Povežite se sa nama

Izdvojeno

POEZIJA U RATNIM VREMENIMA – IJA KIVA, UKRAJINSKA PJESNIKINJA: Otpor umjetnosti

Objavljeno prije

na

U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se sa Ijom  Kiva pjesnikinjom britkog izraza i jezika.. Njene  pjesme  otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima. Sudjeluje  na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima

 

Nedavno je u Italiji objavljena obimna antologija savremene  ukrajinske pozije   Poeti d’ Ucraina”-edicija Mondadori. Već je sam taj gest dovoljan  podsticaj da se  posvetite knjizi od velike važnosti i značaja. To je prlika da steknete uvid kako je poezija obilježila decenije života  u Ukrajini a posebno kako je slikala i govorila  o ratu u Ukrajni, i kako  poete doživljavaju i pišu o agresiji Rusije, koja nemilosrdno uništava i bombarduje gradove, protjeruje i ubija ljude.

Brojna imena mladjih pjesnika i pjesnikinja  uznemiruju radoznalost čitaoca u zemlji u kojoj se dovoljno ne poznaje  literatura Ukrajine. Pogadjaju ih slike i riječi stihova. Prevedeni  su djelimično sa engleskog, dijelom sa ukrajinskog jezika.

U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se i sa Ijom Kive,  pjesnikinjom preciznog i britkog izraza i jezika.  Ideju za susret dala  je književnica i  prevoditeljica Pina Pikolo. Pikolo je pokrenula  brojne uredničke i kulturne inicijative transnacionalne prirode. Trenutno vodi digitalni časopis The Dreaming Machine.

Sala je  prepuna radoznalih lica,  muk i nelagodnost u zraku zbog rata.  Ukrajinski jezik narušava tišinu zvonkim i nama prilično znanim  slovenskim nijansama i konsonantima u  kulturnom podneblju gdje dominiraju muzikalnost i vokali. Slike se vraćaju u fragmentima na uvijek prisutne  devedesete  kada su naši pjesnici i intelektualci govorili o ratu i čitali stihove sa  ove strane Jadrana. Izdvajam Izeta Sarajlića, Predraga Matvejevića, Dubravku Ugresić…   

Poezija Ukrajine, zahvaljujući između ostalih i  Iji Kive,  dobija lice, linfu, konkretnost.

… a kad je došao red na mene da me ubiju

svi su počeli govoriti litvanski jezik

svi su me počeli zvati Yanuk

pozivajući me ovamo u svoju zemlju rodjenja

Bože, rekao sam da nisam Litvanac

moj Bože, rekao sam mu govoreći to na jidišu

moj Bože rekao sam mu govoreći to na ruskom

moj bože rekao sam mu na ukrajinskom

 tamo gdje se Kalmius uliva u Neman

 jedno dijete plače u crkvi

 

Ija Kiva je nagrađivana pjesnikinja, prevoditeljica, novinarka. Rođena u Donjetsku 1984, bila je prisiljena napustiti rodni grad i preseliti se u Kijev 2014. zbog  rata u Donbasu. Trenutno živi u Lavovu gdje nastavlja pisati i raditi  kao aktivistkinja  u humanitarnim projektima i u  otporu ruskoj agresiji. Autorka je dvije zbirke poezije, Dalje od raja   (Podal'she ot raya, 2018) i Prva stranica zime  (Persha storinka zimy, 2019). Obje knjige je Pen Centar proglasio vrhunskim stvaralaštvom. Isto vrijedi i za proznu produkciju, uključujući   Mi prokinemo sʹ drugim (We Will Wake Up to Others, 2021)

Njene pjesme otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima, pisala je  na ruskom i na ukrajinskom, prevodila  s ruskog, poljskog i bjeloruskog. Sudjeluje  na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima.

Tokom proteklih godina, Ija  Kiva je bila jedna od najmladjih pjesnikinja i pjesnika  u  Ukrajini koji su opisivali očaj i gubitak nade u zemlji koja se našla u vihoru rata. Poezija, kako na ruskom tako i na ukrajinskom, postala je sredstvo davanja smisla prošlosti i sadašnjosti.

“Promjene su brze i neminovne u ratu”, navodi Kiva. “ Književnost nam daje mogućnost da zaustavimo vrijeme kako bismo najbolje iskoristili neke trenutke”

Ovdje je zemlja. Podsjeca na  Černobil, Holodomor,

Babyn Yar, disidenti, crvena zvijezda obasjana,

Sjekira koja se ponosno nadvija nad modrim vratovima

I jako dugačak red ispred trajno zatvorenog kioska.

(Pjesma je nastala u avgustu 2014, dan tragicne bitke  u Ilovajsku. Tokom  bombardovanja   ubijeno je 366 ukrajinskih vojnika.)

Njene tekstove  karakteriše «hrabra analiza najbolnijih aspekata  realnosti i posljedica rata na pojedinca i zajednicu».  Obimna antologija Pjesnici Ukrajine (priredili Alesandro Achilli i Yaryna Grusha Possamai)  nudi «široki pjesnički opus, od šezdesetih godina  do  2022. i omogućava nam uvid u «duboko ljudsku, konkretnu, krvavu stranu poetskog pisanja» .

“Teško je  govoriti o književnosti jer, kao što vidimo, rat  je superiorniji u umijeću uvjeravanja. Rat zna uvjeravati i bez riječi, gdje riječi tek treba tražiti, a otvoreno je pitanje hoće li se ikada pronaći “, kaže Ija  Kiva.  “ Prvih mjeseci nakon  ruske okupacije, činilo mi se da je pisanje, kao mogućnost komunikacije sa svijetom, za mene okončano. Riječi su se činile kao još jedan  nepotreban dodatak stvarnosti kojeg je trebalo odbaciti. Ali nedugo nakon toga, kada sam, kao i mnogi Ukrajinci, počela imati problema s koncentracijom, pamćenjem i sposobnošću  razmišljanja, shvatila sam da je vrijeme poeziju doživljavati kao način fiksiranja ne samo stvarnosti, već i sebe u toj stvarnost.”

Potom objašnjava. “ Kao i prije  ruske invazije, ne pišem puno. Riječi za mene moraju imati težinu: pogotovo kad im se, zbog rata, značenja prorijede, izmiču iz ruku, kao morski kamenčići. Stoga ta sporost  i traganje za jezikom odgovara novom iskustvu rata ili bolje rečeno  različitim iskustvima preživljavanja.  A,  to je težak zadatak. Od 2014. godine riječ rat  za nas se više ne koristi u prenosnom značenju. Sa druge strane, čak i ono bojim se koje se danas izgovara u Harkivu, Mariupolju, Kijevu ili Lavovu svaki put prezentira drugaciji strah.”

Razliku između tih strahova nije tako lako shvatiti i artikulisati.  “U stvarnosti, pojednostavljivanje riječi,  kompleksnosti njihovih značenja ono je o čemu sada razmišljamo kada je riječ  o sposobnosti ili nesposobnosti  pisanja.”

Poezija  Iye Kive  dotiče se teme unutrašnjeg izbjeglištva. Prisilni egzil uvijek uključuje trenutak priznanja vlastite nemoći pred okolnostima, pred istorijom, pred  odlukama i postupcima. “Ja umjesto toga krećem od zapažanja da je pisanje jedina mogućnost  tamo gdje se ništa drugo ne može učiniti. Ako se zbog vojne agresije mora napustiti domovina, mnogo je teže  natjerati čovjeka na šutnju. Riječi se mogu oduzeti samo zajedno sa životom.”

Sve do 2022. rat je imao lokalni karakter ističe Kiva: mnogi ljudi to nisu vidjeli, nije im prodiralo u glavu, ni na Zapadu ni u Ukrajini. “Namjeravala sam reći sebi i mnogim drugim ukrajinskim  izbjeglicama: Gledajte, dogodila nam se tragedija, više nikada nećemo moći živjeti kao prije, nikada više nećemo imati osjećaj doma. Zar ne vidite?”

Pisala  je  o bolnom iskustvu prisilnog preseljenja iz Donjecka u Kijev 2014. godine.   “ Tu je bolna spoznaja da je na vašem rodnom tlu rat, a da se on uopšte nije  osjećao u Kijevu. Tada su mi se često događali napadi panike zbog dezorijentiranosti u prostoru, nemogućnosti razumijevanja ne samo gdje se nalazite, već i zašto i što se sve  uopste događa. Raste panika s pojačanim osjećajem otuđenosti. Stoga je predratna karta Kijeva koja se pojavljuje u antologiji pomalo nerealna. Budući da se karta Kijeva nakon 2014. formalno nije mijenjala, promijenila se karta Ukrajine: na njoj su se pojavili aneksirani Krim i privremeno okupirani teritoriji Donjecka i Luganske oblasti; moj rodni grad se promijenio, razoren okupacijom i ratom. Predratna tema je, dakle, ona o jednom drugom Kijevu, koji sam poznavala kao turista,  a u ovom sam morala započeti život ispočetka u dobi od trideset godina, bez  prijatelja, bez poznanika.  “Unutarnja” karta predratnog Kijeva, odjednom je 2014. godine  postala stara i neupotrebljiva.

Nakon 24. februara  ne piše na ruskom jeziku. “ Moje vlastite misli ne mogu slobodno djelovati na ruskom jeziku, shvaćenom kao jeziku poezije. Sveobuhvatna ruska vojna invazija u meni je iskorijenila sposobnost razmišljanja i pisanja na ruskom – mom maternjem jeziku i jeziku većeg dijela mog života. Možda se čini paradoksalno, ali 24. februara Rusi su ubili moj ruski jezik. Moje spisateljstvo na dva jezika objasnila sam kroz metaforu rada s dvije ruke. Ja pišem i lijevom i desnom. Taj prelaz iz jedne ruke u drugu za mene je sasvim prirodan, kao i dvojezičnost.  Nakon 2014. ruski jezik postao je interni problem, ipak ga se nisam mogla odreći, jer bi to značilo amputaciju  ruke. No 24. februara 2022. ta je ruka amputirana projektilima – više ne pišem na ruskom.”

Zapaža: “ Rat čini dijapazon stvarnosti mnogo većim nego što smo zamišljali. Dakle, ratni novinari rade prvenstveno kao sakupljači dokaza i arhivari vremena. Poezija pokušava uhvatiti trenutak u njegovoj emotivnoj punoći, znajući da se sjutra može dogoditi ponovo, još jedan genocid koji može oduzeti i samu sposobnost govora.”

Dok ruske trupe napreduju prema Kijevu, ruski mediji invaziju prikazuju kao pokušaj da se Ukrajina oslobodi  prijetnji sopstvenog nacizma. Cinizam sile.

“Ponekad ljudi kažu da je poezija terapeutska, ali ja se  ne slažem. Naprotiv, to je kao da imate mnogo ožiljaka na tijelu koji se iznova otvaraju svaki put kad ih pogledate” kaže pjesnikinja koja ne odustaje.

Vesna  ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

FOKUS

HAPŠENJE ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA I NJEGOVIH PARTNERA U KRIMINALNIM DUVANSKIM POSLOVIMA: Novović ušao u Grand

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola

 

Po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, ove sedmice uhapšeno je više crnogorskih biznismena i policajaca zbog kriminalnog udruživanja i šverca cigareta međunarodnih razmjera.  Jedno ime među njima posebno se ističe.  Aleksandar Mijajlović je često  povezivan sa građevinskom kompanijom Bemax, koja je svoj rast doživjela u vrijeme Đukanovićevog režima, poslujući sa državom u milionskim obrtima.

Osim Mijajlovića, uhapšeni su vlasnici podgoričke kompanije DG group Golub Vojinović i Dejan Jokić, te policajci Dragan Backović, Mirko Mijušković i Radoje Rabrenović. Narednog dana u okviru iste istrage, uhapšeni su u Nikšiću  Zoran Đukanović, vlasnik kompanije Đukanović company , Mileta Simanić i Milan Rogač. Takođe. U Nikšiću je uhapšen i Milenko Rabrenović, dugogodišnji šef obezbjeđenja Veselina Veljovića. Rabrenoviću je ranije suđeno zbog prijetnji  novinarki  Oliveri Lakić, dok je u Vijestima pisala o švercu cigareta, ali je na kraju oslobođen.

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola.

Mijajlović nije zvanično suvlasnik Bemaxa, iako ga javnost tako percipira. Ipak, brojne su i zvanične njegove veze sa tom moćnom građevinskom firmom. Prema podacima Registra privrednih kompanija, Mijajlović ima funkcije u tri kompanije čiji je osnivač Bemax –   direktor je Alec Montenegro,  član  Upravnog odbora  Arena B i ovlašćeni  zastupnik  S & I INVEST.  Osim Mijajlovića kao stvarni suvlasnik Bemaxa javnost percipira Ranka Ubovića, još jednog podgoričkog biznismena. Zvanično, njegov sin Ivan Ubović, vlasnik je kompanije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VLADA I PROSVJETA: Bolje tri dan štrajkovati, nego tri mjeseca pregovarati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razočaranost roditelja i podsmijeh učenika pratili su tri dana štrajka, do koga je došlo zbog neodgovornosti vlasti da se suoči sa problemom. Kad prijetnje i političke egzibicije nijesu uspjele, dogovor je postignut za tri dana, nakon tri mjeseca ignorisanja

 

,,Oćemo li kupat đecu ili ne”, jedan je od duhovitih komentara na društvenim mrežama tokom neizvjesnosti oko odlaska učenika u školu. U nedjelju veče roditelji i učenici su  do  kasno čekali što će im nastavnici javiti: ide li se ili ne ide sjutra u školu? Većina učenika u školu ipak nije išla. Javnost je pratila kako vlast pokušava da se što prije izvuče iz neugodne situacije u koju je sebe dovela.

Nakon tri dana štrajka, Sindikat prosvjete i Vlada postigli su sporazum. Koeficijenti u prosvjeti će se uvećati od 1. jula za 10 odsto, a od 1. septembra najmanje 17 odsto. Dogovor je postignut nakon trosatnih pregovora na sjednici Glavnog odbora Sindikata prosvjete kojoj su prisustvovali premijer Milojko Spajić i  ministri prosvjete i finansija, Anđela Jakšić-Stojanović i Novica Vuković. Premijer i ministar prosvjete skoro cijeli februar nijesu imali kad da se sastanu sa prosvjetarima, zbog ranije preuzetih obaveza i putovanja.

Da je prosvjeta ovoj, kao i prethodnim vladama, sporedna briga  bilo je jasno kada su prosvjetni radnici iz medija saznali da neće biti ništa od već dogovorenog povećana plata koje su očekivali od januara ove godine.

Prosvjetari su tražili da se poštuje Granski kolektivni ugovor, prema kojem ih je sljedovalo 10 odsto bruto povećanja od 1. januara ove godine. Iz Vlade su im odgovorili da Ministartsvo finansija taj trošak nije planiralo, te da je za to kriva prošla  Vlada. Sindikat je krajem decembra organizovao štrajk upoozorenja,  i dao  rok do kraja januara za dogovor  o povećanju zarada. Ako dogovora ne bude, najavili su – štrajk. Radna grupa u kojoj su predstavnici ministarstva i sindikata nije se sastajala nakon srijede, 7. februara, kada su imali prvi i jedini sastanak. Tada su nadležne obavijestili  da 19. februara kreću u štrajk.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo