Slobodan Pejović je bio mjera čovjeka, ali i mjera Crne Gore. I nekad i danas. Ispratili su ga rijetki.  Kao što su rijetki bili uz njega dok je svjedočio o ratnom zločinu deportacija. Dolje, „po dubini“, Crna Gora je, čini se – ista

Kako li je samo bio usamljen Slobodan Pejović u ovakvoj Crnoj Gori. Umro je hrabri svjedok ratnog zločina deportacija bosanskih izbjeglica, a Crna Gora je ostala ista. I dalje je to  ona zemlja u kojoj se  popisuju krvna zrnca, a ratni zločin o kom je Pejović  svjedočio, i zbog toga  trpio dugogodišnje pritiske režima  – nekažnjen. Kao i svi ostali ratni zločini.

Oni koji su vodili zemlju u ratove, koji su dijelili ljude na nas i njih, koji su odgovorni i za ovaj ratni zločin, okitili su se nagradama za mir. I danas ih njihovi mediji, u kojima se Pejovićeva smrt pomenula tek kroz saopštenje dvije antiratne građanske partije, zovu garantom mira i stabilnosti. I građanske Crne Gore. U tim medijima, koji su takođe služili za Pejovićev progon – ni riječ o odgovornosti tadašnjeg režima za ratne zločine. Dok iskopavaju pismene sastave iz srednje škole predstavnika nove većine iz ratnog  perioda. Onog vremena  kad je Đukanović vodio ratnu vladu. Krivična prijava protiv Đukanovića za slučaj deportacija čeka neku bolju Crnu Goru.

Pejović  je bio mjera čovjeka, ali je i mjera Crne Gore. I nekad i danas. Ispratili su ga rijetki.  Par antiratnih partija i medija, i manji dio civilnog sektora. Kao što su rijetki bili uz njega dok je svjedočio o ratnom zločinu deportacija. Najveći dio  nove vlasti o Pejovićevoj smrti, izuzev URA-e i Nebojše Medojevića, nije rekao ni riječ. Kao ni o ratnim zločinima. Na sahrani mitropolita Amfilohija, Đukanovićevog saborca iz ratnih godina, gurali su se ko će da održi govor „pomiritelju“. Među obećanjima o demontiranju Đukanovićevog sistema, od većine pobjednika nijesmo čuli i ono da će ratni zločini koje je Đukanovićevo pravosuđe pretvorilo u nikad počete ili propale procese, biti u potpunosti rasvijetljeni.  Neki možda, nijesu imali vremena od brige o partijskom uhljebljavanju „po dubini“.

Po dubini, i dalje nema promjena koje tako dugo čekamo. Bata Carevića, gradonačenika Budve, nakon što je okadio budvansku skupštinu, sada mori popis stanovništva. Dobro, i sopstveni biznis, koji mu veli trpi dok on brani svetinje.  Doduše, reklo bi se da mu posao  raste. Po Batovom priznanju sad „ima četiri firme, velike biznise“. Na vlast je došao kao vlasnik Carinvesta, koji se i dalje jedini vodi na njegovo ime u privrednom registru.

U dubini, i dalje je čovjek i njegov život, namjanje bitan. Dok Nebojša Medojević sa svih društvenih mreža  ječi  što ne može u novu vladu da  ,,pomogne”, i ruši   saborce  koji će dobiti tu priliku, dok mandatar tvitovima pomjera planine, dok građani  tri mjeseca čekaju  novu vladu, dok bivša vlast i dalje uhljebjuje svoje, i pravi se mrtva i neodgovorna za sve moguće krize, od ekonomske do epidemiološke –   šačica ljekara liječi hiljade oboljelih od virusa. Danonoćno. Stotine umiru. I ko zna koliko je onih koji ne uspijevaju da dobiju ljekarsku pomoć, baš u ovom trenutku.

Još je više onih kojima je korona pojela male poslove, mnogo manje od Batovih. Poslove koji su jedva preživjeli DPS-ove monopole, privilegovane tržišne igrače, selektivne inspekcijske akcije. I koji čekaju da im neko pruži ruku, jer ne znaju hoće li preživjeti koronu. Dok predsjednik parlamenta, zarad „pomirenja“, odlaže sjednicu na kojoj se bira vlada, nakon zahtjeva SD-a i DPS-a, da se datum ne poklopi sa Podgoričkom skupštinom iz 1918.

Neće biti pomirenja ni bolje Crne Gore dok Slobodan Pejović ne bude heroj o kom se uči u udženicima istorije.  Dok ne budu kažnjeni svi ratni zločini. Dok popis ne postane važan Zavodu za statistiku, da znamo sa čim ova zemlja raspolaže. A preživljavanje i poslovi  ne budu zavisili od partijskih knjižica.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Dok se djelovi nove vlasti junački  bore protiv nove vlade, čija su formacijski podrška, izgleda kao da se  DPS povukao u stranu, primirio.  Nije tako. Odlazeća vlast udarnički radi ono u čemu je uvijek bila bez konkurencije. Grabi, pustoši

Sjednica na kojoj bi mandatar Zdravko Krivokapić trebalo da predstavi program  vlade još nije ni zakazana, a već je stigla i prva ostavka. Advokat Nikola Terzić je povukao kandidaturu zatečen činjenicom da dobija udarce s leđa od onih u čije se ime želio prihvatiti nezahvalnog posla ministra policije. „Ja sam ovaj teret mogao nositi,  jedino ako imam razumijevanje od svih onih koji su sa mnom na istoj strani”, kazao je Terzić, poželjevši uspjeh nesuđenim kolegama u vladi koja će biti ozvaničena početkom decembra.

A možda i neće. Pošto su oni koji su, zahvaljujući Krivokapiću, Bečiću i Abazoviću, postali pobjednici poslije decenija poraza i potonuća, zapeli da pobjedu opet  pretvore u poraz.

Možda politički rezon nalaže drugačije. Možda Nikola Terzić zaslužuje kritiku što nije pokazao veću otpornost na udarce. Ali, poštujući znanje i trud koji je mladi advokat Terzić uložio zastupajući Patriciju Pobrić pred državnim institucijama, neprijateljski nastrojenim prema uzbunjivaču iz afere Ramada, čovjeku nekako dođe drago što se na vrijeme  izmakao od kaljuge.  Prije nego se zaglibio u živo blato koje „tradicionalni opozicionari“ pripremaju onima koji su zauzeli „njihova mjesta“ u budućoj vladi. Rezervisana. Odavno zaslužena.

Malo o tim zaslugama.  „Sa velikim zadovoljstvom sam ustupio poziciju broj jedan profesoru Krivokapiću“, objašnjavao je uoči izbora Andrija Mandić. Ne bježeći od zasluga za potez koji je povukao. „Znajući da je to dobar izbor i prava poruka –  da takav čovjek može da privuče i one ljude koji možda ne bi glasali za neku od opozicionih stranaka i možda je ne doživljavaju kao pravi izbor“.

Pošto je postalo jasno da ga Krivokapić neće u vladi, Mandić se dosjetio kako su „dobronamjerni ljudi“ čelnike DF-a uvjeravali da je Krivokapić glasač DPS-a, ali su oni „odabrali da vjeruju“ preporukama sveštenstva SPC-a. I, naivni, prevarili se.

„Mi Krivokapića, naravno, nismo poznavali“, pritvrdio je i Nebojša Medojević.   „Njega nam je na našu listu nametnula crkva”.

Sada, znači, znamo ono što nijesmo mogli znati prije izbora. Crkva (SPC) je u jeku krize izazvane Zakonom o slobodi vjeroispovijesti „tradicionalnog glasača“ DPS-a (Krivokapića) nametnula za nosioca prosrpske liste koju je predvodio DF. Onda je mandatar pobijedio „svoje“. I sada pokušava da ih razvlasti. Sve sa ciljem da, po nalogu SPC-a i DPS-a, omogući osnivačima Monitora i Vijesti da preuzmu vlast nad Crnom Gorom. Ima indicija da je, istim aranžmanom, obuhvaćen i poraz Trampa na predsjedničkim izborima u SAD-u.

Čelnici DF-a pokušavaju da osujete taj mračni plan, tako što pokušavaju pokazati  da DPS nije najgore što se moglo desiti ovoj zemlji.

Nije smiješno. U tom okruženju Zdravko Krivokapić treba da sastavi vladu i za nju dobije podršku. Ti će političari krojiti sudbinu budućoj vladi.  I to kao njena ,,podrška“.

U cijeloj toj zgodi, nekako  izgleda kao da se DPS povukao u stranu da ne smeta. Nije tako. Dok novoformirana većina klevetama i psovkama utvrđuje temelje buduće saradnje, ili već planira gdje će „parkirati“ mauzolej kad ga skinu sa Lovćena, odlazeća vlast radi ono u čemu je uvijek bila bez konkurencije. Grabi. Pustoši.

Odlazeći ministri koriste produženi politički vakum, međuvlašće, pa gazduju  bez ikakve kontrole. U svojim resorima zaključuju višegodišnje ugovore o javnim nabavkama (od toalet papira do polisa osiguranja imovine i lica). Ugovaraju kapitalne investicije. Zaključuju ugovore o dopunskom radu i konsultantskim uslugama. Ti ugovori se onda, nije na odmet pomenuti, isplaćuju u cijelom iznosu bez ikakvog dokaza o izvršenom poslu. Dok u državnom trezoru bude i jednog centa.

Da odlazeća vlast nije sebična svjedoči i podatak da je za samo 30 dana, nakon izbora, Ministarstvu finansija stiglo 700 zahtjeva za nova zapošljavanja u državnim institucijama. Od viška će glava da boli nekoga drugoga. A, platiće zna se ko.

U pauzama, povlašćeni vrše otpis službenih automobila pa ih, tako rashodovane, za sitan novac kupuju na fingiranim licitacijama. Da je vječna. Kako god obrneš.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

U krizama pomaže vjera, ali se iz kriza izlazi istinom. Naravno i znanjem. Od znanja budućeg  premijera  i ministara, te njihove istinske volje da krenu u reforme i preobražaj ove zemlje, zavisi hoće li Crna Gora iskoristitii  istorijsku šansu. Nebo može i da pričeka

Sedmica je nekako protekla u biblijskim motivima. Ne znaš je li to blizu apokalipsa ili će Crna Gora, a bogami i svijet, krenuti nekim drugim ovozemaljskim tokom. Demokratskijim, humanijim. A kako to biva, kad se za zemaljskih pređe na nebeske teme, istina postane sve teže mjerljiva i izreciva. Ali, samim tim i značajnija.

Smrt mitropolita Mitropolije crnogorsko primorske Amfilohija Radovića obilježila je prethodnu sedmicu. I nekritičnost prema njegovim zemaljskim danima.  U posmrtnim govorima, na društvenim mrežama, ali i u medijima, kao da se zaboravio  njegov doprinos našim devedesetim minulog vijeka. Rasplamsavanju mržnje u ratovima kroz koji su bivše jugoslovenske republike prošle. Odnijeli brojne živote i cijele svjetove. Zaboravljalo se na njegovo negiranje crnogorske nacije, kletve, nelegalno graditeljstvo, monopolsku poziciju Mitropolije pod njegovim vođstvom.

Crnogorsko društvo je propustilo priliku da se suoči sa prošlošću,  selektivno pamteći i uljepšavajući biografiju Mila Đukanovića. Naša djeca u udžbenicima nisu imala priliku da uče istinu o našoj strani rata. Cijenu će plaćati generacije. Isti obrazac, selektivnosti, ponavlja se i sa ocjenom učinaka Amfilohija Radovića. Ako se tako nastavi, i posljedice će biti iste.

Mnogi i od onih koji se ne slažu sa brojnim stavovima mitopolita Amfilohija,  ističu njegove zasluge za pobjedu nad Đukanovićevim režimom i mirnu smjenu vlasti u Crnoj Gori. Te mu zasluge ne treba oduzimati. Bez njegovog umijeća, prosrpski političari u Crnoj Gori, i sprski političari izvan Crne Gore uništili bi šansu da dođe do prve smjene vlasti u našoj zemlji,  na izborima. Ali, nije red prešutjeti ni duge godine partnerstva svjetovnog i duhovnog gospodara Crne Gore, koje je olakšavalo Đuakanovićevu vladavinu.  Mnoge tekovine iz posljednih trideset godina – su im zajedničke.

Po svemu sudeći, mitropolitovi amaneti pomogli su i da na kraju dođe do koncepta ekspertske vlade. Apostolske, što bi rekao mandatar. Koji je ove sedmice javnost počastio i slikama prisustva mitropolitovoj sahrani, bez zadrške kršeći  propise o bezbjednosti javnog zdravlja. Bio je bez maske u gužvi i pričestio se, dok korona virus hara oko nas, iz kašičice iz kojih su se pričetile hiljade. Slektivno poštovanje pravila nije dobar početak. I nije ništa novo. To smo već imali.

Mandatar Krivokapić voli da pomene da su eksperti neophodni da izvade zemlju iz duboke, pa i zdravstvene krize. Odbio je da čuje upozorenja  zdravstvenih eksperata  da su su brojke zaraženih u crnoj Gori uznemiravajuće. I da, nakon ovako organizovane mitrpolitove sahrane, slijede još veće nevolje.  Saberi, oduzmi – nek nam je bog u pomoć.

Neki, i dalje, dok  se klanjaju nebu, nastavljaju sa podzemnim političkim računom. Nema amaneta koji može neke od lidera Demokratskog fronta, poput Nebojše Medojevića, odvratiti od sna o raju u novoj  vladi. Ili srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i druge duhove devedesetih od sna o Beogradu na vodi. Našoj.

Još se istorije pisalo ove sedmice. Na američkim izborima mogao bi pobijediti  kandidat Džozef Bajden. Istorija će svakako zapisati kako je naš Nebojša usred prebrojavanja, čestitao pobjedu  aktuelnom predsjedniku Donaldu Trampu. Zaključivši suptilnom političkom analitikom da je Bajden –  „komunjara“.

Nego, da se vratimo kući. U krizama pomaže vjera, ali se iz kriza izlazi istinom. Naravno i znanjem. Od znanja budućeg  premijera  i ministara, te njihove istinske volje da krenu u reforme i preobražaj ove zemlje, zavisi hoće li Crna Gora iskoristiti istorijsku šansu. Nebo može i da pričeka.

Milena PEROVIĆ

Komentari