Kada je Zapad proizvodnju stao seliti u Aziju, čitavi su američki gradovi, nakon što bi bila ugašena fabrika u kojoj je radilo lokalno stanovništvo, postali naseobine duhova. Mašine za proizvodnju progutala je trava, šuma je k sebi natrag uzela gradske vijećnice i prigradske kuće u kojima su živjeli dobri ljudi koji su vjerovali u Boga, kapitalizam i demokratiju. Ljudi bi, čitavo stanovništvo jednoga grada, spakovali stvari u kola i otputovali tamo gdje još uvijek ima posla. Bila je to kapitalistička verzija onoga što su naši fašisti sprovodili u Bosni – takozvano humano preseljenje stanovništva. O razornom učinku naših nacionalizama saznali smo sve, ali do danas ne znamo koliko je ekonomskih izbjeglica izazvao kapital seleći proizvodnju tamo gdje je radna snaga jeftinija. Na Yahoo! News, ipak, saznajemo da je ekonomska situacija u Detroitu tako dramatična, da u tom gradu više nema ispostava velikih lanaca marketa. Nakon proizvodnje, logično, seli se i potrošnja. Niti jedna od tih fabrika nije preseljena kod nas. Umjesto proizvodnje, kod nas su preseljene stare zalihe oružja. Potom smo dobili povoljne kredite za izgradnju onoga što je tim oružjem porušeno. Crna Gora se na koncu opredijelila da razvija uslužne djelatnosti. Umjesto zapadnih fabrika, kod nas je preseljena ruska kocka.
To je logičan slijed unaprijed zacrtane strategije: nakon ekološke države, tranzitne države, države-bescarinske zone, slijedi država-ruski Las Vegas… Slažemo se: to je jutarnja magla koja puzi obroncima brda, ali ta magla je koncept, ta magla ima kupce, pa je tržišno opravdana, kao što ima i podršku na izborima, čime stiče i demokratski legitimitet. Ništa u ovoj zemlji u kojoj se inventivnost u „snalaženju” rađa iz nerada a uzvišene ideje i riječi ponavljaju iz najnižih pobuda nema tako nedvosmislen, neosporan legitimitet kao – magla.
U biti, ostajemo u domenu ruskih klasika, tačnije Dostojevskog, samo u pogrešnom romanu: umjesto Zločin i kazna, dobili smo Kockar.
Danas zapadom vlada klasa kapitalista-filantropa i humanista, koji svojim poslovnim pothvatima preko dana izazivaju krize i glad ne samo u Trećem svijetu, nego i usred Amerike, a kada padne mrak odlaze na donatorske večere na kojima se prikuplja pomoć za izbjeglice, bolesne i izgladnjele. Ljudi koji su seleći proizvodnju tamo gdje je jeftinije sa mapa izbrisali čitave gradove, široke su ruke kada treba dati novac za oboljele od AIDS-a u Africi.
Naši kapitalisti još nisu ušli u filantropsku fazu. To dolazi kasnije: sa kulturom će se razviti i hipokrizija. Za sada su oni još u fazi vulgarnog pokazivanja moći. Vremenom će shvatiti da je istinska moć nevidljiva, vremenom će naučiti da prikrivaju. Do tada, ponašaće se kao likovi iz Skorsezeovog filma Kazino.
Ma koliko se bojali budućnosti i odlagali je, od nje nema bijega: ne samo zato što će ona svakako doći, nego i zato što naše sadašnjosti provodimo gledajući kako drugi, negdje drugdje, proživljavaju ono što će biti i naša budućnost. Sve priče o tome kako će Crna Gora bez većih posljedica proći kroz veliku krizu kapitalizma su uspavanke za djecu: kriza će udariti, samo sa zakašnjenjem.
Kažu da istorija, ionako, nikoga i nikada ništa nije naučila. Ali naša odlučnost da ništa ne učimo na tuđim greškama, upornost da ponovimo tuđe greške, neizostavno će mnogo koštati.
To nije kao u kazinu. Tu nema kocke. Sa neznanjem, samodovoljnošću, ljenošću i samozavaravanjem, gubitak je – siguran.
Andrej NIKOLAIDIS