Izdvojeno
POEZIJA U RATNIM VREMENIMA – IJA KIVA, UKRAJINSKA PJESNIKINJA: Otpor umjetnosti
U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se sa Ijom Kiva pjesnikinjom britkog izraza i jezika.. Njene pjesme otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima. Sudjeluje na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima
Nedavno je u Italiji objavljena obimna antologija savremene ukrajinske pozije Poeti d’ Ucraina”-edicija Mondadori. Već je sam taj gest dovoljan podsticaj da se posvetite knjizi od velike važnosti i značaja. To je prlika da steknete uvid kako je poezija obilježila decenije života u Ukrajini a posebno kako je slikala i govorila o ratu u Ukrajni, i kako poete doživljavaju i pišu o agresiji Rusije, koja nemilosrdno uništava i bombarduje gradove, protjeruje i ubija ljude.
Brojna imena mladjih pjesnika i pjesnikinja uznemiruju radoznalost čitaoca u zemlji u kojoj se dovoljno ne poznaje literatura Ukrajine. Pogadjaju ih slike i riječi stihova. Prevedeni su djelimično sa engleskog, dijelom sa ukrajinskog jezika.
U jednom od kulturnih centara Torina, susrećemo se i sa Ijom Kive, pjesnikinjom preciznog i britkog izraza i jezika. Ideju za susret dala je književnica i prevoditeljica Pina Pikolo. Pikolo je pokrenula brojne uredničke i kulturne inicijative transnacionalne prirode. Trenutno vodi digitalni časopis The Dreaming Machine.
Sala je prepuna radoznalih lica, muk i nelagodnost u zraku zbog rata. Ukrajinski jezik narušava tišinu zvonkim i nama prilično znanim slovenskim nijansama i konsonantima u kulturnom podneblju gdje dominiraju muzikalnost i vokali. Slike se vraćaju u fragmentima na uvijek prisutne devedesete kada su naši pjesnici i intelektualci govorili o ratu i čitali stihove sa ove strane Jadrana. Izdvajam Izeta Sarajlića, Predraga Matvejevića, Dubravku Ugresić…
Poezija Ukrajine, zahvaljujući između ostalih i Iji Kive, dobija lice, linfu, konkretnost.
… a kad je došao red na mene da me ubiju
svi su počeli govoriti litvanski jezik
svi su me počeli zvati Yanuk
pozivajući me ovamo u svoju zemlju rodjenja
Bože, rekao sam da nisam Litvanac
moj Bože, rekao sam mu govoreći to na jidišu
moj Bože rekao sam mu govoreći to na ruskom
moj bože rekao sam mu na ukrajinskom
tamo gdje se Kalmius uliva u Neman
jedno dijete plače u crkvi
Ija Kiva je nagrađivana pjesnikinja, prevoditeljica, novinarka. Rođena u Donjetsku 1984, bila je prisiljena napustiti rodni grad i preseliti se u Kijev 2014. zbog rata u Donbasu. Trenutno živi u Lavovu gdje nastavlja pisati i raditi kao aktivistkinja u humanitarnim projektima i u otporu ruskoj agresiji. Autorka je dvije zbirke poezije, Dalje od raja (Podal'she ot raya, 2018) i Prva stranica zime (Persha storinka zimy, 2019). Obje knjige je Pen Centar proglasio vrhunskim stvaralaštvom. Isto vrijedi i za proznu produkciju, uključujući Mi prokinemo sʹ drugim (We Will Wake Up to Others, 2021)
Njene pjesme otkrivaju snažnu privrženost zemlji koja se još bori za sopstveni identitet. Kiva je govorila i pisala o svojim ruskim, ukrajinskim i jevrejskim precima, pisala je na ruskom i na ukrajinskom, prevodila s ruskog, poljskog i bjeloruskog. Sudjeluje na nacionalnim i međunarodnim pjesničkim manifestacijama i festivalima.
Tokom proteklih godina, Ija Kiva je bila jedna od najmladjih pjesnikinja i pjesnika u Ukrajini koji su opisivali očaj i gubitak nade u zemlji koja se našla u vihoru rata. Poezija, kako na ruskom tako i na ukrajinskom, postala je sredstvo davanja smisla prošlosti i sadašnjosti.
“Promjene su brze i neminovne u ratu”, navodi Kiva. “ Književnost nam daje mogućnost da zaustavimo vrijeme kako bismo najbolje iskoristili neke trenutke”
Ovdje je zemlja. Podsjeca na Černobil, Holodomor,
Babyn Yar, disidenti, crvena zvijezda obasjana,
Sjekira koja se ponosno nadvija nad modrim vratovima
I jako dugačak red ispred trajno zatvorenog kioska.
(Pjesma je nastala u avgustu 2014, dan tragicne bitke u Ilovajsku. Tokom bombardovanja ubijeno je 366 ukrajinskih vojnika.)
Njene tekstove karakteriše «hrabra analiza najbolnijih aspekata realnosti i posljedica rata na pojedinca i zajednicu». Obimna antologija Pjesnici Ukrajine (priredili Alesandro Achilli i Yaryna Grusha Possamai) nudi «široki pjesnički opus, od šezdesetih godina do 2022. i omogućava nam uvid u «duboko ljudsku, konkretnu, krvavu stranu poetskog pisanja» .
“Teško je govoriti o književnosti jer, kao što vidimo, rat je superiorniji u umijeću uvjeravanja. Rat zna uvjeravati i bez riječi, gdje riječi tek treba tražiti, a otvoreno je pitanje hoće li se ikada pronaći “, kaže Ija Kiva. “ Prvih mjeseci nakon ruske okupacije, činilo mi se da je pisanje, kao mogućnost komunikacije sa svijetom, za mene okončano. Riječi su se činile kao još jedan nepotreban dodatak stvarnosti kojeg je trebalo odbaciti. Ali nedugo nakon toga, kada sam, kao i mnogi Ukrajinci, počela imati problema s koncentracijom, pamćenjem i sposobnošću razmišljanja, shvatila sam da je vrijeme poeziju doživljavati kao način fiksiranja ne samo stvarnosti, već i sebe u toj stvarnost.”
Potom objašnjava. “ Kao i prije ruske invazije, ne pišem puno. Riječi za mene moraju imati težinu: pogotovo kad im se, zbog rata, značenja prorijede, izmiču iz ruku, kao morski kamenčići. Stoga ta sporost i traganje za jezikom odgovara novom iskustvu rata ili bolje rečeno različitim iskustvima preživljavanja. A, to je težak zadatak. Od 2014. godine riječ rat za nas se više ne koristi u prenosnom značenju. Sa druge strane, čak i ono bojim se koje se danas izgovara u Harkivu, Mariupolju, Kijevu ili Lavovu svaki put prezentira drugaciji strah.”
Razliku između tih strahova nije tako lako shvatiti i artikulisati. “U stvarnosti, pojednostavljivanje riječi, kompleksnosti njihovih značenja ono je o čemu sada razmišljamo kada je riječ o sposobnosti ili nesposobnosti pisanja.”
Poezija Iye Kive dotiče se teme unutrašnjeg izbjeglištva. Prisilni egzil uvijek uključuje trenutak priznanja vlastite nemoći pred okolnostima, pred istorijom, pred odlukama i postupcima. “Ja umjesto toga krećem od zapažanja da je pisanje jedina mogućnost tamo gdje se ništa drugo ne može učiniti. Ako se zbog vojne agresije mora napustiti domovina, mnogo je teže natjerati čovjeka na šutnju. Riječi se mogu oduzeti samo zajedno sa životom.”
Sve do 2022. rat je imao lokalni karakter ističe Kiva: mnogi ljudi to nisu vidjeli, nije im prodiralo u glavu, ni na Zapadu ni u Ukrajini. “Namjeravala sam reći sebi i mnogim drugim ukrajinskim izbjeglicama: Gledajte, dogodila nam se tragedija, više nikada nećemo moći živjeti kao prije, nikada više nećemo imati osjećaj doma. Zar ne vidite?”
Pisala je o bolnom iskustvu prisilnog preseljenja iz Donjecka u Kijev 2014. godine. “ Tu je bolna spoznaja da je na vašem rodnom tlu rat, a da se on uopšte nije osjećao u Kijevu. Tada su mi se često događali napadi panike zbog dezorijentiranosti u prostoru, nemogućnosti razumijevanja ne samo gdje se nalazite, već i zašto i što se sve uopste događa. Raste panika s pojačanim osjećajem otuđenosti. Stoga je predratna karta Kijeva koja se pojavljuje u antologiji pomalo nerealna. Budući da se karta Kijeva nakon 2014. formalno nije mijenjala, promijenila se karta Ukrajine: na njoj su se pojavili aneksirani Krim i privremeno okupirani teritoriji Donjecka i Luganske oblasti; moj rodni grad se promijenio, razoren okupacijom i ratom. Predratna tema je, dakle, ona o jednom drugom Kijevu, koji sam poznavala kao turista, a u ovom sam morala započeti život ispočetka u dobi od trideset godina, bez prijatelja, bez poznanika. “Unutarnja” karta predratnog Kijeva, odjednom je 2014. godine postala stara i neupotrebljiva.
Nakon 24. februara ne piše na ruskom jeziku. “ Moje vlastite misli ne mogu slobodno djelovati na ruskom jeziku, shvaćenom kao jeziku poezije. Sveobuhvatna ruska vojna invazija u meni je iskorijenila sposobnost razmišljanja i pisanja na ruskom – mom maternjem jeziku i jeziku većeg dijela mog života. Možda se čini paradoksalno, ali 24. februara Rusi su ubili moj ruski jezik. Moje spisateljstvo na dva jezika objasnila sam kroz metaforu rada s dvije ruke. Ja pišem i lijevom i desnom. Taj prelaz iz jedne ruke u drugu za mene je sasvim prirodan, kao i dvojezičnost. Nakon 2014. ruski jezik postao je interni problem, ipak ga se nisam mogla odreći, jer bi to značilo amputaciju ruke. No 24. februara 2022. ta je ruka amputirana projektilima – više ne pišem na ruskom.”
Zapaža: “ Rat čini dijapazon stvarnosti mnogo većim nego što smo zamišljali. Dakle, ratni novinari rade prvenstveno kao sakupljači dokaza i arhivari vremena. Poezija pokušava uhvatiti trenutak u njegovoj emotivnoj punoći, znajući da se sjutra može dogoditi ponovo, još jedan genocid koji može oduzeti i samu sposobnost govora.”
Dok ruske trupe napreduju prema Kijevu, ruski mediji invaziju prikazuju kao pokušaj da se Ukrajina oslobodi prijetnji sopstvenog nacizma. Cinizam sile.
“Ponekad ljudi kažu da je poezija terapeutska, ali ja se ne slažem. Naprotiv, to je kao da imate mnogo ožiljaka na tijelu koji se iznova otvaraju svaki put kad ih pogledate” kaže pjesnikinja koja ne odustaje.
Vesna ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
FOKUS
MILO ĐUKANOVIĆ – ZNACI NERVOZE: Sam na slobodi
Svi njegovi ljudi su na optužnicama. Nakon hapšenja Lazovića i Katnića, Đukanović je sam na slobodi i uplašen da to možda neće tako i ostati. No pravo pitanje je – kome se to obraća dugogodišnji vođa? Koga želi da animira svojim vatrenim govorom i prizivanjem crnogorske krvave tradicije, kojoj je upravo vladavina prava jedini branik
Dugugodišnji vođa poručio je ljutito, preko prijateljskih medija, da je vrijeme da se podvuče crta. Nakon što su uhapšeni gotovo svi njegovi ključni ljudi, a on ostao sam na slobodi.
“U Crnoj Gori je na sceni politički revanšizam, kao nova stranica tradicije crnogorskih osveta”, ocijenio je Đukanović nakon hapšenja nekadašnjeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora Zorana Lazovića i bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića, poistovjećujući rad Specijalnog državnog tužilaštva sa krvnom osvetom, institutom običajnog prava koji je upravo suzbijan institucionalnom pravdom. No, Đukanović nije slučajno napravio omašku. Zna trodecenijski vođa šta je krvna osveta, a šta vladavina prava. I ne plaši se on krvne osvete, već upravo suprotno –sistema koji isporučuje pravdu i sprovodi zakon. Crnogorsko pravosuđe, koje je kontrolisao, još je živo. No, Specijalno državno tužilaštvo pod Vladimirom Novovićem, uspjelo je nakon decenija nepovjerenja u crnogorsko zarobljeno pravosuđe da promijeni percepciju javnosti. Pokrenulo je važne procese uz pomoć EUROPOL-a. Koji ispada, slušajući Đukanovića, ima neke veze sa crnogorskom tradicijom osveta.
“Jako griješi onaj ko u onim lisicama nad kojima likuje, na rukama drugih ljudi, ne prepoznaje svoje lisice sjutra”, kazao je dugogodišnji vođa, dajući na volji svojoj uznemirenoj mašti.
“Živimo u jako zatrovanoj atmosferi. Atmosferi koja govori da će se ćeranija po Crnoj Gori nastaviti. Zašto na to upozoravam? Crnogorsko društvo je društvo osvetnika. Nije to karakteristično samo za albanske zajednice, za koje se uglavnom vezuje krvna osveta. Treba da se prisjetimo da u srcu Crne Gore, u Katunskoj nahiji, krvna osveta među određenim starocrnogorskim porodicama traje duže od 200 godina. E, ko to ne zna taj ne razumije kako je opasno kada vam jedina politika nakon dolaska na vlast postane revanšizam. Revanšizam je samo političko ime za osvetu. To znači da ne postoji svijest o tome da treba podvući crtu ispod crnogorske prakse osvete”, pojasnio je svoj stav doskorašnji šef države.
No nije tu stao. On je u intervjuu za Antenu M zlokobno priprijetio i poručio da “onaj ko radi ovo što sada radi, taj ne shvata da je već otpočeo novu stranicu crnogorskih osveta”.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
ŠTA ČEKA SADAŠNJE I BUDUĆE PENZIONERE: Različite priče premijera i ministra finansija
Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji
Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.
Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.
I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.
Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net
Komentari
HORIZONTI
KOSOVO, SREBRENICA, SRPSKI SVET – VUČIĆEVE IGRE BEZ KRAJA: Klišei za čuvanje fotelja
Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Poredpredsjednika Srbije, i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratije) Andrija Mandić i lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba je bila sa bojevim gađanjem
Ako je vjerovati režimskim medijima u Srbiji i njihovim razglasnim stanicama u regionu, Srbiju i srpski narod čekaju teški i odsutni dani za odbranu prava na postojanje i slobodu. Stanje je skoro pa ratno. Prvo je krajem marta gospodar Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će 5. i 6. maja „u Beogradu i drugim delovima Srbije biti održan veliki Vaskršnji sabor Srbije i Republike Srpske“. To je odlučeno „posle višesatnih razgovora” koje je imao s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, u prisustvu Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija. „Na tom saboru biće donete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličkog pisma…” istakao je Vučić.
Prošle nedjelje je održana na Pešteru i završnica vojne vježbe Vihor 2024. Pored predsjednika Srbije, ministra odbrane i drugih srbijanskih dužnosnika prisustvovali su i komandant KFOR-a Ozkan Ulutaš, predsjednik Republike Srpske (RS), ali i predsjednik Skupštine (i lider Nove srpske demokratije) Andrija Mandić i lider Demokratkse narodne partije (DNP) Milan Knežević. Mandić i Knežević su najavljeni u svojstvu „lidera srpskog naroda u Crnoj Gori“. Vježba sa bojevim gađanjem održana je „sa ciljem daljeg unapređenja obučenosti i osposobljenosti komandi i jedinica Vojske …tokom pripreme i izvođenja borbene operacije“ kako je navelo Ministarstvo odbrane Miloša Vučevića, uskoro novog premijera. Na vježbi su učestvovali kopnena i vazduhoplovna komponenta vojske i specijalne snage. Dodik je rekao da je srbijanska vojska „pokazala da je sposobna i spremna da očuva Srbiju, njenu teritoriju i slobodu“ dok je Milan Knežević uočio još jednu opasnost po srpstvo. Na twitteru je kasnije napisao da „stavovi (predsjednika) Jakova Milatovića i Mila Đukanovića o Srbiji, Srebrenici, Kosovu, Rusiji“ su isti i da zapravo Milatović ima „još rigidniji stav i isključiviji od njegovog prethodnilka“.
Skoro se navršilo 11 godina od Briselskog sporazuma koji su potpisale vlasti u Beogradu i Prištini uz posredovanje EU. Predsjednik Srbije ih je nazvao „11 godina brutalnih laži“ i da je to bilo „vreme svakodnevnih besmislica, izmišljanja i pravdanja, neispunjavanja onoga što su potpisali i Beograd i Priština, ali i EU“. Po srbijanskoj vlasti, Srbija je ispunila sve što je do nje bilo. Nakon priča o Kosovu i davanja pogrdnih etiketa antimafijaškoj vladi Albina Kurtija koja se drznula da udari na laboratorije za drogu i kripto valute narko bosova u službi Beograda priča je opet prebačena na drugu vječitu temu – Srebrenica.
Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
DRUŠTVO1 sedmica
AKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu
-
FOKUS3 sedmice
FAMILIJA ĐUKANOVIĆ NAKON GUBITKA VLASTI: Manje moći, manje profita, ali poslovi traju
-
FOKUS1 sedmica
HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema
-
DRUŠTVO2 sedmice
EUROPOL IDENTIFIKOVAO NAJOPASNIJE KRIMINALNE MREŽE NA KONTINENTU: Mapa evropskog podzemlja
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Teror
-
HORIZONTI3 sedmice
VUČIĆEV PUT: Srbija ne sme da stane” – niz brdo
-
FOKUS2 sedmice
BESKONAČNO TRAJANJE SUDSKIH PROCESA: Dok nas smrt ne rastavi
-
DRUŠTVO1 sedmica
KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi