Povežite se sa nama

FOKUS

UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA U KOSOVSKOJ MITROVICI: Upotreba najavljenog zločina

Objavljeno prije

na

Predsjednik Građanske inicijative Srbija, demokratija, pravda (SDP) Oliver Ivanović u srijedu ujutro nije uspio da uđe u svoju kancelariju. Izrešetan ispred sjedišta Inicijative u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice sa šest metaka iz pištolja ,duge devetke.

Nesumnjivo je da se radi o političkom atentatu, koji je dramatično odjeknuo našim regionom i Evropom, čije posljedice će se tek sagledavati. Prije svega po dijalog Srbije i Kosova. Zvaničnica EU je rekla da je otkazana najavljena sjednica u okviru tehničkog dijaloga Beograda i Prištine, koja je trebalo da bude održana u srijedu, poslije pauze od 13 mjeseci.

Osim sjednice Nacionalnog saveta za bezbednost, veliki broj opozicionih lidera u Beogradu održao je vanredne konferencije za novinare, a većina televizija krenula je sa vanrednim programima posvećenim tom zločinu.

,,Za državu Srbiju je ovo teroristički akt i u skladu sa tim ćemo se prema tom aktu odnositi”, izjavio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Vučić je na vanrednoj konferenciji rekao da je ubistvo ,,napad na porodicu Ivanović, srpski narod na Kosovu i Metohiji, pre svega na Sever i na Srbiji u celini, ko god da ga je izveo Srbin, Albanac ili stranac…. Bez obzira na političke razlike upućujem saučešće porodici Ivanović i Srbima na KiM-u”. Više puta je ponovio da će, iako Republika Srbija nema potpunu nadležnost na teritoriji Kosova – ,,vlasti pronaći ubicu, ili ubice Olivera Ivanovića”. Kazao je: ,,Možda je etnički motivisano, a možda i nije”. Vučić je poslao uobičajeno dvosmislenu poruku, koju svako može tumačiti na svoj način. „Mislim da je svakome sve jasno, i kome bi na Kosovu odgovaralo, kome u međunarodnoj zajednici, kome na Kosovu ne bi, a kome bi odgovaralo ili ne bi u Beogradu”.

U Prištini je poslije sastanka Saveta za bezbednost Kosova, rečeno da organi bezbjednosti i tužilaštva sprovode intenzivne istrage u slučaju ubistva Olivera Ivanovića. Oglasili su i nagradu za podatke koji mogu pomoći u rasvjetljavanju ubistva.

Odmah poslije smrti Olivera Ivanovića, upućeniji su se sjetili da je on ubijen na isti način, istog datuma (16. januara) kao i njegov kum, prijatelj i nekadašnji vozač Dimitrije Janićijević, prije četiri godine hicima iz vatrenog oružja ispred svoje kuće u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice. Janićijevićevo ubistvo nije razjašnjeno, ali se u pojedinim političkim krugovima na Kosovu tada tvrdilo da je to bila ,,opomena” Ivanoviću.

Ivanović je poslije desetak dana završio u kosovskom zatvoru. Bio je optužen da je počinio ratne zločine nad kosovskim Albancima, na osnovu, navodno, novih dokaza. Od početka je tvrdio da je riječ o ,,montiranom procesu”. U zatvoru je proveo gotovo tri godine, nekoliko mjeseci u kućnom pritvoru, a sredinom 2017. pušten je na slobodu nakon što je kosovski Apelacioni sud naložio ponovno suđenje. Iz međunarodnih izvora više puta su stizali signali da je on ,,bezbjedniji u zatvoru nego na slobodi”. Ivanović nikada nije komentarisao ko ga je u zatvor ,,smjestio” u trenutku kad je bio kandidat za gradonačelnika Sjeverne Mitrovice u okviru kosovskog sistema lokalne samouprave. Ivanovićevi prijatelji, ali i politički neistomišljenici, sumnjičili su zvanični Beograd.

Po izlasku iz zatvora za Vreme je dao intervju koji se ovih dana posebno čita. Ivanović je kazao da u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice, caruje strah među srpskim stanovništvom od sunarodnika, moćnih kriminalaca (vidi boks).

Na lokalnim izborima 22. oktobra 2017. zbog zastrašivanja na sjeveru Kosova četvoro kandidata sa liste SDP-a se povuklo, a Ivanoviću, kome su ambasadori SAD, Njemačke, Velike Britanije u Prištini lično garantovali regularnost glasanja, zapaljen je automobil čim je najavio kandidaturu za gradonačelnika Mitrovice.

Ivanović je u javnost i politiku ušao 1999. godine zahvaljujući znanju stranih jezika – albanskog, engleskog i italijanskog, kao glasnogovornik ,,čuvara s mosta” na Ibru, kapiji sjevernog dijela Kosovske Mitrovice poslije ulaska međunarodnih snaga na Kosovo. Prije nekoliko mjeseci postao je nepoželjan u režimskim glasilima u Beogradu i Prištini.

Bio je čovek razgovora, koji nije isključivao političke protivnike – umio je da diskutuje i o razlikama. To je jedan od razloga što je imao dobre veze i sa međunarodnom zajednicom i sa umjerenim kosovskim Albancima. No, djelovao je nepopustljivo u pogledu nekih stavova o Srbima na Kosovu koje je zagovarao.

Kome treba Ivanovićevo ubistvo treba da odgovori istraga. Pri tome se ne smije gubiti iz vida činjenica da je Kosovo pod protektoratom UN-a postalo mjesto na kome je lako likvidirati bilo koga, a da se nađe krivac na – drugoj strani.

Smrt u bastionu balkanske mafije, naslov je teksta u uglednom Frankfurter algemajne cajtungu koji piše da je Ivanović bio ,,pragmatičar, umjeren onda kada su se drugi igrali vatrom nacionalne histerije i mitovima”. FAZ napominje da se on zalago da se primi k znanju realnost kosovske nezavisnosti i da su mu bile neprihvatljive ,,šuplje parole o tobože večno srpskom Kosovu i svetoj zemlji Kosova polja, koje su širili samozvani kosovski junaci iz Beograda”. Ivanović se čuvao da ne dovede Vučića u direktnu vezu sa mafijom u Mitrovici, ali je znakovito govorio o ,,kriminalnim strukturama povezanim sa politikom”, piše FAZ.

U sličnom stilu piše i Noje cirher cajtung – Sjever Kosova je još ničija zemlja koju trese nasilje. Taj list Ivanovića opisuje kao ,,posljednjeg poznatog kosovskog Srbina koji je pokušavao da vodi djelimično nezavisnu politiku od Beograda”. Autor teksta dodaje da uprkos Ivanovićevim političkim akrobacijama od rata naovamo nije sreo nikoga ko bi vjerodostojno doveo u pitanje njegov integritet.

,,Na sjeveru Kosova se etablirala hibridna vladavina u kojoj učestvuju Beograd, međunarodne misije, organizovani kriminal i u najmanjoj mjeri Priština. Godinama se zna da u takvom biotopu cvjetaju mafijaške strukture”, navodi Noje cirher cajtung.

U emisiji televizije N1 u večeri Ivanovićeve likvidacije, Tatjana Lazarević, urednica portala KoSSev je kazala da je sjeverno Kosovo postalo opasno mjesto za život. Posebno je istakla da je lider SDP-a bio izložen strašnim verbalnim napadima. Urednica KoSSeva tvrdi da veliki broj srpskih novinara nije smio da odlazi na konferencije za štampu Olivera Ivanovića, te da je on poslije izlaska iz zatvora bio medijski izolovan i stigmatizovan. ,,Ne treba politizovati ovakav slučaj, ali ne možete da se pravite nemi na strašne verbalne napade kojima je bio izložen. To je jezik koji crta nekom metu na čelo”, rekla je Lazarević, ističući da je to doprinijelo stvaranju klime u široj javnosti da je Ivanović neprijatelj i da nije pametno družiti se sa njim.

Opozicioni lideri su podsjetili da je vladajuća SNS stvarala „atmosferu konflikta i crtanja meta na čelo političkim protivnicima”. Posebno se citira izjava Marka Đurića, šefa Kancelarije za Kosovo iz oktobra 2017, kada je, uoči kosovskih izbora, izjavio: „Glas za Olivera Ivanovića glas je za razbijanje srpskog jedinstva na Kosovu i Metohiji”.

Teško je i nabrojati napade na Olivera Ivanovića, od političara i vlastima bliskih medija. Čuven je spot koji se vrtio na Pinku, gdje je izrugivano dostojanstvo Olivera Ivanovića. ,,Da li želimo da nas vode ljudi kojima je više stalo do svog automobila nego do života svog sugrađanina? Nepošteni ljudi koji su izdali naše poverenje, ljudi koji imaju podršku Prištine… “, poručuje se na kraju spota.

U paleti napada na Ivanovića posebno mjesto zauzela je izjava Gorana Rakića, predsjednika Srpske liste – zvane kosovski SNS – i prvog čovjeka sjerenog dijela Kosovske Mitrovice. „Ivanović je patološki samozaljubljen i gradi program na paranoičnom uverenju da mu neko preti, i da se Srpska lista urotila protiv njega i njegovih ambicija”, rekao je on. I, između ostalog poručio: ,,Ivanović opanjkava svoju državu… Poklonio je delove Kosovske Mitrovice ekstremnim Albancima dogovorom o tzv. zoni poverenja, a sebi od toga prihodovao poslovne objekte u najstrožijem centru grada i stanove u Beogradu”.

Predsjednik pokreta Dosta je bilo Saša Radulović je prokomentarisao kako sada slušamo da je Aleksandar Vučić tobože najbolji prijatelj Olivera Ivanovića. ,,Ispada samo da je Marko Đurić koji ga je napadao i crtao metu na njegovim leđima radio samoinicijativno”.

Predsjednik Pokreta slobodnih građana (PSG) Saša Janković je govoreći o ubistvu Olivera Ivanovića, kazao da su neki mediji u Srbiji vodili kampanju ,,najgore vrste stavljajući mete na čelo ljudima”. Janković je pozvao režim, opoziciju, prorežimske sve druge medije da se stavi tačka na konflikt koji razara društvo. ,,U Srbiji je uliveno toliko otrova da mi jedni druge gledamo kao zveri i to je pogubno za buduće generacije”.

Predsjednik NUNS-a Slaviša Lekić je na svom Tviter nalogu objavio žestoku optužbu na račun srpskih vlasti: „Bravo Srbi sa Kosova, bravo Srpska jebena listo, bravo Marko Đuriću. Je li, Marko Đuriću i ostala skotijo, kako to da Olivera ne ubiše u Prištini, Đakovici i Peći, nego baš u Mitrovici”.

Vlast je optužila opoziciju da tragediju koristi za obračun sa Vučićem. Vučić je na konferenciji za novinare izrekao niz uvreda i optužbi na račun opozicije, kao i za obračun sa Tviterašima i novinarima koji postavljaju nezgodna pitanja. „Svima onima koji kažu da ova vlast ubija političke protivnike mogu samo da kažem – bednici jedni”, poručio je Vučić i dodao kako opozicioni lideri neće uspjeti da Srbiju prikažu kao zemlju mafijaša i ubica.

General Momir Stojanović, bivši direktor Vojnobezbednosne agencije i nekadašnji predsjednik skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbednosti izrazio je sumnju u ocjene da iza zločina stoji albanski faktor. ,,Oni su mogli da ga ubiju kad su hteli, a to nisu učinili. Naravno, ne izuzimam ni tu mogućnost. Ipak, moje mišljenje je da je ovo ili politički motivisano ubistvo ili delo kriminalnih grupa na severu Kosova”, rekao je Stojanović za portal Građanin.

Mediji u Srbiji pominju kako je od početka 1990-ih u toj državi ostalo nerazjašnjeno oko 500 ubistava. ,,Slutim da nikada nećemo saznati šta je i koga dovelo do strašne odluke da Oliver Ivanović više ne živi. Zaplet u kome je on nestao pod rafalom i mržnjom, ma čija da je, suviše je mračan da bio bio raspleten sterilnom policijskom potragom”. Ovakvu pesimističku poruku posalo je ugledni analitičar Ljubodrag Stojadinović.

Ivanović: U carstvu straha

Oliver Ivanović je po izlasku iz zatvora, u septembru 2017. dao intervju za nedjeljnik Vreme . Evo izvoda iz tog intervjua. ,,U poslednjih par godina u Mitrovici smo imali preko pedeset slučajeva paljenja automobila, bacanja ručnih bombi i dva nerazjašnjena ubistva. Sve se to dešava na teritoriji od dva i po kvadratna kilometra, koja je potpuno pokrivena sigurnosnim kamerama. Očigledno je da se policija boji da se ne zameri počiniocima, ili su počinioci uvezani sa bezbednosnim strukturama. Neki kažu da je policija prosto nesposobna, ali teško mi je da poverujem u to. Mislim, jesu oni nesposobni, ali ne baš toliko”.

,,Neverovatan je osećaj ugroženosti, straha kod naroda. Od stotinak ljudi sa kojima sam razgovarao tokom prvih par nedelja na slobodi, nema nijednog koji u prvih par rečenica nije postavio pitanje bezbednosti. Da se odmah razumemo: ti ljudi se ne boje Albanaca nego Srba, lokalnih kabadahija i kriminalaca koji se voze u džipovima bez tablica. Droga se prodaje na svakom ćošku, svaki roditelj strepi zbog toga. Bilo je toga i ranije, ali ne u ovolikoj meri i nisu se ti ljudi ponašali bahato kao sada. Policija sve to gleda i ne reaguje, pa se građani osećaju nezaštićeno, iako su u kosovskoj policiji na severu sve naši ljudi, Srbi. Neki od njih su iskusni policajci koji su ranije radili za MUP Srbije, ali ni oni ne rade ništa.”

Na pitanje ko su ljudi koji rade takve stvari, Ivanović je odgovorio: ,,To su kriminalne strukture uvezane sa politikom u kojima vlada paničan strah od naše kandidature. Za nekoga ko ima infrastrukturu, ko raspolaže ogromnim novcem i ima podršku Vlade Srbije, naša mala stranka ne bi trebalo da predstavlja problem. Oni, međutim, znaju šta narod o njima misli i boje se da će izgubiti ako građani budu imali alternativu… Sada su u panici.”

Ivanović je ocijenio: ,,Tragično da posle 18 godina života u strahu od ekstremnih Albanaca Srbi sada strahuju od ekstremnih Srba i iseljavaju se zbog toga očigledno: ljudi su preplašeni i ćute ili se pakuju za selidbu… Ako država ne preduzme nešto da se ovaj trend zaustavi, postoji ozbiljna opasnost da se sever Kosova sruši i da sve što smo čuvali svih ovih godina nestane. Ranije smo znali gde je front, ali sad ne znamo jer je front među nama”.

Ivanović je primijetio kako se očigledno ide na to da se na sjeveru uspostavi monopol Srpske liste na političko predstavljanje Srba, a to je stranka čiji lideri ponosno izjavljuju da su ,,glas i ruka Aleksandra Vučića na Kosovu…”

,,Za razliku od Beograda, gde se politički sukobi uglavnom odvijaju na verbalnom nivou, mi na Kosovu smo preki, skloni da planemo i žestoko reagujemo… Možda smo zbog te svoje osobine i opstali. To su jako opasne stvari, pogotovo kad se sukobi potpiruju iz Beograda. Niko ne bi smeo da partijski interes stavlja iznad nacionalnog, a nacionalni interes je da Srbi ostanu na Kosovu i da ih Srbija tretira ravnopravno sa ostalim svojim građanima”, kazao je Oliver Ivanović za nedjeljnik Vreme.

Upozorenje Stejt departmenta

Američki Stejt department upozorio je svoje državljane koji planiraju da putuju na Kosovo na povećani oprez zbog terorizma. Naveli su i da bi trebalo da preispitaju putovanje na sever Kosova zbog „građanskih nemira”. To saopštenje izdato je svega nekoliko dana prije ubistava Olivera Ivanovića.

Vučić je na konferenciji za štampu rekao da vjeruje da se radilo o rutinskoj proceduri pred praznike i da ne vjeruje da su američke službe imale konkretne informacije da se priprema ovaj zločin.

Advokat i politički analitičar Azem Vlasi smatra da su za ubistvo Olivera Ivanovića odgovorni „srpski i ruski ekstremisti koji slobodno šetaju severom”. „Zvanični Beograd će pokušati da ovaj slučaj pripiše Albancima ili da ga ostavi u magli, ili da pred međunarodnom zajednicom predstavi da su Srbi navodno ugroženi od strane Albanaca”, rekao je Vlasi za Gazetu ekspres.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

FOKUS

PROVALA MRŽNJE PREMA TURSKIM DRŽAVLJANIMA U CRNOJ GORI: Fašizam ne dolazi, već je došao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Paralelno sa “mirnim šetnjama”, molotovljevim koktelima širom zemlje paljeni su automobili i lokali turskih vlasnika/zakupaca, dok su grupe ovdašnjih mladića napadale osobe koje su im na ulici ili u lokalima ličili na Turke. Nakon što su im  Milan Knežević, Nebojša Medojević i njima slični znani i neznani huškači pripremili teren

 

„Milije mi je da je njih strah od nas nego nas od njih“, kaže jedan od učesnika i, čini se, aktivnih promotera minule demonstracije moći podgoričkih sljedbenika ekstremne desnice, na portalu Borba.me.  Može se vagati ko su mi ko su oni ali krajnji cilj je jasan: u Crnoj Gori nekoga mora biti strah. Ponovo.

Zahvaljujući (ne)angažmanu vlasti, još nije moguće sagledati kompletnu sliku minulih događaja u Podgorici. Ali i ono što smo vidijeli i čuli dovoljno pokazuje: Crrna Gora je upalila svoj mrak. Mržnja se izlila na ulice pa se, krenuvši sa južne periferije Glavnog grada, slila pred Vladu. Tu su zabrinuti građani, fudbalski navijači i pojedini zvaničnici lokalnih vlasti skupa klicali i pjevali protiv zajedničkog neprijatelja: Turaka. Onda su se “mirno razišli”.

Za sada je ulična, javna manifestacija, nesputane mržnje završena. Samo što je ovo film (žanrovski horor) za koji je jasno, da će imati nastavak. „Neprijatelji“ se mogu mijenjati, ali model momci sa kapuljačama neće.

“Svi su bili na visini zadatka”, opisuje događaj svojim čitaocima Luka Tapušković, urednik portala Borba.me, prepoznatog po dosljednoj borbi za afirmaciju ideja koje promovišu Aleksandar Vućić i njegovi sljedbenici sa prostora projektovanog srpskog sveta. “Navijači su izašli, naravno da će biti petardi, baklji i skandiranja. Skandiranje je ublaženo, prošetali su gradom, poslali poruke koje su poslali, i razišli se. Policija je takođe bila na visini zadatka… A ovo je možda i prvi put da su i navijači i policija suštinski bili na istoj liniji mišljenja. Vidjelo se po pogledima. Ali je svako imao svoj zadatak i ljudski ga je izvršio i zato je sve prošlo mirno kako je i prošlo.”

Da bi cijenili kvalitet ponuđenog mira valja se vratiti par dana natrag.

U podgoričkom naselju Zabjelo okupila se, u nedjelju veče, poveća grupa uglavnom mlađih ljudi da, kako je objašnjeno novinarima, iskažu negodovanje zbog toga što je prethodne noći mladić iz njihovog naselja povrijeđen nožem u sukobu sa grupom stranih državljanja. Koji su prepoznati kako Turci.

Izboden je nožem sedam puta, prenosili su mediji riječi povrijeđenog i njegovih prijatelja. Morala su da prođu dva dana da saznamo kako je to bila tek jedna od neistina na kojoj je sazidana priča o neoosmanizaciji Crne Gore, te opasnostima i posljedicama koje nam ona donosi.

Tek u utorak veče, nakon dva protesta i bezbroj puta ponovljene priče o sedam ubodnih rana, v.d. direktora Uprave policije Lazar Šćepanović obavijestio je javnost da je povrijeđeni mladić u sukobu zadobio “lake tjelesne povrede: posjekotine, rezne rane i jedna ubodna rana”. Zato, pojasnio je Šćepanović pred kamerama Javnog servisa, krivično djelo nije kvalifikovano kao pokušaj ubistva već kao nasilničko ponašanje.

Nadležni iz policije i tužilaštva do izlaska ovog broja Monitora u štampu nijesu ponudili zvaničnu interpretaciju sukoba  u noći između subote i nedjelje, iako je već od ponedjeljka bilo jasno da je prezentovana verzija domaćih aktera tog događaja u popriličnom nesaglasju sa onim što se vidi na objavljenim snimcima nedzorne kamere. Službena komunikacija nadležnih sa javnošću bila je takva da je teško procijeniti da li je njihov cilj bio da nas informišu ili dezinformišu.

U srijedu, “u cilju sprečavanja širenja dezinformacija”, UP saopštava da će “nadležno državno tužilaštvo u daljem toku postupka, preduzimati dalje mjere i radnje, i vršiti detaljnu analizu i potrebna vještačenja u cilju potpunog razjašnjenja događaja i izuzetog video nadzora”. Policija je sa video snimaka zaključila da je jedan “Turčin” izvadio nož skriven ispod garderobe, ali nema objašnjenje za tvrdnje onih koji su pažljivo pregledali snimak, prema kome je makar jedan od domaćih aktera sukoba bio naoružan nožem (ili ovećim šrafcigerom). “U odnosu na druge učesnike događaja sa video snimka, kao i lice – crnogorskog državljanina prikazanog na slici u odnosu na predmet koji ovo lice drži u ruci, detaljnom analizom i vještačenjem utvrdiće se  odgovornost kao i o kojem podesnom sredstvu se radi…”, saopštili su.

Prije nego posumnjamo da nije bez osnova ona priča o “istoj liniji mišljenja” policajaca i navijača, vratimo se na događaje tokom vikenda.

Nedjelja veče. Dok se među okupljenima na Zabjelu ori ubij Turčina, policija pokušava da spriječi okupljene da se dokopaju nekoliko Turaka koji su pred njima pobjegli i zatvorili se u obližnji kazino. Bjegunci su spašeni privođenjem, a među okupljene dolazi ministar policije Danilo Šaranović.

Donekle umiruje usijanu atmosferu. Najavljuje da u skupštinsku proceduru ulazi nova, postrožena, verzija Zakona o strancima. Prenosi okupljenima odluku premijera Milojka Spajića da će Vlada, koliko sjutra, donijeti odluku o ukidanju bezviznog režima za građane Republike Turske. Obznanjuje i podatak iz evidencije MUP-a da u Crnoj Gori nema “preko 100.000” turskih državljana nego  nešto manje od 13.300 sa odobrenim privremenim ili trajnim boravkom.

Šaranović i njegovi sagovornici nijesu tek tako licitirali sa sto hiljada “turskih migranata”. Iako, zapravo, ljudi o kojima se govori mahom nijesu migranti, nego osobe koje su, praktično na poziv ovdašnjeg turističkog, građevinskog i ugostiteljskog sektora, došli na privremeni rad u Crnu Goru. Ko će ih zamijeniti kada ih otjeramo, ili odu, o tome izgleda još niko nije ozbiljnije razmišljao.

Uglavnom, šestocifrenu brojku turskih državljana u Crnoj Gori ponudio je, dan prije sukoba na Zabjelu, Milan Knežević, poslanik i član skupštinskog Odbora za bezbjednost. “Prema mojim informacijama, riječ je o oko 110.000 lica”, saopštio je Knežević na jednoj televiziji, obrazlažući svojoj publici srž problema: “Vidite da imamo ubistva i nasilje koje nije emanentno crnogorskom duhu. Prošetajte podgoričkim ulicama – to više nije ona Crna Gora na koju smo navikli“.

Knežević je dao i spoljnopolitički kontekst problema: „Turski predsjednik Erdogan je rekao da ako Srbija pokuša nešto po pitanju Kosova i BiH, imaće posla sa 100 miliona Turaka. Pa zar mislite da bi ovih 100.000 Turaka u Crnoj Gori mirno posmatralo takvu situaciju?”.

Svaki provjerljivi podatak iz njegove izjave je netačan. Od početka godine do kraja septembra u Crnoj Gori je, prema zvaničnim podacima, izvršeno 25 ubistava. Ni za jedno od njih nije osumnjičena ili optužena osoba koja ima tursko državljanstvo. Što se tiče nasilja koje “nije emanentno crnogorskom duhu”, Knežević se po svoj prilici nadovezao na priče o silovanjima i otmicama djece koja su na društvenim mrežama pripisivana turskim državljanima. Ali, ti zločini se nijesu desili. Izmišljeni su kao dio antiturske kampanje koja u Crnoj Gori traje već nekoliko mjeseci.

Prije Kneževića, svoj doprinos pomami mržnje dao je Nebojša Medojević: “Crna Gora je prepuštena liberalnoj muslimanskoj migracionoj politici muslimanskog Ministarstva vanjskih poslova sa odobrenjem predsjednika vlade, u kojoj muslimani zauzimaju neproporcijalno veći broj ministarstava u odnosu na broj muslimanskog stanovništva u Crnoj Gori ali zato muslimanski ministri rade na promjeni stanja vjerske većine stanovnika Crne Gore, a kada postignu procenat trećine muslimanskog stanovništva slijedi scenario Sjeverna Makedonije, Kosova i Metohije, Bosne i Hercegovine, ili Sirije koja je nekada bila potpuno hrišćanska mediteranska država…”, objavio je Medojević na društvenim mrežama, stavljajući izjavu u citat koji je pripisao drugoj osobi. Ta osoba je to demantovala, ponudila snimak stvarne izjave koja nema sličnosti sa “citatom” i bivšeg poslanika prijavila policiji i tužilaštvu. Da su oni reagovali kao što je trebalo, možda se makar dio onoga čemu smo kasnije svjedočili ne bi dogodilo.

Između ostalog i to da su, paralelno sa “mirnim šetnjama”, molotovljevim koktelima paljeni automobili i lokali turskih vlasnika/zakupaca (Podgorica, Zeta, Bar, Herceg Novi), dok su grupe nasilnika napadale osobe koje su im na ulici ili u lokalima ličile na Turke. Treći su na društvenim mrežama raspirivali vjersku i nacionalnu mržnju pripremajući alat (drvene palice…) za napad na ocrnjene, dehumanizovane Turke.

UP je obavijestila javnost o desetak uhapšenih zbog sumnji da su učestvovali u nekom od navedenih nedjela. Među njima, međutim, nema nikoga od onih koji su, u prisustvu vlasti, prizivali ubistva ( „Ubi Turčina“). U Tužilaštvu su, kažu, formirali predmet kako bi utvrdili “da li u radnjama bilo kojeg lica ima elemenata krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje”. Iskustvo uči da bi to moglo trajati. Uz krajnje neizvjestan ishod.

Iz kancelarije ombudsmana apelovali su, zato, da se zaustavi rasistička histerija:

“Evidentno je da su sinoćni (misli se na nedjelju veče – prim. Monitora) protesti popirimili razmjere masovnog izražavanja pojave, koja se u najboljem slučaju može definisati kao rasizam… Svako generalizovanje i/ili povezivanje bilo koje nacije ili etničke grupe sa najgorim i najlakšim oblicima nasilja i nasilnicima u zajednici ili na znatno širem nivou jeste rasizam, već u samom korijenu opisa ovakve pojave, a da ne govorimo o tome da se u odnosu na sve državljane Turske najavljivalo ili pozivalo na nasilje i protjerivanje”.

Sličnim ocjenama oglasio se i veći broj nevladinih organizacija,  konstatujući da “ćutanje podstiče nasilje”. Vjerski velikodostojnici apelovali su na razum i toleranciju, predsjednik države Jakov Milatović preko društvenih mreža poručio da “ne smije biti mjesta kolektivnoj krivici niti stigmatizaciji cijelog naroda”.

Nijesu svi bili saglasni takvim ocjenama.

“Dobro je što se sve ovo izdešavalo… da skrene pažnju na nevjerovatne  probleme koje današnja Crna Gora ima sa turskim državljanima. Turci su preplavili Crnu Goru proteklih godina, naročito proteklih mjeseci”, kazao je Vladimir Dajković, funkcioner u administraciji Glavnog grada angažovan po partijskom ključu. Naglašavajući kako se opet pokazalo ko brani Crnu Goru: „Sve ono što vidite, one momke koji su se okupili širom Podgorice su Srbi. Ovi koji sebe nazivaju Hrvatima, Montenegrinima, Bošnjacima – nema ih”.

Istu misao svojim riječiima izrazio je poslanik Vladimir Dobričanin: “Taj narod, koji ovi umobolnici nazivaju fašističkim je vjekovima čuvao Crnu Goru mačem, a ne demokratijom, upravo od predaka onih koji su našeg Podgoričanina izboli nožem”. Dobričanin je po  obrazovanju  ljekar. Dao je i dijagnozu i preporučio terapiju: „Ovakve zločine ćemo viđati sve češće i ukoliko se ne probudimo biće kasno i izgubićemo Crnu Goru bez ‘ispaljenog metka’. Ukoliko se ovo nastavi moraćemo zatražiti da se normalnim građanina dozvoli naoružavanje i nošenje oružja pa da se Podgorica pretvori u Ramalu. E da nam se preci probude i vide šta smo od hiljadugodišnje države napravili! Hvala Ministre Gutiću, hvala Ministre Ibrahimoviću! Da je vječna Crna Gora ili možda Karadag!”

Tako su momci u crnim kapuljačama čuli i vidjeli da nisu sami, ni u mraku ni na javnoj sceni. Potvrdila je to i  hitra Vladina odluka o privremenoj suspenziji bezviznog režima sa Turskom koja je već stupila na snagu. Nema naznaka da su prethodno promislili i izvagali koliko to može koštati našu  privredu a šta bi moglo značiti, ako Turska odgovori istom mjerom, za mnogobrojne građane Crne Gore koji živote spašavaju liječeći se u turskim bolnicama.

Premijer Milojko Spajić i njegovi saradnici prećutali su i direktnu prozivku turskog novinara Ibrahima Haskologlua:  “Primili ste u svoju zemlju svakoga ko je bio uključen u ilegalne, bjegunačke operacije pranja novca i prevara iz Turske, i nikada nijeste organizovali njihovu ekstradiciju. Takvi tipovi su počeli da preuzimaju vašu zemlju, a vi ste prihode od njihovog prljavog novca usmjerili nazad u sopstvenu ekonomiju. Ukratko, sami ste ovo izazvali, a sada pokušavate da stvorite trošak za čitavu Tursku kako biste smirili ogorčenje građana — ali problem je vaša politika.”  Kad bi crnogorska vlast, odgovorno  radila svoj posao, i borila se protiv onih koji krše zakone bez obzira jesu li domaći ili strani državljani, imala bi podršku većine turskih državljana koji su došli da rade u našoj zemlji. Oni su u ovoj priči  najranjiviji. Sa proizvođačima mržnje i predrasuda mora se suočiti cijelo društvo: mediji , civilni sektor i slobodni građani. Ta bitka biće teška i ishod neizvjestan.

Sada je najpreče  zaustaviti fašistički pohod. Racionalno ređanje argumenata neće lako probiti maglu predrasuda. Nišan mržnje je, očekivano, već premješten na novu metu i domaći teren. Iz okruženja Reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata Fejzića stiglo je obaviještenje o brojnim prijetnjama i uvredama koje su stigle na njegov račun. I to se, začudo, poklopilo sa Dajkovićevim televizijskim optužbama na račun “Milovog vjerskog poglavara za pripejd upotrebu“.

Posle ovog marša izgubili smo pravo na izgovor. Fašizam neće doći jednoga dana. On je već tu. U našoj  kući.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREDSJEDNIKOV ORDEN AMFILOHIJU, POMIRITELJU: Da je vječno selektivno pamćenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Inicijatori i predvodnici ovakvih revizionizama i razdora su poglavari SPC u Crnoj Gori. Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika Pavlu  Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju  Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Afilohije je 2003.,  rekao da su se Draža  i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”

 

 

Crnogorski predsjednik Jakov Milatović je prošle nedjelje iznenadio javnost objavom odluke da ranijem mitropolitu crnogorsko – primorskom Amfilohiju Radoviću posthumno dodijeli najviši državni orden u susret petogodišnjici upokojenja. Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. To se, ne slučajno, poklapa s ubrzanim procesom pristupanja EU. Formalni inicijatori i predvodnici revizionizama i razdora su rukovodeći ljudi Srpske crkve (SPC) u Crnoj Gori čija centrala je Beograd, i formalno i operativno.

Predsjednik Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika zločincu, vojvodi Pavlu Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju mitropolita Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Amfilohije je još u julu 2003. rekao da su Draža Mihailović i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”.

Milatović je obrazložio da je mitropolit ostavio “neizbrisiv trag u duhovnom i društvenom životu Crne Gore tokom gotovo tri decenije na čelu Mitropolije”. Pored osnovnih biografskih podataka, predsjednik je tačno naveo da je Amfilohije sticao obrazovanje na “teološkim, bogoslovskim i filološkim studijama u Beogradu, Bernu, Rimu i Atini, postavši jedan od najobrazovanijih episkopa pravoslavnog svijeta”. Mogao je dodati i da je tečno govorio talijanski, njemački, grčki i ruski jezik dok se francuskim pristojno služio. Odlično je vladao i starogrčkim jezikom i zajedno s vladikom Atanasijem Jevtićem preveo je deuterokanonske knjige Starog zavjeta. Time je kompletirano Sveto Pismo na našem jeziku, tj. knjige koje Vuk Karadžić nije preveo. O tome ogromna većina “v(j)ernog naroda” vrlo malo ili ni malo zna. Hrišćanska misija za Mitropoliju nikad nije imala primat od njenog osnivanja 1931. ukazom kralja Aleksandra.

Može se reći da stoji predsjednikova ocjena da je “Amfilohije svojim ugledom u cijelom hrišćanskom svijetu dao značajan doprinos i međunarodnom ugledu Crne Gore”. Tokom osveštanja sabornog hrama u Podgorici u oktobru 2013. u Crnu Goru su stigli poglavari svih kanonskih pravoslavnih crkava. To je bila čast koja nadređenoj srbijanskoj patrijaršiji i Aleksandru Vučiću nije imponirala jer su se osjetili kao gosti a ne kao gospodari. Ranije u aprilu iste godine Amfilohije je ušao u sukob s Vladom Srbije zbog potpisivanja Briselskog sporazuma o normalizaciji odnosa s Kosovom što je za jastrebove u SPC episkopatu bilo ravno veleizdaji. U maju 2013., SPC je organizovala protest u Beogradu zbog “izdaje Kosova”. Amfilohije je očitao molitve za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije dok je Atanasije poručio Ivici Dačiću da će proći kao Zoran Đinđić. Kasnije će Amfilohije reći da je nije mislio na fizičku smrt već duhovnu sahranu i vaskrsnuće.

Osveštenje hrama u Podgorici je bila i rijetka prilika da vaseljenski patrijarh iz Carigrada i KGB-ov iz Moskve sjednu zajedno. Kasnije će Amfilohije imati okršaj s obojicom. KGB-u će se zamjeriti odlaskom na svepravoslavni sabor u Kritu 2016. godine koji je Kremlj bojkotovao. Vaseljenskom patrijarhu će se suprostaviti po pitanju Ukrajine čije pravo na autokefaliju je dosljedno negirao pozivajući se na argumentaciju KGB-a. Ipak, nije mu uspjelo izmiriti se s Moskvom, a  sa Vučićemje  ostao u lošim odnosima do smrti.

Milatović je u obrazloženju za orden zgodno preskočio biografiju prve polovine stolovanja arhiepiskopa cetinjskog koje je započeto dovođenjem “po zadatku” iz Beograda dok je još bio živ tadašnji mitropolit Danilo Dajković. To je tada smatrano teškim presedanom. Amfilohije je  imao pozamašan politički staž kao episkop banatski.  Bez problema je 60-tih dobio pasoš za dalje školovanje u inostranstvu kao monah izrazito četničke provinijencije. U to doba je za neprijatelje režima dobijanje pasosa bilo nezamislivo, osim ako UDBA nije dala pozitivno mišljenje, iz razloga (ili zasluga) koji se samo mogu naslutiti. Milatović je odmah prešao na 2006,  i referendum koji nazva “ključnim istorijskim trenutkom”. Tokom referenduma, Amfilohije poziva “na sabornost i međusobno poštovanje” što je doprinijelo, po Milatoviću, da zemlja prođe “kroz ovaj proces mirno i bez sukoba, davši nemjerljiv doprinos očuvanju mira i stabilnosti”.

Posljednjih godina života vladika je postao “simbol duhovnog otpora (što god to značilo Milatoviću), naročito tokom 2019. i 2020. godine kada je predvodio litije povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti”. Većina će se složiti sa Predsjednikom da su litije “jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli mirnoj promjeni višedecenijske vlasti”. Pad Đukanovićevog  režima je svakako “otvorio put ka punopravnom članstvu u EU”.

Dva dana nakon predsjednikove objave   grupa NVO i građanskih aktivista/aktivistkinja  izrazila je protest zbog “predsjednikovog pridruživanja talasu revizionizma i krivotvorenja bliske prošlosti kroz dodjelu ordena Amfilohiju”. Osuđena je i odluka Vlade i lokalnih vlasti da mu se u Kolašinu podigne spomenik visine 2,5 m i drugi od 4m u Beranama.

“Predsjednik, do sada, insistirao na legalističkom pristupu, pa iznenađuje njegova odluka da grubo prekrši zakon zbog populističkog približavanja desničarskom biračkom tijelu“, navodi se u saopštenju. Potpisnici su upozorili da formalni uslovi za dodjelu ordena po Zakonu o državnim odlikovanjima i priznanjima nisu ispunjeni jer se stoji da je odlikovano lice predsjednik druge države ili međunarodne organizacije. Naveli su i pregršt znanih i javnih mitropolitovih (ne)djela – od aktivne podrške ratne politike Miloševićeve Srbije i ideologije “krvi i tla” do sijanja razdora u vlastitom narodu kojeg je dugo negirao. Rečeno je i da se Amfilohije “isticao ksenofobnim, homofobnim i mizoginim stavovima, a zbog govora mržnje je i sudski opomenut”. Zaključak je: “ Orden je indikator erodirane sekularnosti Crne Gore i ugrožene ravnopravnosti svih njenih građana”.

Predsjednik Milatović je negirao da krši zakon o odlikovanjima rekavši da se priznanja dodjeljuju i sveštenim licima. Ponovio je da je Amfilohije imao “ključnu ulogu u demokratizaciji Crne Gore u smislu smjene decenijske vlasti koja je bila u sprezi sa organizovanim kriminalom i korupcijom”. Međutim, mitropolit je imao i do tada bezbroj prilika da postane simbol građanskog otpora. Ratni pohodi, zločini, pljačke okupiranih teritorija i kasnije pljačkaške privatizacije kod kuće, koje su sprovodili Milo Đukanović i prijatelji pod palicom Beograda i kasnije samostalno, su unesrećili desetine i stotine hiljada ljudi. Ni Amfilohije ni većina srpskog episkopata (i izuzetkom patrijarha Pavla) nisu stali na čelu otpora pretvaranju Crne Gore i Srbije u narko državne provizorije pod srodnim režimima. Tek kada je Đukanović razvrgnuo brak iz koristoljublja sa Amfilohijem i posegnuo za crkvenom imovinom mitropolit je digao svoj glas.

Nesporne su i neke zasluge pokojnog vladike. Posljednjih godina Amfilohije je težio većoj autonomiji Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Osnovan je i episkopski savjet koji je njegovom smrću nestao odlukom Beograda. Amfilohije je želio da Crna Gora puno ranije potpiše Temeljni ugovor sa crkvom u Crnoj Gori u čije ime bi on stavio potpis a ne beogradski prvosveštenik. Đukanović i društvo tada nisu imali ni sluha ni vremena za crkvena pitanja koja su, zbog identiteta većinskog naroda, bila od strateške važnosti za budućnost države. Kasnijim ugovorom i potpisima Dritana Abazovića i srbijanskog patrijarha Porfirija Perića Crna Gore je dobila neuporedivo manje nego što bi dobila da je Đukanović strateški razmišljao u korist čitavog društva umjesto uskog kruga kleptokrata. Amfilohijeva, i prećutna i javna podrška, Đukanoviću, još od raskola sa Beogradom krajem 1996. i ćutanje na sva nepočinstva, je olako proćerdana posezanjem za crkvenom imovinom, prije svega na primorju.

Mitropolit Amfilohije se  nikada nije javno pokajao ili izvinuo za svoje ponašanje i rječnik koji ne priliči ni običnom čovjeku a kamoli arhijereju. Ipak, i Vlada i predsjednik svjesno grade oreol (selektivne) svetosti pokojnog mitropolita čija zaostavština će još dugo dijeliti Crnu Goru.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA U VRTLOGU PROŠLOSTI: Vučić i Đukanović trasiraju smjer

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada izgleda kao da je nemoćna (ili nevoljna) da nametne svoju agendu u vlastitoj državi i da usmjeri pažnju nacije ka strateškom cilju – članstvu u EU i izlasku iz  kaljuže. Umjesto da IBAR bude podsticaj za dalje reforme crne rupe su se ponovo aktivirale

 

 

Kako se primiče zatvaranje novih poglavlja sa Evropskom Unijom (EU), koja hrabri i  podstiče inteziviranje pristupnog procesa, sve su uočljivije sile u zemlji u susjedstvu koje nastoje da Crna Gora stane i krene u rikverc. Vlada Crne Gore izgleda kao da je nemoćna (ili nevoljna) da nametne svoju agendu u vlastitoj državi i da usmjeri pažnju nacije ka strateškom cilju – članstvu u EU i izlasku iz balkanske kaljuže.

Od kada je Crna Gora dobila pozitivnu ocjenu za privremena mjerila – tzv. IBAR od Evropske komisije (EK) u junu prošle godine i krenula u završnicu, tj. zatvaranje poglavlja do kraja 2026. godine, crne rupe su se ponovo aktivirale. Umjesto da IBAR bude podsticaj za dalje reforme i harmonizaciju s tekovinama EU, heterogena vladajuća većina je odmah nakon odluke EK donijela politikantsku rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Formalni inicijator je bio predsjednik Skupštine Andrija Mandić i ujedno i lider vučićevske Nove srpske demokratije (NSD). Njegovom prijedlogu su se  odmah  pridružile i druge partije u Crnoj Gori (DNP-SNP-UCG) lojalne Prvoj familiji Srbije. Pokret Evropa sad (PES) i Demokrate su takođe digli glas za tu rezoluciju (uz nekoliko abstinencija) nakon što su partije braće Vučić ucijenile premijera Milojka Spajića izlaskom iz Vlade. PES i Demokrate su malo razvodnili tekst i nazvali ga „Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu“.  Preskočili  su i licitiranje broja žrtava Jasenovca koji velikosrpski krugovi često koriste u propagandističke svrhe iako njihov narativ nema naučno utemeljenje.

Aleksandar Vučić je računao, i ne bez osnova, da će ta rezolucija naškoditi crnogorskom putu ka EU. Iz istog razloga on nije htio ranije istu rezoluciju donijeti u svom parlamentu – da ne „naškodi evropskom putu Srbije“. Hrvatska je nakon nategnutog 41 glasa u crnogorskoj Skupštini proglasila personama non grata lidere Demokrata, NSD-a i Demokratske narodne partije (DNP) i blokirala zatvaranje poglavlja 31. Rezolucija je takođe pomogla proruskom dijelu HDZ-a bliskog porodici Đukanović i DPS-u da volšebno aktivira i čitav niz drugih problematičnih pitanja koja su nastala u doba miloističke vlasti i za koje se sadašnja Vlada teško može smatrati odgovornom. Međutim, i pored nastojanja PES-a, Demokrata i Bošnjaka  (koji drže vanjske poslove) HDZ-ov šef diplomatije je nastavio za kreiranjem novih uslova o vraćanju otete imovine Hrvata uz morsku obalu. DNP je kao dio Vlade, zauzeo oštar stav da sa Hrvatskom ne može biti nikakvog kompromisa ni oko čega, dok je istovremeno Milan Knežević zatražio od Hrvata da im vrate Đukanovića – kakvog su ga znali 1991.- kao ljutog velikosrbina i slugu Beograda. Sa takvim Đukanovićem bi se DNP ponosio i vjerovatno bi mu pohare Crne Gore bile oproštene, kao i Svetozaru Maroviću čije ime niko od podanika ne smije pomenuti Vučiću kad dođe na poklonjenje u Beograd.

S druge strane, katastrofalni bilans (ne)učinka nereformisanog crnogorskog pravosuđa, koje je i dalje velikim dijelom pod kontrolom porodice Đukanović, je garant da se ništa neće pomjeriti s mrtve tačke. Na sve dođu problemi i s Hrvatskom (ratni zločini i volšebno nestala imovine Bokelja Hrvata i drugih – iza kojih opet stoji vlast Đukanovića) ili borba protiv kriminala i korupcije koji su razorili zemlju opet u doba vladavine iste porodice. Propast istraga i optužnica u aferama Telekom, Tunel, Stanovi, Carine, jalovo suđenje Vesni Medenici i drugim optuženim za teška krivična djela su garant da će i Đukanovići odraditi svoj dio posla u držanju Crne Gore podalje od EU i vladavine prava.

Nakon IBAR-a dolazi do provale istorijskog revizionizma i podsticanja mržnje i podjela u Crnoj Gori iza kojih opet formalno stoje ljudi iz Crne Gore, ovoga puta vladike Srpske crkve (SPC) Joanikije Mićović i Metodije Ostojić. Nereformisano  sudstvo je i tu garant da se ništa neće i ne može preduzeti da bi zemlja konačno ušla u neku normalu.

Parastosi nacističkim kvislinzima i ratnim zločincima, na koje smo navikli još ranijih godina i koje je i DPS podsticao, stvarajući podjele zarad lakšeg vladanja,  prerasli su  u otvoreno veličanje zločinaca i poražene ideologije iz Drugog svjetskog rata. Joanikijev odlazak u Lijevča polje u BiH, gdje je 1945. godine vojnički slomljena crnogorska četnička vojska a njen lider Pavle Đurišić odveden kao zarobljenik u Staru Gradišku, je dolio ulje na vatru podjela. Za Mićovića je Đurišić bio „junak nepobjedivog karaktera“ i uzdignut maltene na nivo sveca.  Metodije je izjednačio  Dražu i Đurišića sa svetima koji su postradali za vjeru. Obojica episkopa i predsjednik Skupštine su se ove godine obreli u Kamniškoj bistrici u Sloveniji na još jedan parastos tamo zarobljenim i strijeljanim četnicima gdje su ponovo veličali velikosrpske fašiste.

Prošle godine je Metodije proširio i parastose i na planinu Krnovo, sada mjesto profitabilnih poslova Mandićevog EPCG-a i porodice Đukanović (kao i u slučaju rekonstrukcije TE Pljevlja). Na Krnovu je u ljeto 1944,  Sedma crnogorska omladinska brigada do nogu potukla u oružanoj borbi Đurišićev Gvozdeni puk koji je u njemačkoj ofanzivi sadejstvovao sa SS jedinicama i ustašama protiv partizana. Metodije je krenuo u drsko izvrtanje činjenica, bez i jednog novog izvora, sa tvrdnjom da je na Krnovu pobijeno nekoliko stotina nenaoružanih mladića bez suda i presude i da su „komunisti svakakve zločine radili”. Metodije je navodno služio pomen „nevino postradaloj mladosti, njihovim čistim dušama, koje nas danas gledaju sa neba”.

Prije pet dana u ponovnom parastosu na Krnovu se Metodiju pridružio i Andrija Mandić. Držana je služba “mladićima stradalim na ovom prostoru, 25. avgusta 1944. godine” Metodijeva eparhija je poslala “jedinstvenu poruku da se na mjestu stradanja na Krnovu podigne spomen-obilježje, hram, da se prikupe sva imena oko 350 ubijenih”. Mandić je objasnio da je položio vijenac „u znak sjećanja na preko 300 golobradih, većinski maloljetnih, mladića…koji su brutalno strijeljani u strašnom ratnom zločinu”. Dodao je i da su stradali “od bratske ruke, nenaoružano i ne opalivši jednog metka”, samo zbog toga što su “vjerovali u zapadne saveznike i kraljevinu koja je bila njihov dom prije okupacije”.

Na parastosu je besjedio i bivši sekretar Eparhije budimljansko nikšičke i sadašnji paroh tivatski MCP Miajlo Backović. Backović je poznat po raskalašnom življenju, ekstremnim stavovima i veličanju staljinističkog KGB „pravoslavlja“ u Rusiji. Prije šest dana bio i na protestu u Morinju ispred bivšeg logora u kome je postavljenja sporna spomen ploča hrvatskim logorašima za vrijeme ministra odbrane Raška Konjevića. Udruženje boraca ratova 1991-92 i paracrkveni ekstremistički Miholjski zbor su organizovali protest na kome se u svešteničkoj odori pojavio i otac Miajlo. Backović je branio agresiju Miloševića i njegovih crnogorskih satrapa na Hrvatsku 1991. god. koja tada „nije bila međunarodno priznata“ dok je navodno „jedina zvanična i regularna vojska koja je u tom trenutku postojala bila JNA“. Po Backoviću i drugima u Morinju navodno niko nije stradao (i pored dokaza o smrtnim posljedicama ) dok svake sedmice vučićevska propaganda uvećava broj stradalih crnogorskih zarobljenika u Lori kod Splita. Backović je prozvao „sve one koje smo mi zaposlili 30. avgusta“ i „kojima smo mi dali platu da sjede u Skupštini, Vladi i Presjedništvu, da znaju da to što smo im dali možemo i da im uzmemo“. U komentaru Vijesti je u citiranju njegove izjave dodato u zagradi i riječ „crkva“ kao podrazumijevano značenje da su oni ti koji su zaposlili sadašnju vlast. Međutim, Mitropolija je prije dva dana izdala saopštenje pod izgovorom dodate riječi „crkva“ u kome se prvi put ogradila od svoga sveštenika. Naime, „sveštenik Backović u Morinju nije imao nikakav mandat da govori u ime Crkve… te riječi (je) mogao da izrekne samo kao jedan od građana ove zemlje“. Joanikijeva Mitropolija dalje navodi da je Backović „uzdržavanjem od govora ili makar drugačijim i jasnijim izborom riječi  mogao i trebalo je da preduprijedi ovakva tumačenja“. Joanikije već neko vrijeme nije na liniji potpune lojalnosti braći Vučić. Proljetos je potpisao sa pet drugih vladika SPC-a otvoreno pismo kojim se osuđuje govor mržnje Vučićevih vladika protiv studenata kao „srpskih ustaša“ i „neprijatelja države“. Ubrzo nakon toga je slijedilo uzdisanje Metodija na nivo „mitropolita“ i postavljenje za člana Sinoda – crkvene vlade. Sada je postao i član istražne komisije SPC-a protiv žičkog vladike Justina kojemu  se de fakto zamjera podrška srpskim studentima i nelojalnost braći Vučić. Ono što „mitropolit“ Metodije postaje u odnosu na Joanikija – omiljeni Vučićev episkop, izgleda da prati i dvojicu svjetovnih lidera „srpskog naroda u CG“ – Kneževića i Mandića. Vrijeme će pokazati koga Prva familija Srbije više voli.

Ako Crna Gora koju su trasirali Đukanović i Vučić uspije ući u EU, njeno članstvo će biti ravno čudu. I uprkos kontra-bajalicama Metodija i Miajla.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo