Povežite se sa nama

FOKUS

PRVA BANKA I NAŠE PARE: Decenija plaćanja bratske gramzivosti

Objavljeno prije

na

Budvanin Stevo Radača, tast nekadašnjeg gradonačelnika Rajka Kuljače, tuži Prvu banku zahtijevajući da mu vrate 2,1 milion eura koje su njemu i njegovoj porodici, kako tvrdi, na prevaru oduzeti nakon hapšenja njegovog zeta 2010. godine.

Prema tužbi, u koju su Vijesti imale uvid, proizilazi da su Radačina ćerka i unuci bez novca oročenih na njihovo ime u Prvoj banci ostali nakon što je njihova ušteđevina, protivno njihovoj volji, položena kao zalog za kredit koji je banka dala njima nepoznatoj osobi.

U tužbi koje prenose Vijesti piše da se sve to dešavalo u vrijeme hapšenja Rajka Kuljače, nakon čega su počeli pritisci na njegovu suprugu Jadranku. U ucjenama je, kažu, prednjačio Svetozar Marović zahtijevajući od Kuljačine supruge da odustane od cjelokupnog novca, jer će na taj način omogućiti svom suprugu bolji tretman i pravnu zaštitu, a da u protivnom ona ili djeca mogu snositi posljedice… Suđenje bi, prema najavama, moglo početi početkom marta.

Nije priča o, najblaže rečeno, nesporazumima između Prve banke i njenih deponenata novina. Posebno to nije u Budvi gdje smo, i u prethodno procesuiranim aferama, imali prilike da saznamo kako su se novcem stečenim spornom trgovinom opštinskim nekretninama namirivali dugovi Prve banka prema njenim komintentima. Tako je Vido Rađenović, jedan od aktera afere Košljun, tužilaštvu ispričao kako je to isto zemljiše, iako već (pre)prodato, na Marovićev zahtijev dao pod hipoteku za još jedan kredit u Prvoj banci, veći od tri miliona eura. Banka je tim novcem navodno trebala da vrati dio novca koji je nezakonito skinula sa računa porodica Divanović i Dragović….

Poznat je i slučaj jagodinske kompanije Femana kojoj je Prva banka, na ime svojih potraživanja prema kompaniji Holder broker diler, uzela dio novce (skoro 17 hiljada eura ili više od trećine) dobijenog prodajom akcija EPCG. Sav grijeh Femane bio je taj što je akcije prodala posredstvom Holder brokera. Doduše, ni tu nijesu imali izbora pošto je, tadašnjom odlukom Vlade, Prvoj i Holder brokeru dat nezakonit monopol u postupku djelimične privatizacije i dokapitalizacije Elektroprivrede (EPCG). I pravo da za učešće u tom poslu naplate ekstremno visoke provizije.

Sama po sebi, dakle, priča o još jednoj tužbi nezadovoljnih i moguće prevarenih klijenata Prve banke ne bi bila ništa novo. Zanimljivo je, međutim, da se sve to dešava i punih deset godina nakon što je banka pod kontrolom porodice Đukanović ugrozila kompletan finansijski sistem u Crnoj Gori. I državi i njenim stanovnicima proizvela nemjerljivu štetu.

Za koji dan (13. februara) biće tačno deset godina od odluke CBCG da prema Prvoj banci preduzme prinudne mjere koje su, pokazaće se, najavile ali ne i spriječile nadolazeću krizu. Tada je, uglavnom, od Prve zahtijevano da, pored ostalog, „prekine sa odobravanjem kredita koji nijesu u skladu sa propisima”. I, tek da se zna, Prva ni nakon toga nije prekunula sa praksom dodjele spornih kredita.

Odluka CBCG proizvela je:

(I) Ostavku Gorana Kneževića, zamjenika generalnog direktora i glavnog kontrolora bankarskog sistema CBCG. Iz njegove pisane izjave bilo je jasno da je ostavka posljedica nemogućnosti da radi preuzeti posao. „Razlog mog podnošenja ostavke je kulminacija debalansa između ovlašćenja i odgovornosti koja mi je data članom 20. Zakona o Centralnoj banci, i nemogućnosti da u ovakvom zakonsko-institucionalnom okviru dalje odgovaram za kvalitetno obavljanje supervizije banaka”, poručio je Knežević.

(II) Usvajanje novog Zakona o bankama koji je nakon trogodišnjeg usaglašavanja radikalno izmjenjen amandmanima DPS-a, mimo volje CBCG. Vlada je, prethodno, u predlog zakona ,,ugradila” sve amandmane DPS-a, ne mareći za upozorenje da se na taj način Centralnoj banci oduzimaju Ustavom data ovlašćenja za kontrolu banaka i njihovih vlasnika.

,,Odredba o kvalifikovanom učešću omogućava Centralnoj banci da ograniči promet akcijama banaka”, objašnjavali su u DPS-u i zahtijevali da se iz zakona briše odredba da ,,pravno ili fizičko lice ne smije steći kvalifikovano učešće u banci, bez prethodnog odobrenja CB”. To je, inače, uobičajena praksa u svijetu, kako bi se ulazak u vlasničku strukturu banaka onemogućio vlasnicima prljavog novca. Ali već tada u Crnoj Gori imali smo ozbiljne izuzetke.

Prvo je Aco Đukanović, što kupovinom na berzi što od Ministarstva finansija, postao uz EPCG najveći vlasnik Prve, do tada Nikšićke banke, a da nije tražio saglasnost CBCG. Potom je, 2007. godine, obavljena dokapitalizacija banke (učešće u kupovini akcija pod povlašćenim uslovima uzeli Milo Đukanović, Svetozar Marović i njihovi bliski saradnici iz politike i biznisa) bez saglasnosti CBCG. Dozvolu im je, po vlastitom nahođenju, izdala KHOV Zorana Đikanovića, kome su Vlada i parlament nedavno udijelili i peti mandat. Ignorišući očajno stanje na tržištu kapitala.

(III) Konačno, nakon odluke o uvođenju prinudnih mjera u Prvu banku izvršna vlast je počela obračun sa tadašnjim guvernerom Ljubišom Krgovićem. Posao je kompletiran dvije godine kasnije.

Iz tog vremena vrijedi zapamtiti i dilemu posalnika DPS-a Veljka Zarubice: „Da li će neki službenik iz CBCG bolje upravljati rizikom i kontrolisati kapital od samih vlasnika banke?”

Odgovor je stigao već krajem ljeta.

Nakon završene kontrole (Izvještaj od 29. avgusta 2008.) CBCG ocjenjuje da je Prva banka visoko izložena riziku likvidnosti. Takođe je ocijenjeno da utvrđene nepravilnosti u poslovanju banke mogu ugroziti interese deponenata i povjerilaca. Iza bankarskih i revizorskih fraza krila se surova istina: utvrđeno je da Prva banka ne izvršava sve naloge za plaćanje izdate od strane svojih nalogodavaca (komintenata), odnosno da ima oko 30 miliona eura neizmirenih naloga za plaćanje i domaćem i ino platnom prometu!?

Jedna banka Crne Gore vara svoje klijente pisao je Monitor već početkom septembra, opisujući mehanizam prevare, ukazujući na štetu koju trpi država (zbog neplaćenih carina i poreza) i uz upozorenje: „Ima naznaka da su ovu pojavu uočile i nadležne kontrole, ali je problem guran pod tepih – što u nadi da je u pitanju trenutna neujednačenost tokova plaćanja, što zbog vanbakarskog autoriteta vlasnika i čelnika ove Banke”.

Muk. I pokoji nemušti demanti.

Tri mjeseca kasnije, tokom nove kontrole, CB je utvrdila „da je likvidnost banke kritično nedovoljna zbog nemogućnosti banke da podrži sve obaveze koje dospijevaju za plaćanje, kao i da je rizik likvidnosti banke visok zbog neusklađenih dospijeća i gotovinskih tokova aktive i pasive”.

Došlo je vrijeme da Vlada priskoči u pomoć premijeru-bankaru. Prvo je, početkom decembra, usvojen Zakon o mjerama za zaštitu bankarskog sektora. Nedugo potom (12. decembra 2008), Vlada je odlučila da kreditom od 44 miliona eura pomogne Prvoj (CBCG već tada je tužilaštvu dostavila određ podatke o počinjenim nepočinstvima, vidjetio boks).

Ugovorom koji su potpisali Igor Lukšić i Radoje Žugić (prvi u ime države drugi u ime banke). Prvoj je, forme radi, naloženo da odmah napravi Plan namjenskog korišćenja ovih sredstava prihvatljiv za CBCG, s tim što se dobijeni novac može trošiti tek kad CB odobri ovaj plan. Znatno kasnije, iz odgovore na Upitnik Evropske komisije na koji su odgovorali ministar finasija Lukšić i njegov pomoćnik Milorad Katnić saznajemo da je „Banka ta sredstva koristila po sopstvenom nahođenju. Ovlašćena lica CB su zapravo bila onemogućena da neposredno prate korišćenje novčanih sredstava obezbijeđenih kreditnom podrškom Vlade”.

Dok je dugove vraćala državnim novcem, u vrijeme zabrane kreditiranja, banka je pozajmljivala novac: braći Šarić, supruzi Brana Mićunovića i(li) kupovala akcije od Veselina Barovića i njegovog Eurofonda. Bez kazne. Kao što je prethodno nekažnjeno kršila propise finasirajući akcionare, poput Stanka Subtića.

Slijedila je globalno čuvena operacija „jedan milion 11 puta u krug”, kojom je vlada sama sebi vratila ratu kredita. Milion je iz trezora uplaćivan na račun Regionolnog vodovoda u Prvoj banci. Oni su, na ime dospjele rate, vraćali milion u trezor… I tako 11 puta za 33 minuta… Ostatak priče jednako je zanimljiv. Ali, otom potom – godina jubileja tek je počela.

Do daljnjeg samo podsjećanje: na čelu CBCG danas je Radoje Žugić, nekadašnji predsjednik borda Prve banke. Aktuelni ministar finasija Darko Radunović u Vladu je došao iz Prve banke, sa mjesta glavnog izvršnog duirektora. Naslijedio ga je Tarik Telaćević, čiji je otac Asim član Savjeta CBCG. U Senatu Davne revizorske institucije sjedi Zoran Jelić, nekadašnji član Odbora za reviziju Prve. Direktor Luke Bar je Zarija Franović, član DPS koji je kao poslanik i direktor željezničke Infrastrukture pomagao Prvu koliko je to bilo u njegovoj moći (državnim parama i glasovima u parlamentu). Branko Vujović, lično zaslužan što je skoro 25 miliona eura namijenjenih za investicije u nikšićkoj Željezari završilo u kasi Prve banke, danas je predsjednik Savjeta Agencije za nadzor osiguiranja…

Konačno, uticajan akcionar Prve banke mogao bi, poslije 15. aprila, postati i novi predsjednik Crne Gore. Možemo li da biramo, bolje da to bude Aco. Da bude jasnije. Jeftinije i pravednije, svakako, biti neće.

POD ZAŠTITOM
Nema kazne za izabrane

CBCG je, 11.decembra 2008. godine, Vrhovnom državnom tužiocu ,,ukazala na postojanje osnova sumnje da su odgovorna lica u Prvoj banci, nezakonitim postupanjem, ugrozila prava svojih deponenata i povjerilaca”. Prijava je stigla nedugo pošto je, kasnije ćemo saznati, Prva sklopila makar jedan od spornih kreditnih ugovora sa kompanijama u vlasništvu braće Darka i Duška Šarić i njihovih saradnika. I koji dan prije nego je vlada Crne Gore novcem poreskih obveznika pomogla akcionare Prve sa 44 miliona eura.

„Uz informaciju iz CBCG je dostavljen i određeni broj materijalnih dokaza”, potvrdila je Ranka Čarapić tadašnja VDT, u januaru sljedeće godine, objašnjavajući kako je predmet sa Uputstvom o postupanju dostavila Specijalnom odjeljenju za suzbijanje organizovanog kriminala i korupcije. Potom je, sredinom 2010., VDT ponovila priču o provjeri informacija dobijenih iz CBCG. Pride, provjeravana je i informacija i fiktivnom vraćanju rate državnog kredita od 11 miliona eura.

Vrhovno državno tužilaštvo je odbacilo krivičnu prijavu koja joj je, uz prateću dokumentaciju, dostavljena iz CBCG, obavijestio je svoje čitaoce Monitor u maju 2012. Pola godine kasnije stigla je zvanična potvrda te informacije. „Specijalno odjeljenje, nakon provjere poslovanja Prve banke, nije pronašlo nijednu činjenicu koja bi mogla dovesti do pokretanja krivičnog postupka”, saopštila je Čarapić u Budvi.

 

VLADA, CENTRALNA I PRVA BANKA
Ko je kome vlast

Obračun crnogorskih monetarnih (CBCG) i izvršnih vlasti (angažovanih u službi Prve banke) kulminirao je sredinom 2010. godine, kada je vlasnicima Prve postalo jasno da im Savjet CB neće pogledati kroz prste dok mu je na čelu Ljubiša Krgović. Više ne.

Pride, po kuloarima podgoričkog svijeta moći pronosile su se glasine da za tužan udes bankara Đukanovića, njihovih povjerilaca i komintenata, zapravo, nijesu krivi oni i njihovi menadžeri već onaj ko im je dozvolio da se uvale u nešto čemu nijesu dorasli. Neko je morao da plati.

„Đukanović je u taj duel uložio novac – svoj i svoje porodice koja kontroliše oko 50 odsto akcija Prve banke”, pisao je Monitor u to vrijeme, „Krgovićev ulog bila je funkcija koju obavlja nešto više od devet godina, zapravo od osnivanja CBCG. I premijer i guverner su se u svom ličnom obračunu poštapali autoritetom instutucija koje zastupaju, tako da je rezultat ovog duela bio poznat istog časa kada je i započeo – najveći gubitnik je Crna Gora…”

Vlada Mila Đukanovića je, uglavnom, nakon sastanka užeg kabineta Vlade koji su činili premijer i potpredsjednici Igor Lukšić, Svetozar Marović i Vujica Lazović, odlučila da u već pripremljeni Prijedlog zakona o CBCG unese odredbu da se nakon njegovog usvajanja bira novi Savjet CBCG.

Kao najmlađi, obavezu da uhvati muštuluk stručnoj i laičkoj javnosti pripala je Lukšiću. I on je predano pojasnio da je u malom kabinetu prevladalo mišljenje da se nakon usvajanja novog zakona bira i novi Savjet CBCG (suprotno ranijem mišljenju da članovi i predsjednik Savjeta ostanu na funkcijama do kraja mandata) „jer se radi o novoj instituciji koja je ustanovljena novim ustavom i sa bitno drugačijim nadležnostima”. Dilemu – kako su do tog rješenja došla trojica ekonomista i jedan pravnik (danas znamo da je isti već u to vrijeme bio na čelu organizovane kriminalne grupe iz Budve), a ne pravne službe Vlade – Lukšić nije pokušao da razriješi.

Prvi je vladinim argumentima u pomoć priskočio Predrag Drecun, nekadašnji ministar a tada glavni izvršni direktor Prve banke. ,,Ovo rješenje, u principu, ne bi trebalo da ima protivnika, ali parlament uvijek ponešto ispolitizuje. Očekujem da znatan dio opozicije, koji razumije politička kretanja u Crnoj Gori, podrži najnovije rješenje”.

Onda se Drecun preselio iz svijeta politike u zonu (crnogorskih) finansija. I finansijera. „,,Prva banka, nakon promjene Savjeta Centralne banke, očekuje pozitivne pomake. Niži nivo razumijevanja nije moguć od ovog koji trenutno imamo sa Centralnom bankom, odnosno Krgovićem. Ko god dođe na čelo CB CG imaće sasvim sigurno više razumijevanja”, objasnio je Drecun ne ostavljajući ni trunku dilemu da će doći do promjena na čelu Savjeta CBCG.

Krgović je, sa druge strane, cijenio kako je odluka malog kabineta problematična makar iz tri razloga. Suprotna je, objašnjavao je, Zakonu o sprovođenju Ustava kojim je regulisano ,,da organi upravljanja izabrani prije donošenja Ustava, a među njima je i Savjet, ostaju da vrše funkciju do isteka svog mandata”. Nije u skladu sa obećanjima o vladavini prava koje je Crna Gora dala ,,partnerima sa ove i one strane okeana”. To, konačno, ,,ugrožava nezavisnost CBCG”, što je jedan od bitnih uslova za ulazak u EU.

Sve je bilo zaludu. ,,Glupost je priča da iza eventualne smjene predsjednika Savjeta Centralne banke stoji lični obračun akcionara Prve banke”, potvrdio je Milo Đukanović – u tom momentu premijer i većinski vlasnik Prve. Uz objašnjenje kako je Vlada alternativni prijedlog novog zakona usvojila ,,u skladu sa našim čitanjem međunarodnih pravnih normi”.

Smjena je bila neminovna. Baš kao i skoro ustoličenje Radoja Žugića. Na prijedlog Filipa Vujanovića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STANJE REDOVNO: Ne vide, ne čuju, tvituju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer  Abazović ili, poput predsjednika Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u  u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku, onda vam i naša svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti

 

Sve je u najboljem redu. „Ja ne znam šta se ovdje vanredno dešava”, predočio je, neki dan, premijer Dritan Abazović. ,,Volio bih da me neko ubijedi koji dio crnogorskog sistema ne funkcioniše ili ne pruža one usluge koje je pružao. Ako izuzmemo Ustavni sud…“.

Izjava je došla kao neka vrsta odgovora  na javne kritike  zapadnih partnera. Vrijedi ih ponoviti pošto se nešto slično rijetko može čuti u jeziku diplomatije.

„Od zemlje koja je bila najuspješnija na putu ka EU, Crna Gora sada postaje zemlja problem”, poručila je ministarka vanjskih poslova Slovenije Tanja Fajon. ,,Crna Gora ostaje rak rana EU”, dodala je uz poruku ,,obavezali smo se da ćemo dalje pomagati Crnoj Gori”. Slična upozorenja stigla su i sa one strane Atlantika. ,,Crna Gora je u veoma dubokoj krizi. Blizu je institucionalnog kolapsa kakvog skoro nisam vidio u bilo kojoj zemlji”, saopštio je specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar upozoravajući na  ,,mnogo mogućih posljedica” takvog stanja.

Abazović, kazao je, ne osjeća odgovornost . ,,Da kažem da ne osjećam odgovornost zvučaću arogantno, ali da osjećam ono što neki ljudi nameću – ne osjećam. Vlada je završila sve svoje obaveze. Da nisu srušili Vladu i ove obaveze iz evropske agende bile bi završene”, predočio je premijer pomalo zatečenim novinarima. ,,I zašto  bih osjećao odgovornost? Tehnička Vlada radi bolje nego ona koja je bila u punom mandatu”.

Sve je, dakle, u osjećajima. Odnosno, percepciji. Pa ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer (,,hvala domaćinima što su mi ispunili jedan od dječačkih snova”) ili, poput predsjednika Mila Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u luksuznom hotelu Kempinski u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku (nije nas udostojio komentara), onda svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti.

Nedavno smo iz Instituta za javno zdravlje dobili informaciju – alarmantno upozorenje  – da je dvoje od petoro (40 odsto) djece predškolskog uzrasta u Crnoj Gori nevakcinisano. Ili, da se ograničimo samo na mandat aktuelne (odlazeće, tehničke) Vlade: u 2022. godini vakcinisano je tek svako deseto dijete (11 odsto) rođeno prethodne godine. Vakine su tu, propisi su jasni, nedostajala je snaga države, ako nas već ima toliko koji više vjerujemo Guglu i Tviteru nego ljekarima.

Bez najave, prošlog petka Vlada je odložila početak drugog polugođa školske 22/23. Zvanično, kako bi omogućila bolju zaradu turističkim poslenicima sa sjevera!? Nezvanično, problem je bilo to što tek kupljeno gorivo (mazut) nije dopremljen do školskih kotlarnica, pa bi đake prošlog ponedjeljka dočekale hladne učionice.

Samo je do najupornijih doprla vijest da je Jugopetrol,  tek početkom nedjelje,  distribuirao neophodno gorivo. Alibi je bio mnogo glasniji. ,,Ako nema grijanja u školama, obratite se onima koji su planirali prethodni budžet (za 2022. godinu – prim. Monitora) i koji su zakinuli stavku vezanu za grijanje u školama u Ministarstvu prosvjete”, saopštio je premijer krajem novembra. Isto smo mogli čuti i od njegovih ministara zdravlja i prosvjete Dragloslava Šćekića i Miomira Vojinovića.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KROJENJE CRNOGORSKE POLITIKE: Model KVINTA, proljeće 2023

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“ . Rat u Ukrajini promijenio dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima

 

Da su Crna Gora i Zapadni Balkan politički trusno područje koje nije baš sposobno brinuti o sebi,  odavno je poznato. Mimo perioda Titove Jugoslavije malo je bilo vremena kada neko sa strane nije morao uređivati odnose u našem dvorištu. Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“.

Uslovi, pitanje i prag od 55 odsto neophodne većine za referendum o nezavisnosti 2006. godine je postavila administracija EU usljed nemogućnosti lokalnih političkih aktera da se sami dogovore. Neka kasnija rješenja iz Ustava su takođe morala biti diktirana od strane EU ili njenih glavnih članica uz „mišljenja i asistencije“ Venecijanske komisije (VK). Upravo zahvaljujući „medijaciji“ briselske administracije i VK, donesene su procedure izbora čelnih ljudi pravosuđa koji su se sada pokazali potpuno jalovim i bez deblokirajućih mehanizama. I dok institucije zemlje klize u v.d. stanje ili disfunkcionalnost jedna za drugom, sve je jasnije da tešku političku i institucionalnu krizu nije moguće riješiti bez ponovne medijacije i „usluga“ međunarodnog faktora. Nedavno je slovenačka vanjska ministarka Tanja Fajon po drugi put bila u Podgorici u mjesec dana urgirajući da se što prije izaberu sudije Ustavnog suda bez kojeg ne može biti ni izbora. Prva posjeta je upriličena krajem decembra pred gregorijanski Božić zajedno sa njenin austrijskim kolegom grofom Aleksanderom Šalenbergom. Tada je poslato jasno upozorenje da bi nova vlada sa mandatarom Miodragom Lekićem izglasana na osnovu novog i široko osporavanog Zakona o predsjedniku, bila „korak unazad“. Tada je Lekić poručio da skupštinska većina „ne želi konfrontacije s međunarodnom zajednicom, ali ni pretvaranje države u eksperimentalnu laboratoriju protektoratskog tipa“.

Slovenija kao dio bivše Jugoslavije i Austrija, nekadašnji vladar više od polovine prostora bivše zemlje,  izabrane  su da prenesu poruke kao neko ko najbolje razumije crnogorske kompleksnosti i političke mahinacije. Tanja Fajon je ranije radila u Evropskoj komisiji (EK) kod komesara za proširenje i ima veliko iskustvo sa Zapadnim Balkanom. Za nekoliko dana, tačnije 23. januara, Fajon treba predati izvještaj vanjskim ministrima članica EU. Ona je tokom druge posjete upozorila da ukoliko se ne osposobi Ustavni sud, u sada šestom pokušaju, da „postoji velika prijetnja da EU zaustavi pristupne pregovore sa Crnom Gorom”. Može se pretpostviti da je Fajon upozorenjem ciljala više na crnogorsku javnost nego političare kojima je jasno da su pristupni pregovori odavno defakto zaustavljeni, kako zbog nesposobnosti i nevoljnosti crnogorskih pregovarača tako i zbog umora u Evropi. Prošle godine u junu se navršila decenija mlitavih pristupnih pregovora koje je otpočela vlast odlazećeg predsjednika Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista (DPS). Tokom 10 godina pregovora DPS je od 33 poglavlja neophodnih za ulazak u EU uspio privremeno zatvoriti samo tri i time je Crna Gora osim formalnog liderstva u evrointegricijama postala i lider u najdužim jalovim pregovorima. Međutim, formalni prekid, tj. obustava pristupnih pregovora bi svakako loše odjeknuo u javnosti dok bi za ostale zemlje u regionu takva objava bila dodatno obezhrabrujuća.

Slovensko-austrijski dvojac je bio pristutan i na sastanku sa liderima Zapadnog Balkana na marginama Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, Švajscarska. Cilj je jačanje integracija prema EU kako je na twitteru objavio v.d. premijer Dritan Abazović rekavši da je „cijelom regionu potrebno više eurooptimizma“. Bosna i Hercegovina je takođe u unutarnjoj blokadi. Predsjednik RS Milorad Dodik postaje sve drskiji u izjavama. Otvoreno je podržao rusku agresiju na Ukrajinu i njeno komadanje uz davanje ordena ruskom diktatoru Vladimiru Putinu. Dodik ne skriva da mu je želja da i BiH nestane. Nedavni nacionalistički izgredi na fudbalskom turniru u Sarajevu i napadi na roditelje mladih igrača iz Srbije podgrijavaju nacionalističke strasti uprkos brzoj akciji policije i privođenju krivaca. Makedonija i Albanija nikako da počnu pristupne pregovore zbog blokade Bugarske. Makedonci odbijajaju da prihvate bugarsko tumačenje njihovog nacionalnog i jezičkog identiteta. Odnosi između Srbije i Kosova koje je i dalje u međunarodnom poluprotektoratu su posljednjih mjeseci doveli maltene do usijanja i samo je direktna intervencija Evropske komisije i zemalja Kvinte/Petorke spriječila otvorenu eskalaciju i sukobe.

Rat u Ukrajini promijenio je dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima. Pogotovo se vidi jači uticaj anglo-saksonskog dijela Petorke (Amerikanci i Britanci) i rastući angažman Francuske. Nekadašnja praksa Zapada da da primat stabilokratiji nad demokratijom u regionu je dovedena u pitanje. Trpljenje autokrata u Republici Srpskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji samo da bi se dobila kratkoročna stabilnost se vremenom pokazala kontraproduktivnom jer su moćnici počeli da se ponašaju kao nedodirljiva božanstva.

Britanski interes u cilju obuzdavanja šverca cigareta i preko Luke Bar je već neko vrijeme jasno i javno definisan sa aktivnim angažmanom britanskih finansijskih i obavještajnih službi pri državnim organima u Podgorici. U utorak je objavljena informacija da je v.d. direktor Uprave prihoda i carina Vladan Bulatović imao sastanak sa ambasadorkom Karen Medoks i britanskim oficirom za vezu za privredni i finansijski kriminal. Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović je pred gregorijanski Božić posjetio London službeno radi jačanja saradnje „u oblasti borbe protiv korupcije i teškog i organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu i u Evropi“. Interesantno je da se ta posjeta poklapa sa hapšenjem bivšeg direktora Uprave prihoda i carina Rada Miloševića.

Valja se podsjetiti da su Anglosaksonci takođe bili uključeni i u raniji izborni proces u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS vlasti na sličan način na koji je i Slobodan Milošević uklonjen u oktobru 2000. godine, ali uz mnogo manje buke. Bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je sadašnji specijalni američki izazlanik za Balkan Gabrijel Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca. Navodno su i zadnja vrata ambasade često primala posjetioce. Slične scene su nekad viđane u Budimpešti sa osobama Demokratske opozicije Srbije (DOS) koji su pripremani za savezne izbore u jesen 2000. godine. Kakva je bila euforija nakon izborne pobjede 30. avgusta 2020. godine je opisao Andrija Mandić, jedan od DF lidera, na sjednici skupštinskog Odbora za bezbijednost 28. oktobra rekavši da je  „nosilac naše liste (Zdravko Krivokapić) jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“. Naknadna grabež za pozicijama u novoj vlasti i izvrdavanje pojedinih dogovora je kasnije dovela i do američkog stava da „za sada“ DF nije partner u procesima u Crnoj Gori.

Za razliku od prilično jedinstvenog stava Anglosaksonaca, emisari koji dolaze iz Brisela su različitijih boja ali možda i uticaja. Stavovi Berlina su puno puta na odstojanju od Vašingtona i Londona a nekad bliži Moskvi nego što se i misli.

Miroslav Lajčak je odigrao veliku ulogu kao izaslanik EU tokom crnogorskog referenduma 2006. godine za čiji uspjeh je od vanjskih faktora jedino Moskva bila decidno zainteresirana i uključena da pomogne režimu Đukanovića. Lajčak je bivši komunistički diplomac MGIMO akademije u Moskvi čija diplomska slika stoji tik do slike ruskog vanjskog ministra Sergeja Lavrova i smatra se da nije slučajno što je on imao presudnu ulogu da referendum prođe kako je planirano. Nebojša Medojević ga je nedavno nazvao „starim agentom KGB-a“ i plaćenikom Đukanovićevog kartela. Lajčak je bio i ministar inostranih poslova u vladi Roberta Fica kada je ubijen slovački novinar Jan Kučijak i njegova vjerenica. Fico je u nedavnom intervjuu za prestižni švajcarski list NZZ osudio sankcije prema Rusiji dok je pomoć u oružju za odbranu Ukrajine označio kao „javni ratni zločin“. Lajčak koji je i sada čest službeni gost u Crnoj Gori je ovu skandaloznu izjavu svog partijskog šefa odćutao. Tonino Picula kao izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru je lijevi kadar i bivši hrvatski vanjski ministar. Njegova Socijaldemokratska partija kojoj pripada i predsjednik Zoran Milanović je  blokirala obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Picula je u svojim izjavama puno puta bio na liniji stavova DPS-a.

Ostaje da se vidi hoće li se Kvinta dogovoriti ili će svako na svoj način raditi na razrješenju krize u Crnoj Gori i krojenju njenog daljeg strateškog pravca. Tanja Fajon je tokom druge posjete Podgorici izjavila „od Crne Gore očekuje da isporuči rezultate“ i da povodom toga „ima dobar osjećaj“.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SVE NAŠE SLIJEPE ULICE: Ruka ruku mije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Treba li da začudi što, makar sporadična, najava moguće koalicije ,,kriminalaca” i ,,kleronacionalista” nije upalila alarme u ovom društvu. Više ne. I za to je najzaslužniji premijer Dritan Abazović, koji je od tasa na vagi i istorijske šanse postao riječ bez političke težine

 

Propao je još jedan plan za razrješenje političke krize. ,,Rekao sam da će vlada biti ozbiljna ili je neće biti. Neće je biti”, saopštio je Miodrag Lekić. Nepunih šest dana nakon što mu je, odlukom parlamentarne većine (mnogi smatraju – neustavnom), povjeren mandat za sastav 44. Vlade. Idemo dalje, makar i ne znali đe put vodi.

Takav rasplet naslućivao se od početka lanjskog septembra, kada su koalicije okupljene oko DF-a, Demokrata i GP URA navodno obnovile većinu od 30. avgusta  ,,Postoji parlamentarna većina koja će za rezultat imati novu vladu”, najavljivao je lider DF Andrija Mandić nakon sastanka na kome je potpisan Politički sporazum parlamentarne većine – pobjednika izbora 2020.godine.

Slijedili su mukotrpni pregovori o podjeli ministarskih mjesta pa zaplet sa  čudnim zakašnjelim potpisima podrške koalicije Crno na bijelo koji je predsjedniku Milu Đukanoviću dao izgovor da Lekiću jesenas ne povjeri mandat za sastav Vlade. Četiri mjeseca kasnije, umjesto nove Vlade, stari-novi saveznici ponudili su još jednu potragu za krivcem.

,,Kolege iz URA-e, SNP-a i CIVIS-a saopštili su nam da nisu spremni da sa nama zakažu Skupštinu na kojoj bi se birala Vlada i novi predsjednik parlameta”, saopštio je Mandić. ,,Konstatujemo da nismo uspjeli da uradimo ono što smo počeli 1. septembra”. Milan Knežević je pokušao da tumači razloge zbog kojih su partije članice aktuelne Vlade (ona je ,,odlazeća” već bezmalo pola godine) odbile dogovor: ,,Izražavam sumnju da je neko ko je odbio deset resora a nema cenzus – ili uzeo pare, ili je ucijenjen od nekih krivičnih gonjenja, snimaka, šverca cigareta, droga…”.

SNP i URA  su odgovorile  saopštenjima u kojima navode da oni nijesu protiv formiranja Lekićeve vlade, ali ne žele da se to radi na brzinu, bez dogovorenih prinicipa i usaglašenih personalnih rješenja. ,,Neka nam neko kaže gdje je i kad napravljena neka vlada, a da prije toga nije pripremljen i potpisan koalicioni sporazum”, zapitali su se iz SNP-a (prethodna 42. Vlada Crne Gore – odgovor Monitora). Iz GP URA su saopštili kako su tražili da prije zakazivanja sjednice parlalmenta saznaju ,,ko su kandidati za ministre i ko je kandidat za predsjednika Skupštine”. Oni koalicione sporazume nijesu pominjali, makar da ne bi objašnjavali onu prevaru sa Vladinim glasanjem o Temeljnom ugovoru (13 je veće od 15).

I jedni i drugi su, kažu, spremni za nastavak pregovora iako ih ,,čudi brzina” kojom se pristupilo tom poslu. „Kakva je to muka, pa Vlada mora da se formira do 19. januara“, javno su se zapitali iz SNP-a. Umjesto odgovora, koalicioni partneri su ih počastili novim optužbama. Tako smo od Milana Kneževića čuli da su ,,najmanje trojica” lidera parlamentarne većine bili kod američke ambasadorke u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke koja je od njih ,,tražila da ne budu dio vlade Miodraga Lekića”. Jedan od lidera DF-a nije precizirao ko su ta najmanje trojica. Ko vjeruje, ko ne vjeruje – priča je otišla, kao sastavni dio već zahuktale predizborne kampanje.

Tek što je propao sastanak o formirnju Lekićeve vlade, Andrija Mandić je pred novinare izašao sa jasnom idejom: ,,Mislimo da predsjednica parlamenta Danijela Đurović i predsjednik države Đukanović treba u najskorije vrijeme da naprave dogovor da istog dana budu raspisani predsjednički i parlamentarni izbori. To je racionalno”.

Koji sat kasnije sa tim se, makar javno i načelno, složio i DPS. U saopštenju sa sjednice Glavnog odbora te partije (predsjedavao Milo Đukanović) stoji kako je  skraćenje mandata Skupštini i organizacija vanrednih parlamentarnih izbora ,,jedini demokratski izlaz iz dugotrajuće političke krize i jedini način da Crna Gora dobije odgovornu, stabilnu i evropsku vladu, kao preduslov za povratak na evropski put”.

U priču se uključio i mitropolit SPC-a Joanikije Mićović. ,,Vjernici kao punopravni i odgovorni građani ove zemlje treba da izađu na predstojeće izbore, kada god oni bili, i da slobodno po svojoj savjesti glasaju za koga hoće. Tako će najlakše izazvati dugo očekivane promjene na bolje u ovoj državi i doprinijeti napretku svoje djece”, poručio je Joanikije u svojoj Božićnoj poslanici. Time je, valjda, stavljena tačka na pobjedničku koaliciju koja je, ne valja zaboraviti, ustoličena u Manastiru Ostrog, pod patronatom tadašnjih čelnika MCP-a.  Ovozemaljska misija SPC-a u Crnoj Gori nije završena. Zapravo, nedavni pohodi ovdašnjih vlastodržaca sa državnog i lokalnog novoa u BiH i Srbiju ukazuju kako ona dobija na zamahu. Samo valja prerasporediti pješake.

Konačno je i mandatar Lekić preporučio izbore kao najbolje rješenje. Ukazujući, da trenutno nema uslova za njihovo regularno održavanje, pošto je Ustavni sud i dalje bez kvoruma i van funkcije. Isto važi i za predstojeće predsjedničke izbore pa se, ipak, čini kako je parlamentarna većina odlučna da oni budu raspisani već 19. januara (2. april se pominje kao mogući termin njihovog održavanja).

O posljedicama takve odluke nije nužno nagađati. Dovoljno se sjetiti da u Podgorici i Pljevljima, tri mjeseca nakon održavanja lokalnih izbora, još nije došlo do primopredaje vlasti pošto izborni proces formalno nije okončan.  Neće ni biti  bez Ustavnog suda. Glasanje za lokalni parlament u Šavniku nije ni završeno, jer se izvršna vlast, skupa sa pravosuđem, pokazala nesposobnom da spriječi (pred)izborne zloupotrebe u organizaciji dvije najjače političke grupacije na nivou države – DPS i DF.

Rok za prijevu kandidata za popunu upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu tek je istekao. Više od 20 kandidata sada ulazi u skupštinsku proceduru pod uslovom da se postigne kompromis koji omogućava da dovoljan broj kandidata dobije podršku 54 poslanika, Ustavnu sud može oživjeti do kraja januara. Bude li se išlo na drugi krug glasanja i manju podršku (49 poslanika) onda od funkcionalnog Ustavnog suda nema ništa prije kraja februara ili početka marta. S tim što u igri više nije izbor samo jednog sudije, pošto će već u februaru Ustavni sud, po sili zakona, ostati i bez petog sudije (od njih sedam).

Nema naznaka da parlamentarne partije ulažu i minimum napora da prevaziđu problem kome su kumovale. Množe  se razlozi zbog kojih se, makar nekima od aktuelnih parlamentarnih partija, ne žuri sa iznalaženje kompromisa. Uz zajednički zazor od mogućeg neuspijeha na prijevremenim izborima, pošto se politička konkurencija u međuvremenu zaoštrila, pojavom Evrope sad ali i drugih pokreta/partije koje računaju na učešće u podjeli mandata.

Tako Glavni odbor DPS-a, uz priču o vanrednim izborima, servira i ocjenu ,,da je institucionalno djelovanje izgubilo smisao, s obzirom na to da se parlamentarna većina opredijelila za neustavno djelovanje i da ne odustaje od namjere sprovođenja ustavnog puča…”. Pošto bez DPS-a i partnera nije moguće odblokirati Ustavni sud, to bi se moglo pročitati i kao najava da put do stvaranja preduslova za vanredne parlamentarne izbore možda i neće biti kratak i jednostavan. Dok bi se predsjednički izbori mogli održati po obrascu lokalnih, gdje poraženi ne mora prihvatiti izborni poraz. Alternativa je i njihovo odlaganje.

,,U situaciji u kojoj je ustavni poredak u potpunosti urušen, odlučni smo da ne pružamo legitimitet takvim institucijama sistema i da podržimo svaki vid mirnog vaninstitucionalnog djelovanja”, poručeno je sa sjednice GO DPS-a. Bez riječi o vlastitom doprinosu ovom stanju. I ideji kako bi se urušeni ustavni poredak mogao povratiti u normalu, osim kroz institucije sistema. One koje su još  makar formalno, u funnkciji.

I do sada smo uočili da DF i DPS mogu uspješno sarađivati žestoko se napadjući. Postupci poput beogradskog hodočašća DF-ovih gradonačelnika i (ne)očekivano oštre reakcije aktuelne opozicije u crnogorskom parlamentu sastavni su dio predizborne kampanje. Sa jasnom željom da se njen fokus preusmjeri sa pitanja standarda i EU integracija na teme rata, vjere, nacije – gdje su karte odavno podijeljene i nema prostora za bilo kakva iznenađenja ili nove aktere.

Sada, ipak, stižu nagovještji novih vremena. Milan Knežević je dobio čast i obavezu da najavi moguću formalnu  saradnju DF-a i DPS.a. Za početak bez Đukanovića, ,,ako se (na čelu DPS – primjedba Monitora) pojave drugi ljudi poslije izbora”. Kad prođe prvi talas nevjerice valja promisliti: može li do juče nemoguće postati stvarnost čak i u slučaju da Đukanović zadrži svoje partijske (i državne?) funkcije. Jer, što bi u DF-u rekli, volja naroda je neprikosnovena. ,,Tim prije”, najavljuje Knežević, ,,što DPS i DF u ovom trenutku imaju dvije trećine”. Eto, makar deblokada Ustavnog suda ne bi bila problem.

Treba li da začudi što, makar sporadična, najave moguče koalicije ,,kriminalaca” i ,,kleronacionalista” nije upalila alarme u ovom društvu. Više ne. Za to je najzaslužniji premijer aktuelne, odlazeće, tehničke, manjinske… Vlade Dritan Abazović.

On i njegova URA su prije nešto više od dvije godine bili tas na vagi. Abazović je dobio priliku da započne istorijski proces izlaska Crne Gore iz okova  tridesetogodišnje vladavine DPS- a. Naravno to uključuje suočavanje sa učincima poltike jedinstvenog DPS –a.  Podrške izvana nije manjkalo. Naprotiv. DPS je prinuđen da prizna poraz a DF da podrži Vu kojoj ne učestvuje. I koja promoviše njemu suštinski suprotnu politiku: NATO, EU, Rusija, Kosovo…

Abazović je u startu, ulaskom u izvršnu vlast srušio model tzv. ekspertske vlade i najavio nastavak politike privilegovanih izuzetaka. Umjesto razgradnje sistema DPS vladavine. Onda je srušio  tu vladu i stavio se na čelo manjinske, umjesto da traži mogućnost osnivanja koncentracione vlade koja bi se posvetila smirivanju  tenzija  i stvaranju instititucionalnih pretpostavki za fer izbore. Potom je izigravajući dogovore sa (najjačim) partnerima proizveo da i ona izgubi povjerenje u parlamentu. Tako su, za godinu I po, potrošena dva modela za izlazak Crne Gore iz pat pozicije u kojoj su je držali DPS i DF (kao personifikacije politike podjela i isključivosti). Abazović je postao teg o vratu građanske/pristojne Crne Gore, preuzimajući najgore od oba ponuđena modela.

Onda je krenula očajnička borba za opstanak na vlasti. Uz punu svijest o tome da je šansa za promjene potrošena. Teško da će Dritan Abazović ikada dobiti ovakvu priliku.Važnije je međutim –  hoće li je dobiti Crna Gora?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo