Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića
Odnio sam Jiroušeku knjigu, a on mi je pomalo svečano rekao:
-I direktor bi vas htio vidjeti!
Na svu sreću, imao sam na sebi sako, a i nije bilo vremena da se prepadnem pred tim nenadanim pozivom; otišao sam odmah Krleži.
-Sjedite, kolega! Pratim ovo što pišete o Kišu, on je veliki Matvejevićev prijatelj, upoznao me je Predrag s njim. Zapravo mi se Kiš javlja već godinama; izgleda da ga je fascinirala Lasićeva knjiga o sukobu na ljevici i način kako je Stanko prikazao moju ulogu u tom sukobu!
-Ne mislim da je samo to posrijedi, vidio sam u intervjuima da vas spominje, uz Andrića i Crnjanskog, kao jednoga od svojih književnih uzora.
-Pisao mi je i u ime Udruženja književnika Srbije, zvao me na njihove Oktobarske susrete, ali meni je u ovim godinama komplicirano odlaziti na takve skupove. A mislim da ste u OKU dobro razjasnili njegov književni postupak, ne može se tu govoriti o plagiranju, dobro je da ste ga uzeli u obranu. Njegova je Grobnica za Borisa Davidoviča jedno zrelo djelo o staljinskim vremenima i žrtvama. To je tema koja i mene proganja, još od tridesetih godina, kada sam čitao Panaita Istratija, a i doznao za tužne sudbine svojih drugova u staljinističkim čistkama. Ma, to se zapravo skriva u pozadini sukoba na ljevici.
Naravno, golicalo me je pitanje da li je Krleža vidio što sam ja pisao o njemu. Ali nisam se usuđivao pitati; nisam baš bio siguran da bi mu se svidjelo. Naime, u tematskom broju Književne istorije prije četiri godine, u povodu njegova osamdesetog rođendana, pisao sam o Krležinu odnosu prema Franu Galoviću, jednom od rijetkih hrvatskih pisaca koje je nedvosmisleno hvalio (osobito njegovu kajkavsku liriku). Ja sam, međutim, upozorio na začudnu podudarnost nekih fragmenata Galovićeve protoavangardističke pripovjetke Ispovijed i Krležine Hrvatske rapsodije. Ipak, naposljetku nisam izdržao, pitao sam ga je li vidio taj temat u kojem je bilo nekoliko zanimljivih krležoloških priloga. Pokazalo se da je Krleža ne samo imao taj temat u rukama (vjerojatno mu ga je redakcija poslala ili mu je donio Mate Lončar, koji je početkom sedamdesetih dosta surađivao s Krležom), već da poznaje tekstove,. Posebno je pohvalio tekst Mirjane Miočinović Kiš o dramskom opusu, a i činjenicu da se u broju pojavljuje nekoliko mladih istraživača, uključujući i bibliografa Gojka Tešića.
-Znam da iza svega toga stoji Mate Lončar! Samo on je mogao postići da mi u Beogradu posvete toliku pažnju! – napomenuo je.
A zatim dodao komentirajući moj tekst:
-Nisam hotimično imitirao Galovića, ali očito mi se negdje urezao u sjećanje. To vam je negdje na ovoj crti književnih nasljedovanja o kojima pišete u svojim tekstovima o Kišu.
Napuštajući Krležin ured prisjetio sam se kako mi je govorio Saša Vereš:
-Znate, ja kad odlazim iz Krležina ureda uvijek pazim da mu ne okrenem leđa!
Smijao sam se Sašinoj servilnosti: kako napustiti ured a da se ne okreneš, zamišljao sam Sašu kako hoda natraške. Ja se sada ne mogu sjetiti jesam li hodao natraške (hm, nisam znao gdje mi je dupe, gdje mi je glava). Bio sam duboko impresioniran, Imao sam osjećaj kao da sam razgovarao sa živim spomenikom, dijelom povijesti.
Mjesec dana nakon toga susreta s Krležom, dobio sam službeno rješenje o rasporedu u redakciju II izdanja Enciklopedije Jugoslavije. To je bila jedina enciklopedija koju je on i službeno potpisivao kao urednik. Zna se da je čitao sva zavodska izdanja; sačuvane su i njegove redaktorske bilješke vezane za Opću enciklopediju, Likovnu, Muzičku, ali kao glavni urednik potpisao je samo Enciklopediju Jugoslavije.
Ne znam je li sam Krleža utjecao na moje raspoređivanje u Jugoslaviku, bojim se da bi sebi pridao preveliku važnost takvom tvrdnjom, ali – opet – nije mi krivo povjerovati. Imenovanje je uslijedilo ipak neposredno nakon razgovora s njim, nije nemoguće da sam ostavio dobar dojam.
Prvo izdanje te enciklopedije u 8 svezaka izlazilo je između 1955. i 1971. godine. Leksikografski zavod je zapravo utemeljen 1950. godine ponajprije sa zadaćom izdavanja takve, državne enciklopedije. Inicijator, konceptualizator, lider projekta u svakom pogledu bio je Krleža. Pedesetih godina Krleža je gotovo prestao objavljivati književne tekstove, jer se potpuno bio posvetio Zavodu i Jugoslavici. Tek potkraj pedesetih, kada je rad na enciklopediji ušao u kolotečinu i više nije zahtjevao apsolutni angažman, vratio se književnosti i objavio Areteja, treću knjigu Banketa u Blitvi i Zastave.
Sredinom sedamdesetih Krleža je već bio bolestan i umoran, razmišljao je i o povlačenju iz Zavoda. Govorilo se kako će ga zamijeniti Predrag Matvejević; ta govorkanja su bila aktualna i u trenutku kada sam ja primljen u Zavod. Međutim, to je nailazilo na otpor većine zavodskih urednika, koji – iskreno rečeno – politički zaziru od anacionalnog ljevičara Matvejevića. Dakako, tu je glavna prepreka bio Ivo Cecić, koji upravo tada osmišljava novo izdanje Jugoslavike, puno ambicioznije od prvoga. Pa nije on došao u Zavod da bi opsluživao Matvejevića!
Sada bi osim temeljnoga latiničnoga izdanja, po Cecićevoj zamisli trebalo izlaziti još i ćirilično, zatim izdanja na slovenskom, makedonskom, albanskom i mađarskom. Stvorena je kompleksna mreža republičkih i pokrajinskih redakcija, uz pridodane Vojnu i Partijsku redakciju (koje su pokrivale građu vezanu za NOB i povijest SKJ). Sve je to izdašno financirano samoupravnim sporazumom koji su potpisala izvršna vijeća svih republika i pokrajina. Dosta veliki troškovi svih tih izdanja pokrivani su tim sredstvima, a planirane su dosta velike naklade pojedinačnih izdanja (recimo, naklada prve knjige latiničnog izdanja bila je čak 60 tisuća primjeraka). Strateg cijeloga tog pothvata bio je Cecić, koji je vrlo spretno operirao Krležinim imenom znajući da će ono otvoriti sva politička vrata. Naravno, bilo je nemoguće da Cecić pripusti bilo koga da još za Krležina života zauzme direktorsku fotelju. Najprije jer niko doista nije mogao nadomjestiti neprijeporni Krležin kulturni i politički autoritet, a naravno da je Cecić s pravom razmišljao i o mogućnosti da sam jednoga dana naslijedi Krležu, ali sve dok je veliki bard živ, Zavodu je potreban njegov autoritet.
U cijeloj toj Cecićevoj konstrukciji bio je uočljivo da nedostaju zavodski urednici koji će koordinirati tu složenu mrežu deset redakcija. Nekoć su svi prilozi i iz republičkih i posebnih redakcija stizali u ruke Krleži i njegovim pomoćnicima Zvonku Tkalecu i Mladenu Jiroušeku (u ranim pedesetima su kao sekretari Jugoslavike nakratko radili i autoriteti ranga Petra Šegedina i Josipa Torbarine), a vrlo često se u koordinatorsko-uredničke poslove uključivao i Mate Ujević. Taj čvrsti tim, međutim, sada više nije postojao. Krležini su suradnici iz prvog izdanja otišli u mirovinu ili pomrli. A trebao je netko preuzeti pojedinačne abecedarije koji su pristizali iz redakcija, pregledati ih, uskladiti, korigirati. Krleža je još pokazivao zanimanje za zbivanja u toj glavnoj zavodskoj enciklopediji, ali bilo je nezamislivo da mukotrpno satima pažljivo iščitava gomile građe koja je pristizala.
(Nastaviće se)
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice