Povežite se sa nama

DUHANKESA

O vođama, narodima i ratovima

Objavljeno prije

na

Okriviti vođe za zločine počinjene u ratu, znači poniziti narod! Skinuti odgovornost sa njega, proglasiti ga neuračunljivim. Nezrelim. Maloumnim. Lišenim savjesti i moralne odgovornosti. Jer nisu vođe počinitelji zločine u ratu, nego vojska, a vojsku čini narod. Vođe, pa i vojskovođe, rijetko kad ispale i jedan jedini metak u borbi. Sa sigurnošću se može tvrditi da Hitler, Staljin, Čerčil, Ruzvelt, Mao Ce-Tung i car Hirohito (da spomenemo samo najzačajnije vođe zaraćenih strana u Drugom svjetskom ratu), nisu ubili ni jednog jedinog čovjeka. Pa ipak, procjenuje se da je, što na bojištima, što u zarobljeništvu, a najviše pak izvan ratnih operacija, ubijeno oko 80 miliona ljudi. Od toga čak 55 miliona civila i oko 25 miliona vojnika!

Ko je pobio toliki narod!? Zna se: pobio se sam narod, ili, hajde da budemo precizni – sami narodi! To dobro znaju i vođe, kao što je toga svjestan i narod. Da, reći ćete, ali na zapovijest vođa! Do dana današnjeg, vođe ćute, prihvataju krivnju, samo da bi odbranili svoje izmišljeno pravo na ulogu vođa; narod ćuti, samo da bi sačuvao svoju bespravnu privilegiju da i ubuduće čini zločine i ostane nekažnjen, čak i neokrivljen. Kada pas na komandu vlasnika, izujeda prolaznika, odgovara njegov vlasnik. I to je u redu. Pas ne može odbiti naredbu iz moralnih razloga jer nema ni savjesti, ni osjećaj moralne odgovornosti, ni lični integritet. Za zločine počinjene u ratu, pod komandom vođa, odgovaraju vođe a ne narod. To nije u redu. Jer svaki čovjek ima savjest i ne samo što može, nego je i dužan odbiti naredbu iz moralnih razloga.

Treba se suočiti sa činjenicama! Priča o zlim vođama i o dobrom narodu jedna je od temeljnih manipulacija moderne istorije čovječanstva. Princip prava vođe na neprikosnovenu zapovijest oslanja se na princip obaveze bespogovorne poslušnosti naroda, u njihovom obostranom interesu. Preuzimanje odgovornosti legitimiše vođu, oslobađanje od odgovornosti legitmiše podanike. U takvom modelu društva, samo komandna odgovornost podrazumijeva i moralnu odgovornost, dok je čin poslušnog izvršenja komande – isključuje!? Logika ovog odnosa ujedno je logika modernog društva. Savjest i moralni integritet priznaje se samo vođama, dok se narod, prihvatanjem obaveze poslušnosti, oslobađa odgovornosti i de fakto proglašava za moralno neuračunjlivu kategoriju, iako, u cjelini uzevši, ni jedan narod nije ni nezreo, ni malouman, kao što i svaki normalan čovjek posjeduje savjest i mloralni integritet, te bi, na toj osnovi, objektivno morali biti i odgovorni za svoje postupke!

Neka bilo koji vođa, koliko god bio harizmatičan i koliko god narod bio spreman da ga slijedi i sluša, pokuša nagovoriti narod da svakog jutra popije čašu morske vode, kao dokaz svoje lojalnosti i spremnosti na samožrtvovanje! Ni najvatrenije pristalice, kako god bili fanatični, ne bi na to pristali. “Šta on misli, da smo mi budale, idioti, kreteni!? Koji bi normalan čovjek sa dva grama mozga u glavi, tražio da ljudi svakog jutra ispiju čašu morske vode? Nije to nikakav vođa, nego obična budaletina!”

Ćute vođe, ćuti i narod. Znaju vođe šta narod hoće, pa to i traže od naroda. Zna narod šta im vođe nude, pa idu za onim ko im nudi ono što oni najviše vole.

Dakle, da konstatujemo, narod tačno zna šta se od njega traži i odmah pravi svoje kalkulacije: šta dobija, sta gubi: isplati li mu se ili se na isplati; uklapa li se ono što vođa traži od njih, sa ličnim interesima svakog pripadnika tog naroda? Da sumiramo: kada je rat u pitanju, te kalkulacije nisu etičke, ne odnose se na pitanje opravdanosti potencijalnog ubijanja desetina ili stotina hiljada ljudi, nego na drugu vrstu pitanja u kojima se procjenjuje interes samih učesnika. U ratu, narod dobija alibi za zločin!

Rješenje je uvođenje nezavisnog svjetskog suda za ratne zločine. Vođe odgovaraju za krivična djela koja se u principu mogu kazniti samo zatvorom. Direktni učesnici, oficiri, odgovaraju za ista djela kao političari, ali sa oštrijom kaznenom politikom i obrnuto proporcionalno uvećanim vremenskim kaznama u odnosu na čin: što niži čin, kazna je viša. Neposredni počinitelji ubistava podležu najoštrijim sankcijama, uključujući smrtnu kaznu.

Tek tada bi se osvijestili oni koji se pozivaju na obavezu poslušnosti! Onaj koji naređuje ubijanje, dobija zatvor, izvršitelj smrtnu kaznu!? Taman posla! Ko bi bio lud da posluša!?

Uvođenjem personalne odgovornosti, vratilo bi se dostojanstvo narodu a time i obaveza lične moralne odgovornosti, a uloga vlasti bi se demistificirala: vlast bi ostala razvlašćena u ključnom segmentu: da objavljuje rat i proglašava opštu mobilizaciju!

Zašto se ovo neće desiti: Zato što to odgovara vlasti ali isto tako, zato što to odgovara i narodu. Biti nečiji dresirani pas, daje veliku privilegiju da izujedaš do smrti nekoga koga inače mrziš. Dovoljno je da te nahuška vlasnik. Vlastima treba dresirani pas koji će spremno napasti svakog na koga ga nahuška. Narodu treba neko ko će izigravati vlasnika da bi odigrao ulogu dresiranog psa koji jedva čeka da ga vlasnik-vlast nahuška. Ako sve ispadne dobro, i vlasti i narod će se ofajditi, čak i proslaviti; ako krenu kola nizbrdo, međunarodni šinteri uhvate vlasnika a pas se izvuče, jer šta je kriv pas – morao je slušati svog vlasnika!

Nikada, ni u miru ni u ratu, čovjek ne smije biti ničiji poslušni pas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Koliko traje sreća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao i ljepota, i sreća je neprolazna. Trenutak prave sreće traje cijeli život i vrijedi bezmjerno, jer se odnosi kao nešto prema ničemu

 

 

Ovaj susret sa Bigorom, poslije nepodnošljivo dugog rastanka koji je trajao nešto više od godinu dana, učinio me je srećnim! Nije to bila ona svakodnevna sreća kakvu čovjek često osjeti a koja ponekad zna proći brže od poslovnog ručka i trajati kraće nego što traje ljetnje popodne. Ovo je bila sreća za koju sam osjetio da će trajati i još dugo ostati nepomućena i blistava, ovakva kakva je  bila sada.

Zato sam rado prihvatio prijedlog mog domaćina  da, suprotno mojoj prvoj namjeri,  tu noć prenoćim na bačilu, riješen da se sutra u praskozorje, sa Bigorom uputim ka Restelici a popodne da se zajedno vratimo kući u Skopje. Provesti jednu  noć sa Bigorom na Šar Planini, na njegovom bačilu, bila je dragocjena prilika i za njega i za mene, koju je ne bih propustio za ništa na svijetu, a Bigor, znao sam, ni za cijeli svijet. Kada su domaćini i njihovih pet djevojčica otišli na spavanje (svih sedmoro su spavali na širokom krevetu od grubo usječenog bukovog kolja sa kojeg čak nije bila ni oguljena kora!), a ovce, zbijene jedna uz drugu  uživale u sigurnosti tora, Bigor i ja smo ostali dugo sjediti na velikoj crvenoj jamboliji, koju su gostoljubivi domaćini prostrli za mene u travi ispred ulaza u bačilo. Kroz  otvorena vrata bačila, titrale su sjenke vatre sa ognjišta. Noć je bila  prijatno svježa bez daška vjetra, nebo potpuno vedro, bez mjesečine. Zagledan u Mliječni Put koji je blistao preko cijelog ponoćnog neba, sjetio sam se čuvene prve rečenice Tolstojeve “Ane Karenjine“:

“Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način.“

Ova rečenica je stekla svjetsku slavu i ušla u sve školske lektire. Poenta koja je ovoj rečenici donijela takvu reputaciju, svodi se na tvrdnju da je sreća banalna i bezlična, da je prolazno, takoreći plebejsko osjećanje,  za razliku od nesreće koja uvijek ima svoj aristokratski individualni pečat i na neki način, više dolikuje plemenitim karakterima. Te  tihe zvjezdane noći na bačilu Gini Voda, uvjerio sam se da i vrhunski pisac, a Lav Tolstoj bez sumnje jeste jedan od onih na samom vrhu,  kao i stotine književnih krtičara i milioni čitalaca mogu, zavedeni  efektnošću njene formulacije,  jednu  notornu neistinu kakva je navedena rečenica,   proglasiti za univerzalnu istinu!

Cijeli dan sam proveo sa ovom očigledno srećnom porodicom i uvjerio sam se da ne liči ni na jednu  srećnu porodicu koju poznajem i uz to, da je srećna na svoj  način: unikatno, jedinstveno, na autentično svoj način, više nego što su mnoge nesrećne porodice ikada bile autentično nesrećne na svoj  način!

Navodna banalna bezličnost srećnih porodica i isto tako, navodna posebnost i autentičnost svake nesrećne porodice, predastavlja klasičnu ilustraciju – locus classicus –  književne floskule, stilsku paradu bez pokrića u stvarnosti! U realnom životu, svaka sreća i svaka nesreća ima svoje lice, svoju posebnost, nesvodiva je na anonimne klasifikacijske tipove fiktivne književne  sreće ili nesreće. Ni jedna porodica ne liči ni na jednu drugu porodicu. Ako je srećna, svaka je srećna na svoj način, ako je nesrećna, svaka je takođe nesrećna na svoj način. Sreća može biti i banalna i veličanstvena, kao što i nesreća može biti i banalna i veličanstvena.

Šta god o tome mislili, pisali  i rekli svi književnici, kritičari i čitatelji  svijeta, porodica koja je te noći snivala u bačilu na Gini Vodi, bila je veličanstveno srećna, na jedinstven, samo  svoj način, kao ni jedna druga porodica ispod tajanstvenog, pobožno tihog Mliječnog Puta!

Shvatio sam da je, kao i ljepota, i sreća neprolazna. Trenutak prave sreće traje cijeli život i vrijedi bezmjerno, jer se odnosi kao nešto prema ničemu!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo

 

 

Kad god čujem nekoga da kaže: „Ljepota je prolazna!“, uvijek uzvratim kontra pitanjem: „A šta je neprolazno?“ Moć? I najmoćnije imperije su odavno propale. Bogatstvo? Ko ga je odnio sa sobom? Snaga? Istruhle su davno kosti i najvećih junaka. Mladost? Zdravlje? Pogledajte svog djeda, pitajte svoju baku. Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve! – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Uistinu, kada jednom prođu, sve stvari se poravnaju i postanu „ono čega više nema“. Jer, kada ono što je bilo, jednom prođe – ono postane isto kao ono čega nikada nije bilo. Isto? Ipak ne sasvim isto. Razlika je određena odnosom onog što se desilo i onoga što se nije desilo, onog što jednom jeste bilo i onog što nikada nije bilo. Upravo ta razlika jeste ono bitno. Tek kada čovjek shvati ovu neizmjerno veliku razliku, presudnu važnost dobija pitanje: „Da li je u mom životu bilo ljepote ili je nije bilo!?“ I znaće: Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo!

Quo vadis, Domine? Gdje si krenuo, Gospode? Pitao je Petar Isusa bježeći iz Rima da spasi goli život, kada mu se ukazao Isus kako nosi svoj krst. U Rim, da me ponovo raspnu. – glasio je odgovor. Shvativši u trenutku koliko je ružan njegov kukavičluk i koliko je lijepo biti uz prijatelja i u smrti, vratio se u Rim da i njega razapnu. Quo vadis, homine? Quo vadis, demokratijo? Quo vadis, mahniti svijete?  Quo vadis, svemoćni gospodari rata, otimači tuđeg, krvoloci žedni vlasti!? Zar ne znate da bez ljepote ne možete nigdje stići!? Da se ne možete pokrenuti ni korak, da ćete bez ljepote sigurno propasti u ambis zaborava!?

Helena Trojanska je svojom ljepotom mogla pokrenuti 1000 brodova. Mjera ljepote od tada je: 1 milihelen. Koliko da pokrene jedan brod. A šta je ono što pokreće čovjeka? Vjetar? Jeste! Ali ne vjetar u leđa. Teško onome koga vjetar u prsa može zaustaviti, jao onome kome vjetar u leđa može pomoći da krene! Vjetar da! – ali ne svaki vjetar nego samo vjetar ljepote. I ne vjetar u leđa nego vjetar u jedra! U jedra srca! Da mu da snagu. I najnježniji lahor ljepote u jedra našeg srca može učiniti da ono ponovo zakuca i da produžimo plovidbu pučinom života! Jedan lijep osmjeh dovoljan je da mrtva jedra u zamrlom srcu zadrhte, da se užad zategnu, jarbol da se uspravi, da sa kobilice našeg broda, zahrđale od dugog stajanja u baruštini bez ljepote, počnu otpadati školjke, otkidati se pramenovi algi, da naš brod s tim lahorom u jedrima, opet  zaplovi.

Zlo je ružno. Dobro je lijepo. Okrutnost je ružna. Milost je lijepa. Mržnja je ružna. Ljubav je lijepa. Podmuklost je ružna. Povjerenje je lijepo. Kukavičluk je ružan. Hrabrost je lijepa. Neprijateljstvo je ružno. Prijateljstvo je lijepo. Zato jedno volimo a drugo ne volimo. Sve je u ovom svijetu prolazno. Baš sve. Samo je ljepota neprolazna! Pu pas horis kalos!? Kuda bi čovjek bez ljepote!? – pitao je Alkibijad članove atinske Agore kada su mu sudili zbog javne veze sa heterom Laisom iz Korinta, već tada legendarnoj po ljepoti. Ljubaznim riječima Alkibijad je zamolio Laisu da ukloni veo i otkrije svoje lice pred porotom. Začarani njenom ljepotom, članovi porote ostali su dugo nijemi. Kada su se pribrali, prvi među jednakima je progovorio: Da smo je našli, i mi bismo za njom. Produži za ljepotom sada kad si je našao, Alkibijade! – uz ovo obrazloženje, porota ga je jednooglasno oslobodila! Zar su mogli drugačije kada su, suočeni sa ljepotom, shvatili: nigdje bez ljepote! Ljepote duše, ljepote dobrote, ljepote moralnog čina, ljepote zore i ljepote sumraka, ljepote prijateljstva, ljepote ljubavi.

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe!?

Zar još ne vidiš: Ovdje smo zbog ljepote!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

U svijetu oksimorona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg

 

Slažem se: Ovo je vrijeme protivrječnosti. Ali, svako vrijeme je bilo vrijeme protivrječnosti. Rob i gospodar, kmet i feudalac, radnik i kapitalist, eksploatisani i eksploatator, okupator i okupirani, zlo i dobro u čovjeku, vlast i narod u svakoj državi… kraja nema protivrječnostima, a ako je po Heraklitu i filozofima dijalektike, tako je oduvijek i uvijek će biti.

Međutim, ovo vrijeme je vrijeme u kom je zavladala jedna posebna protivrječnost – protivrječnost u mišljenju! Što je najgore, suptilna a opaka, ova protivrječnost je promovisana u princip mišljenja i dovoljan razlog za opravdanje svih vrsta nasilja i bezakonja! Relativizam i moralna ravnodušnost savremenog čovjeka, podmuklo su se ušuljali u moderno društvo upravo sa afirmacijom pojmovne protivrječnosti. Jednom prihvaćena, pojmovna protivrječnost je  nahrupila kao bujica i uz rutinski izvršenu eutanaziju zdravog razuma, pustila niz vodu sve moralne vrijednosti i ideale na kojima je čovječanstvo zasnivalo svoj život.

Sve je počelo kada je Napoleonov aforizam: „Napad je najbolja odbrana!“ svesrdno prihvaćen od najmoćnijih i najagresivnijih država svijeta, koje se od tada do danas  „brane“ napadajući i okupirajući države udaljene hiljadama kilometara od svojih granica. U književnosti su raspad morala i smrt vrijednosnih ideala izazvan ovim atentatom na rasudnu snagu uma, zapazili Zamjatin (Mi), Haksli (Novi vrli svijet) i Orvel (1984); u filozofiji Unamuno kada se osmjelio ukazati španskom diktatoru Franku na protivrječnost fašističkog pokliča: Živjela smrt! (Viva el muerte!).

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg. Vrijeme u kom su srećno spojene tupoglavost i oštroumnost (Oksimoron: oxis  –  oštar; moros – tup), postao je svijet prepun oštroumnih glupaka! Svijet u kom egzaltirano buja autentično epigonstvo plodonosne etičke sterilnosti; svijet u kom se odnos višestruko moćnije države  sizerena i slabašne države – vazala, uz fanfare proslavlja kao „strateško partnerstvo“; svijet u kom predsjednik deklarativno „najdemokratskije države na svijetu“, javno, na mitingu svoje stranke i  preko svih mejn strim medija, obećava 5.000 $ svakome ko glasa za njega i njegovu partiju na prvim narednim izborima (mid-term elections); svijet u kom je oksimoron zamijenio logičke zakone mišljenja, a filozofija za svoj osnovni zadatak proglasila  dekonstrukciju svijeta koji je mukotrpnono konstituisala tri hiljade godina; svijet u kom se onaj isti predsjednik, na partijskom skupu održanom 9. 10. 2026. godine, indignirano obraća cijelom svijetu naglašavajući:  „Odluka Komiteta da Nobelovu nagradu za mir ne dodijeli meni, ostavila je neizbrisivu mrlju (indelible stain) na Norveškoj državi, jer tu nagradu sam zaslužio ja zato što sam spasio više ljudskih života nego iko drugi u historiji!“

U svijetu oksimorona, u pravu je! Iako je činjenica da je ovaj predsjednik pomogao Izraelu da ubije u Gazi 79.000 civila, od toga 33.000 djece; iako je naredio da se legitimni predsjednik Venecuele Nikolas Maduro i njegova supruga Selia Flores vojnom intervencijom kidnapuju, da bi država čiji je on predsjednik smjesta preuzela cjelokupnu eksploataciju nafte suverene države Venecuele; iako je direktno odgovoran za ubistvo ajatolaha Hamneija počinjeno u toku mirovnih pregovora, kao i za ubistvo 165 djevojčica u školi u Iranu, uz hiljade civila – ipak je upravo on  opozvao  svoju prethodno najavljenu naredbu da nuklearnim  napadom totalno uništi Iran i pobije sve njegove stanovnike Čime je spasio 92 miliona ljudskih života – Iranaca!

U svijetu oksimorona u kom se ne broji koliko si nevinih  ubio, nego koliko ih nisi ubio iako si mogao, ovo je skromna brojka.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo