Povežite se sa nama

FOKUS

PRVA BANKA I NAŠE PARE: Decenija plaćanja bratske gramzivosti

Objavljeno prije

na

Budvanin Stevo Radača, tast nekadašnjeg gradonačelnika Rajka Kuljače, tuži Prvu banku zahtijevajući da mu vrate 2,1 milion eura koje su njemu i njegovoj porodici, kako tvrdi, na prevaru oduzeti nakon hapšenja njegovog zeta 2010. godine.

Prema tužbi, u koju su Vijesti imale uvid, proizilazi da su Radačina ćerka i unuci bez novca oročenih na njihovo ime u Prvoj banci ostali nakon što je njihova ušteđevina, protivno njihovoj volji, položena kao zalog za kredit koji je banka dala njima nepoznatoj osobi.

U tužbi koje prenose Vijesti piše da se sve to dešavalo u vrijeme hapšenja Rajka Kuljače, nakon čega su počeli pritisci na njegovu suprugu Jadranku. U ucjenama je, kažu, prednjačio Svetozar Marović zahtijevajući od Kuljačine supruge da odustane od cjelokupnog novca, jer će na taj način omogućiti svom suprugu bolji tretman i pravnu zaštitu, a da u protivnom ona ili djeca mogu snositi posljedice… Suđenje bi, prema najavama, moglo početi početkom marta.

Nije priča o, najblaže rečeno, nesporazumima između Prve banke i njenih deponenata novina. Posebno to nije u Budvi gdje smo, i u prethodno procesuiranim aferama, imali prilike da saznamo kako su se novcem stečenim spornom trgovinom opštinskim nekretninama namirivali dugovi Prve banka prema njenim komintentima. Tako je Vido Rađenović, jedan od aktera afere Košljun, tužilaštvu ispričao kako je to isto zemljiše, iako već (pre)prodato, na Marovićev zahtijev dao pod hipoteku za još jedan kredit u Prvoj banci, veći od tri miliona eura. Banka je tim novcem navodno trebala da vrati dio novca koji je nezakonito skinula sa računa porodica Divanović i Dragović….

Poznat je i slučaj jagodinske kompanije Femana kojoj je Prva banka, na ime svojih potraživanja prema kompaniji Holder broker diler, uzela dio novce (skoro 17 hiljada eura ili više od trećine) dobijenog prodajom akcija EPCG. Sav grijeh Femane bio je taj što je akcije prodala posredstvom Holder brokera. Doduše, ni tu nijesu imali izbora pošto je, tadašnjom odlukom Vlade, Prvoj i Holder brokeru dat nezakonit monopol u postupku djelimične privatizacije i dokapitalizacije Elektroprivrede (EPCG). I pravo da za učešće u tom poslu naplate ekstremno visoke provizije.

Sama po sebi, dakle, priča o još jednoj tužbi nezadovoljnih i moguće prevarenih klijenata Prve banke ne bi bila ništa novo. Zanimljivo je, međutim, da se sve to dešava i punih deset godina nakon što je banka pod kontrolom porodice Đukanović ugrozila kompletan finansijski sistem u Crnoj Gori. I državi i njenim stanovnicima proizvela nemjerljivu štetu.

Za koji dan (13. februara) biće tačno deset godina od odluke CBCG da prema Prvoj banci preduzme prinudne mjere koje su, pokazaće se, najavile ali ne i spriječile nadolazeću krizu. Tada je, uglavnom, od Prve zahtijevano da, pored ostalog, „prekine sa odobravanjem kredita koji nijesu u skladu sa propisima”. I, tek da se zna, Prva ni nakon toga nije prekunula sa praksom dodjele spornih kredita.

Odluka CBCG proizvela je:

(I) Ostavku Gorana Kneževića, zamjenika generalnog direktora i glavnog kontrolora bankarskog sistema CBCG. Iz njegove pisane izjave bilo je jasno da je ostavka posljedica nemogućnosti da radi preuzeti posao. „Razlog mog podnošenja ostavke je kulminacija debalansa između ovlašćenja i odgovornosti koja mi je data članom 20. Zakona o Centralnoj banci, i nemogućnosti da u ovakvom zakonsko-institucionalnom okviru dalje odgovaram za kvalitetno obavljanje supervizije banaka”, poručio je Knežević.

(II) Usvajanje novog Zakona o bankama koji je nakon trogodišnjeg usaglašavanja radikalno izmjenjen amandmanima DPS-a, mimo volje CBCG. Vlada je, prethodno, u predlog zakona ,,ugradila” sve amandmane DPS-a, ne mareći za upozorenje da se na taj način Centralnoj banci oduzimaju Ustavom data ovlašćenja za kontrolu banaka i njihovih vlasnika.

,,Odredba o kvalifikovanom učešću omogućava Centralnoj banci da ograniči promet akcijama banaka”, objašnjavali su u DPS-u i zahtijevali da se iz zakona briše odredba da ,,pravno ili fizičko lice ne smije steći kvalifikovano učešće u banci, bez prethodnog odobrenja CB”. To je, inače, uobičajena praksa u svijetu, kako bi se ulazak u vlasničku strukturu banaka onemogućio vlasnicima prljavog novca. Ali već tada u Crnoj Gori imali smo ozbiljne izuzetke.

Prvo je Aco Đukanović, što kupovinom na berzi što od Ministarstva finansija, postao uz EPCG najveći vlasnik Prve, do tada Nikšićke banke, a da nije tražio saglasnost CBCG. Potom je, 2007. godine, obavljena dokapitalizacija banke (učešće u kupovini akcija pod povlašćenim uslovima uzeli Milo Đukanović, Svetozar Marović i njihovi bliski saradnici iz politike i biznisa) bez saglasnosti CBCG. Dozvolu im je, po vlastitom nahođenju, izdala KHOV Zorana Đikanovića, kome su Vlada i parlament nedavno udijelili i peti mandat. Ignorišući očajno stanje na tržištu kapitala.

(III) Konačno, nakon odluke o uvođenju prinudnih mjera u Prvu banku izvršna vlast je počela obračun sa tadašnjim guvernerom Ljubišom Krgovićem. Posao je kompletiran dvije godine kasnije.

Iz tog vremena vrijedi zapamtiti i dilemu posalnika DPS-a Veljka Zarubice: „Da li će neki službenik iz CBCG bolje upravljati rizikom i kontrolisati kapital od samih vlasnika banke?”

Odgovor je stigao već krajem ljeta.

Nakon završene kontrole (Izvještaj od 29. avgusta 2008.) CBCG ocjenjuje da je Prva banka visoko izložena riziku likvidnosti. Takođe je ocijenjeno da utvrđene nepravilnosti u poslovanju banke mogu ugroziti interese deponenata i povjerilaca. Iza bankarskih i revizorskih fraza krila se surova istina: utvrđeno je da Prva banka ne izvršava sve naloge za plaćanje izdate od strane svojih nalogodavaca (komintenata), odnosno da ima oko 30 miliona eura neizmirenih naloga za plaćanje i domaćem i ino platnom prometu!?

Jedna banka Crne Gore vara svoje klijente pisao je Monitor već početkom septembra, opisujući mehanizam prevare, ukazujući na štetu koju trpi država (zbog neplaćenih carina i poreza) i uz upozorenje: „Ima naznaka da su ovu pojavu uočile i nadležne kontrole, ali je problem guran pod tepih – što u nadi da je u pitanju trenutna neujednačenost tokova plaćanja, što zbog vanbakarskog autoriteta vlasnika i čelnika ove Banke”.

Muk. I pokoji nemušti demanti.

Tri mjeseca kasnije, tokom nove kontrole, CB je utvrdila „da je likvidnost banke kritično nedovoljna zbog nemogućnosti banke da podrži sve obaveze koje dospijevaju za plaćanje, kao i da je rizik likvidnosti banke visok zbog neusklađenih dospijeća i gotovinskih tokova aktive i pasive”.

Došlo je vrijeme da Vlada priskoči u pomoć premijeru-bankaru. Prvo je, početkom decembra, usvojen Zakon o mjerama za zaštitu bankarskog sektora. Nedugo potom (12. decembra 2008), Vlada je odlučila da kreditom od 44 miliona eura pomogne Prvoj (CBCG već tada je tužilaštvu dostavila određ podatke o počinjenim nepočinstvima, vidjetio boks).

Ugovorom koji su potpisali Igor Lukšić i Radoje Žugić (prvi u ime države drugi u ime banke). Prvoj je, forme radi, naloženo da odmah napravi Plan namjenskog korišćenja ovih sredstava prihvatljiv za CBCG, s tim što se dobijeni novac može trošiti tek kad CB odobri ovaj plan. Znatno kasnije, iz odgovore na Upitnik Evropske komisije na koji su odgovorali ministar finasija Lukšić i njegov pomoćnik Milorad Katnić saznajemo da je „Banka ta sredstva koristila po sopstvenom nahođenju. Ovlašćena lica CB su zapravo bila onemogućena da neposredno prate korišćenje novčanih sredstava obezbijeđenih kreditnom podrškom Vlade”.

Dok je dugove vraćala državnim novcem, u vrijeme zabrane kreditiranja, banka je pozajmljivala novac: braći Šarić, supruzi Brana Mićunovića i(li) kupovala akcije od Veselina Barovića i njegovog Eurofonda. Bez kazne. Kao što je prethodno nekažnjeno kršila propise finasirajući akcionare, poput Stanka Subtića.

Slijedila je globalno čuvena operacija „jedan milion 11 puta u krug”, kojom je vlada sama sebi vratila ratu kredita. Milion je iz trezora uplaćivan na račun Regionolnog vodovoda u Prvoj banci. Oni su, na ime dospjele rate, vraćali milion u trezor… I tako 11 puta za 33 minuta… Ostatak priče jednako je zanimljiv. Ali, otom potom – godina jubileja tek je počela.

Do daljnjeg samo podsjećanje: na čelu CBCG danas je Radoje Žugić, nekadašnji predsjednik borda Prve banke. Aktuelni ministar finasija Darko Radunović u Vladu je došao iz Prve banke, sa mjesta glavnog izvršnog duirektora. Naslijedio ga je Tarik Telaćević, čiji je otac Asim član Savjeta CBCG. U Senatu Davne revizorske institucije sjedi Zoran Jelić, nekadašnji član Odbora za reviziju Prve. Direktor Luke Bar je Zarija Franović, član DPS koji je kao poslanik i direktor željezničke Infrastrukture pomagao Prvu koliko je to bilo u njegovoj moći (državnim parama i glasovima u parlamentu). Branko Vujović, lično zaslužan što je skoro 25 miliona eura namijenjenih za investicije u nikšićkoj Željezari završilo u kasi Prve banke, danas je predsjednik Savjeta Agencije za nadzor osiguiranja…

Konačno, uticajan akcionar Prve banke mogao bi, poslije 15. aprila, postati i novi predsjednik Crne Gore. Možemo li da biramo, bolje da to bude Aco. Da bude jasnije. Jeftinije i pravednije, svakako, biti neće.

POD ZAŠTITOM
Nema kazne za izabrane

CBCG je, 11.decembra 2008. godine, Vrhovnom državnom tužiocu ,,ukazala na postojanje osnova sumnje da su odgovorna lica u Prvoj banci, nezakonitim postupanjem, ugrozila prava svojih deponenata i povjerilaca”. Prijava je stigla nedugo pošto je, kasnije ćemo saznati, Prva sklopila makar jedan od spornih kreditnih ugovora sa kompanijama u vlasništvu braće Darka i Duška Šarić i njihovih saradnika. I koji dan prije nego je vlada Crne Gore novcem poreskih obveznika pomogla akcionare Prve sa 44 miliona eura.

„Uz informaciju iz CBCG je dostavljen i određeni broj materijalnih dokaza”, potvrdila je Ranka Čarapić tadašnja VDT, u januaru sljedeće godine, objašnjavajući kako je predmet sa Uputstvom o postupanju dostavila Specijalnom odjeljenju za suzbijanje organizovanog kriminala i korupcije. Potom je, sredinom 2010., VDT ponovila priču o provjeri informacija dobijenih iz CBCG. Pride, provjeravana je i informacija i fiktivnom vraćanju rate državnog kredita od 11 miliona eura.

Vrhovno državno tužilaštvo je odbacilo krivičnu prijavu koja joj je, uz prateću dokumentaciju, dostavljena iz CBCG, obavijestio je svoje čitaoce Monitor u maju 2012. Pola godine kasnije stigla je zvanična potvrda te informacije. „Specijalno odjeljenje, nakon provjere poslovanja Prve banke, nije pronašlo nijednu činjenicu koja bi mogla dovesti do pokretanja krivičnog postupka”, saopštila je Čarapić u Budvi.

 

VLADA, CENTRALNA I PRVA BANKA
Ko je kome vlast

Obračun crnogorskih monetarnih (CBCG) i izvršnih vlasti (angažovanih u službi Prve banke) kulminirao je sredinom 2010. godine, kada je vlasnicima Prve postalo jasno da im Savjet CB neće pogledati kroz prste dok mu je na čelu Ljubiša Krgović. Više ne.

Pride, po kuloarima podgoričkog svijeta moći pronosile su se glasine da za tužan udes bankara Đukanovića, njihovih povjerilaca i komintenata, zapravo, nijesu krivi oni i njihovi menadžeri već onaj ko im je dozvolio da se uvale u nešto čemu nijesu dorasli. Neko je morao da plati.

„Đukanović je u taj duel uložio novac – svoj i svoje porodice koja kontroliše oko 50 odsto akcija Prve banke”, pisao je Monitor u to vrijeme, „Krgovićev ulog bila je funkcija koju obavlja nešto više od devet godina, zapravo od osnivanja CBCG. I premijer i guverner su se u svom ličnom obračunu poštapali autoritetom instutucija koje zastupaju, tako da je rezultat ovog duela bio poznat istog časa kada je i započeo – najveći gubitnik je Crna Gora…”

Vlada Mila Đukanovića je, uglavnom, nakon sastanka užeg kabineta Vlade koji su činili premijer i potpredsjednici Igor Lukšić, Svetozar Marović i Vujica Lazović, odlučila da u već pripremljeni Prijedlog zakona o CBCG unese odredbu da se nakon njegovog usvajanja bira novi Savjet CBCG.

Kao najmlađi, obavezu da uhvati muštuluk stručnoj i laičkoj javnosti pripala je Lukšiću. I on je predano pojasnio da je u malom kabinetu prevladalo mišljenje da se nakon usvajanja novog zakona bira i novi Savjet CBCG (suprotno ranijem mišljenju da članovi i predsjednik Savjeta ostanu na funkcijama do kraja mandata) „jer se radi o novoj instituciji koja je ustanovljena novim ustavom i sa bitno drugačijim nadležnostima”. Dilemu – kako su do tog rješenja došla trojica ekonomista i jedan pravnik (danas znamo da je isti već u to vrijeme bio na čelu organizovane kriminalne grupe iz Budve), a ne pravne službe Vlade – Lukšić nije pokušao da razriješi.

Prvi je vladinim argumentima u pomoć priskočio Predrag Drecun, nekadašnji ministar a tada glavni izvršni direktor Prve banke. ,,Ovo rješenje, u principu, ne bi trebalo da ima protivnika, ali parlament uvijek ponešto ispolitizuje. Očekujem da znatan dio opozicije, koji razumije politička kretanja u Crnoj Gori, podrži najnovije rješenje”.

Onda se Drecun preselio iz svijeta politike u zonu (crnogorskih) finansija. I finansijera. „,,Prva banka, nakon promjene Savjeta Centralne banke, očekuje pozitivne pomake. Niži nivo razumijevanja nije moguć od ovog koji trenutno imamo sa Centralnom bankom, odnosno Krgovićem. Ko god dođe na čelo CB CG imaće sasvim sigurno više razumijevanja”, objasnio je Drecun ne ostavljajući ni trunku dilemu da će doći do promjena na čelu Savjeta CBCG.

Krgović je, sa druge strane, cijenio kako je odluka malog kabineta problematična makar iz tri razloga. Suprotna je, objašnjavao je, Zakonu o sprovođenju Ustava kojim je regulisano ,,da organi upravljanja izabrani prije donošenja Ustava, a među njima je i Savjet, ostaju da vrše funkciju do isteka svog mandata”. Nije u skladu sa obećanjima o vladavini prava koje je Crna Gora dala ,,partnerima sa ove i one strane okeana”. To, konačno, ,,ugrožava nezavisnost CBCG”, što je jedan od bitnih uslova za ulazak u EU.

Sve je bilo zaludu. ,,Glupost je priča da iza eventualne smjene predsjednika Savjeta Centralne banke stoji lični obračun akcionara Prve banke”, potvrdio je Milo Đukanović – u tom momentu premijer i većinski vlasnik Prve. Uz objašnjenje kako je Vlada alternativni prijedlog novog zakona usvojila ,,u skladu sa našim čitanjem međunarodnih pravnih normi”.

Smjena je bila neminovna. Baš kao i skoro ustoličenje Radoja Žugića. Na prijedlog Filipa Vujanovića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo