Povežite se sa nama

FOKUS

DRUGO LICE OPTUŽNICE: Postoji li dogovor Katnić – Dikić

Objavljeno prije

7 godina

na

bratislav-dikic-2

(Ne)očekivan obrt na suđenju za pokušaj terorizma/državni udar u Podgorici.

Jedan od optuženih, penzionisani general srpske žandarmerije Bratislav Dikić otpustio je advokate, pa se „prisjetio” do sada nepoznatih detalja njegovih razgovora sa svjedokom saradnikom Aleksandrom Sinđelićem i pokajnikom Mirkom Velimirovićem (tzv. vojvoda Paja). Tako smo – nakon petnaest mjeseci negiranja bilo kakve veze sa organizacijom koju su formirali Sinđa (A. Sinđelić) i Edi (optuženi Eduard Šišmakov, „ruski nacionalista”, odnosno agent tajne službe) – dobili Dikićevo priznanje da je na drugom sastanku sa Sinđelićem – da li i nakon druge ture čašćavanja Edijevim novcem(?) – „odlučio da obiđe taj protest i da mu podršku”.

I do sada je bilo manje-više jasno da se Bratislav Dikić u Crnoj Gori nije obreo iz turističkih razloga. Makar zdravstveni i vjerski turizam bili visoko kotirani na njegovoj i listi prioriteta njegovog ađutanta Nikole (optužena Kristina Hristić). Zato se ni najavi Dikićevog, za sada samo neformalnog, priznanja krivice u prvom trenutku nije pridavala velika važnost. Ali?

Pravu bombu u sudnici Suzane Mugoše, optuženi Dikić je aktivirao potvrđujući naum nasilnog zauzimanja Skupštine Crne Gore. Toga se, tvrdi, prisjetio slušajući iskaz Aleksandra Sinđelića, precizno, dio u kome Sinđa pominje navijačke grupe koje je nakada organizovao. „Negdje na rastanku našeg trećeg sastanka mi je (Sinđelić – prim. Monitora) onako usput, kroz šalu i smijeh kazao da lideri opozicije planiraju ulazak u Skupštinu”, sjetio se ili dosjetio Dikić prošle nedjelje. Pa još citira razgovor s kraja ljeta pretprošle godine. Kao kaže njemu Sinđelić: „Ma neće tu biti nikakvih sukoba. Oni će kao navijači na utakmici da se poguraju sa obezbjeđenjem i uđu u Skupštinu”. Jedinstven slučaj da bivši (i budući) zatvorenik taktički edukuje i obučava penzionisanog generala.

Pošto je pomenuo „šalu i smijeh” nije bilo neočekivano kada se Dikić dosjetio pa potom u sudnici obznanio kako ga je neki od 30 hiljada Fejsbuk prijatelja pitao dolazi li u Crnu Goru na proteste sa liderima opozicije. A on, iskren i naivan, potvrdio. „Imao sam problem sa tim telefonima i već kad sam stigao u Podgoricu u subotu (15. oktobar 2016. – prim. Monitora), preko Fejsbuka sam Sinđeliću pustio poruku – sliku sa novinama na stolu – i napisao ‘ajd’ nek dođu ti prijatelji’ misleći na lidere opozicije i na te ljude u Crnoj Gori iz Srbije da se vidimo i da mi donesu jedan telefon”.

Nije trebalo predugo čekati da nam Dikić razriješi eventualnu dilemu: ko su bili pomenuti lideri opozicije. „Kad sam se vidio sa Mirkom Velimirovićem ispred Delta sitija pružio mi je taj neki telefon, koji ovdje nisam mogao ni da prepoznam… Padala je kiša i ja sam ga stavio u džep. On je (Velimirović – prim. Monitora) u tom momentu meni rekao: ‘Meni je Sinđa rekao da se tebi javim da nas organizuješ za ovaj protest – nešto je rekao – DF-a, tako. To mi tada ništa nije značilo, realno”.

Dobar režiser bi u tom trenutku gledaocima koji suđenje prate u direktnom TV prenosu ponudio krupni kadar glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića. Pošto kamera nije slijedila naše želje, ostali smo uskraćeni za informaciju da li je Katnić, uz neizbježnu šalu i smijeh, čestitao sebi i svom kolegi Saši Čađenoviću na dobro obavljenom poslu. Realno. Pošto se u sudnici, izgleda, pojavio još jedan lik spreman da prstom upre u optužene čelnike DF-a i kaže: Čuo sam ja za vas!

Vidjećemo kako će sud vrednovati iskaz svjedoka saradnika, posebno dio „dokaza” o učešću DF-a u onome što su spremali Edi, Sinđa, Paja, Dika i družina. Primijetno je da je Sinđelić – iz dana u dan – pojačavao intezitet optužbi na račun lidera DF-a Milana Kneževića i Andrije Mandića.

Krenulo se od toga da mu je „Edi rekao” kako se podgorička dešavanja planiraju na zahtijev DF-a. Potom je na račun DF-a stavljena izdaja. Mada je prema zvanično prezentovanoj verziji događaja „propjevao” vojvoda Paja, nakon što je u džep stavio pozamašan iznos Edijevih eurića. Teško je neprimijetiti: Edi i njegovi evetualni saveznici, pomagači ili finansijeri su Sinđelića i plaćenike koje je on angažovao hranili eurima. Iako bi i na teritoriji Srbije i na teritoriji Rusije bilo svejedno koju valutu koriste. Ako to nijesu dinari ili rublje. Isti ili neki drugi Rusi su, istovremeno, kampanju DF-a u Crnoj Gori finansirali – dolarima. Nesvjesni, valjda, brojnih problema koje bi konverzija tog novca u Crnoj Gori mogla donijeti njegovim korisnicima. Te je tako Milivoje Katnić dobio još jedan „slučaj”. I još jednog lidera DF-a (Nebojšu Medojevića) na optuženičkoj klupi.

Da se vratimo državnom udaru i iskazu svjedoka saradnika. Pošto je naručioce državnog udara imenovao uz dokaz – čuo sam, pa im potom spočitao izdaju i prodaju operacije (metodom zaključivanja: „nema ko drugi”) Sinđelić je liderima DF-a probao da natovari i pokušaj sopstvenog ubistva. Iako je isprva, prema sopstvenom iskazu, strah za život dovodio u vezu sa svojim ruskim prijateljima. Posebno nakon što mu je Edi, na Kalemegdanu, tražio da mu vrati „mali crni telefon” za koji je Sinđelić zaključio da služi tome da Rusi mogu da ga prate. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari”.

Potom je stigao u Podgoricu (Vladinim avionom). Odmorio se. Razmislio. I tvrdi – a u isto će se zakleti i tužioci – sam, bez ičije pomoći shvatio da spisak političkih zavjerenika-izdajnika treba proširiti, uz Kneževića i Mandića, na Slavena Radunovića, Nebojšu Medojevića i „onog brka Radulovića (Branko – prim. Monitora). „To je osnovna postava za koju smatram da je izdala”, insistira Sinđelić, „Za druge nisam siguiran i neću da grešim dušu i da kažem bilo šta”. Svjedoku saradniku nije zasmetala činjenica da mu Edi nije pominjao imena političara iz Crne Gore za čiji račun je, navodno, organizovao i finansirao propali pokušaj prevrata. Nije ga pokolebalo ni to što se nikada i nigdje nije sreo sa bilo kim od ljudi koje optužuje.

I zašto bi? Sinđelić je na sudu demonstrirao visok stepen samouvjerenosti, čak i onda kada je osporavao lako provjerljive činjenice. Poput onih da je nekada robijao i u zatvoru u Spužu, da je protiv njega u Srbiji podnijet niz krivičnih prijava (napad na službeno lice i dezerterstvo, krivično djelo teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela…), da je u Hrvatskoj izvršio ubistvo iz koristoljublja zbog čega je pravosnažno osuđen na višedecenijski zatvor… „Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama”, tvrdi Sinđa, objašnjavajući kako je vojvodi Paji, „kao Deda Mraz”, dao 30 hiljada eura da kupi 50 automatskih pušaka potrebnih za hepening u Podgorici.

Sve to je, makar zamalo, stvorilo sumnju: da li Sinđelić, da oprostite, laže ili ima problema sa spoznajom stvarnosti. O čemu, ako je vjerovati zvaničnicima DF-a, postoji i sudsko-medicinska dokumentacija.

Ovo je samo dio problema zbog kojih se tužilaštvo moralo obradovati odluci Bratislava Dikića da prizna dio onoga što mu stavljaju na teret. A Dikić, nakon prisjećanja na razgovore koje je vodio sa Sinđom i Pajom i optužbi na račun DF-a, kaže kako nije izvršio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. „Ali moralno i lično sebe smatram krivim što sam sebe doveo u ovu situaciju. Ne možete više da me okrivite nego što ja sebe smatram krivim”.

Priče o mogućem sporazumu specijalnog tužioca Katnića i Dikića kolaju od njegovog hapšenja. Elektronski mediji bliski sudskim i izvršnim vlastima u jednom trenutku (10. i 11. novembra 2015.) objavili su kako je sporazum već postignut. Dikić je, na početku suđenja, tvrdio kako su mu tužioci nudili slobodu u zamjenu za iskaz po njihovoj volji, prijeteći da će, ne bude li kooperativan, svu krivicu za planirane zločine svaliti na njega. ,,Da sam bilo šta znao oko kriminalne organizacije ja bih ispričao Specijalnom tužiocu”, rekao je tada Dikić. Ali on nema šta da prizna. Kad ono, sjetio se.

Čime je motivisan obrt?

Istog dana kada je Dikić trasirao put kojim bi se moglo kretati njegovo oživljeno sjećanje, Dušan Jovović, njegov advokat po službenoj dužnosti, podnio je Višem sudu zahtijev da se njegovom klijentu ukine pritvor zbog lošeg zdravstvenog stanja. Nezvanično, iz Specijalnog državnog tužilaštva stigla je vijest da se neće protiviti tom zahtjevu. Takođe zbog „Dikićevog lošeg zdravstvenog stanja”. Nije valjda da su tek saznali ono o čemu, još od lanjskog 16. oktobra govore svi upućeni u slučaj državni udar: Dikić se liječi od kancera koji mu je otkriven mnogo prije partnerstva sa Sinđelićem i družinom.

Da li slučajno, iz Spuža su do medija stigle nezvanične vijesti da je pritvoreni general „ponovo” izgubio svijest, pao i udario glavu. A da ga zatvorenici provociraju, nakon što je promijenio iskaz.

Moglo bi se raspravljati o tome čime su motivisane eventualne prijetnje Dikiću. Čovjeku nesviklom na zatvorsko okruženje prvo bi moglo pasti na pamet da su pritvorenici – tradicionalno naklonjeni DPS-u – ljuti na njega što javno priznaje da je u Crnu Goru došao kao plaćenik, kako bi za račun opozicije osvajao Skupštinu a, možda, i fizički naudio trenutno najdražem sinu naše domovine. Tu je i teza o „špijunima i izdajnicima” i animozitetu koji zatvorsko okruženje gaji prema takvim osobama. Daleko iza toga došla bi na red pretpostavka o opasnosti koja Dikiću prijeti od opozicionih političara koje bi svojim iskazom mogao uvaliti u nevolju. Sve i da žele – a za to nema ni indicija a kamoli dokaza – da mu naude, pristalice DF-a ne bi mogle tu želju sprovesti u djelo u ZIKS-u, na teritoriji na kojoj DPS ima neprikosnovenu vlast.

Upravo stiže vijest da je sudsko vijeće odbilo predlog odbrane da se izvrši psihijatrijsko vještačenje svjedoka saradnika Aleksandra Sinđelića. Moramo se, dakle, i dalje pretvarati kako je ono što se dešava u sudnici – normalno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora

Objavljeno prije

18 sati

na

8 Novembra, 2024

Objavio:

Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe

 

Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.

Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.

Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili  postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.

Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.

Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za  formiranje podgoričkih vlasti.

Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

1 sedmica

na

1 Novembra, 2024

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni  članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?

Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.

Mogućnost da će proruske i antiNATOvske  snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.

Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.

Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.

Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.

To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.

Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo,  konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.

Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele.   Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.

Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom  stavu prilikom  usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta  ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.

Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka  – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.

Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti.  Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.

Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima.  Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

2 sedmice

na

25 Oktobra, 2024

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo