Povežite se sa nama

PROFIL

Turizam na vašaru

Objavljeno prije

na

Sudeći prema prioritetima i aktivnostima ministra turizma Predraga Nenezića, Kolašin postaje novi turistički centar Crne Gore. Dok turistička sezona na jugu propada, ministar vozi bicikl po proplancima na sjeveru, otvara biciklističke trke u Kolašinu, organizuje posjete grupe novinara svjetskih medija za promociju nove manifestacije Bajk Šering, dodjeljuje nagrade i pehare…. Sve za Kolašin! HAOS NA PRIMORJU: Na svjetskoj izložbi EXPO 2010 u Šangaju, Crna Gora je prezentovana preko Kolašina! Ministar turizma turističke Crne Gore svijetu je predstavio projekat, Master plan održivog turističkog razvoja Kolašina, male varošice poznate po naglom razvoju hotelijerstva i zimskog turizma, koji u potpunosti drže tajkuni bliski vladajućoj DPSDP koaliciji.
Za to vrijeme, na jugu zemlje, na Crnogorskom primorju sve češće se traži ministrova ostavka. Nenezić se proglašava grobarom crnogorskog turizma, glavne privredne grane koja se tokom dvostrukog ministrovog mandata, po ukupnim rezultatima, broju turista i prihodima od turizma, vratila dvadeset godina unazad.
Uoči turističke sezone 2010., vodeća turistička mjesta Crnogorskog primorja nisu riješila osnovne komunalne probleme. Vlada potpuni haos i cvjeta siva ekonomija koju niko u državi, pa ni nadležno ministarstvo ne suzbija.
Herceg Novi ulazi u sezonu bez vode, u Budvi, Svetom Stefanu i Pržnu turiste dočekuju građevinske mašine koje nisu zastale ni na jednom većem objektu koji se zida uz obalu.
Ljeto je i kalendarski počelo. Turista nema, a ministar Nenezić obilazi primorske opštine, dolazi u takozvane radne posjete opštinskim rukovodstvima, turističkim agencijama i hotelijerima. Razgovori se vode iza zatvorenih vrata. Gase se požari nezadovoljnih u Budvi, Ulcinju, Svetom Stefanu, Kotoru, Herceg Novom…

MINISTAR OBMANJUJE JAVNOST: Brojni hoteli ni ovog ljeta neće raditi. Iz turističkog prometa isključeni su hotel As u Perazića Dolu, Galeb i Grand Lido u Ulcinju, Kraljičina plaža, Sveti Stefan i hotel Budva u Budvi, hotel Fjord u Kotoru, brojni hoteli u Novom, Tamaris, Igalo, Ksanadu…U ovom gradu hotelski kapaciteti su svedeni na broj iz 1946 godine.
Šta radi Ministarstvo turizma? Vodi li ministar Nenezić Aluminijski kombinat ili turizam, pitaju se turistički privrednici.
Mjesna zajednica Sveti Stefan, nevladine organizacije, hotelijeri, restorateri, Opštinski odbor SNP, zatražili su od ministra Nenezića da podnese ostavku zbog obmanjivanja domaće i inostrane javnosti oko rekonstrukcije i datuma otvaranja grada-hotela Sveti Stefan.
Tri turističke sezone vodeće crnogorsko ljetovalište bilo je u mraku, isključeno iz svjetskih turističkih tokova. Garant valjanosti potpisanog ugovora o zakupu sa Amanom bio je Nenezić. Sveti Stefan neće ni ove, četvrte sezone biti otvoren za goste. Samo zbog promašaja oko zakupa Svetog Stefana ministar je bio dužan da podnese ostavku.

„Ministar je najavio da će 1. jula otvoriti nekoliko vila u hotelu Sveti Stefan, a u ugovoru jasno stoji da nikakve faze u otvaranju nisu dogovorene, već kompletno renoviranje ostrva i stavljanje hotela u funkciju. Toga ove sezone neće biti”, kaže predsjednik lokalnog odbora SNP Krsto Rađenović.
One koji kritikuju rad ministra Nenezića i zvaničnu strategiju razvoja turizma ministar naziva „zlobnim anonimusima i samozvanim stručnjacima” koji imaju „različite aspiracije”.
„Poručujem im da smo mi osvojili povjerenje građana da sprovedemo strategiju koja je donesena. Oni koji žele da je mijenjaju to mogu da urade, ali prethodno neka se dokažu i osvoje vlast”, odgovara ministar iz hladovine partijskog suncobrana.

HVALISANJE I STVARNOST: U Crnoj Gori boravi oko 28.000 turista od kojih su čak 25 hiljada stranci, kazao je nedavno ministar Nenezić. On je rekao da je očekivano da će sezona ove godine biti kraća: „Kriza je, besparica, znali smo da će sezona biti kraća i da se mora koncentrisati na glavne mjesece. Očekujemo da će nešto slabija predsezona biti nadoknađena u špicu”, kazao je Nenezić.

Iskazao je ohrabrenje što se vraćaju zapadna tržišta na brojke iz rekordne 2008., koja usput rečeno, nije bila rekordna ni po čemu – i naglasio da za rusko tržište ne treba brinuti. Najveći je pad tržišta iz Srbije, BiH i Makedonije, ali očekuje se da se to nadoknadi jer se vodi jaka kampanja za svakoga gosta, kazao je on.
Ove riječi ministra Nenezića, površnost i lakoća kojom svaku propalu turističku sezonu proglašava uspješnom, nailaze na podsmijeh privrednika i turističkih stručnjaka.
Od neumornog ministrovog hvalisanja u turizmu se, kažu, ne može živjeti. Nema te firme koja može ekonomski opstati sa sezonom koja traje dva mjeseca!
Ministar konstantno obmanjuje javnost. Ogromna je razlika između onog što on na svojim konferencijama za novinare servira i onoga što se na primorju događa. Nije li Nenezić do juče tvrdio da će turistička sezona biti produžena, ne na tri ili četiri mjeseca, nego čak na čitavih 12 mjeseci. Vraćamo li se to na vrijeme kada je sezona trajala 50-60 dana?
Koja su to zapadna tržišta koja se Crnoj Gori vraćaju, pitaju se ministrovi oponenti.
Zahvaljujući pogrešnoj propagandi izgubili smo Njemce i Engleze, garante dobre predsezone, a sada gubimo i turiste iz okruženja.
Brojke govore za sebe. Rekordne 1987. godine u Crnoj Gori odmaralo se oko 250.000 turista iz Njemačke, dok ih je prošle, 2009. bilo oko 18,5 hiljada!? I dolaze preko aerodroma u Dubrovniku!? Što je dovoljan razlog da ih bude sve manje.

SMJEŠTAJ U SIVOJ ZONI: Struktura smještajnih kapaciteta je krajnje nepovoljna. Oko 15 odsto ležajeva nalazi se u osnovnoj, hotelskoj ponudi, dok preostalih 85 odsto otpada na privatni smještaj u kome caruje organizovani haos. Najveći dio ove turističke ponude u prometu je izvan legalnih tokova.
Ono što je nekada za crnogorski turizam značila autobuska stanica u Beogradu, to je danas aerodrom u Moskvi na kome kruže ključevi stanova, vila i apartmana koje ruski državljani posjeduju na Crnogorskom primorju. Niko nema evidenciju koji su kapaciteti u pitanju. Nisu u pitanju nekretnine u vlasništvu ruskih nego i državljana iz drugih zemalja koji pružaju usluge smještaja bez kontrole nadležnih državnih službi. Tokom zime svi ti stanovi su prazni, a sada su puni – turista. Takvi gosti troše resurse, prostor, plaže, parkinge, prave privid dobre posjete od koje, osim neopisive gužve, nema značajne ekonomske koristi.
Toliki procenat sive ekonomije ne bi dozvolila ni jedna turistička država koja je turizam proglasila glavnom privrednom granom, ističu budvanski hotelijeri i vlasnici turističkih agencija.

Rasprodaja

Najveći problem crnogorskog turizma je siva ekonomija, ističu gotovo svi turistički radnici koje smo kontaktirali. Dovoljno je prošetati budvanskim šetalištem, tim vašarom u centru turističke metropole i kontakt zonama primorskih gradova, pa vidjeti kako se plasira crnogorska turistička ponuda. U kioscima, na tezgama i panoima okačenim po drveću… Duž šetališta uz Slovensku plažu i u Bečićima postavljeno je oko 20-ak privremenih objekata na kojima se prodaje sve, od izleta do privatnog smještaja. Neregistrovani, divlji agenti prodaju izlete po izuzetno niskim cijenama, na štetu agencija i turoperatora koji turiste u Crnu Goru dovode i tim se poslom profesionalno bave. Na budvanskom šetalištu bije se prava bitka za putnike. Izlet brodom za Boku, prodavao se za samo jedan euro!? Šta turista može dobiti za taj novac, nikoga mnogo ne brine. Izlet za manastir Ostrog stajao je kod divljih agencija 10 eura, dok je prošle godine cijena bila oko 17 eura! Posjeta Dubrovniku na vašaru se prodaje za 15 eura. Divlji prodavci imaju jednog vodiča za sve jezike! Na zahtjev Crnogorskog turističkog udruženja, glavna tema sastanka sa ministrom Nenezićem u Budvi bila je upravo siva ekonomija i nelojalna konkurencija. Sastanak bez prisustva novinara počeo je uz prikazivanje fotografija prodajnih mjesta sa šetališta. Predstavnici oko 16 turističkih agencija zahtijevali su od ministra Nenezića da se preduzmu hitne mjere i zabrani njihov rad. „Mi angažujemo avione, zakupimo ležajeve, ulažemo novac u reklamu i obrazovane ljude, dovedemo goste i onda nam ih dileri za rukav vuku da kupe izlet na tezgi”, objašnjavaju u agencijama situaciju na šetalištu.

Branka PLAMENAC

Komentari

Izdvojeno

MILAN LEKIĆ,  POSLANIK: Pakleni vozač na dugu stazu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekić će zamijeniti Marka Kovačevića u parlamentu.  Neće se ni primijetiti. I Lekiću će  Skupština biti dobar  štit od progona pravosuđa. Obojicu ih, naravno, nevine gone, i sistem i mediji. Jer su Srbi.  Koji se bore protiv “političke likvidacije Srba”. A u svakoj borbi, mora da strada i po koji službeni automobil

 

 

Milan Lekić zamijenio je u parlamentu svog partijskog brata iz Nove srpske demokratije, Marka Kovačevića. Neće se ni primijetiti. I Lekiću će, kao i do skoro gradonačelniku Nikšića, Skupština biti štit od progona pravosuđa. Obojicu ih, naravno, nevine gone, i sistem i mediji. Jer su Srbi.  Koji se bore protiv političke likvidacije Srba, što bi reko Lekić.

Lekić je sklon da likvidira službene automobile. A sjedne u službeni auto, il’ napravi udes ili mu mjere alkohol u krvi. Službena kola stradaju i dok on  spava. Jedan auto Rudnika uglja izgorio je tako samo parkiran na njegovoj livadi

Osnovno državno tužilaštvo (ODT) Pljevlja podnijelo je sredinom maja optužni predlog protiv Lekića zbog ugrožavanja javnog saobraćaja,  nakon što je u oktobru prošle godine, sa 1,22 promila alkohola u krvi, udesio službeno vozilo Rudnika uglja Pljevlja (RUP), izazvavši na njemu veliku materijalnu štetu. Istovremeno je V.G iz Pljevalja zadobio laku tjelesnu povredu.

Osnovni sud u Pljevljima uskoro će tražiti od Skupštine da Lekiću ukine poslanički imunitet, kako bi moglo da se nastavi njegovo krivično gonjenje, saopšteno je iz tog suda Vijestima.

“Osnovno državno tužilaštvo u Pljevljima podnijelo je dana 8. 5. 2025. Osnovnom sudu u Pljevljima optužni predlog protiv okrivljenog Lekić Milana iz Pljevalja zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz čl. 339 st. 1 Krivičnog zakonika Crne Gore. Sud će, kao nadležni organ, dostaviti Skupštini Crne Gore u najkraćem roku zahtjev za odobrenje da se pokrene krivični postupak prema okrivljenom”, saopštili su iz suda.

Lekić tvrdi da se neće pozivati na poslanički imunitet, ali neće od poslanika kolega tražiti ni da mu ga skinu.

“Pozivati se neću, a da tražim ja lično ukidanje imuniteta – to neću… Čini mi se da, u svakom slučaju, sud i tužilaštvo mogu po određenim stvarima da vode ovaj postupak, do onog momenta dok se poslanik ne pozove na imunitet. Kad bude došlo do te faze, neću se pozvati na imunitet – pustiću. I čak sam zainteresovan da se to što prije riješi, zato što sam siguran da nisam kriv”. Važno je biti siguran u sebe.

Pravosuđe  misli drugačije. Lekića je bjelopoljski Prekršajni sud već kaznio sa 750 eura, tri kaznena boda i zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od tri mjeseca. Taj udes Lekić je napravio samo pet mjeseci nakon što je sa 500 eura kažnjen jer je opet pijan vozio službeni automobil. Odrijemao je u betonjerki, i otišao.

Nakon udesa,  uz silne hvalospjeve političkih partnera i kolega o njegovoj  odgovornosti, Lekić je podnio  ostavku na mjesto predsjednika Odbora direktora Rudnika uglja u Pljevljima.

“Došlo je vrijeme kada funkcioneri na najvišim državnim pozicijama preuzimaju odgovornost za svoje postupke, što je potpuno drugačiji pristup od onoga vremena kada su Crnom Gorom upravljali neodgovorni pojedinci, koji su uporno ignorisali javni i državni interes”, saopštio je Saša Mujović, tada ministar energetike.

Lekić je ovako objasnio svoju istorijsku ostavku:  “Da sam sebe kaznim. Osjećao sam se, odgovornim, ozbiljnim čovjekom. To je malo ko uradio u Crnoj Gori, za tako sitnu, po meni, stvar. Tu nije bilo štete. Ono auto, da sam ga uništio – ono može danas na tržištu ništa više nego da se kupi za pet, šest hiljada eura. Ljudi su uništavali i uništavaju, i svjesno i nesvjesno”.

Samokažnjavanje se isplatilo. Svjesno ili nesvjesno, tek Lekić je nedavno reizabran za predsjednika pljevaljskog odbora NSD, a potom i u Skupštinu Crne Gore. U međuvremenu je radio kao inženjer u Rudniku uglja.

Zanimljivo je i da je dok je pokrivao to radno mjesto, na Lekićevoj livadi u selu Rađevići ,izgorjelo službeno vozilo Rudnika. On mu nije bio ni blizu.  Ko da su mađije.  Iz Rudnika su saopštili da je požar izazvan kvarom na elektroinstalacijama, što je potvrdilo i pljevaljsko tužilaštvo, koje tim povodom nikog nije  krivično gonilo.  Rudnik  je “novčano kaznio vozača zbog povrede radne obaveze, jer je tog dana službeno vozilo neovlašćeno koristio u privatne svrhe.” I eto parkirao kod Lekića.

Oni koji brižljivo prate imovinske kartone funkcionera, primijetili su da se Lekiću isplatila i tridesetovagustovska borba.

Mediji su objavili da je najviše novca, oko 59.000 eura, 2023. godine prihodovao  bračni par Milan Gordana Lekić, inače direktorica opštinskog preduzeća “Čistoća”. Primanja Lekića, izračunali su, veća su i do sedam puta u odnosu na ona koja je imao prije četiri godine, kada je njegova partija bila opoziciona.  Slupane automobile nijesu računali.

Lekićeve saobraćajne dogodovštine nijesu jedina stvar zbog koje je zanimljiv  pravosuđu.  Specijalno državno tužilaštvo (SDT) je u prethodnih nekoliko godina formiralo više predmeta zbog njegovog poslovanja tokom rukovođenja Rudnikom uglja. Predmeti su objedinjeni i dostavljeni Višem državnom tužilaštvu u Bijelom Polju.

Lekić je funkciju izvršnog direktora RUP-a obavljao od početka 2021. do avgusta 2023. godine. Smijenjen je jer je Inspekcija rada utvrdila da je na tu funkciju izabran   mimo konkursa. Kada je pokušao da se opet kandiduje za direktora, podržala ga je Srpska pravoslavna crkva,  jer je Lekić ” podržao neimarske poduhvate diljem srpstva”. Uz božju pomoć,  vratio se u Rudnik uglja kao predsjednik Borda direktora te kompanije.

SDT je krajem 2022., formirao predmet protiv Lekića po krivičnoj prijavi DPS zbog ugovora  o kupoprodaji mrko-lignitnog uglja s Elektroprivredom Srbije po cijeni od 28,80 eura. DPS je tvrdio da to nije realna cijenja uglja. ES je tada plaćala ugalj Bosni i Hercegovini po cijeni od minimum 65 eura po toni.

SDT je istraživao i kupovinu dampera (specijalnih kamiona) od bosansko-hercegovačke firme “BPS Ugljevik” za 3,5 miliona eura bez PDV-a.To  je, navodno,  za milion eura veća cijena nego za ista vozila kupljena godinu ranije.

Neki misle i da je  čestitka gradonačelnika Pljevalja Daria Vraneša upućena nedavno Lekiću,  u stvari indirektna optužba na račun Lekića, za netransparentno trošenje stranačkog novca.

“Prijatno me iznenadila vijest da ste na telefonskoj sjednici dobili mandat da u narednom periodu vodite Privremeni opštinski odbor Nove srpske demokratije u Pljevljima. Uvjeren sam da ćete i u predstojećem periodu, na transparentan način i uz jačanje demokratskih kapaciteta, voditi Odbor. Kao i do sada, bez skrivanja…”, napisao je, između ostalog Vraneš u čestitci Lekiću.

Tihi sukob Lekića i Vraneša postoji odavno, iako nikad nije prešao granice zajedničke borbe za svekoliko ugroženo srpstvo.  Svojevremeno ih je javno mirio i Andrija Mandić.

“Ja sam uvjeren da iskustvo političara Mija Lekića i jedna energija koju nosi sa sobom doktor Vraneš, da će to dovesti do toga da mi imamo u Pljevljima stabilnu situaciju i da svi zajedno rade na korist građana Pljevalja”, kazao je tada Mandić.

Sigurno je da će Lekić  u parlamentu raditi u korist politike partija bivšeg Demokratskog fronta.  Slati čestitke mitropolitu Jonakiju za Vaskrs i druge praznike, pa čestitke za neustavni dan RS, ih,  ima tu posla. Ako usput nastrada koji službeni automobil, ništa strašno.

Lekić  je i sam optimističan :  “Ne smeta meni – ja idem na dugu stazu. Siguran sam u sebe, da znam da postupam pravilno i da će to sve biti dobro”. Da bog pomogne.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POEZIJA U RATNIM VREMENIMA – IJA KIVA, UKRAJINSKA PJESNIKINJA: Otpor umjetnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se sa Ijom  Kiva pjesnikinjom britkog izraza i jezika.. Njene  pjesme  otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima. Sudjeluje  na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima

 

Nedavno je u Italiji objavljena obimna antologija savremene  ukrajinske pozije   Poeti d’ Ucraina”-edicija Mondadori. Već je sam taj gest dovoljan  podsticaj da se  posvetite knjizi od velike važnosti i značaja. To je prlika da steknete uvid kako je poezija obilježila decenije života  u Ukrajini a posebno kako je slikala i govorila  o ratu u Ukrajni, i kako  poete doživljavaju i pišu o agresiji Rusije, koja nemilosrdno uništava i bombarduje gradove, protjeruje i ubija ljude.

Brojna imena mladjih pjesnika i pjesnikinja  uznemiruju radoznalost čitaoca u zemlji u kojoj se dovoljno ne poznaje  literatura Ukrajine. Pogadjaju ih slike i riječi stihova. Prevedeni  su djelimično sa engleskog, dijelom sa ukrajinskog jezika.

U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se i sa Ijom Kive,  pjesnikinjom preciznog i britkog izraza i jezika.  Ideju za susret dala  je književnica i  prevoditeljica Pina Pikolo. Pikolo je pokrenula  brojne uredničke i kulturne inicijative transnacionalne prirode. Trenutno vodi digitalni časopis The Dreaming Machine.

Sala je  prepuna radoznalih lica,  muk i nelagodnost u zraku zbog rata.  Ukrajinski jezik narušava tišinu zvonkim i nama prilično znanim  slovenskim nijansama i konsonantima u  kulturnom podneblju gdje dominiraju muzikalnost i vokali. Slike se vraćaju u fragmentima na uvijek prisutne  devedesete  kada su naši pjesnici i intelektualci govorili o ratu i čitali stihove sa  ove strane Jadrana. Izdvajam Izeta Sarajlića, Predraga Matvejevića, Dubravku Ugresić…   

Poezija Ukrajine, zahvaljujući između ostalih i  Iji Kive,  dobija lice, linfu, konkretnost.

… a kad je došao red na mene da me ubiju

svi su počeli govoriti litvanski jezik

svi su me počeli zvati Yanuk

pozivajući me ovamo u svoju zemlju rodjenja

Bože, rekao sam da nisam Litvanac

moj Bože, rekao sam mu govoreći to na jidišu

moj Bože rekao sam mu govoreći to na ruskom

moj bože rekao sam mu na ukrajinskom

 tamo gdje se Kalmius uliva u Neman

 jedno dijete plače u crkvi

 

Ija Kiva je nagrađivana pjesnikinja, prevoditeljica, novinarka. Rođena u Donjetsku 1984, bila je prisiljena napustiti rodni grad i preseliti se u Kijev 2014. zbog  rata u Donbasu. Trenutno živi u Lavovu gdje nastavlja pisati i raditi  kao aktivistkinja  u humanitarnim projektima i u  otporu ruskoj agresiji. Autorka je dvije zbirke poezije, Dalje od raja   (Podal’she ot raya, 2018) i Prva stranica zime  (Persha storinka zimy, 2019). Obje knjige je Pen Centar proglasio vrhunskim stvaralaštvom. Isto vrijedi i za proznu produkciju, uključujući   Mi prokinemo sʹ drugim (We Will Wake Up to Others, 2021)

Njene pjesme otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima, pisala je  na ruskom i na ukrajinskom, prevodila  s ruskog, poljskog i bjeloruskog. Sudjeluje  na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima.

Tokom proteklih godina, Ija  Kiva je bila jedna od najmladjih pjesnikinja i pjesnika  u  Ukrajini koji su opisivali očaj i gubitak nade u zemlji koja se našla u vihoru rata. Poezija, kako na ruskom tako i na ukrajinskom, postala je sredstvo davanja smisla prošlosti i sadašnjosti.

“Promjene su brze i neminovne u ratu”, navodi Kiva. “ Književnost nam daje mogućnost da zaustavimo vrijeme kako bismo najbolje iskoristili neke trenutke”

Ovdje je zemlja. Podsjeca na  Černobil, Holodomor,

Babyn Yar, disidenti, crvena zvijezda obasjana,

Sjekira koja se ponosno nadvija nad modrim vratovima

I jako dugačak red ispred trajno zatvorenog kioska.

(Pjesma je nastala u avgustu 2014, dan tragicne bitke  u Ilovajsku. Tokom  bombardovanja   ubijeno je 366 ukrajinskih vojnika.)

Njene tekstove  karakteriše «hrabra analiza najbolnijih aspekata  realnosti i posljedica rata na pojedinca i zajednicu».  Obimna antologija Pjesnici Ukrajine (priredili Alesandro Achilli i Yaryna Grusha Possamai)  nudi «široki pjesnički opus, od šezdesetih godina  do  2022. i omogućava nam uvid u «duboko ljudsku, konkretnu, krvavu stranu poetskog pisanja» .

“Teško je  govoriti o književnosti jer, kao što vidimo, rat  je superiorniji u umijeću uvjeravanja. Rat zna uvjeravati i bez riječi, gdje riječi tek treba tražiti, a otvoreno je pitanje hoće li se ikada pronaći “, kaže Ija  Kiva.  “ Prvih mjeseci nakon  ruske okupacije, činilo mi se da je pisanje, kao mogućnost komunikacije sa svijetom, za mene okončano. Riječi su se činile kao još jedan  nepotreban dodatak stvarnosti kojeg je trebalo odbaciti. Ali nedugo nakon toga, kada sam, kao i mnogi Ukrajinci, počela imati problema s koncentracijom, pamćenjem i sposobnošću  razmišljanja, shvatila sam da je vrijeme poeziju doživljavati kao način fiksiranja ne samo stvarnosti, već i sebe u toj stvarnost.”

Potom objašnjava. “ Kao i prije  ruske invazije, ne pišem puno. Riječi za mene moraju imati težinu: pogotovo kad im se, zbog rata, značenja prorijede, izmiču iz ruku, kao morski kamenčići. Stoga ta sporost  i traganje za jezikom odgovara novom iskustvu rata ili bolje rečeno  različitim iskustvima preživljavanja.  A,  to je težak zadatak. Od 2014. godine riječ rat  za nas se više ne koristi u prenosnom značenju. Sa druge strane, čak i ono bojim se koje se danas izgovara u Harkivu, Mariupolju, Kijevu ili Lavovu svaki put prezentira drugaciji strah.”

Razliku između tih strahova nije tako lako shvatiti i artikulisati.  “U stvarnosti, pojednostavljivanje riječi,  kompleksnosti njihovih značenja ono je o čemu sada razmišljamo kada je riječ  o sposobnosti ili nesposobnosti  pisanja.”

Poezija  Iye Kive  dotiče se teme unutrašnjeg izbjeglištva. Prisilni egzil uvijek uključuje trenutak priznanja vlastite nemoći pred okolnostima, pred istorijom, pred  odlukama i postupcima. “Ja umjesto toga krećem od zapažanja da je pisanje jedina mogućnost  tamo gdje se ništa drugo ne može učiniti. Ako se zbog vojne agresije mora napustiti domovina, mnogo je teže  natjerati čovjeka na šutnju. Riječi se mogu oduzeti samo zajedno sa životom.”

Sve do 2022. rat je imao lokalni karakter ističe Kiva: mnogi ljudi to nisu vidjeli, nije im prodiralo u glavu, ni na Zapadu ni u Ukrajini. “Namjeravala sam reći sebi i mnogim drugim ukrajinskim  izbjeglicama: Gledajte, dogodila nam se tragedija, više nikada nećemo moći živjeti kao prije, nikada više nećemo imati osjećaj doma. Zar ne vidite?”

Pisala  je  o bolnom iskustvu prisilnog preseljenja iz Donjecka u Kijev 2014. godine.   “ Tu je bolna spoznaja da je na vašem rodnom tlu rat, a da se on uopšte nije  osjećao u Kijevu. Tada su mi se često događali napadi panike zbog dezorijentiranosti u prostoru, nemogućnosti razumijevanja ne samo gdje se nalazite, već i zašto i što se sve  uopste događa. Raste panika s pojačanim osjećajem otuđenosti. Stoga je predratna karta Kijeva koja se pojavljuje u antologiji pomalo nerealna. Budući da se karta Kijeva nakon 2014. formalno nije mijenjala, promijenila se karta Ukrajine: na njoj su se pojavili aneksirani Krim i privremeno okupirani teritoriji Donjecka i Luganske oblasti; moj rodni grad se promijenio, razoren okupacijom i ratom. Predratna tema je, dakle, ona o jednom drugom Kijevu, koji sam poznavala kao turista,  a u ovom sam morala započeti život ispočetka u dobi od trideset godina, bez  prijatelja, bez poznanika.  “Unutarnja” karta predratnog Kijeva, odjednom je 2014. godine  postala stara i neupotrebljiva.

Nakon 24. februara  ne piše na ruskom jeziku. “ Moje vlastite misli ne mogu slobodno djelovati na ruskom jeziku, shvaćenom kao jeziku poezije. Sveobuhvatna ruska vojna invazija u meni je iskorijenila sposobnost razmišljanja i pisanja na ruskom – mom maternjem jeziku i jeziku većeg dijela mog života. Možda se čini paradoksalno, ali 24. februara Rusi su ubili moj ruski jezik. Moje spisateljstvo na dva jezika objasnila sam kroz metaforu rada s dvije ruke. Ja pišem i lijevom i desnom. Taj prelaz iz jedne ruke u drugu za mene je sasvim prirodan, kao i dvojezičnost.  Nakon 2014. ruski jezik postao je interni problem, ipak ga se nisam mogla odreći, jer bi to značilo amputaciju  ruke. No 24. februara 2022. ta je ruka amputirana projektilima – više ne pišem na ruskom.”

Zapaža: “ Rat čini dijapazon stvarnosti mnogo većim nego što smo zamišljali. Dakle, ratni novinari rade prvenstveno kao sakupljači dokaza i arhivari vremena. Poezija pokušava uhvatiti trenutak u njegovoj emotivnoj punoći, znajući da se sjutra može dogoditi ponovo, još jedan genocid koji može oduzeti i samu sposobnost govora.”

Dok ruske trupe napreduju prema Kijevu, ruski mediji invaziju prikazuju kao pokušaj da se Ukrajina oslobodi  prijetnji sopstvenog nacizma. Cinizam sile.

“Ponekad ljudi kažu da je poezija terapeutska, ali ja se  ne slažem. Naprotiv, to je kao da imate mnogo ožiljaka na tijelu koji se iznova otvaraju svaki put kad ih pogledate” kaže pjesnikinja koja ne odustaje.

Vesna  ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MAJA JOVANOVIĆ, NOVA VD VDT: Reforme nema bez Katnićeve smjene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Očekuje se da već naredne sedmice Maja Jovanović pred Tužilački savjet iznese informaciju o uslovima za penzionisanje glavnog specijalnog tužioca i njegov odlazak sa te funkcije

 

Prošlo je skoro godinu i po otkad je konstituisana nova vladajuća većina. Novi Tužilački savjet (TS) je tek prethodne sedmice napravio prvi korak ka mogućoj reformi državnog tužilaštva. Stiče se utisak da je taj organ tek počeo da radi, iako zakonodavnoj vlasti, koja je formirala novi savjet, prijeti osnivanje neke nove većine.

Nakon što je istekao mandat Draženu Buriću, Tužilački savjet nije mu dao povjerenje da još šest mjeseci vrši dužnost vrhovnog državnog tužioca i predsjedava tim tijelom. Za njega su glasali predstavnici tužilačke organizacije u Savjetu, ali to nije bilo dovoljno. Na predlog advokata Siniše Gazivode, člana TS iz reda uglednih pravnika, gotovo jednoglasno izglasana je viša tužiteljka Maja Jovanović za vršiteljku dužnosti Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT). Što se tiče Dražena Burića, ostaje da se Skupština odredi o njegovoj kandidaturi za VDT, koja se nalazi u proceduri.

Gazivoda tvrdi da je tužiteljku Jovanović izabrao sa spiska od 54 tužioca, koje im je Sekretarijat TS-a dostavio na uvid, a koji su imali zakonske uslove da obavljaju tu funkciju. Preporučile su je, kako kaže, njene profesionalne, ljudske i etičke reference. „Koliko je meni poznato tužiteljka Jovanović se u sudnici uvijek držala slova zakona i etičkih principa i to me je opredijelilo da je predložim“, pojasnio je Gazivoda.

Maja Jovanović je od 2005. do 2013. godine radila u podgoričkom Osnovnom državnom tužilaštvu, nakon čega je unaprijeđena u tužiteljku Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Tamo je radila na predmetima mafijaških ubistava, razbojništava, šverca droge…

Kao osnovni tužilac, vodila je  predmet u kome su 2009. godine osuđeni službenici Vrhovnog suda Dijana Vulović, Saša Vujošević i Žarko Ostojić zbog pronevjere više od 200.000 eura iz sredstava te institucije. Prošle godine, učestvovala je u procesu u okviru koga je sedam osoba obuhvaćeno naredbom o sprovođenju istrage zbog razbojništva u Nikšiću u kom je stradao Ljubiša Mrdak.

U septembru prošle godine bila u fokusu javnosti kada je saslušala bivšeg direktora Uprave policije i aktuelnog savjetnika za bezbjednost predsjednika Crne Gore Veselina Veljovića. Slučaj je preuzela od Osnovnog državnog tužilaštva, koje nije bilo sigurno u svoju nadležnost. Veljović je saslušan u vezi sa sumnjom da je počinio krivično djelo kada je u autorskom tekstu pozvao građane da se masovno okupe, a policajce da odbiju pojedina naređenja prilikom ustoličenja Joanikija za mitropolita crnogorsko-primorskog. Ona ga je tada ispitala po hitnom postupku.

Vodila je i istražne postupke u vezi sa pucnjavom na Cetinju kada je 2019. godine ubijen Bogdan Milić, a ranjeno više osoba, Takođe, i za ubistvo Aleksandra Brajovića u Podgorici, za napad na šefa sprovodničke službe UIKS-a Miloja Pekovića, ali i za ubistvo Mitra Pejovića 2019. godine u Podogorici. Maja Jovanović je vodila i slučaj u vezi vođe „Škaljarskog klana“ Jovana Vukotića, koji se u februaru 2020. godine našao u pritvoru zbog sumnje da je učestvovao u pokušaju ubistva sugrađana Vojina Stupara i Miloša Radonjića.

Maja Jovanović nije odgovorila na pitanja Monitora o svojim prvim potezima na čelu VDT-a. Ranije je kazala da je kao karijerni tužilac uvjerena da će opravdati očekivanja. „Ovim izborom ukazana mi je velika čast i to je sve što u ovom trenutku mogu da kažem“, istakla je Jovanović.

Očekivanja od nje su velika. Kako od političara koji su izglasali novi Tužilački savjet, tako i od strane građana. Najveće očekivanje je da rad tužilaštva iznjedri kvalitetnog kandidata za vrhovnog državnog tužioca koji bi mogao dobiti potrebnu većinu u Skupštini.

Prema nezvaničnim informacijama iz tužilačke organizacije, očekuje se da se pred Tužilačkim savjetom već sljedeće sedmice nađe predlog za penzionisanje Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i njegova smjena po tom osnovu. Osim Katnića, članovi Savjeta treba da dobiju i spisak sa imenima još nekoliko tužilaca, koji imaju uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju i odlazak sa funkcije. Katnić je prošle godine više puta ponovio da nema uslove za odlazak u starosnu penziju, već da može da radi dok ne napuni 66 godina.

„Korjenite promjene“ u tužilačkoj organizaciji najavio je i potpredsjednik tehničke Vlade Dritan Abazović. Ističe da nova VD VDT poseban naglasak treba da stavi na snažnu borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Sekretar u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava Andrej Milović, koji je sa te pozicije imenovan u Tužilački savjet, od Jovanovićeve očekuje da pristupa u skladu sa Ustavom i zakonima, i da kroz saradnju sa novoizabranim Tužilačkim savjetom donosi najbolje odluke u javnom interesu. Tvrdi da je i ranije čuo za državnu tužiteljku, ali je lično nije poznavao. Njena biografija je, kaže, bila presudna da joj da glas za izbor na tu funkciju.

„Legalista sam i vjerujem da samo depolitizovane institucije mogu dati puni doprinos vladavini prava i evropskom putu Crne Gore. Oohrabruje me činjenica da je na čelu VDT-a izabrana osoba iz reda državnih tužilaca, na čiju dosadašnju karijeru nije bilo primjedbi. Ovim izborom joj je pružena prilika da sa više instance takav kredibilitet i potvrdi“, kazao je Milović za Monitor.

Već sljedeće sedmice mogli bismo vidjeti da li je izbor Maje Jovanović prvi korak ka reformi tužilaštva. Ili – kako smo to gledali u novoj vladajućoj većini – promjena kadrova, ali ne i sistema.

 

HRA: Jovanović da postavi disciplinske tužioce

Izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc-Prelević kazala je Vijestima da Maja Jovanović „ima obavezu da u skladu sa članom 105 Zakona o državnom tužilaštvu, obavijesti TS o svim tužiocima i tužiteljkama, koji ispunjavaju uslove za prestanak tužilačke funkcije”.

„Ona treba da pokrene postupak formiranja komisija, čiji je zadatak utvrđivanje disciplinske i etičke odgovornosti tužilaca. Prvo treba da sazove Konferenciju državnih tužilaca na kojoj će biti izabran predsjednik Komisije za praćenje primjene Etičkog kodeksa iz reda članova TS-a, koji nijesu državni tužioci, da bi mogle da se razmatraju pritužbe. Trebalo bi da predloži Tužilačkom savjetu kandidate za članove Disciplinskog vijeća”, navela je Gorjanc-Prelević.

Ona je naglasila da je obaveza TS-a da u narednih 15 dana izabere disciplinskog tužioca i njegovog zamjenika i to na osnovu dva podnijeta predloga – sa sjednice Vrhovnog državnog tužilaštva i ministra pravde, odnosno, trenutnog koordinatora tog Ministarstva.

 

Katnić advokatima povrijedio ljudska prava

Osnovni sud u Podgorici, po njihovoj tužbi donio je pravosnažnu presudu da je Specijalno državno tužilaštvo povrijedilo osnovna ljudska prava advokatima Goranu Rodiću, Siniši Gazivodi (članu TS) i Mariji Radulović, navodi se u njihovom zajedničkom saopštenju. Navode da su mediji detaljno izvještavali o saopštenju i pratećem dokumentu pod nazivom „Specijalno državno tužilaštvo predstavlja oblike specijalnog rata”, kojim je Katnić povrijedio njihova prava.

Specijalno tužilaštvo je tada u javnost izašlo sa ocjenom da se protiv njega i Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića vodi „specijalni rat”, kako bi se tužilaštvo „spriječilo da kroz istražni postupak pribavi dovoljno kredibilne dokaze“. Na osnovu komunikacije Rodića, skinute sa njegovog zaplijenjenog telefona, tužilaštvo je izvuklo zaključak da su advokati u međusobnoj, kao i u koordinaciji sa dijelom medija, uložili napore da diskredituju ključnu ličnost u procesu za državni udar, svjedoka saradnika Sašu Sinđelića, ali i lik i djelo tužioca Katnića.

„U sudskom postupku pravosnažno je utvrđeno da je SDT takvim nezakonitim postupanjem advokatima Goranu Rodiću, Siniši Gazivodi i Mariji Radulović povrijedilo osnovna ljudska prava i to: pravo na psihički (duševni) integritet, pravo na čast, pravo na ugled, pravo na zaštitu privatnog života, pravo na dostojanstvo i pravo na prepisku i lične zapise, kao prava ličnosti. Znači, pravosnažno je utvrđeno da su nam povrijeđena osnovna ljudska prava zaštićena Ustavom, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i zakonom“, navodi se u saopštenju advokata.

Katnić je reagovao na presudu i izrazio sumnju zašto se objavljuje u ovom trenutku. Tvrdi da je zbog nezapamćene medijske i svake druge satanizacije Specijalnog državnog tužilaštva, u skladu sa zakonom javnost obaviještena o činjenicama.

„Međutim, u ovom trenutku ističe se odluka u građanskom, odnosno parničnom postupku, kojom je sud našao da je na taj način došlo do povrede ljudskih prava ovih lica i ja ovom prilikom pitam sud, ova lica i javnost da li su meni prekršena i povrijeđena ljudska prava kada protiv istine, etike, morala i svih ostalih civilizacijskih tekovina predstavnik jednog moćnog preduzeća i pomenuta advokatska kancelarija me prikazuju kao korumpiranu osobu“, pitao je glavni specijalni tužilac.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo