom životu. Upravo ta nostalgija, onaj melanholični uzdah i osjećaj zahvalnosti, potvrđuju da naša svijest o smrti nije svijest o sopstvenom kraju. Ta svijest potvrđuje i da je svako od nas filozof i pjesnik, po tome što u filozofu ima nešto što ne postoji ni u jednoj filozofiji: svijest o sebi,  koja je izvor svake filozofije i koja zna da je uvijek i svugdje ’izvan doma’ – budući je samo tako kod sebe. Filozof i pjesnik su svoj vlastiti dom i drugi dom osim sebe nemaju!

Čovjek je bumerang koji se poslije svakog izbačaja vraća u ruku iz koje je bio izbačen, svaki put postajući ljepši i leteći sve dalje i u sve veće visine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Aruš se odazvao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oduvijek oko nas odjekuje kosmička simfonija sveopšte telepatske veze kojom sve što je živo doziva ljude da s njima podijeli svoju ljepotu. Odavno gluhi za to dozivanje, ljudi obnevidjeli za ljepotu svijeta, pipaju rukama, tražeći da u mraku pronađu jedni druge

 

Za sunčanih dana pred kraj maja, uvijek se sjetim Aruša. Punih petnaest godina tražio sam Aruša. Prvi put sam čuo to ime na jednom šarplaninskom bačilu u rejonu mističnog vrha Ljubotena. Aruš je bio medvjed. Najveći i najsnažniji medvjed ikada viđen. Tokom tih petnaest godina, o Arušu su mi pričali čobani i lovci sa obje strane Šar Planine, kosovske i makedonske. Boravio je na potezu između Ljubotena do Kobilice na 40 kilometra dugom sektoru. Ovo podučje veliko oko 1000 kvadratnih kilometara, bilo je kraljevstvo Aruša. Nije bilo stada iz kog nije odnio ovcu, nije bilo lovca koji nije pucao na Aruša. Mnogi su ga pogodili ali ga nijedan nije oborio. Ni najhrabriji šarplaninci nisu mogli omesti Aruša da ugrabi ovcu; ni najjači bikovi nisu se mogli oduprijeti njegovoj ispolinskoj snazi; ni najbrži konji, pušteni preko ljeta da slobodno pasu po visokim i prostranim livadama, nisu mogli uteći Arušu!

Mada sam svake od tih petnaest godina boravio na teritoriji njegovog kraljevstva najmanje po dva mjeseca i za to vrijeme pravio desetine dvodnevnih i trodnevnih solo tura, kralja Aruša nisam nijednom ugledao. Budući da sam na ove ture uvijek išao sam i bez vatrenog oružja, nadao sam se da ću, tako tih i gotovo neprimjetan, jednom naići na Aruša. Ovo je bilo utoliko vjerovatnije što sam često viđao druge medvjede u daljini a nekoliko puta imao s njima bliske susrete na planinskim izvorima i zaticao ih u branju malina i jagoda. Traganje za Arušom toliko me je obuzelo da sam u nekoliko navrata imao neodoljivo jasan osjećaj da me Aruš posmatra. Jednom je taj osjećaj bio toliko jak da sam se uputio prema mjestu sa kog mi se činilo da me gleda. Osjećaj blizine vodio me je dobrih desetak kilometara do neprohodnih stijena mjesta nazvanog Ostri Karpi – Oštre Stijene. Ime je bilo više nego prikladno za neprohdnu, vertikalnu strminu formiranu od litica i oštrih stijena.

Petnaeste  godine mog traganja za Arušom, doznao sam da je sredinom maja pri upadu u stado ovaca na Tearečkom bačilu, u podnožju mjesta Ostrri Karpi, Aruš bio ranjen sa pet kugli i tri dvocijevke punjene najkrupnijom sačmom, ali je i tada umakao lovcima. Desetak dana kasnije, pred kraj maja, posjetio sam mog poznanika Ćamila, vlasnika tog bačila. Ispričao mi je da se te noći kod njega zatekla grupa iskusnih lovaca iz planinskog sela Đermo. Na lavež šarplaninaca istrčali su i Aruša, ocrtanog na punoj mjesečini, napunili kuglama i sačmom.

„Kako znaš da je to bio baš Aruš?“ – pitao sam ga nakon što je završio priču.

„Bio je velik kao bivolica, a kada su ga lovci pogodili od njegove rike tresla se planina. Nijedan moj pas nije se usudio ni tako ranjenom da se približi, a na druge medvjede idu kao metak! Poznao ga je i T., lovac iz Đerma, koji je do tada tri puta po danu pucao na Aruša. Kaže da u Arušu ima najmanje dvije kile olovnih kugli i krupne sačme, samo od pogodaka koje je on vidio svojim očima. Aruš je bio, sto posto, Aruš lično.“

Na povratku sa Ćamilovog bačila, trenutak prije nego što ću iz šume izići na jedan proplanak posut krupnim stijenama, čuo sam kliktaj orla i ugledao neki veliki predmet kako se s treskom odbija od velikog kamena i kotrlja kroz svježe zelenu travu. Pogledao sam u nebo i ugledao velikog orla kako se spušta prema onome što je, očito sam ispustio iz kandži. Ugledavši me kako trčim da vidim šta je to palo, uzletio je i uz lepet krila, zamakao iznad šume.

Veliki predmet boje kamena bila je ogromna medvjeđa lobanja – Aruševa lobanja. U prirodnonaučnom muzeju izmjerili su je i utvrdili da je to najveća ikada izmjerena lobanja evropskog mrkog medvjeda, veća i od najvećih lobanja grizli medvjeda. Desetak dana kasnije sanjao sam Aruša kako leži pred skrivenom pećinom u bespuću Ostri Karpi. Poslije tri sata mukotrpnog lutanja, naišao sam na tu pećinu iz sna. Pred pećinom je bio ogroman oglodan kostur i već raspadnuto mrko krzno. Aruš je čuo moje dozivanje i odazvao mi se.

Mnogo se govori a nešto se i zna o telepatiji – „tajnoj vezi“ među ljudima. Manje se govori i još manje se zna o telepatiji ljudi i životinje, čak i o telepatiji ljudi i biljaka, koje takođe imaju energetsko polje preko kog komuniciraju i međusobno i sa ljudima.

Oduvijek, bez prestanka, svuda oko nas, odjekuje kosmička simfonija sveopšte telepatske veze kojom sve što je živo doziva ljude da s njima podijeli svoju ljepotu. Odavno gluhi za to dozivanje, ljudi se odazivaju još samo šuštavom zovu novčanica dok obnevidjeli za ljepotu svijeta, pipaju rukama, tražeći da u mraku pronađu jedni druge.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Civilizacije pljačkaša i opljačkane civilizacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Talent opljačkaških civilizacija dolazi do izražaja u njihovoj sposobnosti da precizno lociraju teme i sadržaje koji čine srce svake civilizacije. A srce svake civiizacije, njena skrivena duša, jeste filozofija. Ono što je u bajkama tajna snage nekog džina. Džina je nemoguće ubiti sve dok se ne ubije ono u čemu boravi njegova duša

 

Istorija savremene civilizacije, dijeli se na dvije kategorije: 1. Civilizacije pljačkaša; 2. Opljačkane civilizacije.

Talent opljačkaških civilizacija dolazi do izražaja u njihovoj sposobnosti da precizno lociraju teme i sadržaje koji čine srce svake civilizacije. A srce svake civiizacije,  njena skrivena duša, jeste filozofija. Ono što je u bajkama tajna snage nekog džina. Džina je nemoguće ubiti sve dok se ne ubije ono u čemu boravi njegova duša. Kada se u bajkama dozna da se snaga džina krije u nekom određenom medvjedu, neprijatelji džina ubiju tog medvjeda. Iz mrtvog medvjeda iskoči vuk. Ubiju vuka; iz mrtvog vuka iskoči zec. Ubiju zeca, iz mrtvog zeca izleti golub. Tek kada fijukne strijela i probode goluba u letu, umre i džin!

Golub svake civilizacije, boravi u njenoj filozofiji! Najmoćnija  civilizacija svijeta, takozvana Zapadna civilizacija nastala je tako što je  uhvatila u mrežu  golubove drugih civilizacija i prisvojila ih.

Da bi prikrila svoj pljačkaški karakter, savremena Zapadna civilizacija je  filozofiju na kojoj je zasnovana, prikazala kao Zapadnu filozofiju. Umjesto tematskih sličnosti i razlika, koje su  jedini relevatan kriterijum za klasifikaciju različitih filozofskih pravaca, Zapadna filozofija je promovisala geografski kriterijum i pritom je bezočno preokrenula činjenice tako što je onaj dio Istoka čiju je filozofiju opljačkala, bez ustezanja proglasila za Zapad!?

Ovako pervertiran geografski kriterijum, kojim su pljačkaši, tamo gdje im to odgovara, Istok proglasili za Zapad, omogućio je ostvarenje njihove opsesivne političke ambcije da cijelom svijetu nametnu svoju  intelektualnu, moralnu i kulturološku supremaciju.

U skladu sa aktuelnim, generalno prihvaćenim geografskim principom podjele na Zapadnu i Istočnu,  filozofija treba da ima svoju liniju razgraničenja  na nultom meridijanu. Ovaj meridijan prolazi kroz Grinič, zapadni dio Londona, što znači da grad London i cijela Evropa, striktno geografski, spadaju u istočnu, a ne u zapadnu hemisferu! Ako se ova podjela shvati kao metafora za hrišćansku duhovnu tradiciju, navodno izvorno i autentično Zapadnu, nasuprot hinduističke, budističke, islamske… duhovne tradicije kao izvorno Istočne, sudarićemo se sa faktom da Evropa (odnosno Zapad u cjelini), nema nikakvu svoju autentičnu duhovnu tradiciju! Sve velike religije, uključujući, dabome, i hrišćanstvo,  nastale su u Aziji, na Istoku, odakle su naknadno importirane u Evropu. Ako se pak fokusiramo na filozofiju, već od starta ćemo se suočiti sa nasiljem nad elementarnim činjenicama svijeta. Naime, kao što je poznato, tzv. Zapadna filozofija se poziva ma antičku filozofiju kao na svoj korijen, iako ova bez ostatka potiče ili iz Male Azije, ili sa Balkanskog poluostrva, dakle iz područja koja  ni u jednom smislu ne spadaju ni u Zapadnu Evropu, ni u Zapad!

Perjanice antičke filozofije: Tales, Anaksimen, Anaksimandar, Heraklit, Sokrat, Platon, Aristotel… ni teritorijalno, ni hronološki ne mogu biti osnivači Zapadne filozofije. Kao prvo, svi oni su se rodili, živjeli i umrli najmanje 2.000 km daleko od svega što se naziva Zapadnom Evropom (oni iz Male Azije i 3.000 km). Kao drugo, Zapad koji se poziva na njih kao na svoje osnivače, o njima je prvi put čuo najmanje 1.500 godina poslije njihove smrti!  I pored toga, amfore sa njihovim besmrtnim vinom filozofije brendirane su kao Zapadna filozofija, a  oni posthumno upisani u matične knjige Zapada. Flagrantna pljačka duhovnog naslijeđa Istočne civilizacije i njena registracija u fond duhovnog naslijeđa Zapadne civilizacije, time je legalizovana i prihvaćena kao ,,neosporna činjenica“..

Ako se dosljedno primijeni geografski princip klasifikacije filozofije,  pomaljaju se monumentalne proporcije ove civilizacijske pljačke, a postojeća podjela na Zapadnu i Istočnu filozofiju dolazi u dramatičnu koliziju sa stvarnim činjenicama i ruši se iz temelja.  Antička filozofija sa svim svojim predstavnicima (od kojih je većina sa prostora Balkana), antička politička tradicija, antička umjetnost i arhitektura, logika i matematika, u cjelini bi prešli u nasljeđe Istočne civilizacije (Istočne…filozofije, političke tradicije, umjetnosti i arhitekture, logike i matematike). Do značajnih promjena došlo bi čak i unutar same antičke filozofije. Naime, na teritoriji današnje Turske rođeni su, živjeli su i formulisali svoju filozofiju čak 53 velika filozofa koji se ubrajaju u Zapadnu filozofiju, među kojima: Tales, Anaksimen, Anaksimandar, Anaksagora, Ksenofan, Diogen, Hrizip, Epiktet, Grigorij Nazijanski, arhiepiskop Konstantinopolja iz 4-og vijeka…

Svi nabrojani filozofi i mnogo više onih koji ovom prilikom nisu spomenuti, zapravo su golubovi u kojima je bila sabrana snaga i duša opljačkanih civilizacija i bezočno pretočene u dušu i snagu  civilizacije pljačkaša. Ako više i ne mogu da ih vrate sebi, opljačkane civilizacije imaju pravo barem da podnesu spisak svega onoga što im je opljačkano i da upru prstom u pljačkaše. Da bi se znalo koja je koja civilizacija i ko pripada kojoj civlizaciji.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo