U potpalublju su građani Svetog Stefana, Pržna i okolnih mjesta živjeli tri duge godine. Kao u rezervatu, visokim metalnim ogradama odvojeni su od plaža, parka, maslinjaka, crkvi… Sve što im je dala priroda i što su ostavili djedovi kroz vjekove loveći ribu, ploveći tuđim morima, trgujući s Mlecima i brđanima odjednom je postalo nedostupno. Konačno, u osvit 13. jula, građani su ustali. Bijes su, umjesto ka vladi, usmjerili ka onima kojima je vlast dala ostrvo. Žice oko Svetog Stefana su razvučene, navodno, zbog posla stoljeća sa singapurskim Amanom, firmom koja je preuzela ostrvo – ikonu, da bi napravila ljepše i novije… Kao i mnoge druge privatizacione priče i ova se završila loše. Novi je zakupac bankrotirao još prije erupcije krize. To našem premijeru izgleda nije imao ko da kaže, pa je išao na noge u Singapur, vlasniku bankrotirane kompanije. Da vidi šta će s poslom. Kakvo poniženje za jednog premijera, kakvo poniženje za državu.
Prema Monitorovim informacija, koje još niko nije demantovao, Aman je zbog finansijskih problema zakup nad Svetim Stefanom ustupio nekom drugom. Drugi partner, koga su uvukli u priču, odbjegli tajlandski premijer Taksin Šinavatra, međutim oklijeva sa investicijama po Crnoj Gori, pošto se oko njegovog crnogorskog pasoša podigla prašina. Šinavatra, kako pišu inostrani mediji, milijarde ulaže na drugoj egzotičnoj destinaciji, a ovdje bi mogao da ostane samo reket koji je platio za pasoš i neko drugo ostrvo.
Treći partner koji je obećavao gradnju oko Sveca, Stanko Subotić Cane, u nevoljama je sa zakonom i Interpolovom potjernicom. Visoke ograde su najviše odgovarale baš njemu i drugim likovima iz kriminalnog miljea koji su se baškarili okolo i zaposjeli pozicije. Soliter familije Mićunović već se bijeli iznad Miločera.
Sada, u sred svjetske recesije, Đukanović grozničavo traži nove finansijere za megalomanske projekte. Novac je neophodan pošto Crna Gora nema normalnu ekonomiju. Raniji rast zasnivao se uglavnom na naduvanom balonu nekretnina i berze. Danas, kad je sve puklo nema strategije izlaska iz krize. Dok druge vlade danonoćno zasijedaju, donose mjere kako bi obuzdale krizu, ovdje se sistem i dalje zasniva na prodaji prirodnih resursa, uglavnom prevarantima koji u Crnoj Gori peru pare i biografije. Ali, ponestaje i investitora i srebrenine, a novac iz boljih dana potrošen je na Madone, kredite za promašene projekte i zabave familije. A valja popuniti budžetske rupe i podmititi puk da ne diže bune.
Podmićivanje je ovoj vlasti odlično išlo. Tri godine su Paštrovići stoički podnosili lance, dok se Sveti Stefan pretvarao u ruinu. Na izborima su svaki put više glasova darivali vlasti koja im je obezvrijedila imanja, a od njih napravila robove koji mirno gledaju dok im se pred očima uništava baština i dok im, što nije pošlo za rukom ni brojnim osvajačima, zabranjuju da slobodno idu svojom zemljom.
Vlast je u koruptivni lanac uvukla ogroman broj ljudi. Nekom sprat, dva da se proširi, nekom posao, nekom kredit ili malo keša pred izbore. Korupcija se kao pandemija raširila i postala norma.
U korupciji je kao i u ratu. Kad su bombardovali Dubrovnik, ko je htio dali su da ubija i pljačka, da se iživljava po Morinju, Bukovici, Pljevljima. Svako je mogao da se okoristi na zločinu.
Usvajanjem Deklaracije o Srebrenici, procesima protiv izvršioca deportacije bosanskih izbjeglica, najavljenim procesima protiv novinara ratnih huškača, Đukanović, Marović i drugovi amnestiraju sebe od odgovornosti za savezništvo sa Miloševićem i prepravljaju istoriju. A cijenu zločina plaćaju posljednji u lancu.
Tako će biti i sa korupcijom. Na jesen, kada zemlja ubere mršave prihode od turizma kao u godinama sankcija, kad posustanu Željezara i KAP, mase će gubiti poslove, topiće se plate i penzije. Crna Gora će se tek suočiti sa krizom. Hiljade, stotine hiljada koje ćute nad ovim čudom koje je zemlju snašlo i ubija je od Dubrovnika do Svetog Stefana platiće račun. A banke i ostali povlašeni biznisi familije vući će i dalje milione iz budžeta, dok će se na svadbama sinova rasipno trošiti i cupkati uz udovicu komandanta Arkana, ratnog saveznika crnogorskog vrha.
Sagnute glave možda nijesu bolje ni zaslužile.
Milka TADIĆ MIJOVIĆ