FOKUS

UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA U KOSOVSKOJ MITROVICI: Upotreba najavljenog zločina

Objavljeno prije

5 godina

19 Januara, 2018

Objavio:

Predsjednik Građanske inicijative Srbija, demokratija, pravda (SDP) Oliver Ivanović u srijedu ujutro nije uspio da uđe u svoju kancelariju. Izrešetan ispred sjedišta Inicijative u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice sa šest metaka iz pištolja ,duge devetke.

Nesumnjivo je da se radi o političkom atentatu, koji je dramatično odjeknuo našim regionom i Evropom, čije posljedice će se tek sagledavati. Prije svega po dijalog Srbije i Kosova. Zvaničnica EU je rekla da je otkazana najavljena sjednica u okviru tehničkog dijaloga Beograda i Prištine, koja je trebalo da bude održana u srijedu, poslije pauze od 13 mjeseci.

Osim sjednice Nacionalnog saveta za bezbednost, veliki broj opozicionih lidera u Beogradu održao je vanredne konferencije za novinare, a većina televizija krenula je sa vanrednim programima posvećenim tom zločinu.

,,Za državu Srbiju je ovo teroristički akt i u skladu sa tim ćemo se prema tom aktu odnositi”, izjavio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Vučić je na vanrednoj konferenciji rekao da je ubistvo ,,napad na porodicu Ivanović, srpski narod na Kosovu i Metohiji, pre svega na Sever i na Srbiji u celini, ko god da ga je izveo Srbin, Albanac ili stranac…. Bez obzira na političke razlike upućujem saučešće porodici Ivanović i Srbima na KiM-u”. Više puta je ponovio da će, iako Republika Srbija nema potpunu nadležnost na teritoriji Kosova – ,,vlasti pronaći ubicu, ili ubice Olivera Ivanovića”. Kazao je: ,,Možda je etnički motivisano, a možda i nije”. Vučić je poslao uobičajeno dvosmislenu poruku, koju svako može tumačiti na svoj način. „Mislim da je svakome sve jasno, i kome bi na Kosovu odgovaralo, kome u međunarodnoj zajednici, kome na Kosovu ne bi, a kome bi odgovaralo ili ne bi u Beogradu”.

U Prištini je poslije sastanka Saveta za bezbednost Kosova, rečeno da organi bezbjednosti i tužilaštva sprovode intenzivne istrage u slučaju ubistva Olivera Ivanovića. Oglasili su i nagradu za podatke koji mogu pomoći u rasvjetljavanju ubistva.

Odmah poslije smrti Olivera Ivanovića, upućeniji su se sjetili da je on ubijen na isti način, istog datuma (16. januara) kao i njegov kum, prijatelj i nekadašnji vozač Dimitrije Janićijević, prije četiri godine hicima iz vatrenog oružja ispred svoje kuće u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice. Janićijevićevo ubistvo nije razjašnjeno, ali se u pojedinim političkim krugovima na Kosovu tada tvrdilo da je to bila ,,opomena” Ivanoviću.

Ivanović je poslije desetak dana završio u kosovskom zatvoru. Bio je optužen da je počinio ratne zločine nad kosovskim Albancima, na osnovu, navodno, novih dokaza. Od početka je tvrdio da je riječ o ,,montiranom procesu”. U zatvoru je proveo gotovo tri godine, nekoliko mjeseci u kućnom pritvoru, a sredinom 2017. pušten je na slobodu nakon što je kosovski Apelacioni sud naložio ponovno suđenje. Iz međunarodnih izvora više puta su stizali signali da je on ,,bezbjedniji u zatvoru nego na slobodi”. Ivanović nikada nije komentarisao ko ga je u zatvor ,,smjestio” u trenutku kad je bio kandidat za gradonačelnika Sjeverne Mitrovice u okviru kosovskog sistema lokalne samouprave. Ivanovićevi prijatelji, ali i politički neistomišljenici, sumnjičili su zvanični Beograd.

Po izlasku iz zatvora za Vreme je dao intervju koji se ovih dana posebno čita. Ivanović je kazao da u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice, caruje strah među srpskim stanovništvom od sunarodnika, moćnih kriminalaca (vidi boks).

Na lokalnim izborima 22. oktobra 2017. zbog zastrašivanja na sjeveru Kosova četvoro kandidata sa liste SDP-a se povuklo, a Ivanoviću, kome su ambasadori SAD, Njemačke, Velike Britanije u Prištini lično garantovali regularnost glasanja, zapaljen je automobil čim je najavio kandidaturu za gradonačelnika Mitrovice.

Ivanović je u javnost i politiku ušao 1999. godine zahvaljujući znanju stranih jezika – albanskog, engleskog i italijanskog, kao glasnogovornik ,,čuvara s mosta” na Ibru, kapiji sjevernog dijela Kosovske Mitrovice poslije ulaska međunarodnih snaga na Kosovo. Prije nekoliko mjeseci postao je nepoželjan u režimskim glasilima u Beogradu i Prištini.

Bio je čovek razgovora, koji nije isključivao političke protivnike – umio je da diskutuje i o razlikama. To je jedan od razloga što je imao dobre veze i sa međunarodnom zajednicom i sa umjerenim kosovskim Albancima. No, djelovao je nepopustljivo u pogledu nekih stavova o Srbima na Kosovu koje je zagovarao.

Kome treba Ivanovićevo ubistvo treba da odgovori istraga. Pri tome se ne smije gubiti iz vida činjenica da je Kosovo pod protektoratom UN-a postalo mjesto na kome je lako likvidirati bilo koga, a da se nađe krivac na – drugoj strani.

Smrt u bastionu balkanske mafije, naslov je teksta u uglednom Frankfurter algemajne cajtungu koji piše da je Ivanović bio ,,pragmatičar, umjeren onda kada su se drugi igrali vatrom nacionalne histerije i mitovima”. FAZ napominje da se on zalago da se primi k znanju realnost kosovske nezavisnosti i da su mu bile neprihvatljive ,,šuplje parole o tobože večno srpskom Kosovu i svetoj zemlji Kosova polja, koje su širili samozvani kosovski junaci iz Beograda”. Ivanović se čuvao da ne dovede Vučića u direktnu vezu sa mafijom u Mitrovici, ali je znakovito govorio o ,,kriminalnim strukturama povezanim sa politikom”, piše FAZ.

U sličnom stilu piše i Noje cirher cajtung – Sjever Kosova je još ničija zemlja koju trese nasilje. Taj list Ivanovića opisuje kao ,,posljednjeg poznatog kosovskog Srbina koji je pokušavao da vodi djelimično nezavisnu politiku od Beograda”. Autor teksta dodaje da uprkos Ivanovićevim političkim akrobacijama od rata naovamo nije sreo nikoga ko bi vjerodostojno doveo u pitanje njegov integritet.

,,Na sjeveru Kosova se etablirala hibridna vladavina u kojoj učestvuju Beograd, međunarodne misije, organizovani kriminal i u najmanjoj mjeri Priština. Godinama se zna da u takvom biotopu cvjetaju mafijaške strukture”, navodi Noje cirher cajtung.

U emisiji televizije N1 u večeri Ivanovićeve likvidacije, Tatjana Lazarević, urednica portala KoSSev je kazala da je sjeverno Kosovo postalo opasno mjesto za život. Posebno je istakla da je lider SDP-a bio izložen strašnim verbalnim napadima. Urednica KoSSeva tvrdi da veliki broj srpskih novinara nije smio da odlazi na konferencije za štampu Olivera Ivanovića, te da je on poslije izlaska iz zatvora bio medijski izolovan i stigmatizovan. ,,Ne treba politizovati ovakav slučaj, ali ne možete da se pravite nemi na strašne verbalne napade kojima je bio izložen. To je jezik koji crta nekom metu na čelo”, rekla je Lazarević, ističući da je to doprinijelo stvaranju klime u široj javnosti da je Ivanović neprijatelj i da nije pametno družiti se sa njim.

Opozicioni lideri su podsjetili da je vladajuća SNS stvarala „atmosferu konflikta i crtanja meta na čelo političkim protivnicima”. Posebno se citira izjava Marka Đurića, šefa Kancelarije za Kosovo iz oktobra 2017, kada je, uoči kosovskih izbora, izjavio: „Glas za Olivera Ivanovića glas je za razbijanje srpskog jedinstva na Kosovu i Metohiji”.

Teško je i nabrojati napade na Olivera Ivanovića, od političara i vlastima bliskih medija. Čuven je spot koji se vrtio na Pinku, gdje je izrugivano dostojanstvo Olivera Ivanovića. ,,Da li želimo da nas vode ljudi kojima je više stalo do svog automobila nego do života svog sugrađanina? Nepošteni ljudi koji su izdali naše poverenje, ljudi koji imaju podršku Prištine… “, poručuje se na kraju spota.

U paleti napada na Ivanovića posebno mjesto zauzela je izjava Gorana Rakića, predsjednika Srpske liste – zvane kosovski SNS – i prvog čovjeka sjerenog dijela Kosovske Mitrovice. „Ivanović je patološki samozaljubljen i gradi program na paranoičnom uverenju da mu neko preti, i da se Srpska lista urotila protiv njega i njegovih ambicija”, rekao je on. I, između ostalog poručio: ,,Ivanović opanjkava svoju državu… Poklonio je delove Kosovske Mitrovice ekstremnim Albancima dogovorom o tzv. zoni poverenja, a sebi od toga prihodovao poslovne objekte u najstrožijem centru grada i stanove u Beogradu”.

Predsjednik pokreta Dosta je bilo Saša Radulović je prokomentarisao kako sada slušamo da je Aleksandar Vučić tobože najbolji prijatelj Olivera Ivanovića. ,,Ispada samo da je Marko Đurić koji ga je napadao i crtao metu na njegovim leđima radio samoinicijativno”.

Predsjednik Pokreta slobodnih građana (PSG) Saša Janković je govoreći o ubistvu Olivera Ivanovića, kazao da su neki mediji u Srbiji vodili kampanju ,,najgore vrste stavljajući mete na čelo ljudima”. Janković je pozvao režim, opoziciju, prorežimske sve druge medije da se stavi tačka na konflikt koji razara društvo. ,,U Srbiji je uliveno toliko otrova da mi jedni druge gledamo kao zveri i to je pogubno za buduće generacije”.

Predsjednik NUNS-a Slaviša Lekić je na svom Tviter nalogu objavio žestoku optužbu na račun srpskih vlasti: „Bravo Srbi sa Kosova, bravo Srpska jebena listo, bravo Marko Đuriću. Je li, Marko Đuriću i ostala skotijo, kako to da Olivera ne ubiše u Prištini, Đakovici i Peći, nego baš u Mitrovici”.

Vlast je optužila opoziciju da tragediju koristi za obračun sa Vučićem. Vučić je na konferenciji za novinare izrekao niz uvreda i optužbi na račun opozicije, kao i za obračun sa Tviterašima i novinarima koji postavljaju nezgodna pitanja. „Svima onima koji kažu da ova vlast ubija političke protivnike mogu samo da kažem – bednici jedni”, poručio je Vučić i dodao kako opozicioni lideri neće uspjeti da Srbiju prikažu kao zemlju mafijaša i ubica.

General Momir Stojanović, bivši direktor Vojnobezbednosne agencije i nekadašnji predsjednik skupštinskog Odbora za kontrolu službi bezbednosti izrazio je sumnju u ocjene da iza zločina stoji albanski faktor. ,,Oni su mogli da ga ubiju kad su hteli, a to nisu učinili. Naravno, ne izuzimam ni tu mogućnost. Ipak, moje mišljenje je da je ovo ili politički motivisano ubistvo ili delo kriminalnih grupa na severu Kosova”, rekao je Stojanović za portal Građanin.

Mediji u Srbiji pominju kako je od početka 1990-ih u toj državi ostalo nerazjašnjeno oko 500 ubistava. ,,Slutim da nikada nećemo saznati šta je i koga dovelo do strašne odluke da Oliver Ivanović više ne živi. Zaplet u kome je on nestao pod rafalom i mržnjom, ma čija da je, suviše je mračan da bio bio raspleten sterilnom policijskom potragom”. Ovakvu pesimističku poruku posalo je ugledni analitičar Ljubodrag Stojadinović.

Ivanović: U carstvu straha

Oliver Ivanović je po izlasku iz zatvora, u septembru 2017. dao intervju za nedjeljnik Vreme . Evo izvoda iz tog intervjua. ,,U poslednjih par godina u Mitrovici smo imali preko pedeset slučajeva paljenja automobila, bacanja ručnih bombi i dva nerazjašnjena ubistva. Sve se to dešava na teritoriji od dva i po kvadratna kilometra, koja je potpuno pokrivena sigurnosnim kamerama. Očigledno je da se policija boji da se ne zameri počiniocima, ili su počinioci uvezani sa bezbednosnim strukturama. Neki kažu da je policija prosto nesposobna, ali teško mi je da poverujem u to. Mislim, jesu oni nesposobni, ali ne baš toliko”.

,,Neverovatan je osećaj ugroženosti, straha kod naroda. Od stotinak ljudi sa kojima sam razgovarao tokom prvih par nedelja na slobodi, nema nijednog koji u prvih par rečenica nije postavio pitanje bezbednosti. Da se odmah razumemo: ti ljudi se ne boje Albanaca nego Srba, lokalnih kabadahija i kriminalaca koji se voze u džipovima bez tablica. Droga se prodaje na svakom ćošku, svaki roditelj strepi zbog toga. Bilo je toga i ranije, ali ne u ovolikoj meri i nisu se ti ljudi ponašali bahato kao sada. Policija sve to gleda i ne reaguje, pa se građani osećaju nezaštićeno, iako su u kosovskoj policiji na severu sve naši ljudi, Srbi. Neki od njih su iskusni policajci koji su ranije radili za MUP Srbije, ali ni oni ne rade ništa.”

Na pitanje ko su ljudi koji rade takve stvari, Ivanović je odgovorio: ,,To su kriminalne strukture uvezane sa politikom u kojima vlada paničan strah od naše kandidature. Za nekoga ko ima infrastrukturu, ko raspolaže ogromnim novcem i ima podršku Vlade Srbije, naša mala stranka ne bi trebalo da predstavlja problem. Oni, međutim, znaju šta narod o njima misli i boje se da će izgubiti ako građani budu imali alternativu… Sada su u panici.”

Ivanović je ocijenio: ,,Tragično da posle 18 godina života u strahu od ekstremnih Albanaca Srbi sada strahuju od ekstremnih Srba i iseljavaju se zbog toga očigledno: ljudi su preplašeni i ćute ili se pakuju za selidbu… Ako država ne preduzme nešto da se ovaj trend zaustavi, postoji ozbiljna opasnost da se sever Kosova sruši i da sve što smo čuvali svih ovih godina nestane. Ranije smo znali gde je front, ali sad ne znamo jer je front među nama”.

Ivanović je primijetio kako se očigledno ide na to da se na sjeveru uspostavi monopol Srpske liste na političko predstavljanje Srba, a to je stranka čiji lideri ponosno izjavljuju da su ,,glas i ruka Aleksandra Vučića na Kosovu…”

,,Za razliku od Beograda, gde se politički sukobi uglavnom odvijaju na verbalnom nivou, mi na Kosovu smo preki, skloni da planemo i žestoko reagujemo… Možda smo zbog te svoje osobine i opstali. To su jako opasne stvari, pogotovo kad se sukobi potpiruju iz Beograda. Niko ne bi smeo da partijski interes stavlja iznad nacionalnog, a nacionalni interes je da Srbi ostanu na Kosovu i da ih Srbija tretira ravnopravno sa ostalim svojim građanima”, kazao je Oliver Ivanović za nedjeljnik Vreme.

Upozorenje Stejt departmenta

Američki Stejt department upozorio je svoje državljane koji planiraju da putuju na Kosovo na povećani oprez zbog terorizma. Naveli su i da bi trebalo da preispitaju putovanje na sever Kosova zbog „građanskih nemira”. To saopštenje izdato je svega nekoliko dana prije ubistava Olivera Ivanovića.

Vučić je na konferenciji za štampu rekao da vjeruje da se radilo o rutinskoj proceduri pred praznike i da ne vjeruje da su američke službe imale konkretne informacije da se priprema ovaj zločin.

Advokat i politički analitičar Azem Vlasi smatra da su za ubistvo Olivera Ivanovića odgovorni „srpski i ruski ekstremisti koji slobodno šetaju severom”. „Zvanični Beograd će pokušati da ovaj slučaj pripiše Albancima ili da ga ostavi u magli, ili da pred međunarodnom zajednicom predstavi da su Srbi navodno ugroženi od strane Albanaca”, rekao je Vlasi za Gazetu ekspres.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:Broj 1422

Sljedeće

PRVA BANKA I NAŠE PARE: Decenija plaćanja bratske gramzivosti

Ne propusti

AMFILOHIJEV I VUČIĆEV KOSOVSKI BOJ: Bitka za svesrpski tron

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

2 dana

26 Maja, 2023

Objavio:

Monitor online

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

1 sedmica

19 Maja, 2023

Objavio:

Monitor online

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera… To su samo neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP. Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020. Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji u vrijeme Miloševića i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira, spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno: biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović. Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni promjena vlasti u ljeto 2020, nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Objavljeno prije

2 sedmice

12 Maja, 2023

Objavio:

Monitor online

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak

Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.

„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.

Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.

Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.

Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).

Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.

Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.

Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.

„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.

Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.

Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.

Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).

Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.

Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.

Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.

Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.

U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.

I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.

Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.

Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.

Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.

Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).

Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.

Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.

Rebus

Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).

Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ