Povežite se sa nama

FOKUS

PRVA BANKA I NAŠE PARE: Decenija plaćanja bratske gramzivosti

Objavljeno prije

na

Budvanin Stevo Radača, tast nekadašnjeg gradonačelnika Rajka Kuljače, tuži Prvu banku zahtijevajući da mu vrate 2,1 milion eura koje su njemu i njegovoj porodici, kako tvrdi, na prevaru oduzeti nakon hapšenja njegovog zeta 2010. godine.

Prema tužbi, u koju su Vijesti imale uvid, proizilazi da su Radačina ćerka i unuci bez novca oročenih na njihovo ime u Prvoj banci ostali nakon što je njihova ušteđevina, protivno njihovoj volji, položena kao zalog za kredit koji je banka dala njima nepoznatoj osobi.

U tužbi koje prenose Vijesti piše da se sve to dešavalo u vrijeme hapšenja Rajka Kuljače, nakon čega su počeli pritisci na njegovu suprugu Jadranku. U ucjenama je, kažu, prednjačio Svetozar Marović zahtijevajući od Kuljačine supruge da odustane od cjelokupnog novca, jer će na taj način omogućiti svom suprugu bolji tretman i pravnu zaštitu, a da u protivnom ona ili djeca mogu snositi posljedice… Suđenje bi, prema najavama, moglo početi početkom marta.

Nije priča o, najblaže rečeno, nesporazumima između Prve banke i njenih deponenata novina. Posebno to nije u Budvi gdje smo, i u prethodno procesuiranim aferama, imali prilike da saznamo kako su se novcem stečenim spornom trgovinom opštinskim nekretninama namirivali dugovi Prve banka prema njenim komintentima. Tako je Vido Rađenović, jedan od aktera afere Košljun, tužilaštvu ispričao kako je to isto zemljiše, iako već (pre)prodato, na Marovićev zahtijev dao pod hipoteku za još jedan kredit u Prvoj banci, veći od tri miliona eura. Banka je tim novcem navodno trebala da vrati dio novca koji je nezakonito skinula sa računa porodica Divanović i Dragović….

Poznat je i slučaj jagodinske kompanije Femana kojoj je Prva banka, na ime svojih potraživanja prema kompaniji Holder broker diler, uzela dio novce (skoro 17 hiljada eura ili više od trećine) dobijenog prodajom akcija EPCG. Sav grijeh Femane bio je taj što je akcije prodala posredstvom Holder brokera. Doduše, ni tu nijesu imali izbora pošto je, tadašnjom odlukom Vlade, Prvoj i Holder brokeru dat nezakonit monopol u postupku djelimične privatizacije i dokapitalizacije Elektroprivrede (EPCG). I pravo da za učešće u tom poslu naplate ekstremno visoke provizije.

Sama po sebi, dakle, priča o još jednoj tužbi nezadovoljnih i moguće prevarenih klijenata Prve banke ne bi bila ništa novo. Zanimljivo je, međutim, da se sve to dešava i punih deset godina nakon što je banka pod kontrolom porodice Đukanović ugrozila kompletan finansijski sistem u Crnoj Gori. I državi i njenim stanovnicima proizvela nemjerljivu štetu.

Za koji dan (13. februara) biće tačno deset godina od odluke CBCG da prema Prvoj banci preduzme prinudne mjere koje su, pokazaće se, najavile ali ne i spriječile nadolazeću krizu. Tada je, uglavnom, od Prve zahtijevano da, pored ostalog, „prekine sa odobravanjem kredita koji nijesu u skladu sa propisima”. I, tek da se zna, Prva ni nakon toga nije prekunula sa praksom dodjele spornih kredita.

Odluka CBCG proizvela je:

(I) Ostavku Gorana Kneževića, zamjenika generalnog direktora i glavnog kontrolora bankarskog sistema CBCG. Iz njegove pisane izjave bilo je jasno da je ostavka posljedica nemogućnosti da radi preuzeti posao. „Razlog mog podnošenja ostavke je kulminacija debalansa između ovlašćenja i odgovornosti koja mi je data članom 20. Zakona o Centralnoj banci, i nemogućnosti da u ovakvom zakonsko-institucionalnom okviru dalje odgovaram za kvalitetno obavljanje supervizije banaka”, poručio je Knežević.

(II) Usvajanje novog Zakona o bankama koji je nakon trogodišnjeg usaglašavanja radikalno izmjenjen amandmanima DPS-a, mimo volje CBCG. Vlada je, prethodno, u predlog zakona ,,ugradila” sve amandmane DPS-a, ne mareći za upozorenje da se na taj način Centralnoj banci oduzimaju Ustavom data ovlašćenja za kontrolu banaka i njihovih vlasnika.

,,Odredba o kvalifikovanom učešću omogućava Centralnoj banci da ograniči promet akcijama banaka”, objašnjavali su u DPS-u i zahtijevali da se iz zakona briše odredba da ,,pravno ili fizičko lice ne smije steći kvalifikovano učešće u banci, bez prethodnog odobrenja CB”. To je, inače, uobičajena praksa u svijetu, kako bi se ulazak u vlasničku strukturu banaka onemogućio vlasnicima prljavog novca. Ali već tada u Crnoj Gori imali smo ozbiljne izuzetke.

Prvo je Aco Đukanović, što kupovinom na berzi što od Ministarstva finansija, postao uz EPCG najveći vlasnik Prve, do tada Nikšićke banke, a da nije tražio saglasnost CBCG. Potom je, 2007. godine, obavljena dokapitalizacija banke (učešće u kupovini akcija pod povlašćenim uslovima uzeli Milo Đukanović, Svetozar Marović i njihovi bliski saradnici iz politike i biznisa) bez saglasnosti CBCG. Dozvolu im je, po vlastitom nahođenju, izdala KHOV Zorana Đikanovića, kome su Vlada i parlament nedavno udijelili i peti mandat. Ignorišući očajno stanje na tržištu kapitala.

(III) Konačno, nakon odluke o uvođenju prinudnih mjera u Prvu banku izvršna vlast je počela obračun sa tadašnjim guvernerom Ljubišom Krgovićem. Posao je kompletiran dvije godine kasnije.

Iz tog vremena vrijedi zapamtiti i dilemu posalnika DPS-a Veljka Zarubice: „Da li će neki službenik iz CBCG bolje upravljati rizikom i kontrolisati kapital od samih vlasnika banke?”

Odgovor je stigao već krajem ljeta.

Nakon završene kontrole (Izvještaj od 29. avgusta 2008.) CBCG ocjenjuje da je Prva banka visoko izložena riziku likvidnosti. Takođe je ocijenjeno da utvrđene nepravilnosti u poslovanju banke mogu ugroziti interese deponenata i povjerilaca. Iza bankarskih i revizorskih fraza krila se surova istina: utvrđeno je da Prva banka ne izvršava sve naloge za plaćanje izdate od strane svojih nalogodavaca (komintenata), odnosno da ima oko 30 miliona eura neizmirenih naloga za plaćanje i domaćem i ino platnom prometu!?

Jedna banka Crne Gore vara svoje klijente pisao je Monitor već početkom septembra, opisujući mehanizam prevare, ukazujući na štetu koju trpi država (zbog neplaćenih carina i poreza) i uz upozorenje: „Ima naznaka da su ovu pojavu uočile i nadležne kontrole, ali je problem guran pod tepih – što u nadi da je u pitanju trenutna neujednačenost tokova plaćanja, što zbog vanbakarskog autoriteta vlasnika i čelnika ove Banke”.

Muk. I pokoji nemušti demanti.

Tri mjeseca kasnije, tokom nove kontrole, CB je utvrdila „da je likvidnost banke kritično nedovoljna zbog nemogućnosti banke da podrži sve obaveze koje dospijevaju za plaćanje, kao i da je rizik likvidnosti banke visok zbog neusklađenih dospijeća i gotovinskih tokova aktive i pasive”.

Došlo je vrijeme da Vlada priskoči u pomoć premijeru-bankaru. Prvo je, početkom decembra, usvojen Zakon o mjerama za zaštitu bankarskog sektora. Nedugo potom (12. decembra 2008), Vlada je odlučila da kreditom od 44 miliona eura pomogne Prvoj (CBCG već tada je tužilaštvu dostavila određ podatke o počinjenim nepočinstvima, vidjetio boks).

Ugovorom koji su potpisali Igor Lukšić i Radoje Žugić (prvi u ime države drugi u ime banke). Prvoj je, forme radi, naloženo da odmah napravi Plan namjenskog korišćenja ovih sredstava prihvatljiv za CBCG, s tim što se dobijeni novac može trošiti tek kad CB odobri ovaj plan. Znatno kasnije, iz odgovore na Upitnik Evropske komisije na koji su odgovorali ministar finasija Lukšić i njegov pomoćnik Milorad Katnić saznajemo da je „Banka ta sredstva koristila po sopstvenom nahođenju. Ovlašćena lica CB su zapravo bila onemogućena da neposredno prate korišćenje novčanih sredstava obezbijeđenih kreditnom podrškom Vlade”.

Dok je dugove vraćala državnim novcem, u vrijeme zabrane kreditiranja, banka je pozajmljivala novac: braći Šarić, supruzi Brana Mićunovića i(li) kupovala akcije od Veselina Barovića i njegovog Eurofonda. Bez kazne. Kao što je prethodno nekažnjeno kršila propise finasirajući akcionare, poput Stanka Subtića.

Slijedila je globalno čuvena operacija „jedan milion 11 puta u krug”, kojom je vlada sama sebi vratila ratu kredita. Milion je iz trezora uplaćivan na račun Regionolnog vodovoda u Prvoj banci. Oni su, na ime dospjele rate, vraćali milion u trezor… I tako 11 puta za 33 minuta… Ostatak priče jednako je zanimljiv. Ali, otom potom – godina jubileja tek je počela.

Do daljnjeg samo podsjećanje: na čelu CBCG danas je Radoje Žugić, nekadašnji predsjednik borda Prve banke. Aktuelni ministar finasija Darko Radunović u Vladu je došao iz Prve banke, sa mjesta glavnog izvršnog duirektora. Naslijedio ga je Tarik Telaćević, čiji je otac Asim član Savjeta CBCG. U Senatu Davne revizorske institucije sjedi Zoran Jelić, nekadašnji član Odbora za reviziju Prve. Direktor Luke Bar je Zarija Franović, član DPS koji je kao poslanik i direktor željezničke Infrastrukture pomagao Prvu koliko je to bilo u njegovoj moći (državnim parama i glasovima u parlamentu). Branko Vujović, lično zaslužan što je skoro 25 miliona eura namijenjenih za investicije u nikšićkoj Željezari završilo u kasi Prve banke, danas je predsjednik Savjeta Agencije za nadzor osiguiranja…

Konačno, uticajan akcionar Prve banke mogao bi, poslije 15. aprila, postati i novi predsjednik Crne Gore. Možemo li da biramo, bolje da to bude Aco. Da bude jasnije. Jeftinije i pravednije, svakako, biti neće.

POD ZAŠTITOM
Nema kazne za izabrane

CBCG je, 11.decembra 2008. godine, Vrhovnom državnom tužiocu ,,ukazala na postojanje osnova sumnje da su odgovorna lica u Prvoj banci, nezakonitim postupanjem, ugrozila prava svojih deponenata i povjerilaca”. Prijava je stigla nedugo pošto je, kasnije ćemo saznati, Prva sklopila makar jedan od spornih kreditnih ugovora sa kompanijama u vlasništvu braće Darka i Duška Šarić i njihovih saradnika. I koji dan prije nego je vlada Crne Gore novcem poreskih obveznika pomogla akcionare Prve sa 44 miliona eura.

„Uz informaciju iz CBCG je dostavljen i određeni broj materijalnih dokaza”, potvrdila je Ranka Čarapić tadašnja VDT, u januaru sljedeće godine, objašnjavajući kako je predmet sa Uputstvom o postupanju dostavila Specijalnom odjeljenju za suzbijanje organizovanog kriminala i korupcije. Potom je, sredinom 2010., VDT ponovila priču o provjeri informacija dobijenih iz CBCG. Pride, provjeravana je i informacija i fiktivnom vraćanju rate državnog kredita od 11 miliona eura.

Vrhovno državno tužilaštvo je odbacilo krivičnu prijavu koja joj je, uz prateću dokumentaciju, dostavljena iz CBCG, obavijestio je svoje čitaoce Monitor u maju 2012. Pola godine kasnije stigla je zvanična potvrda te informacije. „Specijalno odjeljenje, nakon provjere poslovanja Prve banke, nije pronašlo nijednu činjenicu koja bi mogla dovesti do pokretanja krivičnog postupka”, saopštila je Čarapić u Budvi.

 

VLADA, CENTRALNA I PRVA BANKA
Ko je kome vlast

Obračun crnogorskih monetarnih (CBCG) i izvršnih vlasti (angažovanih u službi Prve banke) kulminirao je sredinom 2010. godine, kada je vlasnicima Prve postalo jasno da im Savjet CB neće pogledati kroz prste dok mu je na čelu Ljubiša Krgović. Više ne.

Pride, po kuloarima podgoričkog svijeta moći pronosile su se glasine da za tužan udes bankara Đukanovića, njihovih povjerilaca i komintenata, zapravo, nijesu krivi oni i njihovi menadžeri već onaj ko im je dozvolio da se uvale u nešto čemu nijesu dorasli. Neko je morao da plati.

„Đukanović je u taj duel uložio novac – svoj i svoje porodice koja kontroliše oko 50 odsto akcija Prve banke”, pisao je Monitor u to vrijeme, „Krgovićev ulog bila je funkcija koju obavlja nešto više od devet godina, zapravo od osnivanja CBCG. I premijer i guverner su se u svom ličnom obračunu poštapali autoritetom instutucija koje zastupaju, tako da je rezultat ovog duela bio poznat istog časa kada je i započeo – najveći gubitnik je Crna Gora…”

Vlada Mila Đukanovića je, uglavnom, nakon sastanka užeg kabineta Vlade koji su činili premijer i potpredsjednici Igor Lukšić, Svetozar Marović i Vujica Lazović, odlučila da u već pripremljeni Prijedlog zakona o CBCG unese odredbu da se nakon njegovog usvajanja bira novi Savjet CBCG.

Kao najmlađi, obavezu da uhvati muštuluk stručnoj i laičkoj javnosti pripala je Lukšiću. I on je predano pojasnio da je u malom kabinetu prevladalo mišljenje da se nakon usvajanja novog zakona bira i novi Savjet CBCG (suprotno ranijem mišljenju da članovi i predsjednik Savjeta ostanu na funkcijama do kraja mandata) „jer se radi o novoj instituciji koja je ustanovljena novim ustavom i sa bitno drugačijim nadležnostima”. Dilemu – kako su do tog rješenja došla trojica ekonomista i jedan pravnik (danas znamo da je isti već u to vrijeme bio na čelu organizovane kriminalne grupe iz Budve), a ne pravne službe Vlade – Lukšić nije pokušao da razriješi.

Prvi je vladinim argumentima u pomoć priskočio Predrag Drecun, nekadašnji ministar a tada glavni izvršni direktor Prve banke. ,,Ovo rješenje, u principu, ne bi trebalo da ima protivnika, ali parlament uvijek ponešto ispolitizuje. Očekujem da znatan dio opozicije, koji razumije politička kretanja u Crnoj Gori, podrži najnovije rješenje”.

Onda se Drecun preselio iz svijeta politike u zonu (crnogorskih) finansija. I finansijera. „,,Prva banka, nakon promjene Savjeta Centralne banke, očekuje pozitivne pomake. Niži nivo razumijevanja nije moguć od ovog koji trenutno imamo sa Centralnom bankom, odnosno Krgovićem. Ko god dođe na čelo CB CG imaće sasvim sigurno više razumijevanja”, objasnio je Drecun ne ostavljajući ni trunku dilemu da će doći do promjena na čelu Savjeta CBCG.

Krgović je, sa druge strane, cijenio kako je odluka malog kabineta problematična makar iz tri razloga. Suprotna je, objašnjavao je, Zakonu o sprovođenju Ustava kojim je regulisano ,,da organi upravljanja izabrani prije donošenja Ustava, a među njima je i Savjet, ostaju da vrše funkciju do isteka svog mandata”. Nije u skladu sa obećanjima o vladavini prava koje je Crna Gora dala ,,partnerima sa ove i one strane okeana”. To, konačno, ,,ugrožava nezavisnost CBCG”, što je jedan od bitnih uslova za ulazak u EU.

Sve je bilo zaludu. ,,Glupost je priča da iza eventualne smjene predsjednika Savjeta Centralne banke stoji lični obračun akcionara Prve banke”, potvrdio je Milo Đukanović – u tom momentu premijer i većinski vlasnik Prve. Uz objašnjenje kako je Vlada alternativni prijedlog novog zakona usvojila ,,u skladu sa našim čitanjem međunarodnih pravnih normi”.

Smjena je bila neminovna. Baš kao i skoro ustoličenje Radoja Žugića. Na prijedlog Filipa Vujanovića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

EHO IZBORA: Đukanović opet porazio DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović je svojim i zvaničnim povratkom dokusurio  koalicioni kapacitet DPS-a , koji je, ipak, u vrijeme podgoričkih izbora počeo da raste. Poništio je ono što je napravio Nermin Abdić. I nastavio da gura Crnu Goru sve dublje u rascjep između dva identitetska bloka. U prošlost

 

 

Rezultati lokalnih izbora održanih u nedjelju u Nikšiću i Herceg Novom  pričaju dvije različite  priče.   U Nikšiću su najveći broj glasova odnijela dva suprotstavljena bloka, koja su i ovu predizbornu kampanju vodila insistirajući na identitetskim pitanjima. Za razliku, u Herceg Novom  vlast, matematički,  može  biti formirana bez Demokratske partije socijalista (DPS) i partija bivšeg Demokratskog fronta (DF). Najveći broj glasova, dovoljan za samostalno formiranje vlasti, osvojile su Demokrate i  Novska lista koju podržava PES.

Te dvije liste zabilježile su  istovremeno rast u Herceg Novom, a  DPS  i partije okupljene oko bivšeg DF pad povjerenja.

Lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić iz Demokrata osvojila je dva mandata više nego na izborima 2021., a Novska lista  tri mandata više.   Demokrate sa sadašnjih 12  i  Novska lista sa 10 mandata,  mogu bez problema formirati vlast, pošto je za većinu u lokalnom parlamentu potrebno 18 mandata. Oni imaju četiri više.  Vlast su u prethodnom mandatu obavljali  sa  partijama bivšeg DF, odnosno ZBHN (NSD, DNP,  Pravom Crnom Gorom i Ujedinjenom Crnom Gorom) kao i sa  SNP i GP URA.

ZBHN je na ovim izborima pao sa sedam na pet mandata, gotovo kao i DPS, koji je sa osam pao na  pet mandata.  SNP nije prešla cenzus, URA je osvojila jedan mandat. Jedan mandat pripao je Evropskom savezu i Građanskom pokretu Idemo, a Bokeški forum nije prešao cenzus.

Nikšićki izbori su u potpunosti zasijenili  Hercegnovske. I postizborno stanje je znatno  uzbudljivije.  Osim jačanja identitetskih glasova, na uštrb građanskih opcija,  Nikšiću predstoje komplikovaniji pregovori o formiranju vlasti.

Najbolji pojedinačni rezultat u tom gradu ostvario je DPS sa 35,12 odsto glasova, odnosno 16 mandata.  Na prethodnim lokalnim izborima DPS je u tom gradu išao sa SD, LP i PKS i osvojio 18 mandata, odnosno oko 40 posto podrške.  Evropski savez (SD, LP, SDP) sada je izašao samostalno i osvojio dva mandata.  DPS je, kad se tako pogleda, ostao  okvirno na istom nivou kao i prije tri godine.

Za DPS-om ide ZBNK, lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koja je u odnosu na izbore iz 2021. osvojila oko 1.600 glasova više, ukupno 15 mandata.

Demokrate sa kojima je ZBNK vršio vlast, su drastično pale: sa deset na  tri mandata.  Neki analitičari ocjenjuju da ih je podrške koštala tragedija na Cetinju. Ipak, u Herceg Novom su porasli.

Partija premijera Milojka Spajića, PES, prvi put se oprobala u nikšićkoj izbornoj trci osvojivši pet mandata.  URA je ostala ispod cenzusa. Lider URA Dritan Abazović je na prethodnim izborima u Nikšiću, kada je  SDP ostao ispod cenzusa, kazao: “Cilj je ispunjen – DPS je pao s vlasti, SDP je nestao sa političke scene”. Sada nije imao komentar. Evropski savez,  svejedno, ima ozbiljne razloge da obnovi štivo: prevelika bliskost sa nereformisanim DPS-om, je – preveliki rizik.

Dosadašnja nikšićka vlast (ZBNK i Demokrate) izgubila je većinu u lokalnom parlamentu. U posljednjem sazivu, nakon izbora iz 2021. godine imali su ukupno 22 mandata, većinu u gradskom parlamentu. Skupa  sada imaju 18 mandata, a za formiranje vlasti neophodno je imati najmanje 21 ruku.   Pošto nedostaju tri mandata, analitičari  PES vide kao tas na vagi. Sa svojih pet mandata partija premijera Spajića imaće  značajnu ulogu u formiranju nove većine u Nikšiću.

ZBNK bi, naravno  sa Demokratama i PES-om, sa kojima na državnom nivou vrše  vlast, imao većinu u lokalnom parlamentu. Da li je to i konačni scenario  još nije definitivno saopšteno.  Iz PES-a se, dok se načelno ne dovodi u pitanje formiranje vlasti u Nikšiću sa ZBNK i Demokratama,  čuju različiti  glasovi kada je u pitanju izbor gradonačelnika , odnosno ostanak Kovačevića na toj poziciji.

Zoran Mrkić, koji je predvodio listu PES-a u Nikšiću saopštio je da je prirodno da ta stranka napravi lokalnu vlast s koalicionim partnerima s državnog nivoa, ali da nije siguran da će PES podržati ostanak nosioca liste Za budućnost Nikšića Marka Kovačevića na čelu Opštine. “Cijeneći određene aktivnosti koalicije koju predvodi Kovačević i možda neke njegove postupke, dozvolite da još uvijek razmislimo”, kazao je. Požalio se: “U okršaju velikih, radikalnih polova naše političke scene,  uvijek strada građanska Crna Gora i oni ljudi koji su umjereniji u svemu”.

Njegov kolega poslanik PES-a Darko Dragović bio je konkretniji. Otkrio je,  u nedjelju veče na RTCG,  da u toj partiji postoji neslaganje oko podrške Kovačeviću.’’U svoje ime kažem da PES niti treba, niti smije, kao građanski pokret, da u ovom momentu podrži Kovačevića”, rekao je. I on je napomenuo da ne postoji sumnja da li treba ili ne ići sa ZBNK ili Demokratama u Nikšiću.

Premijer Spajić se nije odredio po tom pitanju, dok predsjednik parlamenta Andrija Mandić inistira da neće odustati od Kovačevića kao lidera. Kovačević je u prethodnom periodu prepoznat po brojnim ispadima i govoru mržnje, te snažnim konekcijama, kao i njegovi partijski saborci, sa režimom Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u RS.

Metodolog i analitičar Miloš Bešić ocijenio je da je jedna od važnih poruka nikšićkih izbora „to što su i dalje dominantna dva politička bloka, DPS i prosrpske partije, zbog čega, prema njegovim riječima, najviše gube građanske stranke”. . Prema njegovim riječima, Nikšić pokazuje da građanska Crna Gora mora da se probudi.  On je ocijenio i da ta dva bloka “rastržu PES”.

Dobar rezultat Kovačevića i ZBNK, Bešić  vidi i u izlaznosti koja je bila iznad očekivane. Izlaznost u Nikšiću bila je u nedjelju 71,04 odsto, na prethodnim izborima  81,8 odsto, a na parlamentarnim – 56,4 odsto.

’’Ta izlaznost  je suprotna mojim očekivanjima, što je odgovaralo ZBNK-u. To je posljedica mobilizacije birača  kod kojih je i dalje izražen anti-DPS osjećaj. Očigledno je da još postoji taj sentiment kod jednog dijela biračkog tijela, koji ne bih rekao da je zadovoljan rezultatima nakon smjene DPS-a, ali je taj sentiment još dovoljno snažan da neko može da ih mobiliše’’, ocijenio je Bešić.

Optužbe opozcije da  su se u Nikšiću spremali i glasači iz RS i Srbije, nijesu dokazane.

Još jedan je posebno važan eho ovih izbora  o kome se gotovo i ne govori. Milo Đukanović opet porazio DPS. Neposredno pred izbore, Đukanović se vratio na političku scenu i kroz formalnu titulu počasnog predsjednika DPS, a potom  preuzeo kampanju u rodnom Nikšiću. Igrao je na sve ili ništa. Pojavljivao se na predizbornim skupovima u tom gradu, uz snažne identitetske poruke, predstavljajući lokalne izbore kao presudnu borbu protiv srpskog sveta, odnosno borbu za Crnu Goru.

U DPS –u su navodno zadovoljni najvećim pojedinačnim rezultatom u Nikšiću (dok o hercegnovskom padu ne govore). Zavjetno ćute o tome da je Đukanović svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a, koji je bio počeo da raste nakon njegovog formalnog odlaska sa čela te partije.

Iako nije bilo suštinske reforme Đukanovićeve partije, a novo rukovodstvo nije jasno napravilo otklon od Đukanovića i njegovih nekadašnjih najbližih saradnika,  nova lica bez hipoteke prošlosti ipak su uticala na, drugačiju vizuru prema partiji koja je tri decenije obnašala vlast, uspostavljajući neslućene monopole, i normalizujući organizovani kriminal srastao s državnom aparaturom.  Podgorički lokalni izbori, na kojima je ubjedljivi pobjednik bio nosilac liste DPS  Nermin Abdić, to su pokazali. Formiranje vlasti DPS-a i jednog dijela avgustovskih pobjednika, odnosno jednog dijela nekadašnjeg PES-a povezanog sa predsjednikom Jakovom Milatovićem, zamalo nije postalo realnost.

Đukanovićevim povratkom, to više nije ni  opcija.  O tome da bi PES u Nikšiću   mogao ući u koaliciju sa DPS-om, gotovo se i ne govori.  Đukanović je poništio ono što je nagovijestio  Abdić.

Lider Preokreta Srđan Perić, ocijenio je nakon ovih izbora da će zdravljenje političke scene početi onda kada svi ostali politički subjekti odbiju koaliranje i sa DPS i sa ZBCG. “I kada oni tako budu natjerani da sami naprave koaliciju DPS – ZBCG. Ova koalicija bi bila prirodna jer bi značila preuzimanje pune odgovornosti za podjelu koju sami stvaraju. Oni, naravno, ne žele preuzimanje pune odgovornosti – uvijek im je potrebno opravdanje koje imaju u onom drugom. Jednostavno je: ako su najveći, neka preuzmu i najveću odgovornost. Time bi nestao i ucjenjivački potencijal “malih” na koji se upravo oni neprestano žale”, napisao je Perić na svojoj FB stranici.  “Sve dok se to ne desi, Crna Gora će biti nesretno podijeljena zajednica i ništa novo neće moći da se održi. Dakle, hrabrosti treba. Ovo već može da krene od Nikšića, ali nemam iluziju da hoće”, kazao je.

Iz PES-a u tom pravcu za sada nijesu išli. Demokrate su, pojasnila je  funkcionerka te partije i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, u statut upisale da neće u koaliciju sa DPS-om. O ZBCG  nijesu ništa upisivali.

„Većina građana Nikšića i Herceg Novog misli da Crna Gora ide u dobrom smjeru, i da su protiv politike DPS-a“, kazala je Vujović. Žmireći na jedno oko.  U Nikšiću se  ne bi reklo da birači misle da Demokrate idu u dobrom smjeru. A posebno pitanje je šta bi se desilo da se sada raspišu državni izbori. Kad bi se nikšićkim rezultatu, okvirno, na nivo države, pridodali i izborni rezutati manjinskih partija.

Sigurno je:  Dva bloka koja insistiraju na identitetskim pitanjima guraju Crnu Goru u prošlost. Formalni povratak Đukanovića na čelo DPS, pokazali su i nikšićki izbori, samo je dublje gura u taj rascjep. Herceg Novi,  uz mali broj drugih opština, , nagovještava,  da može i drugačije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe

 

 

Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.

„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.

Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.

Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu.  Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i  ideje sa ove strane Atlantika,   da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”

U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp  odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama,  vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz  podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.

Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio  Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.

Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.

Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na  automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica  i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“

Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari  kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.

„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.

Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače  (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.

Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.

To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.

Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…

Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.

„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.

Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan.  On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.

Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“?  Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.

Bivši ministar ekonomije Francuske Alen Madelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.

Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu  otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“

Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preciznih podataka o zaradama u pravosuđu –  nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju te podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije. Koji pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura,  a  sudije nižih instanci duplo manje, neki i ispod toga, posebno ako nijesu krivičari

 

 

Ovonedeljno otvoreno pismo predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Valentine Pavličić predstavnicima izvršne i sudske vlastipremijeru Milojku Spajiću, predsjedniku Sudskog savjeta Radoju Koraću i ministru pravde Bojanu Božoviću, ukazalo je da se negdje mimo medijskih kamera vodi ozbiljna bitka izvršne i pravosudne vlasti za veće zarade u pravosuđu.

Predsjednica Pavličić je u pismu ukazala da je sudska vlast obaviještena od strane sudija da traže veće zarade i bolje uslove rada, sa predlogom mjera upozorenja na privremene i stalne obustave rada. Saopštila je da borbu sudija za bolji status i uslove rada smatra opravdanim, ali ne i obustave rada.  Sudije su, prema nezvaničnim izvorima Monitora, najavile moguću obustavu rada za 8. april ove godine, dakle sljedeće sedmice.

Predsjednica Vrhovnog suda, koja je na toj funkciji od kraja prošle godine, podsjetila je Vladu da im je u februaru uputila pismo, na koje još nema odgovor, a u kom je ukazala da Crna Gora još nije usvojila Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, te pozvala na neophodnost njegovog usvajanja u što kraćem roku, naročito u dijelu koji se odnosi na uvećanje zarada nosilaca pravosudnih funkcija. Takođe, podsjetila je na obavezu Crne Gore da  u okviru integracijskog procesa  donese poseban zakon koji se tiče zarada za sudije, odnosno pravosuđa.

„Cilj ovih normi, a s tim u vezi i pozitivnih obaveza je uvijek isti – očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija. Na tom putu, važno je da se ne izgubi iz vida da nezavisnost sudstva nije privilegija koja je u isključivom, ličnom interesu sudija, već je u interesu vladavine prava i poštovanja ljudskih prava građana“, navodi se , stoji u otvorenom pismu predsjednice Vrhovnog suda.

Prema dobro obaviještenim izvorima, nakon pisma predsjednice, u Ministarstvu pravde održan je sastanak ministra Bojana Božovića i predstavnika sudske i tužilačke vlasti. Dogovoreno je da Vlada što prije usaglasi i uputi parlamentu Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, kojim će pravosuđu zarade biti uvećane za 30 posto, što im je izvršna vlast još ranije obećala. Takođe, dogovoreno je da se krene u proces izrade posebnog zakona koji će se odnositi na plate u pravosuđu,u skladu sa eurointegracijskim obavezama.

Navodno, predstavnici pravosuđa zadovoljni su sastankom sa izvršnom vlasti, ali to ne isključuje mogućnost da sudije nižih instanci ipak odluče da upozore izvršnu vlast. Njima je, prema izvorima Monitora, zasmetalo i to što je predsjednica Vrhovnog suda podržala njihovu borbu, ali ne i obustavu rada.

Kolike su zarade crnogorskih sudija?

Preciznih i novijih podataka o zaradama u pravosuđu, nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju ove podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije.  Ti podaci pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura, dok sudije nižih instanci primaju duplo manje, a neki i ispod  toga, posebno ako nijesu krivičari.  Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora, sudijama nižih instanci zarade nijesu rasle od 2018. godine.

Predsjednica Vrhovnog suda Valentina Pavličić prema imovinskom kartonu koji je Agenciji predala krajem marta ove godine, ima osnovnu platu 3089 eura. Uz to sleduje joj  dio na platu po osnovu članstva u Sudskom savjetu u iznosu od 1085 eura.  Ukupno – 4174 eura. U mjesecu u kom prima naknadu kao ispitivač za ustavno pravo ta cifra dostiže 4766 eura.  Ovi podaci odnose se na prethodnu godinu.  Sudije istog suda primaju nešto manje. Njihove zarade variraju, u prosjeku od 2500 do 3000 eura. Takođe, njihov mjesečni prihod zavisi od dodataka, učešća u različitim komisijama.

Iako logika nalaže da predsjednica Vrhovnog suda ima najveću zaradu u pravosuđu, podaci pokazuju da nije tako.

Predsjednica Apelacionog suda Crne Gore Mirjana Popović  je recimo u decembru prošle godine primila 4684 eura.  Tada je njena osnovna zarada iznosila  3555 eura. Istog mjeseca po osnovu učešća u Vijeću za ocjenjivanje sudija Viši sud Bijelo Polje, Sudski savjet primila je 883 eura. Tu je i dodatnih 246 eura po osnovu učešća u Komisiji za izvršitelje, kao i 195 eura naknade za predavanje. Ukupno – 4879 eura.

U Upravnom sudu nijesu toliko dobrostojeći. Prema imovinskom kartonu, predsjednik Upravnog suda Miodrag Pešić tokom prethodne godine primao je osnovnu platu koja se kretala od  1688 do 2181 euroTu su i dodaci za učešće u Komisiji za stručnu edukaciju notara 250 eura  i Centru za edukaciju nosilaca pravosudnih funkcija 493 eura. Kad se  sabere, mjesečni prihod –  do 2924 eura.

U Ustavnom sudu je već  bolje. Monitor je ranije pisao o zaradama da u tom sudu, prema podacima sa njihovog sajta, za period od 1.januara 2024. do 31. decembra 2024.godine . Ti podaci pokazuju da je   prosječna bruto zarada predsjednice Ustavnog suda Snežane Armenko  iznosila  3416 eura, sudije Budimira Šćepanovića 3465 eura, sutkinje Desanke Lopičić 3493 eura, Momirke Tešić 3429 eura i Faruka Resulbegovića 3132 eura.  Sa povećanjem do 60 posto, koje im je krajem godine obećala izvršna vlast, kroz specijalni dodatak, bruto zarade sudija Ustavnog suda  mogle bi ići i i preko pet hiljada eura.

Nije loše ni u Višem sudu u Podgorici. Prošle godine na poziciji predsjednika Višeg suda bio je Boris Savić. Njegova plata kretala se tokom 2024. godine od 2626 do 3127 eura. Kada je u decembru primio i naknadu za učešće u Komisiji za ocjenjivanje sudija, Savić je  uz dodatnih 888 eura, Novu dočekao sa skoro 4000 eura.

Od ove godine, predsjednik tog suda je  Zoran Radović. Kao sudija tog suda tokom prošle godine  primao je osnovnu platu koja se kretala od 2483 do 3012 eura. Pošto Radović ima povremeni angažman kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica, što mu  mu nije isplaćivano iz budžeta. Uglavnom   nekih mjeseci primao je i do 3500 eura.  U  tri mjeseca prošle godine primao je  dnevnice od Sudskog Savjeta, ukupno oko 800 eura.

Kako se hijerarhijska ljestvica spušta , padaju i plate.  Prošlogodišnja plata predsjednik Privrednog suda Mladena Grdinića  u prosjeku je  bila oko 1600 eura. Četiri mjeseca primao je naknadu od 296 eura, kao član Radne grupe za unapređenje i standardizaciju postupaka i procesa, i jednu naknadu od 246 eura kao član Komisije za polaganje ispita za javne izvršitelje.

Predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović primala je prošle godine platu od 1666 do 2171 euro.  To je gotovo duplo manje od predsjednika sudova viših instanci. Željka  Jovović je imala sreće sa komisijama, pa je primala naknade od Agencije za mirno rješavanje sporova, Centra za edukaciju sudija i tužilaca i Vijeća za ocjenjivanje sudija. Naknade se kreću od 100 do 590 eura.

Veću osnovnu platu primala je njena koleginica Sanja Nikić, predsjednica Osnovnog suda u Nikšiću, koja se prošle godine kretala od 1863 do  2546 eura.  Ona nije bila angažovana u u  komisijama.

Sudije osnovnih sudova zarađuju  manje.  U prosjeku njihove plate se kreću do 1600 eura.  Neki od njih, posebno u sudovima na sjeveru primaju oko 1200 eura. Plus zimnica – 200 eura.

Kad se sve zbroji, ispada da oni na vrhu pravosuđa žive već evropski, dok njihove kolege, posebno oni  u siromašnjim regijama, koji dodatno nijesu  umreženi i nijesu u raznoraznim komisijama, zarađuju i žive – balkanski. Dakle, ništa novo.

Zbog toga ne čudi da se jednom dijelu sudija nijesu dopala upozorenja vrha pravosuđa da ne odobrava obustave rada.

Crnogorske sudije, ni oni u vrhu, ali ni oni po dubini,   nijednom do sada nijesu pomenule obustavu rada iz drugih razloga. Zbog kojih su crna tačka izvještaja Evropske komsije koja iz godine u godinu apostrofira pravosuđe kao spornu oblast, od čije reforme zavisi ne samo evropski put zemlje, nego i normalan i dostojanstven život crnogorskih građana.   Tu su skromne sudnice, ljudski resursi, nikakvi uslovi rada, zastareli zakoni. A iznad svega korupcija u pravosuđu i   činjenica da im standard godinama i nakon pada DPS zavisi od volje političkih klasa.

Možda jednom dočekamo i prijetnje sudija obustavom rada zbog zahtjeva za nezavisnim i slobodnim pravosuđem.  Svi se sjećamo da uvećane zarade, naročito kad interveniše izvršna vlast, ne donosi  po automatizmu očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija.

Milena PEROVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo