FELJTON
VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Odbrana,,grješnika” (III)
Objavljeno prije
11 mjesecina
Objavio:
Monitor onlineMonitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića
Ladan mi je, međutim, sugerirao da pred Krstićem ne spominjem kako znam za tu brošuru, jer Kruno bi najradije da se na nju zaboravi. A kad bi slučajno Krleža bio spomenut u takvom našem opuštenom razgovoru, Krstić bi se uvijek uozbiljio i o svojem nekadašnjem književnom i političkom protivniku, pa i neprijatelju, govorio s velikim uvažavanjem. Naravno, treba imati na umu da je Krleža Krstića susreo početkom pedesetih negdje u Zadru, gdje se on bio sklonio jedva preživjevši partizansku retorziju 1945. godine. Naime, ratnih je godina radio u Hrvatskom državnom uredu za jezik.
Prema službenim biografijama, nakon rata Krstić je u Zadru predavao na Školi učenika u privredi i bio bibliotekar u Državnom arhivu. Prema sočnijoj Ladanovoj usmenoj varijanti, Krleža ga je u Zadru zatekao kao tajnika nekakve ,,mesarske zadruge” i doveo u Leksikografski zavod, znajući dobro tko je Krstić i da je prije rata bio njegov ljuti protivnik.
Uostalom, i Krležin najbliži suradnik i njegov zamjenik u Leksikografskom zavodu, Mate Ujević, godine 1929. pisao je u katoličkoj Hrvatskoj straži kako je ,,dužnost javnosti da gospodinu Krleži zatvori usta”. Dakako, Krleži su njihova znanja (pogotovo Ujevićevo, koji je dobro poznavao tehnologiju rada na enciklopedijama, s obzirom na iskustvo u Hrvatskoj enciklopediji) bila iznimno korisna, a svi oni su znali da bi bez Krležine zaštite još dugo bili građani drugog reda.
U više navrata su mi neki od starijih spominjali kako ih je Krleža uzeo u obranu kada je 1952. u partijskom glasilu Naprijed bio napadnut Leksikografski zavod jer su u njemu utočište našli poznati ,,frankovci i klerofašisti” Kruno Krstić, Joe Matošić, Mladen Jiroušek, Frano Sentinela, Cvito Škarpa i dr., te kako je Enciklopedija Jugoslavije preuzela mnoštvo suradnika Ujevićeve Hrvatske enciklopedije. Krleža je energično uzeo u obranu ne samo svoje suradnike nego i Hrvatsku enciklopediju ustvrdivši da su u njoj surađivali najugledniju hrvatski javni radnici, kako je započeta prije rata, te da ni u ratu nije činila bitne ustupke ustaškoj ideologiji. Time je zaštitio i svoga najvažnijeg suradnika, nekadašnjeg glavnog urednika Hrvatske enciklopedije Matu Ujevića.
Doista je zanimljivo kako se Krleža, inače u polemikama vehementan, pa i nemilosrdan, ne samo nije svetio svojim protivnicima kad su ,,njegovi došli na vlast”, nego je dojučerašnje protivnike prizvao na suradnju i entuzijastično štitio. A moram reći da sam na svoje oči vidio kako su mu oni s najdubljom zahvalnošću uzvraćali, svjesni kakvu im je zaštitu pružio. Tek nakon tih razgovora s Krstićem i još nekima od ,,grješnika” shvatio sam zašto je pomoćnik direktora Otto Opitz bio onoliko impresioniran činjenicom da je ,,mladi kolega pisao o Krleži”.
Prvu prigodu za susret s Krležom nažalost sam propustio. Bio sam nekim poslom izvan Zavoda; zadržao sam se dulje nego sam planirao, a Ladan me dočekao ironično:
-Eto, kolega, propustili ste susret s gospodarom Leksa!
Doznao sam kako je Krleža pozvao sve novoprimljene mlađe stručne suradnike na upoznavanje. A ja sam baš u to vrijeme izašao zbog neke bezvezarije. Tko zna kad ću ga ponovo imati priliku upoznati?! Na Ladanovu ironiju ipak sam samosvjesno uzvratio:
-Pa što bih mu išao grupno, ja čekam da me posebno pozove!
Prvih nekoliko mjeseci rada u Zavodu zapravo nisam imao nekakav konkretni radni raspored; Ladan mi nije bio izravni šef, ali kako ga je Cecić naputio da mi bude mentor, moj stariji kolega mi je dao da čitam članke o književnosti koji su trebali biti preneseni iz drugog u treće izdanje Opće enciklopedije, uprvo započeto pod urednikovanjem Josipa Šentije. Uz članke sam upisivao primjedbe, dopunjavao ih i ažurirao novim podacima. Zapravo sam izvodio neku vrstu pripremnih radova, koji su Ladanu trebali olakšati redakturu. Sviđao mi se taj posao, nisam imao nikakvu striktnu normu, veselilo me što sam od koristi Ladanu, a bilo mi je i zanimljivo uz njega, posebno kad su nam pristizali raznorazni gosti. Osobito su mi bili interesantni Ladanovi prijatelji, fratri iz BiH, redovito odjeveni u građanska, katkad i pomodna odijela, opušteni u razgovoru, pravi zafrkanti, nimalo isposnički raspoloženi. Nisam se baš prečesto u životu susretao sa svećenicima pa mi je bilo zanimljivo vidjeti kako u razgovoru s Ladanom ne izbjegavaju ni vrlo svjetovne teme, pa i to da obvezu celibata praktično ležerno shvaćaju. A Ladan je, naravno, uživao da ih navede baš na to škakljivo područje, što mu je i inače bila omiljena tematika. Naslušao sam se i zanimljivih priča o sukobima franjevaca i petrovaca, iz prve ruke.
Volio bi Ladan kad bi meni u goste došao neki moj prijatelj literat, osobito kad bi to bila mlađa, zgodna spisateljica ili prevoditeljica. Šarmirao ih je, i to obavezno na nekoliko jezika. Dobro sam se priviknuo na Leks, pa i na Ladana, čak mi se dopadala i njegova rugalačka narav, iako sam znao da se vjerojatno i meni podruguje kad razgovara s drugima. Takav je, ali je duhovit; i svašta od njega čovjek dozna!
I već sam se privikao i na pomisao da Krležu baš i neću prečesto susretati. U dva navrata sam ga, doduše, vidio na stubištu, ali sam zastao da izbjegnem izravan susret, jer su mi rekli kako ne podnosi da ga netko promatra kako silazi niz stubište; zbog artroze u koljenima teško se kretao (uostalom, imao je osamdeset i tri godine), morao se koristiti štapom, a svaka stepenica očito mu je pričinjala bol. Jednom je posrnuo i pao, a naš ilustrator, slikar Hrvoje Šercer, pokušao mu je pomoći da ustane. Krleža se, međutim, obrecnuo na njega, zapretijevši štapom:
-Kaj mi buš pomagal, osel jedan, nisam baba da ne mogu sam?!
Sticajem okolnosti, ipak sam ujesen 1976. susreo Krležu. Bilo je to vezano za Danila Kiša koji je upravo objavio u Liberu Grobnicu za Borisa Davidoviča. Ja sam kao stalni kritičar OKA tu knjigu prikazao u svojoj rubrici, ishvalio je, ali i upozorio na sličnost s Borgesovom Općom poviješću beščašća. Kada je ubrzo napoko pojavljivanja Grobnice u beogradskom tisku započela neviđeno žestoka polemika u kojoj se tvrdilo da je Kiš plagijator, jer u svoje pripovijesti unosi citate iz nekih, uglavnom povijesnih knjiga, i moja kritika naslovljena ,,Kiševo umijeće nasljedovanja” uzeta je kao argument da je posrijedi neoriginalan pisac. Očito se radilo o nerazumijevanju neomanirističke borhesovske poetike; meni je, kao borhesovcu, bilo dobro poznato kako se Borges i sam rado služi citatima iz znanstvenih i paraznanstvenih izvora, ali i pastišima literarnih tekstova, pa sam osjetio potrebu da Borgesov i Kišov postupak protumačim detaljnije objavivši u OKU u studenome 1976. polemički esej ,,Nasljedovanje ili plagiranje”.
Kada je objavljen taj tekst, najprije me je pozvao na razgovor Krležin pomoćnik Mladen Jiroušek; pročitao je moje tekstove i Kiševu Grobnicu. Imam li još nešto da mu posudim?! Imao sam sve Kiševe knjige, a učinilo mi se da će možda najbolje biti za nekoga tko nije iz književničke branše da pročita Baštu, pepeo.
(Nastaviće se)
Komentari
IZDVOJENO
-
KRIMINAL I POLITIKA – LJUBAV KOJA TRAJE: Tajna Božovićeve plave sveske i prva Vučićeva milijarda
-
IZBOR VDT: Stara priča, nova trgovina
-
POLITIČKA PREGRUPISAVANJA: Vri pod poklopcem
-
SPOMEN PLOČA U MORINJU I NEMOĆ INSTITUCIJA: Igre oko sjećanja na žrtve
-
NAJAVA UKIDANJA INSTITUTA KONTROLE OPTUŽNICE: Može da pomogne, a i ne mora
-
GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Partijski interesi i licemjerstvo
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (II): Helensko-rimska nekropola u Budvi
Objavljeno prije
6 danana
6 Decembra, 2024Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Daleko gore je prošla helenističko-rimska nekropola u Budvi, koja je otkrivena 1938. godine prilikom kopanja temelja za hotel Avalu. Tom prilikom je dobar dio grobova i grobnih priloga uništen i opljačkan. Bez stručnog kadra i nadzora i vođenja bilo kakve dokumentacije o otkrivenom arheološkom materijalu visoke umjetničke vrijednosti, najveći dio grobnih priloga, posebno zlatnog i srebrnog nakita, razgrabljen, prodan i preprodan, a dio uništen.
Ta godina i „mjesto zločina” ostaće, bar kod nas, zabilježeno kao velika civilizacijsko-kulturološka bruka i sramota. Ovo važno arheološko otkriće, jedno od najvažnijih antičkih nalazišta na jadranskoj obali ondašnje Jugoslavije, nemilosrdno je uništeno, opljačkano a najveći dio nalaza nepovratno izgubljen za nauku.
S obzirom na to da se radi o arheološkoj pljački stoljeća, krajnjoj drskosti i pohlepnosti prema dragocjenom arheološkom blagu, posebno zlatnom nakitu, ovom slučaju, kako to i zaslužuje, posvetićemo posebnu pažnju.
Opljačkana i uništena budvanska nekropola bila je u upotrebi više od hiljadu godina, a pripadala je ranijem helenističkom periodu (početak IV do kraja I stoljeća prije naše ere) i kasnije, rimske (od I do početka V vijeka naše ere).
U helenističkoj epohi pokojnici su sahranjivani u pravougaonim grobnicama (četiri osnovna tipa), koje su bile prekrivene masivnim kamenim pločama. Za ovaj drugi period primjenjivan je samo jedan način sahranjivanja – inhumiranje pokojnika. Prema kasnijim istraživanjima konstatovano je da je u većini grobnica sahranjivanje vršeno u vremenskim razmacima i po nekoliko puta.
Uz pokojnike, čiji su grobovi bili orjentisani sjever-jug, sa glavom pokojnika na jugu, prilikom sahrane polagani su brojni i različiti predmeti. Prema vrsti materijala grobovni prilozi bili su uglavnom import iz Južne Italije, tzv. Gnathai keramika, po istoimenom gradu u Apuliji. Djelovi naoružanja i nakita uglavnom su uvoženi iz grčkih radionica.
Kremacija i inhumacija su bili načini sahranjivanja u rimskom periodu. Kremaciju ( I i II stoljeće nove ere) karakterišu keramičke i staklene urne u kojima su sahranjivani ostaci spaljenih pokojnika. U grobovima i jednih i drugih polagani su, često, luksuzni i skupocjeni, umjetnički izrađeni predmeti.
Kako je izgledala budvanska nekropola pošto su na vidjelo izašli grobni prilozi, osobito zlatni nakit, možemo samo pretpostavljati.
Neposredno poslije otkrivanja nekropole, odnosno njenog pljačkanja i uništavanja, tadašnji kustos muzeja kneza Pavla, dr Jozo Petrović, na svoj način doživljava ovu sramnu i tužnu sliku budvanskog „grada mrtvih”. Kustos Petrović precizno locira mjesto gdje će se podići ova veličanstvena građevina i to „pred samim ulazom u srednjovjekovnu, odlično očuvanu srednjovjekovnu tvrđavu”. Daje skicu hotela koji je tako veličanstveno zamišljen da mu neće biti premca na Jadranu. Njegovo pisanje bi više priličilo stilu građevinskog stručnjaka, nego kustosu jednog uglednog muzeja. A što je najneshvatljivije upravo najmanje profesionalno i moralno, kod autora ovog članka, što ni jedne rečenice kritike ne posveti toj družini pljačkaša i varvara, te bijednom izgledu već tada oskrnavljene i devastirane nekropole. On saopštava da su „vlasnici hotela našli kompromisno rešenje. Jedan deo iskopina se ustupa besplatno muzeju kneza Pavla, a veći deo će ukrašavati hol luksuznog hotela”.
Da bi se udvorio ing. Valandu, kustos Petrović nastavlja…,,kako je muzejskome izaslaniku nadzorni inženjer i akcionar hotela Jovan Valand, u saglasnosti sa družinom koji su se ad hoc sastali na samom terenu, dozvolio da prati iskopavanje, probire razbijene objekte, koji bi inače odbačeni propali”. Navodi samo zlatni nakit u jednom ženskom grobu, koji je otkriven prije njegovog dolaska, ali ga čak ni sumarno ne opisuje.
Umjesto da kustos-arheolog muzeja kneza Pavla iskoristi kakve-takve mogućnosti koje su mu se nudile na samom terenu, da bar približno opiše tu tužnu i besprizornu radnju u nekropili i kritički se osvrne na divljaštvo izvođača radova, svoj ,,stručni” elaborat završava: Budva napreduje svakim danom sve više. Zapuštena ognjišta se preporođuju. Zavidna flora neobično pitomoga kraja daje više u samim začecima, nego što optimisti očekuju, pa eto i arheologija dade znatan tribut, koji će biti zameren ako prilike dopuste da se povede sistemsko iskopavanja”.
O stanju budvanske nekropole, koju je post festum posjetio, dr M. Abramić, takođe piše bez detaljnih opisa grobnica i grobnih priloga koje je tom prilikom mogao da vidi. On samo konstatuje ,,da bi već do sada, prigodom terenskih radnji, za budvanski hotel otkopani predmeti mogli ispuniti jedan mali muzej”. U istom tekstu Abramić navodi podatke koje je čio od seljaka, kako u okolici Budve na više mjesta ima antičkih zidova i patosa sa mozaicima, te da se prigodom dubljega krčenja za vinograde našao po koji grob, čak i jedan glineni poklopac, odnosno sanduk sa poklopcem, a vrlo često i antički novci, ali nažalost niko nije registrovao ove slučajne nalaze.
Isti autor piše ,,Već nazad dvije godine, kada su se kopale dvije veće jame za gašenje kreča, našlo se nekoliko grobova: dva ili tri groba sa ljudskim kosturima imali su tik do glave pokopanog po jedan kameni tanjur”. Ni o ovim grobovima niko nije vodio računa ni o predmetima koji su u njima nađeni tako da su spomenuti ,,kameni tanjuri” nestali, i ,,nitko ne zna kako”.
Uopšteni podaci popunjavaju stranice Abramićevog teksta, da bi svoja zapažanja završio panigirikom izvođačima radova…,,zahvaljujem također gosp. ing. Ivanu Valandu, upravniku hotelskih radova, koji je rijetkom susretljivošću dozvolio da proučimo teren i svaki nalaz, i uvaživši važnost otkrića naredio da se prilikom kopanja postupa s najvećom opreznošću jer je takav rad za poduzeće značio najmanje gubitak vremena. Štaviše g. ing. Valand zadužio je našu nauku time, da nam je dao tačan tlopis mjesta najvažnijih nalaza”.
Ako je poznato što se sve tada dešavalo na gradilištu, na kome se pljačkalo, raznosilo i uništavalo, tim prije i čude ovakvi zaključci i opservacije dr Abramića.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta
Objavljeno prije
2 sedmicena
29 Novembra, 2024Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Teritorija današnje Crne Gore, mada još nedovoljno istražena, bogata je arheološkim spomenicima kulture (pokretnim i nepokretnim) iz svih perioda, počev od praistorije, pa do kasnog srednjeg vijeka.
Bogatstvo i raznovrsnost arheološkog spomeničkog fonda koje je na ovim prostorima milenijumima stvarala ljudska ruka i čovjekova sposobnost za kreaciju utilitarnih i estetskih vrijednosti, često je bilo izloženo udarima raznih elementarnih nepogoda i skoro neprekidnih ratova. Razorni zemljotresi, poplave, epidemije i druge nedaće, uzimale su svoj danak. Bilo iz neznanja, nehata, sujevjerja, nerijetko i materijalne koristi i ljudski faktor je bitno uticao na oštećenja i otuđenja dragocjenih umjetničkih vrijednosti sa ovih prostora.
Tokom 19. i početkom 20. stoljeća, a i docnije, Crnom Gorom su uzduž i poprijeko krstarili mnogi strani naučnici i istraživači (Englezi, Rusi, Francuzi, Italijani, Njemci) među kojima je bilo i raznih „istraživača” čije su namjere bile usmjerene i druge svrhe. Takve ekipe ili pojedinci o našim „svetim starinama” veoma su rado pisali, ali još radije „pozajmljivali” ili odnosili.
Na udaru nekih stranih „eksperata” bili su i slučajni nalazi – felix et fortunatus casus – koji su našoj arheologiji, po riječima Frana Bulića, nerijetko znali prirediti ugodna iznenađenja. Uz to, ta eventualna istraživanja su bila nesistematska i nestručna, pa bi bila bolja sudbina mnogih arheoloških spomenika da su i dalje pod zemljom. Bar ne bi bili oštećeni, uništeni ili otuđeni. Uostalom, onoj staroj maksimi u arheologiji: „Lakše je otkriti nego sačuvati”, mogli bi dodati latinsku krilaticu: Uti, non abuti.
Poznata crnogorska stima (gostoprimstvo), posebno prema izvanjcima i „učevnim” ljudima sa strane, često je bila žrtvom suviše izraženog povjerenja u razne, i, ne tako rijetke posjetioce i raznovrsne istraživače.
Uz sve privilegije koje su imali prilikom boravka u Crnoj Gori (posebnu pratnju, neograničenu slobodu kretanja da „zavire” u svaki kutak gdje ih je vodila znatiželja kojekakve vrste, najljepši konaci i hrana), stranci su preko ondašnje crnogorske štampe, najčešće, skoro bez izuzetaka, prikazivani u superlativima. Naravno, bilo je i onih koji su zasluživali najljepše epitete, ali i onih „koje nikad ne bismo poželjeli da smo znavali kakvog su soja i … (Arhiv Crne Gore, MUD, F. 17, 1907).
Na osnovu raspoložive arhivske građe, stručne literature, sačuvanih, istovremeno dragocjenih fotografija, odnosno njihovih kopija, napisa u štampi i raznim časopisima, kao i ličnim kontaktima sa mjerodavnim ličnostima za tu materiju, pokušaćemo da bar dijelom uđemo u trag nestalom arheološkom materijalu sa teritorije današnje Crne Gore. Uz napomenu da su naše pretenzije skromne, kao i mogućnosti.
Izvjesno je da od otuđenih arheoloških predmeta iz današnje Crne Gore, koji se danas nalaze u vlasništvu privatnika i raznih muzejskih zbirki širom svijeta, počev od praistorijskog kamenog oruđa i oružja, raznih artefakata, preko antičke keramike, stakla, nakita, novca, do fragmenata kamene plastike sa ranohrišćanskih objekata, formirala bi se poveća i veoma značajna arheološka zbirka. Da ne kažemo muzej.
Otuđivanje arheoloških nalaza iz pećine Koronine: Među stranim stručnjacima zainteresovanim za naše podneblje koji su „krstarili Crnom Gorom kudijen su prije stigli”, pominju se imena dr Falka Šupa, dr. K. A. Rašea. Oni su, prema pisanju ondašnje štampe, članovi društva Dubvid dunavskih i balkanskih zemalja, u Njemačkoj, sa sjedištem u Minhenu. Cilj društva je bio ,,da organizuje naučne i kulturne interese između Crne Gore i Njemačke i u tom cilju daje obavještenja svojim članovima o svijem pitanjima, pa i trgovačkim”. U navedenom objašnjenju o misiji ovih stručnjaka, između ostalog se naglašava da su ,,politika i religija iz ovog društva isključena”.
Za dr Šupa se kaže da je poznat više godina kao slavofilski ispitivač Balkana, naročito zainteresovan za praistorijske nalaze. Da bi imali jasniju predstavu o istraživačkim radovima pomenutih stručnjaka, s jedne strane i oduševljenog pisanja crnogorske štampe o tom ispitivanju u rezultatima, prenijećemo doslovno pomenuti tekst.
,,Važan pronalazak u Crnoj Gori”.
,,Vrlo važan pronalazak u Crnoj Gori učinio je minhenski antropolog dr. Falk Šup, koji se kod nas bavi od nekog doba. Kao što je poznato, do sada se nije pokazala na zapadu Balkanskog Poluostrva eksistencija predistorijskog čovjeka. Čak u Grčkoj, gdje razni evropski i amerikanski instituti velike sume novaca za istraživanje dobijaju, nije se mogao još dobiti znak čovjeka iz kamenog doba. To je pošlo za rukom dr. Šupu, koji je već učinio u Bavarskoj i Italiji značajna naučna otkrića po pećinama, da pokaže u Crnoj Gori eksistenciju čovjeka iz kamenog doba. Dr Šup je u toj svrsi, ispitao čitav niz pećina, u našoj zemlji, ali sve bez uspjeha, dok mu napokon ne pođe za rukom, da svoju namjeru postigne u pećini Koronina, desno od puta koji vodi za Bokovo. On je iz pećine izvadio više od 900 kostiju i kamenog oruđa, koje su pravili ljudi koji su živjeli prije 12.000 godina. Dr Šup će ove predmete u Minhenu naučno ispitati, te ih zatim darovati Crnoj Gori”.
Pećina Koronina, o kojoj piše Cetinjski vjesnik iz 1913, je omanja okapina udaljena oko 3,5 km sjeveroistočno od Cetinja, uz put Cetinje – Bokovo. Otvor (6 m širine i 4,5 m visine) okrenut je ka Cetinjskom polju. Ukupna površina okapine ne prelazi 15 kvadratnih metara.
U ljeto 1977. godine izvršena su kraća reviziona iskopavanja u pećini Koronini kojima je rukovodio dr Č. Marković (uz Ranka Kujovića, član ekipe je bio i autor ovog teksta S. Roganović).
Na čitavom unutrašnjem prostoru su izvršena sondažna ispitivanja. U istočnom dijelu okapine na površini od svega dva kvadratna metra otkriven je kulturni sloj sa arheološkim nalazima. Izvađeno je ukupno 88 fragmenata keramike i tri životinjska roga (na jednom su bili vidljivi tragovi obrade). Najveći dio ovh keramičkih fragmenata (90 odsto) pripadalo je keramici grube fakture, a bili su djelovi od sudova debelih zidova. Ukrašavanje je bilo u tehnici impressso (utiskivanje) i urezivanje.
Prema mišljenju dr Čedomira Markovića, keramički nalazi iz pećine Koronine se sa svojom fakturom, oblicima a posebno ornamentikom mogu vezati za najstariji sloj pećine Spila (1,5 km istočno od Perasta, na jugozapadnoj strani brda sv. Ilije, nadmorska visina cca 320 m). Arheološki nalazi iz Koronine potvrđuju da se radi o jednoj fazi razvoja starijeg neolita, što daje osnova za realnu pretpostavku da je Koronina bila stanište manje zajednice ljudi i da je relativno kratko korišćena, kako zbog ograničenog prostora tako i zbog nedovoljne prirodne zaštite.
Od nalaza koje je sa sobom odnio antropolog Šup na „naučno ispitivanje” u Minhenu, a da ne govorimo o „darovima Crnoj Gori”, ostalo je samo prazno obećanje i siromašnija naša arheološka zbirka iz perioda starijeg neolita. Iako se ne pominje u Cetinjskom vjesniku, izvjesno je da je dr Šup sa sobom odnio i dio keramičkih nalaza iz Koronine, jer je nelogično da takav naučnik zanemari dio toga i te kako važnog arheološkog nalaza za datiranje i naučnu analizu. Nemamo podataka da li se tokom dvadesetog vijeka iko od nadležnih iz Crne Gore interesovao, posrednim ili neposrednim putem, o „minhenskim darovima koje je svojevremeno namijenio dr Šup Crnoj Gori.”
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (III): Usponi i padovi
Objavljeno prije
3 sedmicena
22 Novembra, 2024Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?
Hiljadugodišnja Republika prestala je postojati u Perastu 23. avgusta 1797. Pa onda Austrija, ali kako je Napoleon miješao Evropu, tako se miješala i Boka: 1806. Rusi, za godinu i koji mjesec, pa tek zatim Francuzi, do Napoleonovog pada 1813. Ali samo oni su tu uveli nove strukture: prvu kolsku cestu današnje Crne Gore iz Dalmacije do Kumbora i Kotor-Budva. A Napoleonov zakonik je postavio da je pred zakonom svako jednak. Njegovim padom došlo je do ujedinjenja Boke sa Crnom Gorom, ali je to narodno uređenje preinačio Bečki kongres 1814. – uz saglasnost Rusije – opet u korist Austrije.
Tako za sto godina, s time, što je bečki režim ovdje sad zatekao jednu generaciju kasnije, nostalgičnu prema Serenisimi. Pritom je službeni jezik ostao italijanski, a i svi stručni izazi pomoraca i ribara bili su iz Venecije. Boka i dubrovačka obala pripojeni su Dalmaciji sa istim skupnim imenom. Doduše, ta Dalmacija je bila slijepo crijevo dunavske Monarhije, poreski jalova pokrajina. Propalo brodovlje se tek počelo popravljati, na jedra, kad Trst istupi sa parnim brodovima – i gotovo – iseljavanja, Perast „mrtvi grad“.
Na proljeće 1848. pobuni se Evropa: Pariz, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, pa još Venecija. Što je u Boki? – Njegoš prijeti sa Cetinja Bokeljima, ako se ne bi držali svoga ćesara i vjernog mu bana Jelačića. Zatim odmazde posvuda bez razlike, pod apsolutnim diktatom mladog cara Frana Josipa. Ustanci u Boki protiv vojne obaveze. No ta policijska država puno košta, a još potpiri Garibaldi, izgubljena je Lombardija, pa onda i Veneto, do pred Trst. A s druge strane Bizmark potuče Austriju do nogu. Nema druge, treba se nagoditi s najjačom opzicijom u Carevini: od 1867. nova dvojna država: Austro-Ugarska. Strogo ustavno-pravna država. Dalmacija dobija parlament u Zadru. I počinju investicije, kao što je mulo za Herceg Novi. I gradi se nova cesta kroz Boku, još i do Cetinja. Pa flotna baza s Arsenalom u Tivtu – pojavi se stručna radnička klasa. Ciglana. Garnizon u Kumboru, Hidroplanska baza, fabrika torpeda sa probnom Lansirnom. Grade se granični forovi sa prilaznim putevima i pozadi. Radi logistike svega toga, željeznica i pretovarna luka u Zelenici. Tu se začinje i turistika – glavna privredna grana buduče Crne Gore. Uostalom, Dalmacija nije više slijepo crijevo, okupacijjom Bosne i Hercegovine, dobila je pozadinu. Neviđeni napredak Boke u malo decenija!
Ali onda svjetski rat – danas znamo da iza toga nije ništa postalo bolje. Kraljevina Jugoslavija je ovdje živjela samo na toj infrastrukturi. Relativno dobro, zahvaljujuči novom preduzimaštvu na toj infrastrukturi. I neizbježno dalje u tradiciji venecijanske kulture sa austrijskom civilizacijom – sasvim živo i 30-ih godina. Pod kraljevskim diktatom obrazovane su banovine, po mogučnosti tako, da imaju srpsku večinu. Zetska banovina od Bojane do Pelješca, s time, što je Sutorina od Trebinja priključena Herceg Novom. Upravni centar je na Cetinju, ali se Boka za drugo obračala Dubrovniku.
Pa onda drugi rat: raspad Jugoslavije, a Boka – od Grude do Jaza – anektirana u Italiju: italijanski državljani od proljeća 1941. do jeseni 1943. I kad je u Kaštel Novom otvorena gimnazija, gore na Srbini, sakupljenim učenicima u dvorištu, novi direktor je s balkona ovako govorio italijanski: Bokelji, vaš zavičaj se italijanski zove „Bocche di Cattaro“ – usta Kotora – vaši stari su morali otkloniti venecijansko znamenje plačući, vi ste bili zadnji branioci i čuvari serenisime Republike, vaše stare kuće, vaš govor, sve još čuva tu naročitu tradiciju. Mi sada nismo došli ovamo kao osvajači – mi smo se vama vratili.
Kako se uzme. Bilo je doraslih studenata, koji su koristili priliku opet za Padovu. A ovi „povratnici“ su se zaista trudili da ugode narodu: snabdjevenost, zdravstvo. Ali s druge strane: fašizam i Mamula. Partizani s Orjena, zbog kojih su popaljena pozadinska sela. Onda oslobođenje u „Narodnu republiku Crnu Goru i Boku“. Ali uskoro je brisana Boka, bez da je narod pitan, u ime Crnogoraca što su tu šljegli. Boka je i raspuštena, ukidanjem sreza i parcelisanjem na tri male opštine. A istina je ovo: Već se druga doseljenička generacija prilagođavala bokeškoj naročitosti. Za to nije trebalo mijenjati vjeru ili nacionano svojstvo. Bokelj je taj, ko se uživi u osnove venecijanske kulture i zapadnjačke civilizovanosti: Srbin, Hrvat ili Crnogorac, te još poneki Musliman, Italijan, Austrijanac, Mađar, Čeh, Albanac ili Rom. Rusi su onomad stigli iz Crnog mora preko Zelenike, htjeli su natrag i tek sad su se skrasili.
Titov režim nije brisao tradicije od 18. vijeka naovamo, ali je iskorijenio kraljevinu, koja je pak baš to negirala. Ali štetno je bilo ukidanje privatne privredne inicijatijative kroz nacionalizacije, što je onda podređeno jednoj ideologiziranoj novoj klasi – kako je Đilas opomenuo. Boka bi i tako bila zatrta, da se nije još mogla osloniti na svoju pomorsku tradiciju. Brodovi Jugooceanije po svim morima svijeta, hranili su Crnu Goru. Inače, turizam-turizam-turizam: najprostija investicija zapošljavanja radi sticanja deviza. Ali mono-ekonomija je nestabilna i društvo strada, ako turisti neće ili ne mogu dolaziti.
Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedmdesestsedam godina?
(Kraj)
Komentari
Kolumne
Novi broj
Izdvajamo
-
Stav3 sedmice
Ima li spasa za Plantaže
-
FOKUS4 sedmice
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?
-
INTERVJU4 sedmice
DR DUŠKO LOPANDIĆ, PROFESOR EVROPSKOG PRAVA I PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE IZ BEOGRADA: Jedino predvidivo u Trampovoj budućoj politici je da je ona nepredvidiva
-
DRUŠTVO4 sedmice
KRIVIČNA PRIJAVA ZBOG FINANSIRANJA SREDNJIH VJERSKIH ŠKOLA: Sumnjiva raspodjela 4,9 miliona
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Iskorak
-
INTERVJU4 sedmice
TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Nedodgovorno se zapostavlja značaj pomirenja u regionu
-
Izdvojeno4 sedmice
NOVEMBAR PUN SLUŽBENIH PUTOVANJA U VLADINOM OFISU: Skupo, a ne vrijedi
-
HORIZONTI4 sedmice
NJEGOŠ I NJEGOŠEVSKA CRNA GORA: U slavu mitova, (proto)tajkuna i podjela