Pokušajte da zamislite: Sudnica, TV kamere, advokati u markiranim odijelima, SDT Milivoje Katnić i neko od njegovih saradnika iz Specijalnog tužilaštva desno i za koju stepenicu niže od Sudskog vijeća. A za govornicom – u bijeloj košulji, baš kao onomad vojvoda Paja (Mirko Velimirović, samopriznati oružar u zvaničnoj verziji priče o državnom udaru) – ON. Ili, kako je već zapisao proslavljeni majstor horora Stiven King, IT (ono). Besjedi. Možda nešto kao ,,Podgoricu vidim kao otvoren grad koji će stvarati poslovni ambijent privlačan za ljude koji imaju korisne ideje, ne samo za njih same…” A predsjedavajući/a Sudskog vijeća strogim glasom opominje prisutne da se ne smijulje.
Ne ide to.
Na vijest da je tužilaštvo Višem sudu dostavilo optužnicu protiv Miomira Mugoše, penzionisanog hirurga, ministra, gradonačelnika i diplomate; ali i uličnog nasilnika, trgovca neatestiranim lijekovima i (pre)skupim pomadama, prodavca mraka (u nezavršenim TV studijima) i svjetla (na višestruko ugovaranim gradskim bilbordima), moćnika koji je razmicao rječna korita (da nam mostovi budu duži i skuplji) i kao babovinu rasprodavao gradsko zemljište (da živimo bolje) niko nije upitao zašto!? A, opet, svi su ovdašnji mediji pohitali da svoju publiku podsjete šta se ono desilo već davne 2007. godine pa se konačno i tužilaštvu učinilo vrijednim pažnje.
U nakraćem, gradonačelnik Mugoša odlučio je 2007. godine da proda dvije gradske parcele ukupne površine od 15,2 hiljade kvadrata u industrijskoj zoni na Starom aerodromu. Na održanoj licitaciji, u nadmetanju nekoliko zainteresovanih ponuđača najdalje je otišao Čedo Popović, vlasnik preduzeća Carine, nudeći skoro 900 eura za kvadrat placa. Ili više od 13 miliona eura za obje parcele.
Dok su mediji slavili nastavak erupcije sreće i zarade na ovdašnjem tržištu nekretnina (,,sljedeće godine u ovo doba bićemo milioneri”) a poltroni veličali vizionarstvo predsjednika Opštine koji je u svojoj eri inokosno podijelio skoro 650 stanova u državnom vlasništvo, Popović se predomišljao šta da radi. Da li se sam dosjetio, ili mu je neko sugerisao, tak počeo je da ga brine posao koji je sam inicirao. ,,Očekujem dokumentaciju iz Opštine pa ću da vidim i još da razmislim”, najavio je biznismen, dobitnik nagrade 19. decembar, ostavljajući neupućene u sumnji da je, možda, u posao vrijedan 13 miliona ušao bez osnovne dokumentacije i prije nego je promislio šta i kako.
Kad se sabrao i oduzeo, Popović je zaključio da mu je pametnije izgubiti 160 hiljada eura depozita, nego rizikovati 80 puta više. Ili mu je neko odozgo najavio rasprodaju. Uglavnom, kada je Popović odustao od kupovine po cijeni koju je lično izlicitirao, Mugoša je odustao od nove licitacije. Potom su, ruka-ruci, direktnom pogodbom, odlučili da je prava cijena za onih 15 hiljada kvadrata 2,5 miliona. Sve je urađeno po pravilima, kliktali su za to plaćeni Mugošini saradnici.
Prvo su u njihove tvrdnje posumnjali aktivisti NVO MANS. ,,Oni pokušavaju da objasne da su Carine na osnovu vlasništva nad tri katastarske parcele ukupne površine 3.339m2, stekle pravo da bez javnog tendera kupe šest katastarskih parcela pet puta veće površine, i to za 11 miliona manje nego što su za njega ponudili na javnom nadmetanju koje je poništeno tri mjeseca prije toga. To je besmisleno”, kazao je Dejan Milovac, najavljujući da će MANS podnijeti krivičnu prijavu protiv Mugoše i njegovih saradnika.
Prijava je predata ali je Specijalno tužilaštvo nakon višemjesečne, navodne, provjere zaključio da za njih tu nema posla. Na drugoj strani grada, Osnovni sud je poništio ugovor između Mugoše i Popovića (Glavnog grada i Carina), a Vrhovni sud potvrdio tu presudu i naložio da Carine vrate ,,kupljeno” zemljište a Podgorica ,,zarađeni” novac. I bi tako.
Međutim, Miomir Mugoša nije poznat kao čovjek koji lako odustaje. Pa je, krajem 2011., bez znanja SO Podgorica, sa istim partnerom, po istoj cijeni,prodao isto zemljište. Koje je u međuvremenu preimenovano iz industrijske u stambeno-poslovnu zonu. Na svakom normalnom mjestu, u bilo kom normalnom vremenu, to bi bio dovoljan razlog za veliki rast vrijednosti ponuđenih parcela. Podgorica, skoro trideset godina, nije takvo mjesto.
Zato su Specijalnom državnom tužilaštvu trebale tri krivične prijave i deset godina kako bi sudu dostavili optužnicu protiv Mugoše, kao jedinog okrivljenog u aferi Carine. Mada nije nemoguće da ideja, naizgled sporna, po kojoj je bivši gradonačelnik poslovao sam sa sobom dobije potvrdu u sudskom postupku. Pod uslovom da do sudskog postupka uopšte i dođe.
Prvo, Viši sud treba da potvrdi optužnicu SDT-a. Što nije samo formalan posao, kao u slučajevima kada se među optuženima nađu dokazani neprijatelji DPS-a i njihovih interesa. Samo koji dan unazad, bez mnogo pompe, provukla se vijest kako je tužilaštvu na doradu vraćena optužnica protiv Italijana koji su, na oči i uz pomoć domaćih menadžera EPCG, pokušali da iz ove kompanije nezakonito izvuku 12 miliona eura. A oni su, sjetimo se, u Crnu Goru došli preko veze, nakon dila sa ovdašnjim vlastima. I iz Crne Gore, prema najavama, spremaju odlazak nakon novog dila.
Ako ovo nije dovoljno za sumnju, evo još jednog aduta: Mugoša je u posao sa Popovićem krenuo 2007. godine. Tek godinu kasnije napravljeni su prvi koraci posla koji je Crnu Goru koštao desetak miliona eura, a koji danas prepoznajemo kao afera Limenka. U vrhu pravosuđa (ha!) odlučeno je, sve po redu i zakonu, da tadašnji ministar finansija i direktor Uprave policije ne mogu odgovarati za učinjeno, pošto je krivično djelo za koje su sumnjičeni u međuvremenu zastarjelo. Pa sad, ako je zastara izbavila predsjednika parlamenta Ivana Brajovića i sekretara Vijeća za nacionalnu sigurnost Veselina Veljovića, da li bi bilo pravedno da se na isti način od nevolja sa zakonom ne izbavi i jedan penzioner. Sa, navodno, dobro dokumentovanom memoarskom građom.
Nebojša Medojević je našao za shodno da saopšti kako je DF u saznanju da je optužnica protiv Mugoše ,,vješto režirana farsa”. Medojević tvrdi da je “Mugoša poslao jasnu poruku braći Đukanović da će on, ako bude uhapšen, svu dokumentaciju o njima objaviti u medijima”. Pa je, na osnovu takvog upozorenja, sa Mugošom napravljen odgovarajući dogovor. Mugoša nije Svetozar Marović, naglašava predsjednik PzP.
Priča se kako je, manje-više istu poruku, ,,nisam vam ja Marović”, Mugoša jesenas uputio svojim tužiteljima, na saslušanju povodom afere Carine. Šta bi to tačno trebalo da znači?
,,Ćutim, jer Crna Gora ima i zakone i obraza, bez prvog nema pravde, bez drugog postajete bezlična statistika, navodnog uspjeha ili neuspjeha”, pisao je Svetozar Marović, tadašnji potpredsjednik DPS svega nekoliko dana nakon što je on podnio iznuđenu ostavku na funkciju potpredsjednika Vlade, a maskirani specijalci u Budvi počeli sa privođenjem njegovih bliskih rođaka i saradnika zbog kojih se ovom mjestu tepalo Svetozarevo na moru. ,,Ćutim, jer vjerujem da je Crna Gora izgradila institucije koje su jače od svačije zavisti, inata ili ljutnje”, nastavio je Marović, da bi završio ,,Ćutim, jer više ne znam ni šta da kažem ni šta da učinim”.
Onda se, valjda, Marović dosjetio šta mu je činiti. Pa je priznao da je šef organizovane kriminalne grupe iz Budve koja je od države i Opštine poharala desetine miliona. Sa Specijalnim tužilaštvom potpisao je sporazum kojim potvrđuje da je lopov. Obavezao se da plati adekvatnu kaznu (ispalo je da biti lopov nije pretjerano skupo ako kradete na veliko). I otišao na liječenje u Beograd. Gdje su ga čekali, unaprijed obezbijeđeni, i bolnička postelja i vrijedne nekretnine u elitnom naselju srpske prijestonice.
Šta je, odnosno da li je nešto, Miomir Mugoša naučio iz te priče? Na prvi pogled – za razliku od Marovića ili nekadašnjih kolega, predsjednika opština Budva i Bar, Mugoša optužnicu nije dočekao sa lisicama na rukama. Na drugi pogled, Mugoše ne čekaju da dogori do ispod nokata, pa da djelaju. Oni su, javljaju bolje upućeni, već počeli rasprodaju nekretnina za koje se zna da su u njihovom vlasništvu. I treće, a možda najvažnije, Miomir Mugoša se pred javnošću, od precizno formulisanih i bogato dokumentovanih optužbi, nije branio ćutanjem.
Suočen sa aferom Carine, Mugoša je u januaru 2008, ustvrdio: ,,Ne sporim da medijski sinhronizovana hajka može da mi nanese određenu štetu, jer ljudi neke informacije iz medija prihvataju zdravo za gotovo. Međutim, na duže staze to ne prolazi”. Tužilaštvo je, zaista, nedugo po toj besjedi odbacilo prijavu MANS-a. ,,Međutim, na duže staze to ne prolazi”, što bi rek’o ON. PA je ONO, nakon deset godina, podiglo optužnicu. To nas, opet, stavlja pred mnoštvo malih i velikih dilema.
Da li će neko u SDT-u stisnuti petlju i preispitati rad svojih prethodnika na slučaju Carine? Da li će neko od sadašnjih snositi odgovornost ako optužnica ne bude potvrđena, ili se mogući postupak završi zastarom? Da li će Milo Đukanović i sada, baš kao i 2009., vrata svog službenog audija otvoriti za Miomira Mugošu, da skupa posjete Žabljak tačno nedjelju dana nakon što su on i sin, šamarima i repetiranim pištoljem, prevaspitavali nepodobne novinare. Da pokaže ko je ko.
Mnogo pitanja bez odgovora.
Ako vam nešto znači: blic provjera među komentatorima na ovdašnjim portalima pokazuje da preovlađuje stav kako Mugoša neće biti osuđen. Ne da ne treba da bude, nego neće. Većina, zapravo smatra kako suđenja neće biti. U najgorem slučaju, drže anonimni analitičari, pitanje je samo da li će nekadašnji gradonačelnik na liječenje u inostranstvo otići prije ili poslije potpisivanja Sporazuma o priznaju krivice. I spore se – Beograd ili Ljubljana?
A opet, možete li vezira Mugija zamisliti kao vojvodu Paju. Ili makar, na istom mjestu.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 dana
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice